Promatrajući stvari iz današnje perspektive, dolazim do zaključka da Hitlera nismo uzimali ozbiljno. Tijekom svih tih godina on je govorio cijelom svijetu o svojim planovima – vikao je da su se nebo i zemlja tresli – ali mi nismo čuli, ili nismo htjeli čuti, a kad se doista dogodilo ono što je najavljivao, činilo se kao da je došlo neočekivano, poput žestoke bure koja uništava sve što joj je na putu.  Ne mogu se točno sjetiti kada je Fritz bio mobiliziran, ali znam da je kratko vrijeme bio stacioniran u jednoj zagrebačkoj vojarni, u Prilazu Đure Deželića, u vojnim barakama gdje sam ga svakodnevno posjećivala. U to doba komunisti su

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu. Ja sam studirala i pripremala se za svoj prvi ispit: srpskohrvatsku književnost i talijanski jezik, obligatne predmete u grupi stranih jezika koje sam bila upisala. Glavni predmet bio mi je engleski, drugi francuski, a treći, izborni, talijanski. Mira je bila u zadnjem razredu gimnazije, a Fritz je radio kod mog oca. Jugoslavenskim političarima bilo je teže pri duši. Pokušavali su spasiti neutralnost Jugoslavije, što je svakim danom bivalo sve teže, gotovo nemoguće zbog neprestanih Hitlerovih pobjeda. Neodlučna između dviju alternativa – da se poklone Hitleru ili da mu se odupru – Jugoslavija je odlučila potpisati tajni pakt s

Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno. Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za

Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno. Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman i nepretenciozan kao i ja, tako da su moji roditelji pristali na kompromis: ceremonija se neće održati u “velikom stilu”, tj. u glavnom hramu, kao što je to bio običaj u bogatim obiteljima.  Vjenčali smo se u malom hramu. Nisam odobravala sve one bijele nakićene haljine uobičajene kod nevjesta, i svu onu afektaciju oko toga. Sve to činilo mi se neprirodnim i namještenim, pa je moja mama pristala da se vjenčam u jednostavnoj svjetloplavoj haljini, zapravo kompletu s prikladnim kaputom i vijencem. Ako to i nije bilo na svačije zadovoljstvo, na moje sigurno jest.  Obitelj i prijatelji

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali s mnogo manje oduševljenja, zapravo bez prave volje. Dva mjeseca prije puta, krajem prosinca 1938., upoznala sam naime jednog mladića kojeg je sudbina odredila da mi postane suprug. Moji roditelji imali su abonman u kazalištu. U našoj loži bilo je mjesta za pet osoba. Kad moji roditelji nisu išli na predstavu, dopuštali su mi da pozivam svoje prijateljice. Te večeri davala se opera Boris Godunov. Jedna od mojih prijateljica, koju sam bila pozvala, nije mogla doći, ali je pitala može li umjesto nje doći jedan mladić. Bio je to Fritz (Miroslav) Brichta. Nisam se mogla sjetiti jesam

Početkom 1938. godine Hitler je okupirao Austriju, a u jesen te iste godine i Čehoslovačka je pala kao njegova žrtva i izgubila svoju nezavisnost. Cijeli je svijet bio preneražen brzinom kojom je Hitler napredovao. Najviše su zbog toga krivili zapadne velesile koje ga nisu bile u stanju zaustaviti i stati na kraj njegovim namjerama. No mi, koji smo pratili svaki korak njegova napredovanja, njegove luđačke govore pune mržnje i prezira prema svemu što nije njemačko, a osobito njegovo bjesnilo protiv Židova, nikada nismo pomišljali da se to tiče nas. Također nismo ozbiljno shvaćali ni emigrante koji su dolazili iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke i pričali o koncentracijskim logorima. Gledali smo

Moja najbolja prijateljica Olga Novak pridružila se našem razredu kad nam je bilo 13 godina. Od prvog dana kad smo se upoznale pa sve do zadnjeg dana u školi bile smo nerazdružive. Najprije sam joj pomogla da se uvede i snađe u novoj okolini – u školi – da bismo s vremenom postale tako bliske da smo se kroz šest godina, provedenih zajedno u istom razredu, svakog dana sastajale nakon škole, svako poslijepodne zajedno pisale zadaće. Imale smo isti rukopis, jednake zadaće, iste ocjene, jednake crteže i, s vremenom, isti ukus. Ako se francuska poslovica “les contraires se touchent” i ne može uvijek primijeniti, u našem je slučaju sigurno bila

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku koja je radila u gimnazijskoj knjižnici. Između ostalog razgovarale smo i o Drugom svjetskom ratu i različitim sudbinama ljudi koji su živjeli, ili bolje rečeno stradali u tom razdoblju. Moju je “priču” slušala vrlo pomno i s velikim zanimanjem, ponekad zbunjena i preneražena, često sa suzama u očima, postavljajući mi pitanja glasom koji je drhtao od uzbuđenja. Rekla mi je da nije imala pojma što se u to vrijeme događalo u našim krajevima i bila je zahvalna što je o tome mogla čuti “iz prve ruke”, od osobe koja je sve to proživjela, jer su joj učenici često

Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora i ne moraju obavezno odražavati stavove Udruženja Jadovno 1941. Linkove ka tim stranicama postavljamo da bi posjetiocima naših stranica dali uvid u različitost poimanja teme Jadovna, te im na taj način pomogli u kritičkom sagledavanju ove neosporno bolne, prešućene i zanemarene teme. The opinions expressed on the following web pages are the private opinions of their authors and do not have to necessarily reflect the views of the Association Jadovno 1941. We put links to those pages in order to give our visitors an insight into the understanding of issues diversity which are connected to Jadovno, and they

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu knjigu gostiju. Napomena: Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, prijeteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Polja označena zvjezdicom su obavezna. Svi komentari moraju biti odobreni od administratora prije objavljivanja na našem sajtu. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Administrator ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog sajta. Mišljenja iznesena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove Udruženja Jadovno 1941. Administratorima se možete