arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

80 GODINA OD USTAŠKOG ZLOČINA U BILEĆKOM SELU BRESTICE

“Kada bi se u jame hercegovačke, u te tamne bezdanice bez sunčeva zraka, u okrilje žalosti i mraka, slile sve suze koje za srpskim mučenicima proliše majke i sestre, očevi i braća, kćerke i sinovi, e preljevala bi voda iz tihh bedana”, to mi reče jedan čestiti starina u selu Čavšu na obodu Popovog polja gdje ustaše zločin počiniše. Istu priču mogli bi čuti na svakom koraku tužne i žalosne, ali nikad pokorene, nikad utamničene zemlje Hercegove koja još rane izvidala nije. Na današnji dan, u zoru 2.marta 1942. godine srpsko selo Brestice napali su muslimani susjednog gatačkog sreza. U tom napadu poginulo je 46 Brestičana, a 43 ranjeno. Među

Otjerana u grob

Stoja Trivkanović (1950 – 2019) iz Siska izgubila je sve sudske postupke pokrenute zbog ratnog ubojstva dvojice sinova i muža krajem ljeta 1991. godine. Stoja Trivkanović (1950) umrla je sredinom decembra 2019. godine u Sisku ne dočekavši pravdu zbog ubojstva sinova Zorana (23) i Berislava (18) te njihovog oca Nikole Trivkanovića (48). Trojica Trivkanovića su prisilno, 25. augusta 1991. godine, odvedena u nepoznato iz porodične kuće u sisačkom naselju Zeleni Brijeg. Zloglasnom bijelim kombijem, koji je ljeta i jeseni 1991. često viđan po Sisku, uniformirane su se osobe tog dana oko podneva uvezle u dvorište Trivkanovića. Odvedeni su viđeni na ORA-i, poznatom sisačkom mučilištu, nakon čega im se izgubio trag.

“Kad je silovao prvi, bila je svesna, dozivala me je – MAMA”

Radi su muslimani ZVERSKI ubili ćerku (9) Mirjana Dragičević je jedna od prvih žrtava muslimanskih vojnika iz arapskih zemalja koji su činili zla nad srpskim stanovništvom tokom rata u Bosni. Davne 1992. godine, 28. decembra, muslimanska ratna jedinica Armije BiH upala je rano ujutru u selo Donja Bioča. Jedna od prvih žrtava mudžahedina je devetogodišnja Mirjana Dragičević, koju su prethodno na oči majke Rade besomučno silovali. – Ja sam se ovde rodila, živela, udala se odavde, vratila se ’84. godine kod roditelja sa dvoje maloletne dece i ovde sam živela do rata. Fino sam živela sa roditeljima, tu sam radila, imala sam kuću, fino je bilo… – započela je svojevremeno

Anđelko Anušić: ZLODUH DUPLIH STANDARDA

Reč o Poslanici Smilje Tišme profesionalno zagluvelim i zanemelim u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Duboko me je dirnuo i zabrinuo tekst akademika prof. dr Vasilija Đ. Krestića „Ima li Srbija snage i volje da zaštiti nacionalne interese“, objavljen u Pečatu (698, od 21. januara), a povodom opetovane licitacije brojem žrtava ustaškog zločina genocida u Jasenovcu, i neuvršćavanja u dnevni red Narodne skupštine Rezolucije o ustaškom genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH (1941–1945). Shvatio sam ga kao protest, kao poslednji apel ogluveloj i zanemeloj, bešćutnoj Narodnoj skupštini – nesavesnoj i nesolidarnoj sa stradanjem svoga naroda tokom Drugog svetskog rata. Ili možda politički ucenjenoj pomirljivošću i saradnjom u regionu –

UBIJALI DECU JER SU BILI SRBI

Ustaše kao deo plana za masovno uništenje srpskog naroda ubijali i slali decu u logore u Norveškoj. Preko 120 dece poslato a 31 dete ubijeno za vreme Drugog svetskog rata u logorima u Norveškoj. ,,Tokom Drugog svetskog rata iz Srbije i nezavisne države Hrvatske stiglo je 4.050 zatvorenika. Ogromna većina njih su bili etnički Srbi. Oko 120 od njih bila su deca mlađa od 18 godina. Od ovih srpskih zatvorenika 2420 je izgubilo život u Norveškoj. Ogromna većina je umrla prve godine u pet logora koje su vodili SS, u nekim od ovih logora smrtnost je bila i do 80%, što je mnogo veća stopa smrtnosti nego, na primer, u

Đurđica Dragaš: Ratni doboši velikih najavljuju stradanje malih, ali obični smrtnici treba da postave jedno pitanje

Ne znam čega se današnja deca najviše plaše. Roditelji bi možda, malo u šali, malo u zbilji, rekli da je oduzimanje telefona “bauk” od kojeg zaziru, ali ko će znati šta je zaista u njihovim glavicama. Verovatno ni moji roditelji nisu mogli da pretpostave da sam se ja, posle onog najranijeg, “babaroga” perioda, ustvari najviše plašila rata. Vrlo dobro se sećam s kojim sam strahom gledala Dnevnik i zatvarala uši da ne čujem vesti s dalekog ratišta na kojem su snagu odmeravale dve države sličnih imena. Nije moja dečja logika mogla da “dokuči” šta je to nateralo Irak i Iran da ratuju kad se već gotovo isto zovu. Sećam se

Piskavica

Godišnjica ustaškog pokolja stotina potkozarskih Srba

U isto vrijeme, u februaru 1942. godine kada se u Drakuliću desio stravični zločin, ustaše su počinile još jedan pokolj u potkozarskim selima Ivanjska (današnje Potkozarje) i Piskavica, u kojima je na najbrutalniji način poklano više stotina civila, ali se o ovom zločinu do danas nije pisalo i skoro da mu je zatrt svaki trag. Pokolje u Piskavici i Ivanjskoj partizanska vlast je prećutala, vjerovatno, da bi izbjegla susret sa istinom da su za partizanske diverzije kažnjavani samo Srbi, a ne i pripadnici druga dva naroda. Zemni ostaci umorenih u Piskavici i Ivanjskoj nisu sakupljeni u zajedničku kosturnicu, već su uglavnom ostavljeni da počivaju po seoskim dvorištima, gdje su ih

Lazar Lukajić: “Fratri i ustaše kolju – zločinci i svedoci”

U izdanju “Fonda za istraživanje genocida” iz Beograda, 2005. godine je objavljena knjiga Mr.sc. Lazara Lukajića “Fratri i ustaše kolju – zločinci i svedoci”. Knjiga predstavlja tragično i stravično svjedočanstvo o pokolju Srba od strane ustaša u selima kod Banja Luke, Drakuliću, Šargovcu, Motikama, Piskavici i Ivanjskoj u februaru 1942. godine. Knjiga je dostupna u formatu: Acrobat PDF: Lazar Lukajić: Fratri i ustaše koljuAcrobat PDF dokument, 7.359kB Vezane vijesti: PRENOSIMO: Krvavi branik pravoslavlja – intervju Lazar Lukajić Krvavi ustaški pir u Piskavici | Jadovno 1941. U banjalučkim selima u jednom danu zaklano 2.315 Srba

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Dani(j)el Simić: Sveti Sava kao rodonačelnik velikosrpskog genocidaštva

Najbolji način za vršenje agresije na naciju koja je pretrpila težak genocid, jeste zamjenom teza i napadom da je ona genocidna. Društvenopolitička kriza u Dejtonskoj Dolini Plača je upravo posljedica krajnje faze tog opsežnog, međunarodnog procesa preumljenja srpskog naroda u bezuslovno pokoran. Očito protivno životnim nacionalnim interesima, a sa stanovišta svoje tobože neiskupive kolektivne grešnosti. Cilj tzv. “Inckovog zakona” je to. Misaono zabetonirati da je ubistvom ratnih zarobljenika protivno Ženevskoj konvenciji u julu 1995. godine počinjen, kobajagi, zločin genocida od strane srpske vojske i policije. Zatvorski zaprijetiti bilo kome ko bi naučnim dokazima i naučnim načinom razmišljanja oborio tu tezu (što uopšte nije teško), da sa tim podacima izađe u

U hrvatskoj akciji „Maslenica” poginulo i nestalo 348 Srba, nema kažnjenih za zlodela

Dokumentaciono-informacioni centar Veritas saopštio je, povodom 29 godina od zločina koje su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga izvršili na području Ravnih Kotara, da je u operaciji „Maslenica” poginulo i nestalo 348 Srba, od čega 55 civila, prosečne starosti 60 godina. Veritas u saopštenju navodi da su među žrtvama i 34 žene, prosečne starosti 57 godina i troje dece do 12 godina starosti. Među žrtvama je i 65 dobrovoljaca sa prostora Srbije i BiH, koji su došli na Ravne Kotare da zajedno sa domicilnim Srbima brane njihova vekovna ognjišta. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvetljena sudbina 337 ljudi, dok se na evidenciji nestalih vodi još 11, od čega šest civila,

Akademik Vasilije Krestić iizjava novinarima u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske /ANURS/, gdje je predstavljena njegova studija čiji je izdavač Udruženje za odbranu ćirilice "Dobrica Erić" iz Beograda.

Vasilije Đ. Krestić: ŠTA SE TO DEŠAVA U SRBIJI KAD JE REČ O GENOCIDU NAD SRBIMA U NDH?

Već duže vreme, naročito u dvema poslednjim godinama, jedna grupa srpskih istoričara zalaže se za reviziju prošlosti, posebno za reviziju počinjenog genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ova grupa istoričara nastoji drastično da smanji broj srpskih žrtava u čitavoj NDH i u Jasenovcu. Ona poriče dosadašnje procene da je u NDH ubijeno oko 700.000 ljudi i tvrdi da je ubijeno „svega” stotinak hiljada. Takve procene izriču se bez dokaza, ignorisanjem mnogih prvorazrednih izvornih podataka o broju žrtava, kao što su oni hrvatske komisije iz 1945, ili onih izvora nacističkih generala i visokih političkih časnika poslatih Hitleru 1942. i 1943. godine. Zanemarujući postojeće dokaze, istoričari revizionisti se u svojim procenama

Otkrivena Spomen – ploča majoru Milanu Tepiću, heroju koji će ostati upamćen po svojim riječima i djelima

U čast majora Milana Tepića, u ulici koja nosi ime ovog velikog heroja postavljena je Spomen-ploča, koju su svečano otkrili gradonačelnik Draško Stanivuković i Aleksandar Tepić, sin Milana Tepića. Jedanput ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško – citirajući riječi majora Tepića gradonačelnik je poručio da je Tepić svojim vanvremenskim podvigom svima nama održao lekciju kako se daje riječ i kako se brani sloboda, otadžbina i narod. Dodao je da će zbog toga ovaj istinski heroj ostati upamćen ne samo po svojim riječima, nego po svojim đelima. Stanivuković je istakao da će se o Tepićevom

Eto Bože preko vode…

(ili- Božić dođe, a mi o’đe…) Teško je danas dočarati osjećaj radosti, veselja, uzvišenog poleta i ljepote proslavljanja Božića u Prebilovcima prije i poslije Drugog svjetskog rata. Mnogo toga se promjenilo, usljed rata i drugih događanja koji su nas otrgli od sela. Promjene, možda za ovu priču i bitnije nastupile su ranije, kada se malo ko nadao posljednjem ratu i egzodusu. One su bile u načinu života koji je postajao lakši i udobniji, ali sa drugim obavezama, koje su doprinjele gubitku mnogih dotadašnjih vrijednosti. Što je bilo više plata, penzija, diploma, televizora, mašina, vozila, zarade na pijaci- bilo je i manje vremena za sebe i druge, za rođake i komšije, selo

Đurđica Dragaš: Nemamo rezervni zavičaj

Dok se plamen badnjaka polako gasi, a ljudi razilaze, dođe mi da viknem – ne dajte da ostanem i bez “rezervnog zavičaja”! Od svih verskih praznika, Badnji dan mi je najdraži. Volim tu neku posebnu toplinu koju donosi i trudim se da ga provedem sa porodicom, u jednom lepom vojvođanskom selu. Tako je i ove godine. Radujem se već danima paljenju badnjaka koje se, po tradiciji, organizuje u centru sela, ispred škole i prostorija u kojima se, u nedostatku prave crkve, obavljaju verski obredi. Stižem… vatra već gori… Lepo je, skromno, bez mnogo sjaja i nepotrebnih detalja, ali toplo i prijatno, baš onako kako sam i očekivala. Plamen mi obasjava

„MNOGO VAS JE OSTALO!“: Otvaranje spomenika u Jasenovcu i čuveno obraćanje Srbima od Titove desne ruke

Rano ujutru svi smo se okupili u sali Kulturnog doma u Jasenovcu, seća se Raja Nedeljković, tada prvi čovek SUBNOR Srbije. Uoči početka svečanosti primetili smo da nema ni Vladimira Bakarića, ni Steve Krajačića. Ivan Stevo Krajičić je inače bio komunista i član AVNOJ-A, svojevremeno predsednik Sabora Narodne Republike Hrvatske i Titova desna ruka. Inače je proglašen za počasnog građanina Zagreba i odlikovan je od Tita narodnim herojem. Svečanost je kasnila pola sata jer je predsednik Novske otišao na autoput da sačeka Stevu Krajačića, rekli su nam da zvaničnici ne mogu da se probiju do Jasenovca. Kada smo pitali narod koji je prolazio gde je zakrčen put. Oni nas začuđeno

Episkop bački Irinej: Licitiranje brojem jasenovačkih žrtava – nastavak posleratne apologije ustaštva

Da li Jevreji mogu da navedu imena svih šest miliona žrtava? Naravno da ne mogu! Da li to znači da je i cifra od šest miliona „napuhana”? Naravno da ne znači! U Božićnom intervjuu Episkopa bačkog dr Irineja za magazin „Pečat”, tema je bila i licitiranje brojem jasenovačkih žrtava. Kako objasniti to da broj jasenovačkih žrtava, odnosno broj Srba, kao i drugih naroda stradalih u logoru Jasenovac, ne samo da do danas nije tačno utvrđen već da se u našem vremenu događa snažno i produbljeno „licitiranje” brojevima, uz nesumnjivu koliko i nečovečnu manipulaciju ovim tragičnim činjenicama? Kakav um upravlja time, i koji su ciljevi iza anticivilizacijske, a moglo bi se

Đurđica Dragaš: Beograd suzama ne veruje

Mrak je prekrio okićene beogradske bulevare. Mrak, težak, tužan, memljiv… Kraj decembra! Beograd trepti, guši se u beskrajnim kolonama automobila i nervozi skrivenoj ispod prazničnih osmeha. Kafane su prepune, jede se, pije, peva… kao da sutra ne postoji! Beograd… pun života, a opet tako surov i hladan. U tom sjajnom, blještavom, prazničnom Beogradu jedna žena je uzalud, verovatno i poslednji put, tražila pravdu, saosećanje, suzu i bratski zagrljaj. Onaj zagrljaj  kojem se predajete, u čiju snagu bezrezervno verujete. Onu suzu koja boli, ali leči i pročišćava. Ono saosećanje koje hrabri. Onu pravdu koja daje snagu. Nije ih dobila! Beograd suzama ne veruje!!! Nije ni srpski parlament “poverovao” Smilji Tišmi! Nisu

- Bio bi se obrijao za fotografiranje - kaže Nikola (foto TRIS/G. Šimac)

Srpska porodica Pokrajac, u ličkom Mazinu: Borili smo se za hrvatsku državu, a ona nam je okrenula leđa

Nikola Pokrajac je rat dočekao s 19 godina. Živio s roditeljima u Zagrebu i studirao, obožavao životinje, klanjao se prirodi, volio ljude. Danas ima 45 godina, i dalje živi s roditeljima, ali ne više u Zagrebu nego u ličkom Mazinu, tridesetak kilometara od Gračaca. I dalje nepatvorenom iskrenošću voli životinje i ljude, simbiotički je povezan s netaknutom prirodom i moćnim zelenilom Like, ali zarobljen sjećanjima koja ga, ma koliko ih potiskivao, danomice progone. Između predratnog Nikole i ovog današnjeg, osim godina, su i traume rata, pregaženih ratišta, lica poginulih prijatelja i znanaca, strahovi i na kraju, sve nepravde ovog svijeta… Jer, Nikola i njegov otac Novica, iako srpske nacionalnosti, cijeli

Stradanje učvrstilo veru Krajišnika

Vladika gornjokarlovački Gerasim (Popović), episkop jedne od teritorijalno najvećih, ali i najstradalnijih eparhija Srpske pravoslavne crkve, uključujući i stravične zločine u Drugom svetskom ratu, ističe u intervjuu za “Frankfurtske Vesti” da pravoslavnim vernicima i sveštenstvu SPC ovog dela Hrvatske nikada nije bilo jednostavno i lako, ali da su ta stradanja i patnja “učvrstila pravoslavlje u krajiškom narodu, koji se i danas bori za svoj opstanak”. Samo u katastrofalnom zemljotresu koji je decembra prošle godine pogodio prostor Banije, oštećeno je ili uništeno oko 9.000 objekata. Godinu dana kasnije, episkop Gerasim na pitanje da li se život polako vraća u ovaj deo Hrvatske objašnjava da će proći dosta vremena kako bi se

Ima li mira u zagrebačkom Mirogoju, šta stoji iza obnove ustaških grobova

Hrvatski sabor usvojio je nedavno inicijativu da se urede grobna mesta ubijenih ustaša i domobrana sahranjenih na zagrebačkom groblju Mirogoj. U međuvremenu austrijske vlasti su ponovo zabranile okupljanje u Blajburgu i tako sprečile komemoraciju “hrvatskim žrtvama iz vremena NDH”. Zato iz Hrvatske stiže još jedna inicijativa da se komemoracija ubuduće održava kod Crkve hrvatskih mučenika u mestu Udbina u Lici. Autor: Aleksandar Milivojević Inicijativa o obnovi grobnih mesta ubijenih ustaša koji su sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoj, a koju je usvojio Hrvatski sabor predstavlja anticivilizacijski čin kaže za Radio Beograd kustos beogradskog Muzeja žrtava genocida Bojan Arbutina.  “Ne mogu da podržim inicijativu koja će u jednom javnom prostoru isticati ljude

Bastašić: Ustaško groblje na Mirogoju samo jedna od etapa u vjekovnom strateškom planu (VIDEO)

Ustaše se ne vraćaju kući- odavno su kod kuće!!! Piše: Đurđica Dragaš Ništa novo i ništa neočekivano, tako predsednik udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić ocenjuje inicijativu, koju je odobrio i Hrvatski sabor, da se na zagrebačkom groblju Mirogoj „uredi groblje hrvatskih vojnika od 1941. do 1945. godine“. Smatra da je reč samo o još jednoj etapi u realizaciji plana katoličke crkve da, kako kaže, „zaore istočnu njivu“, misleći pri tom na prostor istočno od Drine. Taj plan je pretočen u ideologiju Ante Starčevića, teoriju „krvi i tla“,a sprovodili su ga, svako na svoj način, Ante Pavelić, Josip Broz i Franjo Tuđman, kaže Bastašić i dodaje da vlast u Hrvatskoj na

Zabranjena reportaža o Milunki Savić

Na ispucalim zidovima jedine sobe ima samo nekoliko fotografija. Na jednoj Milunka Savić kao mladi vojnik sa raspletenim kosama, na drugoj u uniformi sa ordenjem. Zatim su tu još dve slike sa vojnih svečanosti i u jednom ramu nekoliko porodičnih fotografija. Na zidu se vide tragovi odnetih ramova. U aprilu 1971. godine, novinarka Ljiljana Banićanin posetila je Milunku Savić u njenoj kući na Voždovcu, tom prilikom napisala je reportažu koju će stopirati uredništvo koje je procenilo da je tekst nacionalistički i da veliča srpskog heroja. Članak će biti objavljen dvadeset i četiri godina kasnije, 9. decembra 1995. godine pod naslovom „Milunka Savić iz Gvozdenog puka“. Da li je reportaža bila

Dr Dušan J. Bastašić fotografija: Frontal.SRB/DHS

Šta mogu a šta neće moći naučiti srpski učenici u Hrvatskoj iz karte koju im servira Srpsko narodno vijeće

Zašto je srpskim učenicima u Hrvatskoj kao dodatni materijal za upotrebu u nastavi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, od strane Srpskog narodnog vijeća ponuđena ova i ovakva karta, jasnije može biti samo onima koji pažljivije prate srpsko – hrvatske odnose u susjednoj nam državi i već više od četvrt vijeka dug period vladavine Milorada Pupovca i njemu bliskih saradnika tamošnjom, brojčano sve skromnijom srpskom nacionalnom manjinom. Piše: Dušan Bastašić Srpsko narodno vijeće iz Hrvatske, izradilo je istorijsku kartu “Izabrana mjesta sjećanja i kulture Srba u Hrvatskoj”, na kojoj se, po izboru Čedomira Višnjića nalazi 110 odabranih mjesta i spomenika, kao i ličnosti i događaja koji su obilježili istoriju i

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala