Pošto se Cvijo Pajčin odmetnuo u planinu početkom maja 1941. godine i zaratio protivu ustaške vlasti, ustaše su nerado zalazile u Sajković i druga srpska sela. I kad bi krenuli, bile su to pojačane jedinice, uglavnom motorizovane i do zuba naoružane. Znali su dobro kako su zadužili ovog ponosnog i tvrdoglavog Dinarca, da on preskupo drži glavu i da je neće dati bez zamjene i krvi do koljena. To što on jedan ne zarezuje ustašku vlast i nije ih toliko brinulo koliko činjenica da je on iz dana u dan izrastao među srpskim življem — i ne samo među srpskim — u legendu i simbol nepokora i slobodarstva. O ovom

Nikada se sa sigurnošću neće saznati koliko je žrtava palo u Prologu, bez sumnje najkrvavijem stratištu u livanjskom kraju na kojemu su ustaše tog krvavog ljeta 1941. godine, kako se to po uobičajenom šablonu govori, umorile na razne načine oko pet stotina ljudi, isključivo zrelih muškaraca — uglavnom glava porodica. I nisu samo iz Livna i sela sa ruba Livanjskog polja već i iz drugih krajeva. Postoje, recimo, pouzdani podaci da su dovođeni i ubijani i Srbi iz nekih dalmatinskih sela kao i iz drugih, Livnu susjednih opština. Onako kako su Livanjcima govorili da ih vode u Srbiju pa ih potajno odvodili i klali u šumi Koprivnici između Kupresa i

P0MRAČENjE UMA  „…svaki koji zlo čini, mrzi na vidjelo i ne ide k vidjelu da ne pokaraju djela njegovijeh, jer su zla. A ko istinu čini, ide k vidjelu, da se vide djela njegova, jer su u Bogu učinjena…” (Jevanđelje po Jovanu) Dok je četrdesetih godina dvadesetog vijeka zahuktala fašistička mašina tutnjela niz Evropu, sve pršteći pred sobom i sklanjajući kao granu s puta jednu po jednu prepreku oskudno naoružanih, razjedinjenih i demoralisanih protivničkih armija, Ante Pavelić je u zavjetrini i pod tvrdom zaštitom fašizma zadovoljno trljao ruke i čekao da se i jugoslovenska državna tvorevina konačno raspadne kao kula od karata. Krvava jutra koja su drugima donosila strah, neizvjesnost i beznađe,

Nema nikakve dvojbe da je Ivan Goran Kovačić svoju „labudovu pjesmu“ – poemu Jama — napisao upravo u Livnu. Potvrda za to nije samo činjenica da je on tu prvi put čitao stihove ovog potresnog poetskog svjedočanstva, već sasvim konkretni dokazi da je Goran razgovarao sa većim brojem preživjelih iz jama i sa ustaških stratišta — da je ono što je čuo o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, ustvari, bilo presudno, bilo inspirativna okosnica za nastanak ovog velikog poetskog djela. Zbjeg Srba u jednoj od pećina u okolini Livna (snimio poznati ratni snimatelj i reporter Žorž Skrigin) u kojoj je Ivan Goran Kovačić, navodno, napisao „Jamu“ Milan Rosić je