arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

Đurđica Dragaš: Roblje

Veslamo ka smrti svojoj, ka ostrvu prokletom. Na leđima nam Velebit, zelen i mračan. Iznad nas plavo,ispod nas plavo,u sredini galija naša.Roblje smo sa krstom oko vrata,sa kućom rodnom u očima. Veslamo ka smrti svojoj,ka ostrvu prokletom.Na leđima nam Velebit,zelen i mračan. Pregazismo ga tabanima krvavim,napunismo ždrela njegova životima našim.Oživesmo,obožismo bezdanke mračneočima dečjim,plavljim od neba. Roblje smo,zverskim kandžama okovano.Veslamo ka hridima sivim.U pustinji onoj smrt nas čeka.Kezi se razastrta po vrhovima kamenim. Veslamo…y oči je gledamo.Živi, a mrtvi.Bez sutra,bez straha jer….iza smrti je nebo,plavo,naše,večno. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: PLAVO

Plavo je more u kojem spavam, plavo kao večnost, plavo od očiju mojih… U moru plavom odavno spavam,očiju plavih, širom otvorenih. Sanjam…Kuću s prozorima što se k nebu plave,uvojak plavi u kolevci sa različkom. Sanjam….konje sa praporcima plavim,vilovite, silovite,besne od krvi plave. Sanjam…livadu plavu od mirisa,ruke njegove, poput somota plavog. Sanjam…Jutro plavo i lavež pasa besnih,oči zverske, od plavih plavlje,od crnih crnje. Sanjam…Krv crvenu na kamenu plavom,smrt crnu na pučini modroj. Sanjam…očiju otvorenih,sa uvojkom plavim na grudima,željna ruku od somota. Plavo je more u kojem spavam,plavo kao večnost,plavo od očiju mojih… Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Znam da sam ponosna što si bio moj đido

E moj djede, koliko me bole ove ruševine i tvoj trud koji polako i sigurno nestaje. Znam da je bolelo i tebe, zato si i otišao prerano… I kako da te ne boli, kako da zaboraviš i zatvoriš ta vrata?! Gledam ove slike već danima….i razmišljam … Deda je bio stvaralac, majstor, stolar koji je svojim rukama gradio život i školovao decu. Svi prozori, vrata, sve drveno što je postojalo u ovoj kući i dvorištu, njegovo su delo, njegova muka i znoj. I ne samo to! Ostavio je moj vredni đido svoj pošteni i stvaralački trag i u selu… na kućama, štalama, u podrumima, na kacama (drvenim buradima) koje je

Đurđica Dragaš: KA MEĆAVI

Rodila me bela tama,donela me snežna noć.Studenim me mlekom mećava podojila,međ’ borovima kolevku svila. Rasla sam k’o žito mlado,zeleno,ustalasalo,rosom okupano. Stasala k’o klasje zrelo,jedro,jako,suncem okaljeno. Posekla me ruka mračna.Nad ponorom dušu pustih.Neka leti,mlada,snažna.Nek’ se vrati kući našoj,zatvorenoj,ugašenoj. Nek’ otvori prozor k šumi,neka pusti jato ptica.Nek’ poleti ka mećavi,bela,snežna,jamom nebu obećana! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Đurđica Dragaš: Molitva

Ima li te Bože, gledaš li me, crnu, među trulim telima, među rođenima?! Vode,vode,plačem bez suza,iz mraka,sa dna ponora. Ne boli me ništa,nemam noge, nemam ruke,nemam srce u grudima.Samo oči imam,oči što još vide parče neba,dalekog, plavog i tuđeg. Ne čujem odavno,ni vetar, ni kišu, ni korak zveri.Ne čujem jauke i samrtni ropac,dečji plač i majčinu molitvu.Ne čujem poslednji drhtaj života u ovom bezdanom paklu.Tišina, tišina, tišina… Samo još moje oči žive i gledaju nebo.Samo još moja utroba vapi za kapljicom vode. Ima li te Bože,gledaš li me,crnu, među trulim telima, među rođenima?! Uzmi mi oči, da ne vidim nebo,uzmi mi dušu, da zaboravim,vodi me put svetlosti tvoje.Vodi me iz

Đurđica Dragaš: LIČKO MILjE

Lika me jadom ojadi, ranu mi ranjena otvori. Lika me miljem pomilova.Lika me zlatom ozlati.Vodom napoji.Lika me suzom zasuzi.Lika me žalom ožali. Lika me zelena ozeleni.Lika me cvetom rascveta.Snagu mi snažna dade.Lika me kamenom okameni.Lika me jadom ojadiRanu mi ranjena otvori. Lika se svetom rasvetli.Lika ga svetlom osvetli.Lika se mrakom zamrači.Lika se jamom zajami. Lika se pesmom opeva.Suzom ka nebu vinu. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: BEZIMENA

Bura će ti lička uspavanka biti, more će ti rane vidati Kamen mi na grudima leži. U tuđem grobu, ja i duša moja. Rastasmo se i sastasmo, kao noć i novi dan, kao oblak i sunce, kao večiti krug života. Ne bole me rane moje, izlomljeni prsti kojima sam kamen grebala, živa zakopana. Ti me boliš, radosti moja. Boli me što te rodih da samo zlo upoznaš. Oprosti što te na grudi ne privih, što te se ne nagledah. Praštaj što ti majka ime ne dade, što će te večno radošću zvati. Spavaj sada, neljubljeno moje. U grobu hladnom gnezdo sam ti svila. Bura će ti lička uspavanka biti, more

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

GOSPOJINA U SVRAČKOVOM SELU

Danas je veliki pravoslavni praznik – Velika Gospojina ili tačnije, Uspenje presvete Bogorodice. Slave danas brojne porodice, sela i gradovi… Piše: Đurđica Dragaš – Beograd, 28.8.2024. I da ovaj datum ne pamtim kao dan u kojem sam 1991. postala izbeglica, sećala bih ga se samo po lepom, po seoskoj (zavetnoj) slavi u Svračkovu selu. Živela je tamo baba Bosa, babina jedina sestra i nije bilo šanse da “omašimo” i propustimo priliku da posetimo nju i porodicu i proslavimo, uz nezaobilaznu ličku jagnjetinu. Slavila se Gospojina u Svračkovu selu, baš onako kao i slave u skoro svim ličkim selima… bez liturgije, sveštenika, bez odlaska u crkvu, sa pomalo nejasnom mišlju o

Đurđica Dragaš: NEIZBROJANI

Mnogo nas je… mnogo više nego vas!! Pitate koliko nas ima,tražite nam imena…. Mi smo neizbrojani, bezimeni.Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi.Iza nas ostaše pusta sela,izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu,u proleću što nas probuditi neće.U svakoj pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u kamenu što ga bacate na nas,u svakoj gruboj reči,u zaboravu kojim nas ubijate ponovo. Al’ mi vas pratimo, nevidljivi, lagani,

Đurđica Dragaš: KRV NA KAMENU

Posveđeno svim nevinim žrtvama ustaškog logora Slana na ostrvu Pagu. Vezaše mi kamen oko vrata.Odvuče me na dno,plavo i samotno.Nestade mi daha u grudima,zaboli me so na ranama.Al’ trajaše kratko.Oslobodi me smrt,bela i svečana. Gledam gore ka pučuni.Gledam krvnike.Krvave im oči, krvave im ruke, krvavo im more.Al’ ne mogu mi više ništa,ovde na dnu gde ribe spavaju,ovde na dnu gde sanjam zlaćanu njivu, kućicu belui ruke dečje oko vrata. Ne mogu mi ništajer moga tela nema više.Ne bole me krvavi tabani,iščupani nokti,razderane grudi. Ne boli me ni duša,i nju je smrt rodila ponovo.Da luta,da gleda,Da pamti. I poješće more moje telo,kosti će moje postati pesak,al’ duša će lutati po kamenu

Đurđica Dragaš: Paška istina o ljudima i neljudima

Danas, ništa na ostrvu Pagu ne podseća na ono zlo vreme, osim dva časna krsta – na mestu logora i masovne grobnice u kojoj su bila tela poslednje grupe logoraša. Leto je… vreme godišnjih odmora, putovanja, uživanja. Društvene mreže prosto gore od fotografija koje bi trebalo da potvrde sve to. Nižu se slike i snimci  plaža, zalazaka sunca, talasa koji zapljuskuju izmanikirana stopala, knjiga na preplanulim bedrima sa morem u pozadini. Lepo je, opušteno, lagano… I ne bih ja krenula da pišem ovaj tekst da među tim letnjim razglednicama gotovo svakodnevno ne viđam i one sa ostrva Paga u Hrvatskoj. Hvale se mnogi moji Fejsbuk prijatelji  prelepim, kristalno čistim morem,

Đurđica Dragaš: Paška plava grobnica

U znak sećanja na žrtve NDH logora na ostrvu Pagu. U noći između 14. i 15. avgusta ubijena je poslednja grupa logoraša. Bilo ih je 791 -91 dete do 15 godina, uključujući bebu od pet meseci, 293 žene i 407 muškaraca. Logor je zatvoren pod pritiskom Italijana koji su kasnije ekshumirali ove žrtve i spalili njihova tela u strahu od zaraze. Na ovom ostrvu smrti stradalo je oko 8 hiljada Srba i Jevreja, a među njima je bilo i Divoseljana. Mir njihovim dušama! PLAVA GROBNICA Vezaše mi kamen oko vrata. Odvuče me na dno, plavo i samotno. Nestade mi daha u grudima, zaboli me so na ranama. Al’ trajaše kratko.

Đurđica Dragaš: Delija se ne predaje lako!

Traktor! Džaba mu se smeju, džaba mu se rugaju… u njemu je više snage, ponosa, ljubavi i života nego što će oni ikada moći i da zamisle. Porodičnim konsenzusom dođosmo do zaključka da je kraj našeg “olujnog” puta bio 11 i 12. avgusta 1995. Nisu datumi tad bili mnogo važni, vreme se merilo pređenim kilometrima i umorom, al’ nekako se saglasismo da su ova dva označila kraj. Posle 8 dana kiše, sunca, prašine i čemera, stigli smo u Vojvodinu, u ono što od tad zovem rezervnim zavičajem! Nismo imali ništa, ali imali smo sve jer smo bili zajedno. Dobro je da, opijeni srećom što se konačno možemo okupati i spavati

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona “presekla”, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je “pripadnost” koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

„Jer … mi smo ista krv“, pesnički prvenac Đurđice Dragaš predstavljen u RTS Klubu

U Klubu RTS-a predstavljena je zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv” Đurđice Dragaš Vukovljak. Reč je o prvoj pesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pesme su objavljivani na sajtovima „Jadovno 1941“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govorili su Mile Rajčević, profesor i nekadašnji direktor OŠ u Gospiću, Momčilo Mirić, predsednik udruženja „Jadovno“ i Ana Tomašević, novinarka i urednica Radio Beograda.

Đurđica Dragaš: „Jer… mi smo ista krv!“

Da se ne zaboravi, da se pamti, jer narod bez prošlosti nema budućnost. Nakon premijerne promocije zbirke pesama, pod nazivom „Jer… mi smo ista krv!“ ,autorke Đurđice Dragaš-Vukovljak i književne večeri u Prigrevici, 19. juna ove godine, promocija će biti održana i u Beogradu. Sutra, 03. jula 2024. u 18 časova, u KLUBU RTS-a (zgrada Radio Beograda, ulaz iz Svetogorske). Uoči beogradske promocije, autorka nas podseća na velika stratišta Srba na prostoru NDH, za vreme Drugog svetskog rata i za vreme rata od 1991. do 1995. godine. Njene pesme su pune sete, tuge i posvete precima i svim nevinim žrtvama. Kako sama kaže, te duše „pišu“ njene pesme, a ona

Đurđica Dragaš: Pesma nezaboravljenih!

Radujemo se vama što nosite krst, što pevate i plačete u isto vreme. Mi ćemo uvek biti tu i radovati se jedni drugima jer… mi smo jedno… vi nad jamom i mi u jami!!! Ujede me zver, okrvavljenim zubima.Rastrgnu mi kožu divljim kandžama. Baci me u ponor…. Padoh tiho, nečujno, meko.Uze me Gospod milostivi, oslobodi mi telo muke ovozemaljske. Lagana i nebolna gledala sam iz mraka bezdanog.Gledala sam neviđeno, pakao što ga ljudski um ne dokuči. Gledala sam decu bez očiju, žene bez utrobe, starce bez ruku…Milovala sam im rane, smirivala jauke, brisala znoj sa čela.Molila sam Gospoda da ih uzme, da odnese bol, da nas sjedini. I čuo je

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala