arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
Matija_Beckovic.jpg

Matija Bećković: Ako predamo Kosovo, možemo dati šta god hoće — tada više ništa nije naše /video/

Ako Kosovo nije naše, naše nije ništa. Ako predamo Kosovo, nema razloga da pravimo pitanje od bilo čega drugog, možemo dati šta god hoće. Ali, onamo namo za brda ona i još dalje, na onoj strani, onostrani se dižu Dečani, opominje jedan od najvećih srpskih pesnika Matija Bećković. Uoči njegovog 82. rođendana, kao dva posebna dara za poštovaoce Bećkovićeve misli i stiha stiže nova zbirka „Onamo namo“, treća iz započete poetske ispovesti u kojoj, kroz portrete savremenika i prijatelja, pesnik na najdublji način slika sebe. Među slavnima jednako važni i oni nepoznati… Svi koji su Bećkovićev život, kako sam kaže, učinili bogatijim, mudrijim, lepšim… Zato je ta knjiga otvorena, nezavršena,

SRPSKI ZID PONOSA u Nišu

Verovatno jedan od najvećih i istorijski najdetaljnijih murala u Nišu i šire, jeste upravo mural koji je nazvan SRPSKI ZID PONOSA. Ništa neobično, za one koji ga znaju, inicijator izrade murala, po čijoj idejnoj zamisli motiva je izrađen mural, jeste general Simović. Poznato je da je u Nišu zaživela kultura murala. Nešto nesvakidašnje, što se dogodilo nedavno, jeste izrada murala u dvorištu Komande Kopnene vojske. Verovatno jedan od najvećih i istorijski najdetaljnijih murala u Nišu i šire, jeste upravo mural koji je nazvan SRPSKI ZID PONOSA. Ništa neobično, za one koji ga znaju, inicijator izrade murala, po čijoj idejnoj zamisli motiva je izrađen mural, jeste general Simović. Mural je svojevrsno

Slobodan Antonić: Naše crvene linije – deca i Kosovo

Moramo da zaustavimo i obrnemo proces – da tražimo da nam se vrati naša okupirana teritorija, i da odavde ode nepozvana vojska tuđinaca. Naše crvene linije su deca i Kosovo. Bezočno nas guraju i sabijaju, mi smo se i branili i povlačili, ali za to dvoje stvarno nemamo više gde. U senci izbora 2017. pokušano je da se u srpska obdaništa i u škole na mala vrata uvede „seksualno obrazovanje“ (o tome sam pisao ovde). Bilo je, recimo, predviđeno da deca u obdaništima odgovaraju na pitanja ko ih sve dole „dodiruje“ (ovde 12) i gde vole, a gde ne vole da ih „dodiruju“ (ovde 30), a srednjoškolci je trebalo da uče kako se stavlja „zaštita“ na anus

Novi Obilić: Priča o Ivanu koji je poveo 12 srpskih vojnika na 300 OVK specijalaca

Oko podneva, na granični kamen C 4/6 (oko 400 m od karaule) koji je sa 12 vojnika branio vodnik Ivan Vasojević (rodom iz Sjenice), preko proplanka je krenulo u napad oko 300 boraca specijalne jedinice OVK (svi u crnim uniformama). Naredio sam mu zatim da se u slučaju ozbiljnijeg prodora neprijatelja povuče na rezervni položaj, da ne otvara vatru bez velike potrebe i da strpljivo čeka pojačanje koje je već upućeno. Izvestio je da je razumeo naređenje. Usledilo je zatišje. Vasojević je izvestio o brojnosti protivnika i zahtevao artiljerijsku podršku u slučaju da krenu dublje na našu teritoriju. Naređeno mu je da ne preduzima ništa osim naređenih mera. Izvestio je

Tužna godišnjica: U Goraždevcu ubijeni Pantelija i Ivan

Navršava se godišnjica zločina u Goraždevcu, kada su šiptarski teroristi iz automatskog oružja pucali na srpsku decu dok su se kupala na Bistrici. Tom prilikom ubili su Ivana Jovovića (19) i Panteliju Dakića (12). U tom nerasvetljenom zločinu, jednom od četiri najveća počinjena nad Srbima od dolaska međunarodne misije na Kosovo, teško su ranjeni Đorđe Ugrenović (20), Bogdan Bukumirić (14), Marko Bogićević (12) i Dragana Srbljak (13). Euleks je usled navodnog nedostatka dokaza obustavio istragu. Za ovaj zločin niko nije odgovarao. Izvor: Do Hristove Pobjede-Ilija Vujović Vezane vijesti: VIDEO – RTS RTS: Zločin u Goraždevcu 17 godina bez kazne – RTS ZLOČINCI još uvek na slobodi: Navršava se 17 godina

Kosovski novomučenik otac Hariton

Tog 15. juna 1999. godine, nešto pre 11 sati, otac Hariton je ispred episkopskog dvora u Prizrenu primio svoje poslednje poslušanje. Trebalo je otići u grad, po hranu. Rekavši „Neka je blagosloveno“, krenuo je automobilom, bez straha. U samom gradu bio je zaustavljen od trojice terorista i legitimisan. Odmah po legitimisanju, teroristi crnih uniformi i još crnjih duša odveli su ga njegovim autom u nepoznatom pravcu. Ovo se dešavalo naočigled nemačkih vojnika u sastavu NATO „mirovnjaka“. Ceo događaj video je i jedan nemački novinar, fotografisao i istog dana obavestio episkopiju. Počeo je golgotski put novog Hristovog mučenika. Na njegova pleća stavljen je poslednji i najteži krst – mučeništvo za Hrista.

Ković

Miloš Ković: Vidovdanska beseda na Filozofskom fakultetu

Vidovdan je, bez sumnje, najznačajniji datum u srpskoj istoriji, bremenit značenjima i skrivenim smislom. To nije samo sećanje na jedan veliki istorijski događaj. Kosovska bitka je, zaista, označila pravu smenu epoha, prelazak iz doba veličine i slave u vreme vazalstva i robovanja. Srbija, Bosna i Zeta opstale su, istina, još ceo vek, bogat raznovrsnim dostignućima. Bio je to, ipak, život u senci kosovskog poraza, u osluškivanju topota turskih konja i iščekivanju konačnog sloma. Istoričari će marljivo beležiti kosovske i pokosovske događaje. Primetiće da je poraz Srba u Maričkoj bici bio možda još veći i odsudniji. Rekonstruisaće tok Kosovske bitke i ispitivati dvosmislene vesti o tome ko je, ustvari, u njoj

Sećanje na preminulog vladiku Atanasija: od Kosova do Jadovna

„Pobegao sam iz kasarne iz Vučitrna i, za Božić, otišao u crkvu u Babinom Mostu da se pričestim. Opaze me i prijave, pa sam bio deset dana u zatvoru. To su mi najlepši dani – nisam nosio petokraku i nisam morao da pozdravljam oficire”, ovako je svoju životnu, iskustvenu kosovsku priču započeo Zoran Jevtić. Zamonašio se 1960. kad je stigao sa Kosova i dobio ime Atanasije. Od tada se Kosovo i Atanasije ne razdvajaju.  Predanje kaže da su oko te drevne crkvice, u kojoj se pričestio, sahranjeni učesnici Kosovskog boja, a bliža istorija beleži da su stradale i pomrle srpske vojnike iz povlačenja tokom Prvog svetskog rata sakupljali po kosovskoj

Trideset šest godina od nabijanja na kolac Đorđa Martinovića u blizini Gnjilana

1. maja se navršilo trideset šest godina od nabijanja na kolac Srbina, Đorđa Martinovića, u blizini Gnjilana, dok je obrađivao svoju njivu. Ovaj događaj je pokrenuo  lavinu iseljavanja Srba sa prostora Kosova i Metohije, a prethodio je brojnim događajima koji su se desili u poslednjoj deceniji prošlog i početkom ovoga veka. “Đorđe Martinović (rođen 1928,[1], umro 6. septembra 2000. u Čitluku kod Kruševca[2]) je bio Srbin sa Kosova i Metohije, koji je 1985. mučen nabijanjem na kolac na čijem je vrhu bila polulitarska staklena flaša. Rukovodstvo komunističke Jugoslavije bilo je ujedinjeno u zataškavanju slučaja koji je, protivno brojnim lekarskim nalazima, obeležen kao samopovređivanje u pokušaju prikrivanja etničkih tenzija u tadašnjoj SAP

Pucaj ako si junak: Herojska priča o Tiboru i „Spartancima“ s Košara

Tibor Cerna, čiji su spomenik juna meseca 2017. u Debeljači kod Kovačice otkrili njegova majka Kata Cerna i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, jedan je od 108 pripadnika Vojske Jugoslavije koji su stradali u odbrani rejona karaule Košare, kada su ih 1999. napale udružene snage terorističke OVK, regularne albanske vojske i NATO snaga. On je uz, šestoricu oficira, 13 podoficira i 88 vojnika Vojske Jugoslavije, koji su u toj krvavoj bici sa agresorom koji je imao podršku 24 helikoptera tipa „Apač“, 30 tenkova, 24 oklopna transportera i 24 višecevnih bacača, dao život da zaustavi hiljade albanskih vojnika, da preko Košara prodru u metohijsku ravnicu i Prištinski korpus Vojske Jugoslavije preseku na dva dela. Brojna su svedočanstva o herojstvu ovih ljudi.

Vladimir Umeljić

Vladimir Umeljić: O učešću velikih jevrejskih organizacija iz SAD u demonizaciji Srba od strane Zapada početkom 20. veka ili – Prevara ima mnogo lica

Povodom priloga Dušana Bukovića „Američki jevrejski kongres: Da li da se molimo da svi muslimani iz Bosne umru, predsedniče Klinton? (1993)“ smatram da je korisno prikazati pozadinu tih zbivanja nešto podrobnije a da bi se izbegao jednostrani utisak o tadašnjem delanju velikih jevrejskih organizacija iz SAD u jeku demonizacije Srba od strane Zapada. Dole mali izvod iz moje studije „OKCIDENTALNO-EVROPSKA KULTUROLOŠKA TRADICIJA, VELIKI GENOCIDI U EVROPI SREDINOM I BALKANSKI RATOVI KRAJEM XX VEKA (Kontinuitet istorije u prizmi teorije definicionizma)“ na tu temu, koja je izašla 2016. (srpsko i nemačko izdanje). Tu sam objavio kako iskaz odgovornih iz „Ruder & Finn“, tako i npr. reakciju direktora „Instituta za odbranu Zapada“ u

Đurđica Dragaš: Još jedno proleće koje smo nepovratno izgubili

24. mart 1999 godine. Dan je, kao i mnogi pre njega, protekao u mučnom iščekivanju. Hoće li nas bombardovati, ima li šanse da se nekako ponovo “provučemo” kao prošle jeseni, da li je moguće da će to uraditi, kako ćemo preživeti ako počne?! Pitanja, pitanja, pitanja… Prve bombe koje su oko 8 uveče pale na aerodrome u Batajnici, Prištini, Podgorici donele su surovi odgovor. Agonija koja će potrajati, u tom trenutku nezamislivih, 78 dana je počela. Kao i većina onih koji su je doživeli, sećam se vrlo dobro te večeri. Na nekoj od televizija emitovala se Esmeralda. Latinoameričke serije tad su još bile zanimljiva novotarija. Gledali smo je, što iz

Darko Đogo: Ko nas je delio, nije dangubio

Nemanjićki svetorodni kraljevi su gotovo svi stremili Carstvu Božjem. Da li danas i najbolji od naših vlastodržaca imaju ikakvu tranccendentnu svrhu i etičku vertikalu? Opstaćemo samo ako se vratimo vitalizmu, integralizmu i zavjetnosti – što su najtemeljnije osnove Svetosavlja. Narod koji ne voli djecu, narod koji te posmatra kao ludaka jer imaš troje, četvoro djece – nema budućnost. Narod koji je od Crkve načinio kesu sa likom svetitelja – nema budućnost. Narod kome su Kosovo i Metohija „teret“, a seks na rijaliti programima – događaj, nema budućnost. Uprkos svemu tome, čvrsto vjerujem u čudo. U božansku intervenciju, poput one u Crnoj Gori. U neku djecu koja će nići ispod radara

SANU se našla u jeku političkog skandala u SFRJ

Otvoreno pismo SANU

Imajući u vidu značaj SANU na čijem se čelu Vladimir Kostić nalazi, a istovremeno sagledavajući svu štetnost njegovih javnih istupa, smatramo neodložnim potezom da predsednik podnese ostavku. Umesto da se najznačajnija srpska naučna i kulturna ustanova priprema za obeležavanje velikog i važnog jubileja – 180 godina od osnivanja Društva srpske slovesnosti, tokom kojih su postignuta zadivljujuća ostvarenja koja bi trebalo da posluže kao putokaz za delanje u budućnosti, pažnja javnosti usmerena je na neprilične i neodgovorne komentare predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti o Kosovu i Metohiji. Iznoseći lične stavove o ovome pitanju, a nastupajući u svojstvu predsednika SANU, čime je zloupotrebio funkciju, prof. dr Vladimir Kostić više puta do

Miloš Ković: Velikoalbanska pobuna i proterivanje Srba sa KiM okidač za razbijanje Jugoslavije

Intelektualci koji su se 8. novembra 1988. okupili u prostorijama Književnih novina, zaista su vodili dijalog bez ograničenja. Trebalo je tada sagledati pređeni put i nazreti budućnost. Danas se jasno vidi da tekstovi nastali u okviru Istorijskog foruma Književnih novina, održanog na sedamdesetogodišnjicu osnivanja jugoslovenske države, predstavljaju dragoceno svedočanstvo o jednom vremenu. Mlađe čitaoce mogao bi da iznenadi slobodan ton u javnom dijalogu vođenom u Beogradu, pre pada Berlinskog zida. Te 1988. godine Beograđani su, međutim, trčali sa tribine na tribinu i kupovali novine, upijajući, još u neverici, svaku novu, smelu i slobodnu reč. Osamdesete godine, sa svojim predukusom slobode i umetničkog stvaralaštva, bližile su se kraju. Iza nejakih sunčevih

Nikola Dabić: Raspeće Đorđa Martinovića (1985)

Te 1985. godine, Đorđe Martinović, Srbin sa Kosova i Metohije, presretnut je od strane nekoliko Šiptara, savladan. te nabijen na kolac na čijem vrhu je bila staklena flaša, nataknuta kroz grlić. Flaša se zaustavila tik ispod rebra gdje je i pukla. Đorđe je uspio nekako da dopuže do puta i nađe pomoć sa kojom je prebačen i Prištinsku bolnicu. Pošto je ovaj skandal probio obruče regiona i završio čak i u Njujork Tajmsu, jugoslovenska vlast je činila sve kako bi se sve to zataškalo, da bi na kraju službeno zaključili da se radi o samopovrijeđivanju jer bi istina naravno ugrozila „bratstvo i jedinstvo“ i prikazala Šiptare kao ne daj Bože

Miloš Ković: Naš cilj mora da bude oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda

Mi smo na silu rasparčani u procesu razbijanja Jugoslavije i mislim da bi naš cilj trebalo da bude ujedinjenje srpskog naroda, rekao prof. Ković. Miloš Ković (Foto: Sputnjik) Iako Džozef Bajden nije ni ušao u Belu kuću, iz SAD i sa zapada je lansirana ideja da bi Srbija i Balkan mogli da postanu deo EUgoslavije. Istoričar Miloš Ković smatra da su SAD imperija na zalasku koju ne treba potceniti, ali da bi priznanje nezavisnosti Kosova zarad liderske uloge na Balkanu značilo da sami sebi testerišemo granu na kojoj sedimo. S obzirom na naše najneposrednije iskustvo sa Bajdenom i njegovim saradnicima, uključujući i ljude iz administracije, njihov slogan povratak Amerike ne zvuči

ISTORIČAR MILOŠ KOVIĆ ZA NOVOSTI: Smrt patrijarha Irineja i mitropolita Amfilohija je završetak jedne epohe

Vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, istoričar Miloš Ković došao je na sahranu patrijarha Irineja. On je, u izjavi za Novosti, rekao da je smrt patrijarha Irineja, mitropolita Amfilohija i vladike Milana kraj jedne epohe. – Odlazak svakog patrijarha SPC je završetak jedne epohe. Videli smo šta je to značilo kada nas je na ovom svetu napustio patrijarh Pavle. Sa patrijarhom Irinejem završava se jedna epoha, i to vidimo i po tome što su se gotovo u isto vreme upokojili i mitropolit Amfilohije i vladika Milutin. Dolazi novo vreme, koje ne mora da bude loše po nas. U Crnoj Gori smo posle dužeg vremena osetili ukus pobede, i

Miloš Ković: Pokušaj prisvajanja srpskog kulturnog nasleđa kao upozorenje

U srednjem veku kada je građena Bogorodica Ljeviška, pojašnjava prof. Ković, nijedan istorijski izvor ne potvrđuje postojanje Albanaca na području Kosova. Istoričar i profesor Univerziteta u Beogradu Miloš Ković izjavio je danas da najnovije pisanje “Kohe” o srpskim manastirima kao kosovskom nasleđu, više nikoga ne može da ostavi ravnodušnim i da je veza Albanaca sa Ilirima nepostojeća. Ković je ocenio da je pokušaj prisvajanje srpskog kulturnog nasleđa samo dokaz i potvrda onoga što bi moglo da se desi srpskim svetinjama ukoliko Srbi i Srbija odustanu od Kosova i Metohije. Ovo je najjasniji dokaz šta nam se sprema, upozorio je Ković u izjavi za Kosovo Onlajn, i istakao da je ključno

Bogdan Bukumirić: Dečak koji je pre 17 godina preživeo napad albanskih ekstremista u Goraždevcu

Tri metka su me pogodila u levi bok i odbacila me u stranu. Taj deo šume iz kojeg su monstrumi pucali znam, naglo sam se okrenuo, još dva metka su me pogodila u grudi i stomak. Više nisam mogao da stojim na nogama i dok sam padao, metak me je pogodio i sa desne strane glave, a osmi metak mi je okrznuo levu nogu. Pokušao sam da ustanem, čuo kuknjavu, plač, vrisak, i dalje nisam bio svestan šta se dešava – vraća Bogdan sećanja na taj dan. Tri metka su me pogodila u levi bok i odbacila me u stranu. Taj deo šume iz kojeg su monstrumi pucali znam, naglo

Počelo snimanje filmske priče o herojima sa Košara

U srijedu je počelo snimanje filma i serije „Košare“, za koje je scenario napisao Đorđe Milosavljević, a režira ih Balša Đogo. Priča je bazirana na svjedočanstvima vojnika koji su se hrabro borili u istoimenoj bici 1999. godine, kada su vojnici SR Jugoslavije u karauli Košare napali pripadnici OVK pomognuti NATO avijacijom. – Dosad ta tema nije obrađena u igranoj formi. U okviru „Omega production“, u kojoj smo Nemanja Mićić i ja partneri, ideja o snimanju igranog filma o bici na Košarama je počela da se razvija pre sedam godina. Čekalo se na pravi momenat da se steknu uslovi da se ovako bitna tema obradi na dostojan način. Uz podršku Filmskog

Episkop Sergije: Svaki Srbin da se upita da li je izdao Kosovo u sebi

Hodeći Krajinom ponovo stičem onaj davno stečeni utisak – svako je naše polje Kosovo, svaki je hram Gračanica, svako je bojno polje naš Gazimestan, navodi vladika Sergije. Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije poručio je da svaki Srbin treba da se zapita da li je izdao Kosovo u sebi, te istakao da su svako selo, grad, hram i polje u Krajini isti kao i na Kosovu, jer kosovski mit vijekovima boji srpsku stvarnost bojama stradanja, žrtve i podviga. – Hodeći Krajinom, iz sela u selo, iz grada u grad, služeći Bogu i slušajući ljude, ponovo stičem onaj davno stečeni utisak – svako je naše polje Kosovo, svaki je krajiški

Miloš Ković: Borba za Kosovo tek počinje

Beograd i Srbija nisu ućutkani i neće biti poniženi. Hoćemo li da budemo dostojni predaka i da li ćemo svojoj deci smeti da pogledamo u oči. Ovo je godina izbora. O budućnosti Srbije odlučivaće se ne samo ovde, nego i na izborima u SAD i Crnoj Gori. Da li će građani Srbije moći da utiču na odsudna pitanja, koja će se tada rešavati? Da li će srpske vlasti, prihvatanjem secesije Kosova i Metohije, prikrivenim iza „razgraničenja“ i sličnih „rešenja“, zaista započeti proces rasparčavanja Srbije i stvaranja Velike Albanije? Hoće li srpski narod u Crnoj Gori prestati da postoji, da li će se ova zemlja konačno odreći svog srpskog identiteta i

Osnovan nestranački Pokret za odbranu Kosova i Metohije

Jedini i isključivi cilj Pokreta jeste sprečavanje i trajno onemogućavanje pravnog otuđenja od Srbije bilo kojeg dela  južne srpske pokrajine. Na dan Svetog Justina Ćelijskog, 14. juna 2020. godine, u Manastiru Svetog Arhiđakona Stefana u Slancima kod Beograda osnovan je nestranački Pokret za odbranu Kosova i Metohije. Jedini i isključivi cilj Pokreta jeste sprečavanje i trajno onemogućavanje pravnog otuđenja od Srbije bilo kojeg dela  južne srpske pokrajine. Jezgro Pokreta čine potpisnici Apela za odbranu Kosova i Metohije, obelodanjenog 6. januara 2018. godine. Pokret je osnovan sa blagoslovom oca Andreja (Jovičića), starešine Manastira Svetog Arhiđakona Stefana i jednog od 21 sveštenika/monaha potpisnika Apela za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu 1982.

Dnevnik ratnog hirurga dr Miodraga Lazića: Otac Slađe (14) mi je ljubio krvave klompe da je spasem

Dnevnik koji ne sme biti zaboravljen, srca umrlih koja su počela da kucaju u njegovim rukama i scena kad jedna majka gleda u svoje dete koje umire, zatim sklapa oči i odlazi za njim, na onaj svet. Srbiju i Republiku Srpsku danas je potresla vest o smrti ratnog hirurga, doktora Miodraga Lazića (65), direktora Urgentnog centra Niš. Pre samo pet dana objavljeno je da je doktor oboleo od korona virusa, a posle velike borbe za život, u kojoj su mu pomagale njegove kolege, čuveni doktor zauvek je zatvorio oči. Kao dobrovoljac učestvovao je u odbrani Republike Srpske gde se istakao hrabrošću i požrtvovanošću. O njemu je snimljen i dokumentarni film

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala