arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Dan u kojem smo morali da zastanemo… makar na minut!

Razmišljajući o Izraelcima koji, i posle osam decenija, stoje mirno i minutom ćutanja, uz sirene, odaju poštu svojim žrtvama, s gorčinom se setih pokušaja da se, pre nekoliko godina, na sličan način setimo žrtava Oluje! 8. april 2021. Izrael, Dan sećanja na žrtve Holokausta Minut ćutanja i dvominutno oglašavanje sirena širom zemlje. Izraelci su još jednom pokazali kako se sećaju i koliko poštuju šest miliona jevrejskih žrtava stradalih tokom Drugom svetskog rata.Bez pogovora, bez pitanja, na trenutak je “stao” život. Zaustavili su se se autobusi i automobili, pešaci su stajali u mestu.Radio i tv stanice emitovale su specijalni program koji je počeo prethodnog dana, odmah posle zalaska sunca. Restorani i

Đurđica Dragaš: Ja, izbeglica, i serija “Porodica”

Odavno neka serija nije digla toliko prašine kao što je to bio slučaj s “Porodicom”. Dugo najavljivana, iščekivana i neverovatno gledana, zatalasala je pomalo umrtvljenu srpsku javnost i otvorila stare rane. Verovali smo, očigledno pogrešno, da su te rane odavno srasle, da nas na njih podsećaju samo ožiljci, neprimetni i skriveni ispod naslaga godina, događaja i promena. Mislila sam i ja da me drama porodice Milošević i podsećanje na sve njene aktere neće mnogo uzbuditi, ali priznajem da je to bila loša procena. U umetnička dostignuća serije neću ulaziti pošto za to nisam stručna, a nekako verujem da je tema “Porodice” prosto i “progutala” sve ostalo. Gledajući seriju, uporno sam

Đurđica Dragaš: Još jedno proleće koje smo nepovratno izgubili

24. mart 1999 godine. Dan je, kao i mnogi pre njega, protekao u mučnom iščekivanju. Hoće li nas bombardovati, ima li šanse da se nekako ponovo “provučemo” kao prošle jeseni, da li je moguće da će to uraditi, kako ćemo preživeti ako počne?! Pitanja, pitanja, pitanja… Prve bombe koje su oko 8 uveče pale na aerodrome u Batajnici, Prištini, Podgorici donele su surovi odgovor. Agonija koja će potrajati, u tom trenutku nezamislivih, 78 dana je počela. Kao i većina onih koji su je doživeli, sećam se vrlo dobro te večeri. Na nekoj od televizija emitovala se Esmeralda. Latinoameričke serije tad su još bile zanimljiva novotarija. Gledali smo je, što iz

Đurđica Dragaš: Koliko puta jedan Vuk (Drašković) može da promeni i dlaku i ćud!?

Mart…. Verujem da biste se, isto kao i ja, složili kad bi ga neko i zvanično proglasio za najbaksuzniji srpski mesec. Svašta nas je snalazilo u tom martu koji bi, da se samo priroda pita, bio mesec proleća, buđenja i optimizma. Eee, al’ nažalost, pitamo se i mi…ljudi! 12.marta 2003. ubijen je srpski premijer, a samo dan ranije, ali 2006. u Haškom “kazamatu” umro bivši predsednik. 17.marta 2004. brutalno su napadnuti preostali Srbi na Kosmetu, baš oni čija je golgota počela 24. marta 1999. agresijom NATO pakta na tadašnju SRJ. 27. marta 1941., u iščekivanju zla koje će nas tek snaći, u Beogradu se klicalo-bolje rat, nego pakt- a 50

Đurđica Dragaš: Kako su Johan i Jovan progovorili istim jezikom

Pismo koje je tog neobično toplog februarskog popodneva poštar ubacio u sanduče porodice Dragaš, prvo ih je iznenadilo, a onda rastužilo. Uprkos tekstu na nemačkom jeziku koji su samo delimično razumeli, fotografija i krst kraj nje bili su jasan znak da je njihov prijatelj Johan preminuo. Pismo je u vojvođansko selo kraj Apatina stiglo iz Graca u Austriji, a priča o neočekivanom i neobičnom prijateljstvu Dragaša i Maulovih počela je sada već davne 2006. Spojila ih je jedna prostrana vojvođanska kuća na uglu dve ulice, ali i teške životne priče, iskušenja izbeglištva, gubitaka i novih početaka. Dragaši su staru “švapsku” kuću kupili krajem 2005. Posle 14 izbegličkih godina ponovo su

Đurđica Dragaš: Od nas si tražio Đorđe, da zaboravimo posečenu bagremovu šumu, preoranu njivu i zgaženu šljivu

Opraštaju se ovih dana mnogi od Đorđa Balaševića. Slušaju se pesme, citiraju stihovi i njegove “dosetke”, snimaju specijalne emisije, organizuju masovni “ispraćaji” (kao da korone nema i kao da Đole baš od nje nije preminuo). Tuguje i region, čak se i ćirilica “pojavila” u Zagrebu. Zamislite samo to čudo!!! Nije baš da sam odrasla uz njegovu muziku. Više bi se to moglo reći za Nove fosile, ali volela sam te melanholične note i emotivne tekstove kojima je pleo divne i dirljive životne priče. Žao mi je što je otišao, prerano i besmisleno i, kao i u mnogim drugim slučajevima, ne želim da učestvujem u primitivnim raspravama nad mrtvim čovekom po

Đurđica Dragaš: Budi human kao Srbija!

Nevidljivi neprijatelj! Tako, pomalo patetično, već gotovo godinu dana zovemo korona virus. Mnogi se, međutim, ponašaju sasvim obrnuto. Kao da je u pitanju sasvim vidljiv, opipljiv “strani i preteći” objekat, zatvaraju granice, angažuju policiju i vojsku… Sve pomalo liči na pravo ratno stanje, a granične rampe spustile su se i tamo gde niko nije očekivao. Šengen i san o Evropi u kojoj se putuje bez pasoša ozbiljno su uzdrmani. Kao i u svakoj nevolji, svako brine svoju brigu, pokušava da se zaštiti i ne misli o drugima. I Srbija je, tokom vanrednog stanja, zatvorila granice, ali tek kada su se u zemlju vratile hiljade naših ljudi iz čitave Evrope. Koliko

Đurđica Dragaš: Vreme u kojem živimo

Znam da je uzaludan pokušaj da menjam svet, ali raduje me što je uzaludan i njegov pokušaj da promeni mene! Nadam se samo da nas još uvek ima dovoljno da makar pokušamo da držimo balans. Hladno, sumorno subotnje jutro! Idem na posao! Poluprazan tramvaj spušta se polako ulicom Vojvode Stepe. Lica ispod maski zabrinuta, svako je u svojim mislima, brigama, strahovima…Tišina koja mi, priznajem, baš i prija u ovom trenutku. Negde u blizini Autokomande “budi” me neobuzdani smeh koji dopire iz zadnjeg dela tramvaja. Računam, tinejdžeri… njima je uvek nešto smešno. Čekam da ih “prođe” i da se smire. To se, međutim, ne dešava. Smeh postaje sve čudniji, izveštačen, gotovo

Đurđica Dragaš: Jesu li svi Crnogorci direktori, a Dalmatinci snalažljivi trgovci

Svi su Crnogorci direktori, svi “Kosovari” su prodali imanja Albancima za velike pare, svi Hercegovci i Dalmatinci su snalažljivi trgovci, svi Ličani potomci partizana koji su terorisali beogradsku buržoaziju, a svi Srbijanci ugroženi u svojoj zemlji baš zahvaljujući ovim prethodno pomenutim “dođošima”! To smo mi, mali, podeljeni, često potpuno nesposobni da izađemo iz tog, tako suvišnog, začaranog kruga netrpeljivosti. E pa da vam kažem… dosta mi je toga!!! “Ako bude sreće, vratićemo vas nazad onim istim traktorima na kojima ste dojahali”… Ovo je samo deo komentara koji sam na jednoj društvenoj mreži nedavno dobila na tekst o Danu primirja čiji je naslov, gle ironije, bio – Ponosna sam što pripadam ovom

Đurđica Dragaš: Zbog istine, zbog nezaborava i onih nevinih duša koje traže mir

Slučaj je hteo da mi baš istog prepodneva stignu poruke od dvojice poštovanih prijatelja sa Fejsbuka, dvojice istomišljenika i, na neki naš način, saborca. Predsednik udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić mi je prosledio mejl koji mu je stigao iz Danske. Poslao mu ga je sin Anđelke Dragaš koja je nekim čudom, kao dete u kolevci, preživela ustaški pokolj na padinama Trebevića. Čovek je, pretražujući internet, pronašao tekst objavljen na sajtu udruženja u kojem je opisan i od zaborava otrgnut zločin nad njegovom porodicom (Krstovdan porodice Dragaš). Zamišljam njegovo iznenađenje, radost, tugu, more pomešanih osećanja kad je pročitao ove redove. Mi, potomci čudom preživelih, najbolje znamo šta znači jedno takvo svedočanstvo.

Đurđica Dragaš: Nikola Tesla genije iz mog komšiluka

Početkom godine, na pravoslavni Božić, navršilo se tačno 78 godina od smrti Nikole Tesle. Veliki naučnik otišao je u večnost onako kako je i živeo – skromno, na svoj način! Umro je u sobi hotela “Njujorker” gde je godinama usamljenički živeo i stvarao. Iako se i oko njegove smrti i zaostavštine već decenijama “pletu” različite priče, razvijaju teorije zavera i prepričavaju poluistine, mnogo više strasti (posebno u poslednje tri decenije) izaziva njegovo rođenje, tačnije mesto gde je rođen, a ponajviše poreklo i porodica iz koje je potekao. Nikola se pre 165 godina rodio u malom ličkom selu. Smiljan, čije ime oni koji su se rodili u Lici akcentuju drugačije od

Đurđica Dragaš: Daro, Deso, Jovane…krivi smo! Praštajte!!!

Gledala sam pre nekoliko dana film “Proleće 1941”, koji je, u saradnji sa ambasadom Izraela, emitovan na Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta. Težak, mučan film, jedan od onih koje ne gledate iz dosade, tek da bi prekratili vreme, već iz potrebe da odate poštu žrtvama, da se bar u tih sat-dva podsetite da sloboda, mir i sreća nisu konstantne kategorije. Takvi filmovi vas upozoravaju da zlo lako proklija, da ne treba mnogo da se dojučerašnje komšije i prijatelji pretvore u potkazivače, krvnike i ubice, a udobni i mirni život u pakao iz kojeg nema izlaza. Pratila sam potresnu sudbinu jevrejske porodice i njihovu borbu za život, unapred osuđenu na

Đurđica Dragaš: Gde vam je dom?

Iii… šta kažete… gde je dom? Pa… tamo gde su moje dve mačke… u Los Anđelesu! Ovaj završni deo intervjua koji je nedavno emitovan u znak sećanja na preminulu glumicu Miru Furlan, danima me progoni! Postavljam sama sebi to pitanje i ne znam odgovor. Valjda je to normalno kad preživiš ono što smo, na različit način i u različitim okolnostima, ali uz sličnu “matricu”, preživeli ja, Mira i stotine hiljada izbeglica iz bivše Jugoslavije. Gde mi je dom?! Ovde u Beogradu, gde živim već 30 godina, u vojvođanskom selu gde mi žive roditelji, sestra i njena deca, u selu u srcu Srbije u koje sam se zaljubila ili tamo daleko,

Đurđica Dragaš: Udar “Oluje” i usud krajiških suza

Svi biju svoje bitke. Svi traže nekoga, žene se grozničavo raspituju za muževe, braću, sinove koji su ostali negde iza kolone, starci plaču za “blagom” (tako je naš narod nazivao ovce, krave, konje…) koje nisu stigli ni da puste iz štala i torova, deca se više ne igraju već preplašeno vire iz pretrpanih traktorskih prikolica. Eksplozija me budi iz sna, onog najslađeg, pred svitanje. Ubrzo se čuje još jedna, druga, treća, a onda zatišje… Ustajemo, u polumraku se oblačimo. Struje nema odavno. Tako je svakog leta pošto jedini izvor, hidroelektrana Obrovac, nema dovoljno vode. Mama uključuje radio na baterije, pokušava da pronađe neku stanicu. Čini se da radi uzaludan posao

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

“Kosti” udaraju do kosti

Odavno me neki umetnički sadržaj nije toliko prodrmao i “dotakao” kao serija “Kosti”, koja je nedavno emitovana na RTS-u. Nisam jedina, svakako, pošto su “Kosti” ostavile ravnodušnim samo one koji ih nisu gledali. Piše: Đurđica Dragaš Verujem, međutim, da su brojne reakcije i pohvale dovoljan razlog da je, “odloženo”, na RTS Planeti, pogledaju i oni koji su skeptični prema domaćim serijama i kako kažu, iz principa ih izbegavaju. Ja spadam u onu drugu grupu. Meni je, od kad znam za sebe, termin od 20 časova rezervisan za njih pa priznajem da gledam čak i reprize. Ipak, uprkos mom strpljenju i zaista dobroj nameri da odgledam sve što se u tom

Ponosna sam što pripadam ovom pobedničkom narodu

Danas obeležavamo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Dan kada je Nemačka 1918. potpisala kapitulaciju, u Srbiji se ponovo slavi od 2012. godine. Autor: Đurđica Dragaš Sada je i zvanično državni praznik dok se u Kraljevini Jugoslaviji samo obeležavao kao dan kad je sklopljeno primirje i time otvoren put konačnom kraju rata i potpisivanju Versajskog mira krajem juna 1919.godine. Neki istoričari smatraju da, u državi koja je ujedinila pobednike i one koji su bili s druge strane, nije bilo poželjno slaviti pobednički put srpske vojske pa tako ni ovaj dan. Posle Drugog svetskog rata, Dan primirja izbrisan je iz kalendara važnih događaja i praznika. Veličale su se neke druge pobede,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala