Knjiga „Livanjski Srbi-prosvjetna i duhovna zaostavština“, autora prof. Branka Dokića i Radovana Jovića, promovisana je 8.oktobra u sali Vaznesenjske crkve u Beogradu. Skup je blagoslovio otac Mirko Jamedžija, nekadašnji paroh lijevanjski, a otac Mihajlo iz bežanijske crkve Svetog Georgija obratio se skupu pozdravnim, uvodnim rečima u ime domaćina, Vaznesenjske crkve. Prof. Branko Dokić, profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, priznaati stručnjak u međunarodnim krugovima, ogledao se i na terenu politike, sada ambasador Bosne i Hercegovine u Atini, pored svih obaveza ima volju i nalazi vremena da piše i knjige koje osvetljavaju materijalnu i duhovnu zaostavštinu njegovog i našeg naroda u njegovom i našem zavičaju. Radovan Jović, dugogodišnji novinar i dopisnik

U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života. Sjedi skrušena, sva u crnini. Krupne i nekada očigledno lijepe oči miruju bez sjaja poput dva planinska jezerca koja su se već predala ilinskoj pripeci. Sjeta i tuga u očima i u riječima, i u rukama dok miruju skrštene, i u tromom, umornom pokretu — i u glasu i u ćutanju…     Zasuzi samo kad spomene osmogodišnju unuku Miru, najmlađe od petoro unučadi, djece sina

Selo u kojemu živi Sava Petrović zove se Gubin. Niko više ne zna odkud mu takvo neobično ime, po čemu je taj pitomi kraj Livanjskog polja podno Dinare tako prozvan, ali kad je u pitanju sudbina ove žene, onda u tome ima nekakve žalosne ironije. Ovoj sedamdesetogodišnjoj sićušnoj starici cio vijek je prošao u neprestanom gubljenju, a ona postojana, i danas na nogama, laka i čila kao da joj je život prošao u radovanju: „Ja sam tu iz Čaprazlija. Od Marčeta. Uoči rata, bojim se da je to bilo nekako na dvi godine prije nego se zaratilo, udala se za Iliju Kozomaru iz Donjih Rujana. Eto, sinu mi Uglješi bilo

Po molbi člana našeg Udruženja Miloša Nikše, objavljujemo njegovu zahvalnicu svima koji su pomogli da se njegov pradeda, Jovo (Nikole) Crnogorac iz Čelebića, upiše u knjigu umrlih opštine Livno. Takođe, skrećemo pažnju i drugima da na ovaj način mogu upisati svoje pretke u knjige umrlih Bosne i Hercegovine. Z A H V A L N I C A Poštovani, Povodom proglašenja, po majčinoj naslednoj liniji, moga pradede, Crnogorac (Nikola) Jovo, umrlim licem u Opštinskom sudu u Livnu, nestalog u rejonu sela Čelebić kod Livna u Bosni i Hercegovini na verski praznik Ognjena Marija, dana 30.07.1941. godine, kao i naknadnog upisa u matične knjige umrlih za selo Čelebić u opštini Livno

Ako nevolje i nesreće kale čovjeka i čine ga tvrđim i postojanijim, ako „nove nužde rađu nove sile”, onda je Božo Bošković iz sela Čaprazlija podno Dinare očigledan primjer i dokaz za to. Nije ga, čini se, samo vodenica mljela, a on traje, traje… I da nije dočekao da djecu svoju sahranjuje (dva sina mu je smrt u mladosti punoj pokosila, prim.B.S.), a to je valjda najstrašnija kazna za svakog roditelja, još bi ova tvrda starina odolijevala životu i prkosila njegovim ćudima. Roditeljska nesreća ga je, međutim, pokolebala i potresla iz temelja pa više nema ni snage ni volje da se prisjeća svega što je preturio preko glave. Srećom, Ljubica,

Po nekim podacima za oko osam stotina žrtava ustaških pokolja u Livnu i selima u livanjskoj kotlini nije imao ko zaplakati niti svijeću zapaliti. Zauvijek su ugašena mnoga ognjišta, iskorijenjene cijele porodice, ne ostalo traga ni od odive. U tom pogledu je sigurno najkarakterističniji slučaj sela Golinjeva, rodnog mjesta velikog humaniste, pjesnika i neumornog borca za slogu i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, Jovana Sundečića. Krvnici su tog zlog ljeta zaboravili Sundečićeve poruke i amanete i ni iznad jednog od šezdeset srpskih šljemena nije se dan poslije te strašne Ognjene Marije zapramao dim niti je ikada više u nekoj od tih srpskih kuća vatra propirena srpskom rukom. Kako vrijeme odmiče

Kako je ustaška vlast više pojačavala teror srazmjerno je raslo nezadovoljstvo i ogorčenje srpskog stanovništva, a u selima sa mješovitim stanovništvom, naročito u onima u kojima je većinu predstavljalo hrvatsko stanovništvo, i strah od sukoba i odmazde — da bi mogle isplivati stare mržnje i zađevice i sijevnuti iz korica nikad zarđali krvavi noževi nacionalnih raskola i netrpeljivosti. Najkritičnije stanje je bilo u selima u Livanjskom polju gdje ih je bilo i čisto hrvatskih i čisto srpskih i mješovitih. Tako su sela Lusnić, Strupnić i Kovačić, bila naseljena isključivo Hrvatima, u Čelebiću je živjelo otprilike pola jednih pola drugih, dok su Bojmunte, Radanovci, Vrbica i Bogdaše bila poglavito srpska. Na

U nizu svjedočanstava o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, svakako je zanimljivo i ono što je zapisao dr Dušan Lj. Kašić u svojoj brošuri o srpskoj pravoslavnoj crkvi Uspenija presvete Bogorodice u Livnu. Sem što i on nabraja imena istraženih porodica i navodi spisak pobijenih Srba u Livnu, koji je, što je svakako zanimljivo, nešto kraći od onoga koji je ostavio nepoznati već citirani „hroničar“, Kašić posebno govori o stradanjima sveštenika na koje su ustaše imale poseban pik: „Ostvarilo se jedno od onih nesretnih vremena — piše Kašić o trenutku formiranja Nezavisne države Hrvatske i zavođenja ustaške strahovlade — za koju je Hristos kazao: ‘Doći će vrijeme, kad će

Sem rijetkih živih svjedoka, slučajno preživjelih i spašenih žrtava, malo je drugih svjedočanstava o onome što se u proljeće i ljeto 1941. godine zbivalo u Livnu i okolini. Iako uvjereni u vječnost svoje nove države i bezgrešnost i pravovjernost ustaške ideologije, krvnici su pomno brisali krvave tragove i svim silama se trudili da brižljivo operu svoje do ramena okrvavljene ruke. Mora se reći da im je u tome dobrano na ruku išlo to što su mnoga njihova zlodjela poslije rata, u ime mira u kući, u ime bratstva i jedinstva — te svete zastave pod kojom se pjevajući umiralo za slobodu – svjesno ili nesvjesno prećutkivana ili zataškavana, što su

U svrhu očuvanja sećanja na doprinos Srba društvenom, privrdnom i kulturnom razvoju livnjskog područja, kao i podizanje srpskih institucija, očuvanje verske i nacionalne pripadnosti pod vlašću moćnih carevina, sećanja na nevine civilne žrtve… Udruženje Ognjena Marija Livanjska nastavlja sa prikazivanjem izložbe „Srbi Livanjskog polja-trajanje kroz vekove“. Svečano otvaranje ove izložbe, namenjene publici u Bijeljini, održaće se 25. aprila t.g, u galerijskom prostoru Centra za kulturu Semberija, sa početkom u 19 časova. Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju svečanosti otvaranja izložbe ili da izložbu pogledaju do 28. aprila t.g. Ulaz je slobodan! Izvor: Udruženje Ognjena Marija Livanjska Vezane vijesti: U Novom Sadu otvorena izložba „Srbi Livanjskog polja … Udruženje Sveta Ognjena Marija Livanjska:

Sjutradan poslije krvave Ognjene Marije, premalo je ostalo onih koji bi prenijeli glas o strašnom pokolju u čelebićkoj školi i jami Bukuši i na vrijeme upozorili srpski živalj u okolnim selima kakva im opasnost prijeti. Nekoliko slučajno preživjelih u selu i oni koji su izranjavljeni i prestravljeni uspjeli da se izvuku iz jame Bikuše lutali su po okolnim šumarcima i grabinama pokušavajući da umaknu ustaškim zasjedama i patrolama koje su nastojale da utru i posljednjeg svjedoka. O pokolju su tako prekasno saznali čak i oni koji su se nalazili po okolnim katunima — ustaške patrole su stigle prije glasonoša i tek poneko je uspio da umakne i izbjegne sigurnu smrt.

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac, jedini muškarac je bio šesnaestogodišnji Gligorije Stojić iz Donjih Rujana. Ovaj vedri i razboriti čovjek, vojni penzioner u Beogradu, po kojemu se nikako ne može zaključiti niti da ima šezdeset i pet godina, niti da je preživio ikakvu poteškoću. O tome govori s nekim sjetnim osmijehom i inatom u glasu: nikad niko ne može ni izmisliti tiliko muka i zla koliko čovjek može izdržati… „Nekoliko godina uoči rata ostadoh siroče bez majke. Sestra mi Mara udade se za Ercega u Gornje Rujane, a u kući ostadosmo nas četvorica muških, otac mi Marko — Markelja ga zvalo — stariji mi brat Luka, ja i

U Banatskom Despotovcu, nedaleko od Ljube Lalić-Konjikušić, živi i njena mlađa sestra Mara, najmlađa od četrnaestoro koji su  prošli kroz deveti krug paklenih mukka u jami Ravni dolac i preživjeli. Udata za Stevu Jurića iz Sajkovića, okružena pažnjom i ljubavlju troje djece i šestoro unučadi, a kršna Dinarka svejedno sjetna i potištena i briga joj ne nestaje s lica ni kad spava. Najradije ćuti, pogotovu kad se spomenu uspomene. Minule su silne godine, u daljini i vremenu, u širokoj vojvođanskoj ravnici, pogubili se obrisi Dinare i prostranstvo Livanjskog polja, ali ostao strah silni, kao od juče, koji iz sjećanja nedužnog i nejakog djeteta ništa ne može izbrisati: „Ne volim i