P0MRAČENjE UMA  „…svaki koji zlo čini, mrzi na vidjelo i ne ide k vidjelu da ne pokaraju djela njegovijeh, jer su zla. A ko istinu čini, ide k vidjelu, da se vide djela njegova, jer su u Bogu učinjena…” (Jevanđelje po Jovanu) Dok je četrdesetih godina dvadesetog vijeka zahuktala fašistička mašina tutnjela niz Evropu, sve pršteći pred sobom i sklanjajući kao granu s puta jednu po jednu prepreku oskudno naoružanih, razjedinjenih i demoralisanih protivničkih armija, Ante Pavelić je u zavjetrini i pod tvrdom zaštitom fašizma zadovoljno trljao ruke i čekao da se i jugoslovenska državna tvorevina konačno raspadne kao kula od karata. Krvava jutra koja su drugima donosila strah, neizvjesnost i beznađe,

Nema nikakve dvojbe da je Ivan Goran Kovačić svoju „labudovu pjesmu“ – poemu Jama — napisao upravo u Livnu. Potvrda za to nije samo činjenica da je on tu prvi put čitao stihove ovog potresnog poetskog svjedočanstva, već sasvim konkretni dokazi da je Goran razgovarao sa većim brojem preživjelih iz jama i sa ustaških stratišta — da je ono što je čuo o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, ustvari, bilo presudno, bilo inspirativna okosnica za nastanak ovog velikog poetskog djela. Zbjeg Srba u jednoj od pećina u okolini Livna (snimio poznati ratni snimatelj i reporter Žorž Skrigin) u kojoj je Ivan Goran Kovačić, navodno, napisao „Jamu“ Milan Rosić je

Sve ono što se u Drugom svjetskom ratu, posebno u prvoj ratnoj godini, zbivalo u Livnu i okolini, samo je neodvojivi dio paklenog nauma Anta Pavelića koji se u Vatikanu zakleo da će na Balkanu udariti branu pravoslavlju, da će stvaranjem čistokrvne Nezavisne države Hrvatske napraviti neprelazni bedem širenju pravoslavlja na zapad, ali i moćnu odskočnu dasku za širenje rimokatoličke vjere na istok. I livanjski Srbi su se našli na onom stravičnom spisku od 1.885.943 srpske duše koje su ustaše naumile ukloniti iz Hrvatske po bilo koju cijenu. Oni su, kako piše Viktor Novak u svojoj čuvenoj knjizi „Magnum crimen“  „imali da priđu ili ‘vjeri djedova’, ili da ih se

Po vazdan sjedi pred kapijom. Zabrađena do očiju crnom pletenom ubradačom, naslonjena na staru štaku, kroz debele naočare luta mutnim staračkim pogledom niz ulicu kao da nekog čeka. Život je učinio svoje. Uvelo glatko tamnoputo lice s kojega rumen ni u snu nije silazila, istanjile i pobijeljele teške pletenice vrane kose, zbog koje su je momci iz milja prozvali Galka, a krupne oči boje prezrelih trešanja usitnile i utekle u glavu. Svježa su još samo sjećanja i rane ljute zbog kojih je poslije Drugog svjetskog rata pobjegla ispod Dinare da ovdje u sremskoj ravnici potraži lijeka, potraži mir i zaborav. Smirila se Milica Erceg u Surčinu, ali ostao nemir vječiti