arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

“Sudnji čas” u Smederevu u Drugom svetskom ratu: katastrofa puna tajni

Koji je uzrok misteriozne eksplozije nakon koje je Smederevo nazvano srpskom Hirošimom i koliko je zaista žrtava koje je izazvala. Pokušavajući da pomogne majci da pripremi ručak od malo namirnica koje je imala na raspolaganju tog 5. juna 1941. godine u prizemnoj kućici na obodu beogradskog naselja Zvezdara, blizu današnje Volgine ulice, 12-godišnja Darinka Maksimović prepala se kada je njen dom zatresao zemljotres od koga su iz kredenca popadale šoljice i tanjiri. Bilo je 14 sati i 14 minuta, dan je bio vruć, a Beograđane, još uvek šokirane od snažnog bombardovanja grada nekoliko meseci ranije i okupacije koja je usledila, dodatno je uplašilo podrhtavanje tla. „E, samo nam je još

Slobodan Vujković: Koji cilj je imao Sremski front

Uporno su terali u juriše neiskusne mladiće pretvorivši Sremski front u kasapnicu srpske dece. U tekstu Mića Grubora „Neobeležena godišnjica proboja Sremskog Fronta”, („Politika”, 5. maj 2020.) navedeno je da je cilj otvaranja Sremskog fronta bio da se spreči „nekažnjeno povlačenje okupacionih snaga fašističke soldateske i njihovih saradnika, naših izdajnika, Ljotićevaca i četnika Draže Mihailovića, koji su okrvavili svoje ruke o svoj narod – zločinačke koljačke trojke”, kao i da je na Sremskom frontu „poginulo 13.400 boraca JA”. Prema drugim izvorima, cilj otvaranja Sremskog fronta se razlikuje od cilja koji navodi Grubor. Razlikuje se i broj poginulih. U disertaciji dr Zorana Jerotijevića „Državotvornost Ravnogorskog pokreta”, koja je i kao knjiga objavljena

Na Sremskom frontu poginulo više od 120.000 vojnika

„Neobeležena godišnjica proboja Sremskog fronta”, 5. maj. U životu ima nebrojenih godišnjica iz raznih oblasti čovekovog delanja (rat, nauka, sport, politika i dr.). Jedna od njih iz naše bliske ratne prošlosti, jeste 75-godišnjica proboja Sremskog fronta, 12. april 1945. godine. Nažalost, naši, i elektronski i štampani mediji su jednostavno taj događaj preskočili, kao da se nije ni desio. Hvala g. Gruboru što je njegov napis („Politika”, 5. maj 2020.) podsetio na taj značajan datum. Kao sin narodnog heroja, uzimam slobodu da neke neistine u njegovom  tekstu, a u vezi s brojem poginulih na Sremskom frontu, ispravim. Odavno su nam zvaničnici, civilni, vojni i politički servirali da je za šest meseci,

186 stepenika smrti

Nikola Bajić se posle oslobađanja logora vratio u rodnu Baniju, a do kuće je pešačio dva i po meseca. – Milutin Banković u mučilištvu izdržao nepunu godinu, posle čega je spaljen u Guzenu Gnev i prezir ostavio je iza zidina koncentracionog logora smrti u Mauthauzenu. Kada ga je, posle dve i po godine zatočeništva, 5. maja 1945. zbog oslobođenja logora konačno i napustio, i to na nemačkom biciklu, u Austriju se nikada više nije vratio. A živeo je još 45 godina. U sećanju su mu trajno ostala urezana zverstva, nečoveštvo i seanse smrti nacističkih SS vojnika i čuvara nad njegovim sapatnicima, ali je Nikola Bajić, Srbin iz Velike Graduse kod

Nemanja Dević je prekopao mnoge arhive u zemlji i inostranstvu

Nemanja Dević: Živeli ravnogorci ali i mir svim nevinim žrtvama zločina u Drugovcu 29. aprila 1944.

Koji god njihov zločin širom Srbije da pomenete, oni samo iznova ponavljaju naučenu recitaciju i otvaraju kišobran na kom piše: Vranić i Drugovac… Pre 80 godina, baš na današnji dan, 29. aprila 1944, četnici upadnu u selo Drugovac kod Smedereva, koje je inače bilo kao neka lokalna Srebrenica u ovom delu Šumadije 43-44. Partizani prethodno u tom selu pobili sve glasnije neistomišljenike, jednom čak i zatrli porodicu. Onda su odatle počeli napade i na druga sela, a u Drugovac dovodili i seljake iz okolnih mesta i tu ih ubijali. Četnici im pretili, upadali u selo, vraćali oko za oko, čak na kraju i pregovarali, i ovi im streljali pregovarača/e. Na

Jubilej herojskog djela i stradanja neustrašivog Božidara Žugića: Heroj Aprilskog rata – poručnik koji je odbio da se preda

U tom trenutku je pukovniku Ristiću i mađarskom fašističkom komandantu prišao poručnik Božidar Žugić držeći desnu ruku u džepu. Stao je ispred mađarskog oficira i počeo da viče: “Šta hoćeš kukavico? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?” Herojski čin poručnika jugoslovenske kraljevske vojske Božidara Žugića dugo nije bio poznat široj javnosti i guran je u zaborav. On je 1941. godine odbio da se preda mađarskim vojnicima kod Gložana, i tom prilikom je ubio neprijateljskog i svog komandanta, uz riječi: „Zar se tako brani otadžbina?“ Božidar Žugić je rođen 14. marta 1915. u Novakovićima, selu kod Žabljaka, ispod Durmitora. Osnovnu školu je pohađao u Prijepolju, a odrastao je u Pljevljima gde

Sećanje na tragični novosadski april

Od 13. aprila, narednih nekoliko dana stradalo je 500 ljudi, uglavnom srpske i jevrejske nacionalnosti. Ubijani su u odmazdi, jednom osvetničkom napadu. Bivši službenik Bogdan Šikoparija uspeo je da se spase smrti tokom streljanja grupe ljudi u Novom Sadu u Drugom svetskom ratu, kada se ranjen izvukao iz plićaka Dunava i sakrio u obližnjoj šumi. Po oslobođenju je bio saslušan pred anketnom komisijom pri Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika u Vojvodini, a dokument o tome čuva Istorijski arhiv Novog Sada. Šikoparija je ispričao da su ga u njegovoj kući u Novom Sadu (13. aprila 1944, kako je rukom zapisano na dokumentu, ali veruje se da je datum

bomb-beograd-1944-noseca.jpg

KRVAVI USKRS 1944. Saveznici nas bombardovali na Titov zahtev!

Ubijeno više od dve hiljade srpskih civila. Beograd brutalno rušili tri dana uzastopno tako da ni žrtve nisu mogle da budu sahranjene. Partizansko vođstvo podsticalo ovakve akcije Krvavi Uskrs, kako je nazvano savezničko bombardovanje Beograda 16. i 17. aprila 1944. u kome je poginulo više od 2.000 ljudi, dugo je bio tabu tema, a ni danas sa njega nije potpuno skinut veo tajne. Dosijei Balkan er-forsa, koji je 1944. pod britanskom komandom 11 puta bombardovao Beograd i druge srpske gradove, i dalje su zapečaćeni. Britanski obaveštajac Majkl Liz bio je član vojne misije u Jablaničkom okrugu 1944. i gorko je zaključio da se Staljin sigurno grohotom smejao dok su saveznički

Stogodišnjica germanskog revizionizma

Olovni vek svog revizionizma, Nemačka ovog proleća slavi pumpanjem haškog srebreničkog narativa u palati Ujedinjenih nacija na Ist Riveru. Piše: Milan Četnik Od kad je Drugi Rajh, na Vidovdan 1919. krotko potpisao Versajski mirovni ugovor, prihvatajući krivicu Nemačke za izbijanje Prvog svetskog rata, nemačka politička i intelektualna elita dovija se kao levantinski trgovac kako da zločinački, mlinski kamen svog militarizma okači oko srpskog vrata. Taj stoletni goblen protkan je srbofobijom, po Nemcima „srpskomopasnošću“. Trostruki nemački, protivsrpski magnum crimen (1914-1918. 1941-1945. 1999.), inspiriše germansku imperiju da i danas pokušava da permutuje svoju dežurnu žrtvu u dželata, prepodobno se pozivajući na moralne imperative prvog reda. Rđa na tevtonskom maču Američka publicistkinja Dajana

SS_nacisti.jpg

Perverzije nemačke srbofobije

Engleske kolonijalne trupe, 1863. godine, poklonile su severnoameričkim Indijancima oko Velikih jezera ćebad i lanene tkanine premazane tkivom zaraženim malim boginjama, na koje je starosedelačka populacija bila naročito osetljiva. Piše: Milan Četnik Država čija je vojska izvela ovu, u svetskoj istoriji unikatnu, podmuklu dehumanizaciju i masovni pomor pokušala je 2015. godine da planetizuje srpske ratne grehe u Srebrenici (streljanja zarobljenika) koje je haški Tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) na svom kreativnom pravničkom kantaru odmerio kao „genocid“. Kako je za opskurne ciljeve haškog sudilišta krivotvoren pojam genocida, definisan u Konvenciji o genocidu pod okriljem UN iz 1948. godine, objasnio je Šel Magnuson, profesor na švedskom univerzitetu u Upsali: –

APEL – MEMORIJALI CRVENE ARMIJE SSSR NA TLU BIVŠE JUGOSLAVIJE – VOJNE ŽRTVE 1944-1945.

Ovaj apel je jedini način da privedemo kraju jedan značajan projekat, iza kojeg ne stoje ni vladine, ni stranačke, niti bilo koje interesne grupe. Dragi Prijatelji, Nakon objavljivanja monografije na ruskom (2020), sa imenima preko 11.700 poginulih i nestalih crvenoarmejaca na tlu Jugoslavije 1944-1945, koja je iste godine uručena u Moskvi predsedniku Ruske Federacije Vladimiru Vladimiroviču Putinu, povodom centralnog obeležavanja 75-to godišnjice Pobede u Drugom svetskom ratu i izdanja na srpskom 2021. otpočeli smo sa pripremom novog dopunjenog izdanja. Zahvaljujući predanom radu naših prijatelja iz Moskve, u ruskim vojnim arhivima, u pripremi je novo, dopunjeno izdanje, predviđeno za 2026/2027. godinu. Dopunjeno izdanje će pored novih podataka o poginulim i nestalim

Dušan Babac: O herojstvu Aleksandra Berića, nosioca srpske Medalje časti

Na početku Aprilskog rata, komandant rečnog monitora Drava Kraljevske mornarice bio je poručnik bojnog broda prve klase Aleksandar Berić.  Drava je služila u Prvoj minersko-baražnoj grupi u Bezdanu sa zadatkom da pruža artiljerijsku podršku Osječkoj diviziji. Monitor Drava zatekao se 6. aprila na Dunavu kod Bezdana, blizu granice sa Mađarskom. Osmotrivši velike formacije nemačkih aviona koje su preletale granicu sa Mađarskom, poručnik Berić je izdao naređenje da se, prema unapred utvrđenim koordinatama, otvori vatra na najbliži neprijateljski vojni aerdrom kod Mohača koji je bio udaljen oko 7 km. Neprijateljska izviđačka avijacija više puta je bezuspešno pokušala da otkrije položaj sa kojeg je dejstvovao jugoslovenski monitor pri čemu je protivavionskom vatrom

Zdanje Narodne biblioteke Srbije na Kosančićevom vencu u Beogradu (iz Zbirke fotografija Muzeja grada Beograda)

Nepoznato o bombardovanju Narodne biblioteke Srbije: Dan kada je gorelo srpsko sećanje

Povodom rođendana Narodne biblioteke Srbije, posećamo na najtragičnije dane jedne od najvažnijih naših institucija i otkrivamo malo poznate detalje bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine Osim stradanja ljudi, materijalnih dobara i infrastrukture, s početkom Drugog svetskog rata, u potpunosti je stradala i Narodna biblioteka Srbije. Ona je planski gađana – najveća i najvrednija riznica pokretne kulturne baštine ovog dela Evrope sravnjena je sa zemljom. U njoj je čuvana građa ne samo srpskog porekla već i ona koja je poticala sa teritorije čitave Evrope i koja je obuhvatala hronološko razdoblje od gotovo hiljadu godina. S pravom ne samo istoričari već i stručnjaci koji se bave zaštitom kulturne baštine i u Evropi

Početak pakla za Srbe – prvo su 6. aprila 1941.g., sravnili sa zemljom Beograd

Fašistička Nemačka je bez objave rata 6. aprila 1941. godine napala Kraljevinu Jugoslaviju. Napad je počeo snažnim udarima vazduhoplovnih snaga, specijalnim dejstvima i brzim prodorima oklopno-mehanizovanih jedinica. Glavni cilj napada nemačkog vazduhoplovstva je bio: razaranje Beograda, demoralisanje vojske i naroda i uništenje jugoslovenskih vazduhoplovnih potencijala. Odluku, da se Beograd razori, doneo je lično Hitler 27. marta, razjaren vestima o demonstracijama u Beogradu protiv potpisivanja ‘Trojnog pakta’. Izvršenje zadatka povereno je 4. vazdušnoj floti pod komandom generalpukovnika Aleksandra Lera. Operacija uništenja Beograda nosila je naziv ‘Strašni sud’ [Strafgericht]. U 6.30 časova napala su 234 bombardera i 120 lovaca. Većina žitelja jugoslovenske prestonice zatečena je na spavanju jer je bila nedelja. U

GODIŠNjICA STRADANjA NA LIJEVČE POLjU: „Četničko Kosovo“ u svijesti srpskog naroda Hercegovine

6. aprila 1945. godine u borbama u Lijevče Polju stradalo je jezgro hercegovačkih četnika na čelu sa svojim komandantom Miloradom Popovićem. Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA Autor: Milan Nikčević, april 06, 2020. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. Ono što je Zidani Most, Kočevski Rog i Pohorje u svijesti nacionalnog naroda Crne Gore to je Lijevče Polje, „četničko Kosovo“ u svijesti srpskog naroda Hercegovine – simbol tragičnog stradanja duboko urezan u dušu i kolektivno pamćenje, „zbirno

Istoričar dr Nemanja Dević među 10% najproduktivnijih srpskih naučnika

Ništa od toga nije bio moj uspeh, nego milost Gospoda i pravda za one u čije ime govorim. U Bosni postoji jedan neobičan izraz za ničije dete: zove se nahoče. E ja sam, otkad sam upisao Filozofski fakultet u Beogradu bio nahoče. I to ne zato što nemam roditelje, ujake ili kumove, već zato što oni nisu sedeli na uticajnim mestima. Uz to, nisam bio ni Jugosloven ni komunista već izrazita suprotnost svega toga, što takođe nije baš bila zgodna okolnost na jednom od poslednjih uporišta ovih lipsavajućih ideologija u Srbiji. Do doktorata to nisam mnogo osećao, onda se na moja pleća srušila lavina. Tuklo je sa svih strana, u

Institut za jevrejske poslove: Nedićeva vlada nije progonila Jevreje (1994)

Istina o Nediću Piše: Nikola Milovančev Zadnjih godina ponovo su ojačali pritisci da se nametne izmišljena hipoteka saodgovornosti vlade Milana Nedića za nacistički genocid nad Jevrejima u Srbiji 1941-1944; ta propaganda je na žalost toliko jaka, da posle mogo ponavljanja, u nju počinju da veruju čak i neki dobromisleći ali nedovoljno informisani ljudi. Zato želim da potsetim našu javnost na pismo čitaoca Politike iz Londona Ž. Z., koje je štampano u tom beogradskom dnevnom listu, u rubrici Pisma čitalaca, 13. maja 1994. (br. 28939, str. 6). Prenosimo u celosti ovo pismo, objavljeno pod naslovom „Istina o Nediću. Pogrešna ocena – optužba – o Nediću kao suorganizatoru ubistva srpskih Jevreja 1941-1942.

I DUNAV IMA PLAVU GROBNICU: Eparhija Bačka o izgradnji crkve u novosadskom naselju Liman, posvećene žrtvama racije 1942.

Hram koji će biti izgrađen u novosadskom naselju Liman, u blizini kupališta Štrand, biće posvećen Svetim mučenicima bačkim postradalim u pogromu našeg naroda u Bačkoj od 1941. do 1944. godine, naročito u Novosadskoj raciji. Piše: J. Simić To će ga s pravom, svrstati u red zdanja od izuzetnog duhovnog, kulturnog i nacionalnog značaja. Izgradnjom hrama Svetih mučenika bačkih i planiranom izgradnjom Memorijalnog centra žrtava pogroma u Bačkoj ovaj, do sada neuređeni deo obale Dunava će, između ostalog, postati uređena kulturno-prostorna celina definisana kulturom sećanja na stradanje svih Novosađana i biće svojevrsni prvorazredni podsetnik da Plava grobnica i tu postoji. Ovakvom porukom za javnost oglasila se juče Eparhija bačka posle najave

“FAŠISTIČKE KOSTI”: Berbokova i njen deda nacista

Nedavno otkriće nacističke prošlosti dede Analene Berbok, uključujući njegovu službu u Vermahtu i dobijanje krsta za ratne zasluge u Blidu , pokrenulo je pitanja o njenom zalaganju za mir a ujedno i o zalaganju za izvoz oružja. Ocenjuje se da se Berbokova nalazi u kritičnom trenutku u svojoj političkoj karijeri. U otkriću koje je izazvalo šok u političkom pejzažu Nemačke, deda ministra spoljnih poslova Analene Berbok, Valdemar Berbok, identifikovan je kao oficir Vermahta i nepokolebljivi nacionalsocijalista koji ne samo da je čitao “Majn kampf” već je i odlikovan najvećim vojnim ordenom, Krstom za ratne zasluge sa mačevima 1944. Berbokova, koja je ranije govorila o ratnim iskustvima svog dede, nikada nije

Ovi zarobljenici su gradili „krvavi put“ – a posle toga su pogubljeni

Jugoslovenski zarobljenici koji su za vreme Drugog svetskog rata bili u Karašoku, trebalo je samo da izgrade put do Finske, a posle toga nije trebalo više da postoje. „Od dolaska u logor u Karašok, Maks Gemeinhart – poznat kao „Ekser“ – ponašao se prema neuhranjenim i bolesnim zarobljenicima na divljački i nehuman način. Tukao je najbolesnije zarobljenike bez obzira na njihovo stanje i slao ih na rad. Uobičavao je da tuče iscrpljene zarobljenike tako staršno da su oni često umirali od njegovih udaraca. Takođe je slao bolesne i izgladnele zarobljenike na pogubljenje. Sva ubistva i pogubljenja izvršavala je jedna grupa Nemaca među kojima je bio i on.“ Ovo je rekao

Dva miliona Srba u NDH je moralo nositi plave trake sa slovom „P“-Pravoslavac!

Hrvatski poglavnik Ante Pavelić je 12 dana posle dolaska u Zagreb i preuzimanja vlasti izdao „Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice“ (objavljena je u „Narodnim novinama“ br. 11 od 25. aprila 1941. g.). 3. juna 1941. ukinute su sve srpske škole, odgajališta i sirotišta (objavljeno u istim novinama br. 56 od 21. juna 1941. g.).„Srbima-pravoslavcima naređeno je u Zagrebu, kao i u ostalim gradovima, da nose oko ruke plavu traku“ na kojoj je imalo da bude slovo „R“ (latinicom) čime se odmah jasno stavilo do znanja kakav položaj u ustaškoj NDH mogu da zauzimaju Srbi. Tako je ovaj znak „R“ – „pravoslavac“ – planiran da bude getovski znak za prokazanih oko 2

NEMANjA DEVIĆ O SPOMEN-SOBI U BREGALNIČKOJ: Draža Mihailović ponovo među Srbima

Ljupki su nazivi ulica na međi između Vračara i Zvezdare. Za razliku od Novog Beograda, ukorenjenog u tradicijama Druge Jugoslavije, ovde se češće nailazi na toponime i ličnosti koji su asocijacije na slavno doba Kraljevine Srbije, s početka 20. veka. I na odavno izbledela mesta iz Stare Srbije. Tu su, na jednom relativno malom prostoru, i Brsjačka i Preševska, i Vardarska i Pećka, i Tetovska i Strumička ulica. I – Bregalnička. Bregalnička ulica nije dobila naziv tek po pritoci Vardara; radi se o reci na kojoj je, posle oslobođenja južnih krajeva od Turaka, zabeležena i sjajna pobeda srpske vojske nad Bugarima 1913. godine. Ove pobede, postignute u samo godinu dana,

Kako se traume predaka prenose na sledeće generacije i gde se se “arhiviraju”

Šta se događa kada jedan vojnik doživi traumu? Ili kada žena preživi silovanje? Gde se “arhiviraju” sve traume naših predaka i da li ikada nestaju iz našeg genetskog koda? Institu za psihijatriju „Maks Plank” u Minhenu već godinama istražuje “epigenetsko nasleđivanje”, odnosno način na koji akumulirana iskustva tokom života roditelja utiču na gene njihovog potomstva i kakvu ulogu to može da ima u razvoju dece, piše Dojče vele. Pojam epigenetika sastoji se od reči genetika i epigeneza, odnosno razvoj živog bića. Kao svojevrsna veza između uticaja okoline i gena, epigenetika istražuje pod kojim okolnostima koji gen postaje aktivan ili neaktivan. To se naziva regulacija gena. Kako nastaju traume i koje

Lalović: Sa suzama u očima u Velici na Čakoru

Nakon analitičkog pregleda poetskih svjedočenja inspirisanih zločinom njemačke SS divizije Princ Eugen u Pivskim Dolima kod Plužina 7. juna 1943. godine koje smo predstavili u eseju Poetska tuga u Dolima pivskim, našu pažnju je zaokupio još jedan sličan zločin nad srpskim narodom u Crnoj Gori, a riječ je o zločinu koje su u srpskom selu Velika na Čakoru, opština Plav, počinile dvije SS divizije, Princ Eugen i Skender-beg. Piše: Rade R. Lalović Zločin se dogodio 28. jula 1944. godine na pravoslavni praznik Svetih mučenika Kirika i Julite. Tada je samo za dva sata ubijeno 500 ljudi od čega 113 djece mlađe od 12 godina. Zločin se dogodio neposredno nakon što

Vladan Vukosavljević: MUZEJ ISTINE I KUĆA UVELOG CVEĆA

Otvaranje improvizovanog muzeja posvećenog Draži Mihailoviću, osim simbolički skromnog početka ispravljanja jedne velike istorijske nepravde, imalo je i jedan zanimljiv sporedni efekat. Izazvani su jarost i agresivni fanatizam sledbenika sekte poklonika J. B. Tita, prononsiranog ratnog zločinca, dželata srpskog naroda, operetskog diktatora i po mnogo osnova devijantne osobe, ne sasvim jasnog porekla i identiteta. Mlađe generacije imaju priliku da saznaju koliko duboko je u naše društvo utkana zločinačka jeres titoizma i u kojoj meri su i danas agresivni i puni mržnje prema svemu srpskom, fizički i ideološki naslednici ubica iz Lisičijeg potoka i dželata sa bezbrojnih stratišta koje su po Srbiji od 1944. rasejali oznaški Hanibali Lektori, razni Penezići, Rankovići,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala