arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
blagoje-jagodic.jpg

Dvaput ih vraćali sa gubilišta

Potočani su jedno od rijetkih sela u livanjskoj kotlini, nastanjenih mješovitim stanovništvom, u kojemu ustaše zbog nečeg nijesu pristupile potpunom istrebljenju Srba i zatiranju njihovih korijena. Ipak, strahovi koje je nejač iz ovog sela preživjela gotovo da su ravni smrti. O golgoti koju je preživjelo pedeset i pet stanovnika ovog sela kazuje Blagoje Jagodić, tada jedanaestogodišnji dječak: „Krajem sedmoga mjeseca četres prve, odrasli i za rad sposobni muškarci iz Potočana zatekli su se na planini, jedno sat i po oda od sela. Bilo vrijeme kosidbe, pa valjalo ugrabiti za lijepije dana i prije svetaca. Jedno jutro, eto seoskoga kneza Jaka Mihaljice, zvanog Jakić. Ide kroz selo i naređuje ženama da

A kako grobove da zamijenimo?

Sve do 11. aprila 1992. godine, među Srbima u Livnu je tinjala nada da se zlo neće ponoviti, da će razum pobijediti i da će se sve ipak razminuti na vitlanju  nacionalističkim barjacima i proustaškoj galami, možda na diobama i seobama, bez krvi i zločina. Tog dana je, međutim, gromovito odjeknula vijest da je na putu Glamoč – Livno, na periferiji Glamočkog polja, ubijen Srbin, Livnjak, Mile Radoja. Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 16. marta 2016. godine. Da sve bude žalosnije i paradoksalnije, upravo Mile Radoja, pedesetjednogodišnji električar, stasita ljudina kao od Cincara odvaljena, čovjek  koji se nije bojao po dva oka u glavi, mnogo prije

ognjena_marija_livanjska.jpg

Spasih dušu svoju

Sve ono što se u Drugom svjetskom ratu, posebno u prvoj ratnoj godini, zbivalo u Livnu i okolini, samo je neodvojivi dio paklenog nauma Anta Pavelića koji se u Vatikanu zakleo da će na Balkanu udariti branu pravoslavlju, da će stvaranjem čistokrvne Nezavisne države Hrvatske napraviti neprelazni bedem širenju pravoslavlja na zapad, ali i moćnu odskočnu dasku za širenje rimokatoličke vjere na istok. I livanjski Srbi su se našli na onom stravičnom spisku od 1.885.943 srpske duše koje su ustaše naumile ukloniti iz Hrvatske po bilo koju cijenu. Oni su, kako piše Viktor Novak u svojoj čuvenoj knjizi „Magnum crimen“  „imali da priđu ili ‘vjeri djedova’, ili da ih se

Ćutala je do groba

I zapis koji slijedi datira iz avgusta 1990. godine: Na surčinskom groblju već četiri godine počiva Danica Stojić, rođena Lalić, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac. Sa crne nadgrobne ploče gledaju vedre oči, a na mirnom ovalnom licu nema ni traga petnje, ništa što bi neznancu kazalo kakva je muka prerano slomila ovu stamenu ženu, šta je skršilo duh i snagu koja zrači sa tog lica. Ne umiju to da objasne ni njena djeca Draginja i Branko. Malo, premalo znaju o sudbini svoje majke, o onome što je preživjela kao jedanaestogodišnja djevojčica tog crnog ljeta 1941. godine, daleko odavde, u utrobi Dinare. Nije majka nikad željela da ih

Puno srce u praznoj kući

I u Donjim Rujanima se odnedavno obistinila paklena ustaška želja da istrijebe sve što je srpsko – zapisao sam početkom avgusta 1990. godine. Odolijeva još samo groblje sa crkvom i grupice starovremskih kamenih kula sazidanih od finog tesanika koje podsjećaju na kiklopske stećke. Kuće su odavno puste i zatvorene i u njima nema živa oka od Maljkovića, Ercega, Denića, Lalića, Kozomara, Gligića, Bačkovića, Stojića, Bilana, Glišića… Nema ni Boškovića. Tu gdje je tog zlog ljeta 1941. godine živjela zadruga od preko dvadesetoro čeljadi, ostale su samo lijepe kamene kuće i pomoćne zgrade koje kao uklete zvrje puste i zatvorene. Pusto i okolo na širokim livadama i pašnjacima na kojima su

MILICA ERCEG — GALKA: Ostao nemir vječiti…

Galka

Po vazdan sjedi pred kapijom. Zabrađena do očiju crnom pletenom ubradačom, naslonjena na staru štaku, kroz debele naočare luta mutnim staračkim pogledom niz ulicu kao da nekog čeka. Život je učinio svoje. Uvelo glatko tamnoputo lice s kojega rumen ni u snu nije silazila, istanjile i pobijeljele teške pletenice vrane kose, zbog koje su je momci iz milja prozvali Galka, a krupne oči boje prezrelih trešanja usitnile i utekle u glavu. Svježa su još samo sjećanja i rane ljute zbog kojih je poslije Drugog svjetskog rata pobjegla ispod Dinare da ovdje u sremskoj ravnici potraži lijeka, potraži mir i zaborav. Smirila se Milica Erceg u Surčinu, ali ostao nemir vječiti

Budo-Simonovic-na-dnu-jame-.jpg

Budo Simonović: Vađenje kostiju iz jame Ravni Dolac 1991. godine

Ovaj jedinstveni video zapis prikazuje spuštanje speleologa sa potomcima žrtava u bezdanu jamu Ravni Dolac u Livanjskom polju. Samo u ovu jamu su hrvatske ustaše na Ognjenu Mariju 1941. godine žive pobacali 218 žrtava. Nako šest nedjelja i tri dana iz jame su žive izvučene 13 žena i jedan muškarac. Nakon 50 godina potomci žrtava eshumirali su kosti pobijenih, umili ih, osunčali i pohranili u novoizgrađenu kriptu pokraj crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu.   Na žalost, 1992 godine potomci zločinaca su minirali kriptu i na taj način učinili novi zločin nad ostacima nevinih žrtava. Do sada najkompletniji prikaz o stradanju Srba Livanjskog polja 1941. godine, uradio je gospodin Budo Simonović sa svojom knjigom „Ognjena Marija

Rane Boje Lalić

Selo Guber je jedno od najljepših u Livanjskom polju. Na samoj periferiji Livna, sa lijepim novim kućama, širokim avlijama, štalama, pomoćnim zgradama i bogatom mahanizacijom, podsjeća na šumadijska sela. U jednoj od tih novih kuća, uz samu magistralu, našao sam u ljeto 1990. godine Božanu – Boju Radetu, rodom od Lalića iz Rujana. Malo prije toga joj nenadno umro muž i ostala sama da se vije u prostranoj kući. Navikla je Boja da gubi i trpi udarce, cio život joj gubljenje, ali godine učinile svoje i više nema snage kao nekad da stisne srce, da pretrpi i sakrije suzu. Pogotovu kad govori o paklu jame Ravni dolac, koji je i

NAJAVA: u Subotici izložba o livanjskim Srbima i promocija Ognjene Marije Livanjske

SKC Sveti Sava Subotica i Udruženje Ognjena Marija Livanjska organizuju prikazivanje izložbe u Subotici, u prostorijama SKC Sveti Sava. Izložba čiji su autori prof dr Veljko Đurić Mišina i Radovan Pilipović, do sada je prikazana u više gradova u Srbiji i inostranstvu. U okviru svečanosti otvaranja izložbe biće održana promocija sedmog izdanja knjige Buda Simonovića Ognjena Marija livanjska. Izložba arhivskih dokumenata, fotografija, artefakata iz života i prošlosti Srba sa područja Livna (Bosna i Hercegovina)  „SRBI LIVANjSKOG POLjA-TRAJANjE KROZ VEKOVE“ 16.maja 2019. godine u 19. časova, u SKC Sveti Sava u Subotici. Potvrđeno je učešće dr Veljka Đurića Mišine i Buda Simonovića  POZIVAMO ZAINTERESOVANE DA PRISUSTVUJU OVOM DOGAĐAJU Izvor: Udruženje Ognjena Marija Livanjska

PODRŠKA UDRUŽENjU JADOVNO 1941. ZA AKTIVNOST NA DAVANjU NAZIVA GENOCIDU NAD SRBIMA

Udruženje Ognjena Marija Livanjska je na svojoj sednici Upravnog odbora, održanoj 28. februara 2019. godine, razmatralo aktivnosti i odluku Udruženja Jadovno 1941, a u vezi sa davanjem terminološke odrednice POKOLj za zločin genocida nad pravoslavnim Srbima koji je počinila Nezavisna Država Hrvatska. Kako se navodi u obrazloženju Udruženja Jadovno 1941, davanje terminološke odrednice od značaja je za kulturu sećanja i pamćenja brojnih nevinih srpskih žrtva postradalih u sistematskom zločinu izvršenom u periodu 1941-1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a od strane te države. Značajan putokaz u tom pravcu su i primeri drugih naroda koji su u određenom istorijskom trenutku bili žrtve genocidnog zatiranja. Tako je Mets-Jegern zločini nad Jermenima počinjeni od

Bojanić: ŠTA IMA LOŠE U TOME DA SE IMENUJE GENOCID NAD SRBIMA I KOME SMETA TERMIN ,,POKOLj“

Nije mi jasno, u čemu je problem kod pojedinaca da negiraju termin „Pokolj“ kao odrednicu za zločin nad Srbima u NDH, koji je pokrenuo Dušan Bastašić,glavni urednik sajta JADOVNO. Za taj termin saglasnost je dobio od akademika Vasilija Krestića i dr Nikole Žutića. Verovatno, glavni napad je usmeren na to da Srbi ne dobiju odrednicu o genocidu 1941-5, koju nikada nije ni imala, za razliku od Jevreja (Holokaust), Roma (Porajmos) ili Jermena za 1915. U svojoj izjavi oni optužuju Bastašića da je „preimenovao“ , a genocid srpski nikada nije imao svoje ime, i šta je tu ,,preimenovano“?! Naravno da je genocid i POKOLj, kao i HOLOKAUST. Šta tu ima loše? On samo hoće da se IMENUJE genocid nad

Kriva kletva

Ustaški zločini u Livnu i selima rubom Livanjskog polja ne odskaču od svega onoga što je u ime „Svete, Božje, Katoličke i Vojujuće Hrvatske” počinila soldateska Ante Pavelića u ljeto 1941. godine širom Hercegovine, Bosanske krajine, odnosno u svim onim krajevima u kojima je bilo nastanjeno srpsko stanovništvo i u kojima je valjalo ostvariti sumanutu ustašku vodilju: „Ili se pokloni, ili ukloni…” Livanjski kraj nije karakterističan ni po pobroju žrtava ni po metodama koje su primjenjivane za ostvarivanje paklene ustaške ideje čiji je rodonačelnik bio dr Mile Budak, da se jedan dio Srba pobije, drugi raseli, a ostali prevedu u katoličku vjeru i tako pretvore u Hrvate. I u Livnu

Zalogaj smo dijelili…

U predvečerje jednog jesenjeg dana 1955. godine, neko zazva odozgo iz planine sa vrh Kovioca i glas ode u Rujane da je poginuo Mirko Maljković. Plećatog, prkosnog deliju koji se oči u oči trojice nije plašio, našli mrtvoga među stijenama. Onaj kome je bilo stalo da se oko toga ne diže prašina sve protumačio kao nesrećan slučaj i postarao se da sa Mirkom u grob pođe i tajna o njegovoj smrti. Oni koji su mogli i smjeli nijesu željeli da se oko toga bilo šta ispituje i provjerava, a oni koji su željeli, niti su mogli niti smjeli riječ prozboriti. Ostala je tako samo sumnja da ona rana na stomaku

Preživjeli iz jame Bikuše neposredno poslije rata pokazuju kako su ih vodili na gubilište

Ni ljepota ih nije spasila

Poslije pokolja koji se u školi u Čelebiću zbio na Ognjenu Mariju, ljeta gospodnjeg 1941, mještani su razvukli crijep da pokrivaju i obnavljaju spaljene kuće, a kiše su vremenom izbrisale krvave tragove sa zidova i podova. Krov je poslije Drugog svjetskog rata obnovljen, zidovi omalterisani i prekrečeni i sve učinjeno da se strašne uspomene izbrišu i sakriju. Osnovci su tako decenijama preskakali prvu i najvažniju lekciju — da se zlo nikada ne smije zaboraviti, jer to je jedina garancija da se ono i ne ponovi. Nigdje nema nikakvog znaka, nijedne riječi zapisane na zidu, u učionicama, da se zna i pamti vo vjeki vjekova kako je bezum čovjekov jednom tu

Grotlo jame u Tušnici

Tušnica

U prvom izdanju ove knjige, zbog žurbe da se pojavi prije 11. avgusta 1991. godine, kada je u Livnu obavljena  sahrana posmrtnih ostataka  žrtava  ustaškog genocida, nijesu u potpunosti obuhvaćena i opisana sva gubilišta, sve jame i stratišta, niti do kraja istraženi  svi zločini. Tako sam, opet zahvaljujući Miću Radeti, u međuvremenu saznao da je i iz jame u Tušnici (mještani je zovu Jelovača,prim.B.S.), baš kao i iz jame Ravni dolac na Dinari, od oko pedeset ubačeih, spaseno njih četrnaestoro. Najstarija među njima je, izgleda, bila Stana Raco, žena Jove Raca, rodom od Pažina iz Potoka. Od Pažina iz Potoka je bila i njena snaha Jovanka, žena Staninog sina Mirka,

slavko-maljkovic.jpg

Braća Maljkovići

Oni koji su se ljeta gospodnjeg 1941. godine iz bilo kojih razloga i pod bilo kakvim okolnostima zatekli daleko od Livna i Livanjskog polja, koji se nijesu našli u ovoj dolini krvi i suza, u ovom paklu mržnje i bezumlja, mnogo kasnije su shvatili kako ih je Bog imao na umu i kako im je sreća bila naklonjena. Radovan Maljković je, tako, kao vojni zarobljenik, dospio u Bavarsku, u lager Stalag 13 B. Ostavio u Livnu punu kuću, ostavio braću i sestre da čeznu i tuguju za njim. S proljeća 1942. godine, na adresu Radovanove sestre Darinke stiglo je pismo. Robijško, ali u njemu radosna vijest: Radovan živ, nije grob

Put bez povratka

Brzi krah Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine i žalosno rasulo u jugoslovenskoj vojsci, prevarenoj i obezglavljenoj, čiji se jedan puk raspao i u okolini Livna, osokolio je Anta Pavelića i uvjerio ga da je kucnuo čas za njegov godinama pripremani i kovani plan. Ugledao je zgodu da na političku pozornicu porobljene i raskubene zemlje stupe njegovi bojovnici i zaumio da njegov san o moćnoj, nezavisnoj državi Hrvatskoj više nije san i fantazija jednog emigranta. Nije, naravno, smetnuo s uma da će mu u ostvarivanju tog sna, prije svih i iznad svih, glavna smetnja i prepreka biti Srbi, stari nepokornici i bundžije, da se njegova vizija čiste hrvatske države može

Livno

Ljudi bez mrlje

Ljeta 1990. godine, kad je u livanjskom kraju zamajac međunacionalnih netrpeljivosti i raskola počeo ponovo uzimati zalet i hvatati maha, kad su po zidovima i raskrsnicama počeli osvitati ustašoidni grafiti i zlokobne poruke, kad su počela skrnavljenja spomenika, naročito onih na mjestima gdje je četrdeset i devet godina ranije zemlja ogrezla u srpskoj krvi, u sarajevskom „Oslobođenju” je bljesnuo zapis livanjskog dopisnika Svetozara Ljuboja. Stari i prekaljeni novinar, čovjek koji je kao dječak u Livnu preživio sve strahote ustaških klanja i samo pukim slučajem, zahvaljujući dobrotvorima druge vjere, ostao živ, osjetio je da je trenutak za vapaj, za apel da se krvavi ratni noževi, kame i handžari vrate u korice

Za sjećanje na šestoro najbližih, MILAN ROSIĆ je u Čelebiću podigao lijep spomenik (zanimljivo je da u minulim ratnim sukobima devedesetih godina niko nije dirao ovaj spomenik, a i na cijelom srpskom groblju u Čelebiću oštećena su, kažu, samo dva spomenika i to od granata koje su tu slučajno završile)

Muke Rada Kozomare

Dok su Milan Rosić i ostali koji su uspjeli da se izbave iz jame Bikuše, tog 30. jula 1941. godine u planini iščekivali vijesti iz Čelebića i nadali se da će neko od njihovih uspjeti da se probije kroz ustaški obruč, stigli su glasnici i kazali da u Čelebiću više nema žive srpske duše. „Toga dana pred veče i sutradan — sjećao se Milan Rosić — stiže nekoliko izbeglica na položaj iznad sela Vrbice. Pričaju da su bili skriveni po kućama i pojatama i da su toga dana, na Ognjenu Mariju, do podne ustaše, uz pomoć seljaka Hrvata, naših komšija, poklali sve srpske porodice, žene i decu, do poslednjeg. Kazuju

vojin-zirojevic.jpg

Velikomučenici

Ako je istina da je čovjek postao od životinje, savim je izvjesno da je njegov smisao za mučenje i ubijanje pripadnika svoje vrste jedna od prvih velikih razlika. Čini se da su u tom vidu „očovječenja“ najdalje otišli ustaše čija bezdušnost, nemilosrdnost, krvoločnost i okrutnost nema premca. Sve je to u najpotpunijem obliku došlo do izražaja i u Livnu i okolini, a kao i drugdje, i ovdje su sve činili na mig i uz blagoslov crkvenih velikodostojnika. Tako je julskih dana 1941. godine, lištanski župnik Božo Šimleša objavio vjernicima da su Srbi stavljeni van zakona i zaprijetio kaznom strašnog suda svakome ko ne krene u „svetu borbu protivu izroda katoličke

Bikuša

Ljeta 1990. godine,  uzaludno sam tražio jamu Bikušu iznad Čelebića. Nije pomoglo ni to što mi je vodič bio Duško Šunjka, čovjek koji na tom terenu poznaje svako konačište divljači, svaki brlog divljih svinja, sve čeke, prelaze i priječce. Uzaludno smo se provlačili kroz gustiše i šipražje, peli na uzvišice i visočije drveće — more rascvjetalog jasenja je u svojoj bjelini sakrilo čak i bijeli kameni obelisk podignut poslije rata nad ovim stratištem Poslije mi, čini mi se, nije bilo ni žao što je nijesmo našli, što ni Duško Šunjka koji brdo Klanac i Livadnice poznaje kao svoj dlan nije pogodio pravi put do nje. Možda je tako i bolje.

Mara Lalić, avgusta 1990. Foto: B. Simović

Od sudbine se ne može pobeći

Kao osmogodišnja devojčica mesec i po dana je provela u paklu jame u koju su ustaše na Ognjenu Mariju 1941. bacile 218 Srba iz sela sa ruba Livanjskog polja Na mesnom groblju u Banatskom Despotovcu, nakon dugog, 85-godišnjeg rvanja sa životom, večno je počinula Mara Lalić, udata Jurić, jedna od četrnaestoro velikomučenika preživelih u paklu jame Ravni Dolac na Dinari, u koju su ustaše na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941, bacile 218 Srba, uglavnom dece, devojaka i žena iz poddinarskih sela sa ruba Livanjskog polja, Gornjih i Donjih Rujana. I ona je, kao i njena starija, odavno već pokojna sestra Ljuba i još dvanaestoro njihovih rođaka i komšija (zanimljivo je

Cvita Bošković

Cvita

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac najstarija je bila Cvita Bošković iz Donjih Rujana. Bilo joj tada četrdesetak godina. Preživjela pakao žive grobnice u njedrima Dinare, ali život učinio svoje. Stigle godine, stigle posljedice mjesec i po dana provedenih u bezdanici bez dovoljno vode i bez hrane, bolest slomila izmoždeno tijelo i ova hrabra, ponosna starica već bezmalo trideset godina više nije među živima. Zahvaljujući njenom unuku Božu Laliću iz Aranđelovca, gdje je Cvita provela svoju životnu jesen, njeno sjećanje i kazivanje o tom zlom ljetu 1941. godine ostalo je zabilježeno na magnetofonskoj traci kao živo svjedočanstvo i poruka da se zlo ljeto više nikada ne ponovi: „Vidimo mi

neki-italijanski-vojnik.jpg

Dobrotvori

Da nije zlih ljudi, dobrotvorima bi se utro trag. Da nije poganstva i mržnje, dobrotvorstvo i ljubav bi poginuli za sva vremena. Nesreća je samo što čovjek sve to shvati i uvidi kad ga zlo skoli i nesreća pritisne, što dobročinstvu nauči cijenu tek kad ga obrva pakost i nemilosrđe. To najbolje znaju oni koji su preživjeli i prošli kroz pakao ustaškog zlotvorstva. Niko kao oni nije utvrdio da dobročinstvo nikad ne može poginuti, da dobro vazda ispliva, čak i ako se u more baci. Mnogi se od njih, tako, neće sjetiti detalja iz sopstvenog života, svih stradanja i muka koje su preturili preko glave, ali svi kao molitvu pamte

Janja

Janja Šunjka je prevalila sedamdesetu, ali se još ne da životu i godinama – zapisao sam u proljeće 1990. Onako krupna i stasita, još sigurno i krotko korača i, sem po nekoliko grdnih ožijaka po tijelu, ni po čem se ne bi dalo zaključiti da je sudbina i prema njoj bila tako okrutna, da je i ona iskusila nemilosrđe ustaško. Vedra, govorljiva, očito zadovoljna sa tri kćeri i sinom i njihovom srećom, nerado zbori o onome što je prije bezmalo pedeset godina preživjela u rodnim Rujanima. Sve bi, kaže, nekako to da zaboravi i smetne s uma, ali se ne da, snovi je iznova vraćaju u Ravni dolac i mira

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala