arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Me­šta­ni ure­di­li za­po­sta­vlje­ni spo­me­nik i grob­ni­cu

Kom­pleks pa­lim bor­ci­ma i stra­da­lim ci­vi­li­ma iz­gra­đen 1961. lo­še je odr­ža­van, a po­sled­njih de­ce­ni­ja pot­pu­no za­pu­šten Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku” – Milan Pilipović No­vi Grad – Go­di­na­ma za­pu­šten spo­me­nik i ma­sov­na grob­ni­ca bor­ci­ma u Dru­gom svet­skom ra­tu, ve­ći­nom ru­da­ri­ma i žr­tva­ma fa­ši­zma iz Lje­šlja­na i su­sed­nih pot­ko­zar­skih se­la, oči­sti­li su Ma­rio i Mi­lić Bun­da­lo iz De­ve­ta­ka i Mir­ko Je­li­sa­vac iz Lje­šlja­na. Njih tro­ji­ca od­lu­či­li su da, ovom ak­ci­jom, oda­ju po­čast bor­ci­ma i dru­gim žr­tva­ma za slo­bo­du svo­ga kra­ja. „Spo­me­nik i grob­ni­ca, gde smo ne­ka­da do­la­zi­li na pra­zni­ke i ne­de­ljom po­la­ga­li cve­će i oda­va­li po­čast na­šim pre­ci­ma, bio je iz­gu­bljen u šu­mi. Ni­je se mo­glo do nje­ga. No­ve ge­ne­ra­ci­je iz srp­skih, stra­dal­nič­kih se­la,

Pokolj Srba u ličkom selu Rasoja-Gnjatovići 11/12. juna 1941.

Odmah nakon govora doglavnika Mile Budaka u Lovincu, ustaše su počinile Pokolj nad Srbima sela Rasoja – Gnjatovići. Rasoja – selo Gnjatovića, nalazi se jugozapadno od Lovinca, kotar Gračac. Ovo srpsko selo, tri puta je bilo poprište ustaškog pogroma. Prvi pogrom je izvršen 11/12. juna, da bi ustaše zločine ponovile 29. jula i 02. avgusta 1941. godine. U Lovinac je 10. juna 1941. godine došao Pavelićev doglavnik, zloglasni Mile Budak iz sela Sv. Rok, na sastanak svih ustaških pristalica zakazan za 11. jun. Govoreći o čistoći hrvatske nacije i položaju Srba u Hrvatskoj, Budak je izjavio: „ Što se Srba tiče, nije dosta drvo posjeći, treba mu i žile iščupati.“ Kada su

Bezdane jame stratišta logora Jadovno – Knjiga Jadovno 1.

Logor Jadovno i njegovi pomoćni logori bili su smješteni u predjelima Velebita, bogatim bezdanim jamama, karakterističnim za kraške oblasti. Od početka maja pa do kraja avgusta 1941. godine, te su provalije pretvorene u masovne grobnice Srba i Jevreja. Šaranova jama na Velebitu; FOTO: Dušan Bastašić, Maj 2006. Mnogobrojni problemi otežavaju istraživanja ovih jama, u koje je bačeno na hiljade nevinih ljudi. Njihovim istraživanjem se zapravo niko nije bavio, jer ni socijalistička vlast u vremenu od 1945. do 1990. godine nije bila naklonjena otkrivanju istine o monstruoznim zločinima koje su počinile ustaše na stratištima ovog prostora. Do većine jama se nije moglo ni doći. Neke od su njih ustaše već sredinom

Svjedočanstvo jednog zločina (1): Zapisi o sudbini porodice Đukić

Osjećaj nepravde zbog gubitka voljenog oca i muža te želja da zločini ne padnu u zaborav, bili su poticaj Kati i Dušanki Đukić da zabilježe svoja stradanja, koja su pisana kombinacijom sjećanja i pripovjedanja, što ove zapise čini izrazito posebnima. Zapisi upotpunjuju sliku istrebljenja srpskog naroda u zločinačkoj ustaškoj NDH i zaslužuju da budu objavljeni Memoarski zapisi dviju Glinjanki, majke i kćerke, Kate i Dušanke Đukić,o tragičnim zbivanjima u Glini 1941. više od pola stoljeća bili su nepoznati širem krugu istraživača i povjesničara. [1]Njihova tragedija i trauma nije zabilježena ni u spisima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, koji su od kapitalne važnosti za razumijevanje masovnih

Klice fašizma su opet proklijale na našem pragu

Počasno mesto na pozornici na Crvenom trgu u Moskvi za Dan pobede, pored ruskog predsednika Vladimira Putina Specijalno za „Politiku”, Milan Pilipović Posle parade u Moskvi, u čast 80 godina od pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, Vlado Zrnić (95), pukovnik avijacije i veteran rata u Rusiji, došao je u rodni kraj, u selo Turjak na Kozari. Ovaj ratnik i bivši profesor Vazduhoplovne vojne akademije „Jurij Gagarin”, pisac nekoliko knjiga i udžbenika o strategiji ratovanja, imao je počasno mesto na pozornici na Crvenom trgu u Moskvi, pored ruskog predsednika Vladimira Putina. O utiscima sa vojne parade ovaj Srbin, a visoki ruski oficir, govorio nam je sa velikim zadovoljstvom: „Osamdeset

Vladimir Dimitrijević: Na Golgotskom putu – ratni dnevnik Lazara Trklje 1941-1944.

Potresni ratni zapisi profesora Lazara Trklje, sekretara Zemljoradničke stranke, koje je vodio od proleća 1941. pa do jeseni 1944. godine, predstavljaju potpuno novo i autentično svedočenje. „Ratni dnevnik Lazara Trklje 1941 – 1944 – Otkopana istina“. Priredio Nikola Trklja. Službeni glasnik, Beograd, 2020 Ko je bio Lazar Trklja? Po obrazovanju, Hercegovac iz Bileće, Lazar Trklja bio je diplomirani teolog. Pre rata, bio je čovek najširih raspona – od fudbalera sarajevske „Slavije“ do sekretara Zemljoradničke stranke. Čak su ga otpuštali s mesta veroučitelja, podozrevajući ga da je komunista. Rat ga je zatekao 6. aprila 1941. godine, na Terazijama u Beogradu. Uključuje se u odbranu otadžbine, i odmah počinje da se kreće po najširem

Genocid nad „nepoćudnima“ u NDH: Zločin u Jelovcima i Rakovcu – Pale 1943. godine

Na našim prostorima vladali su mnogi osvajači, ali niko nije počinio veća zvjerstva i svirepost od ustaškog režima u NDH. Teško je opisati razmjere zločina koji su počinjeni na teritoriji NDH u periodu od 1941-1945 godine, jer je u svakom gradu na području te zločinačke tvorevine postojao neki zatvor, logor ili gubilište u kojima su svakodnevno ubijani nedužni ljudi. Piše: Vladimir Vučković, magistar kriminologije Ustaška zločinačka tvorevina NDH koja je sijala strah ubijanjem, protjerivanjem i pokatoličavanjem nije zaobišla ni Srbe podno Romanije. Za provođenje ustaških ideja u ovim krajevima bili su zaduženi Hrvati iz Zapadne Hercegovine, a izvršioci lokalni „Muslimani“ među kojima su se po zlu isticali Ivan Červenko, Đorđe

Sećanje na ustaški masakr u kladuškoj crkvi

Hram Svetog Georgija u kojem je 1941. je na zverski način likvidirano više od 500 Srba dobio je status nacionalnog spomenika BiH. Specijalno za „Politiku” Milan Pilipović Hram Svetog Georgija u Velikoj Kladuši, izgrađena 1901, a osvećena 17. novembra 1913. godine, u kojoj su ustaše 29. jula 1941. na zverski način likvidirale više od 500 Srba iz Bosanske Bojne, Gradine, Bukovlja, Glinice i drugih sela, nedavno je dobila status nacionalnog spomenika BiH. Crkva je prvo pripadala parohiji Vrelo, a od 1941. Glinskoj parohiji. Danas je u sastavu Bihaćko-petrovačke eparhije. Tokom gradnje, administrator je bio Leonid Jergić, a 1910. rukopoložen sveštenik Stojan Vranješević. Između dva svetska rata u Crkvi Svetog Georgija

Izložba i promocija na Palama, u Sokocu i Istočnom Sarajevu

U okviru svoje aktivnsti predstavljanja široj publici istorije i bogate zaostavštine Srba Livanjskog polja, prikazivanjem izložbe „Srbi Livanjskog polja – tragovi kroz vekove“, uz istovremeno predstavljanje knjige Buda Simonovića Ognjena Marija livanjska, Udruženje OML će se, početkom juna, obratiti publici Republike Srpske, na području Istočnog Sarajeva. Očekujemo vas: Vidimo se!

Oluja nas donela na Kosovo i Metohiju, sada nam preti nova! Prelomni dani za Srbe u Leposaviću

Trideset godina čekam da ponovo imamo svoju kuću, dva rata i tri mesta boravka su iza nas. Tri decenije života u jednoj sobi po kolektivnim centrima. Sada kada mi je dete konačno proslavilo rođendan u pravom domu, žele da nam otmu ključeve našeg stana u Leposaviću. Doma koji smo godinama čekali, koji nam je dala naša država. Nemoćni smo. Ovo za Sputnjik priča Dragana Adžić, izbeglica iz Gline u Hrvatskoj, koja od Oluje živi na Kosovu i Metohiji: „Lično je njihov predsednik opštine Ljuljzim Hetemi pretio, rekao je mojoj majci da izađe iz stana koji je dobila i preseli se kod nas, ili će mene izbaciti sa troje dece iz mog stana“. Porodica

Đorđo Šuvajlo, „1335 dana“ (1)

Kada prećutiš zločin!? Kazna je nagrada, otac moj kao i tvoj, pod pritiskom sistema Josipa Broza su ćutali za bolje sutra. Nisu dočekali! Zato, pišem i pričam, zbog djece i njihove djece, i od te djece, njihove djece, i od te djece…. Umorni i promrzli, teška koraka vraćali smo se u hrasnički zatvor. U međuvremenu su nas grupisali u jednu prostoriju. Mokri, vlažni, vlažnih čarapa, brzo bi upuhali i tako zagrijali prostoriju u kojoj smo spavali. Na neugodan miris naših tijela i naše vlažne odjeće niko nije obraćao pažnju. Željni smo bili sna i odmora. Drugo jutro, ponovo u kolonu po dva. Na tom dugom pješačenju sjetih se priča naših

Tragom tajanstvenog pečata

Istinita priča o narodu koga nema, knjizi koja ne postoji, događaju koji se (ni)je desio Piše: Jovan Njegović Drndak Krajem osamdesetih godina, gotovo neprimjetno među policama jednog antikvarijata u Zagrebu, na jednoj od polica stajala je knjiga dosta lepo koričena, ali oštećena, pocijepana na takav način da je neko iz knjige ocijepio nekih desetak stranica. Malo ko je tada mogao naslutiti kakvu tajnu skrivaju njene korice. Osim što su joj na jednom dijelu faille stranice, na njenoj početnoj stranici  postojao je nekada pečat, ali sada pažljivo prekriven slojem bijelog korektora, baš kao da se neko upinjao da izbriše svaki trag njegovog porekla. Knjiga je pritom bila na  ćirilici pa se

vukasin-ikona.jpg

Đurđica Dragaš: Spavaj mirno Vukašine… tvoje je carstvo nebesko!!!

Razoružao si bezdušnika rečima svetačkim – Samo ti dijete radi svoj posao!!! Plavo je nebo danas, Vukašine.Sunce miluje nekošenu travu, tvoju postelju samrtnu… Samotna ptica peva o tebi, o tvojim blagim očima i žuljevitim rukama seljačkim…Peva o tvojoj duši nevinoj. Ne plače nebo za tobom danas kao što ni ti nisi plakao pred svojim dželatom.Gledao si ga očima iskopanim, miran i nedodirljiv. Obrisao si njegovo okrvavljeno čelo rukama odsečenim. Mislila je zver da će se nahraniti tvojim bolom, da će, kidajući tvoje telo, umiriti svoju glad…Nadala se da ćeš moliti za život, da ćeš otići sa strahom u očima… Nadala se, al’ uzalud… Osakaćen, rastrgnut, umoren… gledao si krvnika dušom

Genocid nad slovenskim narodima u HH veku

Krajem maja tekuće godine prestonica Srbije je bila domaćin jedne izuzetno značajne međunarodne konferencije. U organizaciji Instituta za političke studije 26 i 27. maja 2025. godine veliki broj poznatih naučnih radnika iz petnaest zemalja govorilo je na temu „Genocid nad Slovenima u HH veku“. Piše: Ranko Gojković O stradanjima Jevreja se piše svakodnevno i naširoko, dok se tema stradanja Slovena u svetskim medijima gotovo i ne pominje iako je u HH veku više desetina miliona Slovena podvrgnuto strašnom genocidu. Jedan deo krivice što se o genocidu nad Slovenima veoma malo zna, svakako leži i na samim Slovenima i po pitanju kulture sećanja Sloveni mogu da se ugledaju na Jevreje. Na

Jovan Mirić: Vukašin iz Klepaca

Ko je od ljudi ikada imao prilike da upozna toliku snagu – da čovek pred koljačem ostaje sasvim miran i izgovara mirne, obične reči – „Radi ti, dijete, svoj posao!“? Januara meseca 1943. godine Ivica Matković, Luburićev zamenik u Jasenovcu, naredio je da se uspostavi lekarska komisija koja će podvrgnuti sistematskom pregledu određeni broj jasenovačkih koljača. Neki od njih već su bili smešteni u Zavod za umobolne u Zagrebu, što je Matkoviću kazivalo da postoji problem. Rešenje je video u osnivanju komisije, mada nije jasno šta bi bio njen krajnji cilj osim povećanja efikasnosti u klanju. Stručni deo komisije činila su dva lekara logoraša, dr Nedeljko Zec i dr Nikola

Bojan Vegara: Konačno smo svi rasuti i napokon sam vas se svih otarasio

Kraj rata u kojem smo izgubili sve, a Jugo, Bato i kum Vedran i očeve, osudio nas je jedne na druge. Danas pred bolnicom u Zvorniku sjedim u autu i čekam da posjeta kod Deje prođe. Nikakav i zabrinut zbog Deje. I u glavu mi dođe, da ujutru ide Jugo u Irsku. Odjednom mi ne bi dobro. Skupi mi se i zera da zaplačem. Onda me misao odnese na početak našeg druženja u onaj mart 1993. kad nam je škola bila u podrumu Batinog ulaza i kad je Jugo došao da polaže. Znao sam ga od prije rata i na moru bi bili u istom mjestu ali nismo se družili.

Milan Ružić

Stari Brod je mesto na kom se srpska krv uliva u Drinu

Nikada se nijedan Srbin ne može osećati dobro govoreći o zločinima u Starom Brodu, ali je još gore i teže ćutati. Ćutanje nas je koštalo zaborava preko šest hiljada srpskih žrtava u Miloševićima i Starom Brodu. U pitanju je mesto gde rečno dno više nije pokriveno kamenjem, nego Srbima. Ovo beskrajno modro prostranstvo je jedina tačka gde Drina tiho teče da ne budi one koje je pokrila. Bežeći od zagrljaja noževa, ljudi su skakali u zagrljaj reke i ona ih je svojom pesmom uljuljkala u smrt, tačnije u večni život. Ovo je mesto veličanstvene lepote, ali i velikog užasa. Sva ova lepota je morala da gleda šta su lokalni muslimani

LEZI SRPČE I GLEDAJ U SUNCE: Priče logoraša iz Jasenovca – i kamen bi zaplakao

Brojna svjedočanstva govore o užasima u jasenovačkom sistemu logora. Zvjerske likvidacije i neshvatljiva tortura ustaša nad nedužnim ljudima, bili su svakodnevica zatočenika „fabrike užasa“. Slobodan Grujičić i Danica Praštalo uspjeli su da prežive jasenovačku golgotu. Tešku uspomenu na muke iz logoraških dana, kažu, pamtiće dok su živi. – U logoru nije pucala puška, nego se samo čuo krik, jauk, i bacanje tijela u Savu – prisjeća se Slobodan Grujičić, iz Mašića kod Gradiške. Slike jasenovačkog užasa i danas su žive u očima Slobodana Grujičića, iz sela Mašići. Kao četvorogodišnjak gledao je kako ustaše kamama, maljevima i noževima ubijaju hiljade nedužnih. I sam je u logoru izgubio svoje najbliže. – Izjutra

DUŠAN BASTAŠIĆ: SRBI SE I SAMI ODRIČU SVOJIH ŽRTAVA

Kroz vijekove, naša srpska zemlja svjedoči o neizmjernoj žrtvi i postojanosti. Svaki kamen, svaka rijeka, svako drvo, prožeti su uspomenom na one koji su svoje živote utkali u slobodu i čast. Od sjaja Kosova do muke Jadovna, od suza Jasenovca do patnje Krajine – istorija našeg naroda je ispisana krvlju i ponosom. Zaborav je naš najveći neprijatelj! Dopustiti da izblijede sjećanja na nevine žrtve, na junake i mučenike, znači ponovo ih ubiti. Sjećanje nije samo opomena, već i zavjet – zavjet da ćemo čuvati ono za šta su oni pali: našu vjeru pravoslavnu, naš jezik, našu ćirilicu i naš identitet. Jedan od malobrojnih srpskih vitezova, jedan od boraca protiv zaborava

Ljubica – ispovjednica vjere pravoslavne

Najupečatljiviji utisak tokom više od pedeset projekcija dokumentarnog filma GARAVICE jeste reakcija gledalaca na svjedočanstvo Ljubice Šikman o stradanju njene porodice na rijeci Korani. Dok traje film, publika povremeno uzdiše, šapuće ili se komeša. Ali kada Ljubica progovori, nastaje tišina u kojoj se ni dah osobe pored ne čuje. To ćutanje, duboko i potresno, najiskreniji je odgovor na njenu životnu priču. Zato nije čudo što Ljubicu s razlogom nazivamo ispovjednicom vjere pravoslavne – jer je svoj težak krst nosila dostojanstveno, neprestano ponavljajući: “Ja sam pravoslavka i Srpkinja.” Ljubica je rođena 10. oktobra 1935. godine u selu Bukovica kod Cazina kao treće dijete Novaka i Ruže, rođene Vlaisavljević. Prije nje, u porodici su

Pakao koji su u jamama otkrili arheolozi tokom šezdesetih godina

Istraživače koji su radili na otkopavanju /manjeg/ dijela jasenovačkog kompleksa tokom šezdesetih godina prošlog vijeka najviše su šokirale brojne dječije čizmice za mališane predškolskog uzrasta. Ovi predmeti su pripadali ubijenim žrtvama i nabacani su na njih prije zatrpavanja jame zemljom… Priredio: Nenad TADIĆ U opštoj licitaciji brojem jasenovačkih žrtava, Srba, Jevreja, Roma, te antifašista, hrvatska strana nerado citira one koje su vršili iskopavanja tokom šezdesetih godina prošlog vijeka i koji svjedoče da je samo u /manjem/ dijelu koncentracionog logora u jame bačeno do 130.000 ljudi. Uz ovu brojku, koju pominje vođa istraživanja Zdravko Marić, ugledni arheolog i nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, treba napomenuti da 19 godina nakon rata

Đurđica Dragaš: Lika, moja i tuđa

Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Udišem ličko jutro. Miriše poznato, setno, daleko. Miriše na pokošenu travu, detinjstvo i dedino dvorište. Miriše na bunar divoseljački i polje vrebačko. Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Slušam ptice, nemirne od oblaka što prete kišom. Letimo zajedno…. Letimo ka nebu… Prži me sunce na kamenu srušene crkve. Miriše  tamjan sa garavih zidova. Čuje se davno utihlo zvono, dečji plač i pesma devojaka. Čuje se život…veličanstven i dalek, blistav i zgažen. Život kojeg nema! Vodi me šuma velebitska,

Srpska djeca u Jasenovcu

Djeca iz Divosela u koncentracionim logorima NDH – slike koje nikada na blijede

Na ubogom panju moga zavičaja, Ne čuje se pjesma veselja i žetve.[1] Divoselo, srpsko selo u opštini Gospić ušlo je u istoriju kao najveće stratište  i  grobnica  srpskog  naroda  05.augusta 1941. godine. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 8. septembra 2018. godine. „Ni na jednom stratištu u Lici, pa ni jednog datuma u toku 2.svjetskog rata nije palo toliko žrtava kao u Divoselu 5. augusta 1941.godine. I ne samo po broju žrtava,  nego i bestijalnosti i zločinačkoj  strasti  kakvom  je  počinjen“.[2] Danas, 70 godina poslije, tragajući po spaljenim ognjištima za onima koji su nekada živjeli u Divoselu, ne nailazi se na preživjele, niti

Sveštenik Stevan Stefanović: Jasenovac, genocid nad Srbima 1941 – 1945. (prvi deo)

Kako se našem narodu desilo tako stravično stradanje i tako jezivi zločini nad Srbima kao što se to dogodilo u Jasenovcu? Koliko unazad moramo da se vratimo u istoriju da bismo razumeli šta se desilo, da se na teritoriji gde su Srbi drugi narod po veličini stvori najužasnija državna tvorevina ikad, fašistička NDH? Da li koren ovog stravičnog stradanja Srba treba tražiti u samoj činjenici stvaranja zajedničke države sa Hrvatima 1918.? I ko je uopšte zaslužan za stvaranje Jugoslavije? Da krenemo redom. Danas su ove teme veoma aktuelne. Videli smo da je u NATO protektoratu, državi koju su nazvali Severna Makedonija, imenom koje su čak i njeni građani odbili na

Roman “Djeca koju nije volio svijet” snažno svjedočanstvo o žrtvi sarajevskih Srba

U Istočnoj Ilidži sinoć je promovisan roman “Djeca koju nije volio svijet”, autora Bojana Vegare, koji kroz 57 priča iz ugla dvanaestogodišnjaka opisuje ratna dešavanja u mjestu Hadžići kod Sarajeva. Vegara je novinarima rekao da je ovaj roman napisao kako bi ostao trag tog ratnog vremena, da ljudi vide kakvu su sarajevski Srbi podnijeli žrtvu za stvarnje Republike Srpske. “Mi smo se u ratu odbranili i opstali, a nakon rata smo u egzodusu otišli. Prva priča počinje 1. marta 1992. godine nakon barikada i ubistva srpskog svata u Sarajevu, a zadnja je nastala u martu 1996. godine kada dolazimo u Bratunac i obnavljamo srušenu kuću da bi se naselili”, prisjetio

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala