arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Jasenovac – najtužnija srpska reč

Ko je mogao da pomisli da ćemo se na jednoj beogradskoj pijaci, decenijama kasnije, naći baš mi – potomci “izabranih”, čudom preživelih?! Nazovite to slučajnošću, ali ja ipak verujem da nas je spojila sudbina. Pre više od dvadeset godina, dok sam još bila student, radila sam nekoliko meseci kao prodavačica na tezgi na jednoj beogradskoj pijaci. Iako sam na početku brinula kako ću se snaći i kako će me prihvatiti ostali, iskusni prodavci, nedoumice su brzo rešene. Shvatila sam da moje “komšije” uglavnom nisu prevejani preprodavci sumnjivih biografija, već “sapatnici”, zemljaci, izbeglice, ljudi kojima je pijaca silom prilika postala izvor prihoda. Da nije bilo rata, zla i neimaštine, ne verujem

Đurđica Dragaš: Mi znamo šta su Prebilovci

Ušla sam u mrak bioskopske sale noseći sa sobom ostatke dana, beogradske gužve, one uobičajene, svakodnevne nervoze s kojom živimo. Izašla sam uplakana, potresena, ali preporođena. Drhtavih očiju, ali punog srca. Posle filma “Prebilovci – tamo i kamen ima ožiljak” u glavi mi je bila samo jedna misao – život je čudo, strašno, surovo i blistavo čudo! Kako drugačije objasniti ono što se u tom hercegovačkom selu desilo 1941, 1942, 1990, 1991, 1992? Kako drugačije pojmiti to što i danas, uprkos svemu, u Prebilovcima živi 40-ak ljudi, što se čuje dečji smeh i crvkut ptica?! Jer, kao što reče jedan od učesnika filma, ni ptice neće da pevaju ako nemaju

Nikola Milovančev: Draža Mihailović o broju žrtava (II) – 823.000 Srba ubijeno po izjavi Pircia Birolija (do početka 1943)

Dosad pobijeno u Jugoslaviji 823.000 Srba. O ovome izjavio talijanski Guverner Crne Gore prema podacima koje imaju Italijani, piše Draža Mihailović emigrantskoj vladi u London. Osim izveštaja Draže Mihailovića, koji je predsednik emigrantske vlade dr Slobodan Jovanović poslao kraljevskom poslanstvu u Lisabonu 27. januara 1943, sačuvan je još jedan telegram sa sličnom sadržinom, koji je predsednik vlade poslao u Lisabon pola meseca kasnije, 11. februara 1943. Dok je prvi izveštaj kraći i pretežno političke prirode (uz navođenje broja o 600.000 Srba ubijenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), drugi je u celosti, osim vesti o odluci konferencije šefova Gestapoa u Beču o uništenju četničkog pokreta, posvećen ratnim žrtvama. Prva strana šifrovanog telegrama

Đurđica Dragaš: Priča o Milutinu – priča o narodu koji samo brani svoju kuću

Prođe godina dana kako je u 86-oj godini u Lebanu umro Milutin Cvetković. Vest koja bi se, da su okolnosti bile drugačije, ticala samo njegovih rođaka i prijatelja, rastužila je čitavu Srbiju. Zašto? Zato što se ovaj vremešni čovek svega 15-ak dana pre svoje smrti hrabro suprotstavio pljačkašu koji mu je upao u kuću. Uprkos faktoru iznenađenja, bezočnosti i brutalnosti plačkaša i velikoj razlici u godinama (uljez je bio 35-ogodišnji komšija), deka Milutin je još jednom dokazao onu poslovicu-jednom policajac, uvek policajac. Instinkt koji ga je sačuvao tokom dugogodišnje karijere, spasio je njega i nepokretnu suprugu i u ovoj , gotovo bezizlaznoj situaciji. Milutin je, glumeći nemoć, neprimetno izvukao pištolj

Đurđica Dragaš: Isekli su jutros jednu bukvu

Raniše je jutros, ubiše potmulim udarcima. Pade uz tresak…. Leži na vlažnoj zemlji, međ’ korovom, na sitnom drveću što popusti pod njenom težinom. Leži, lepa i bela, beskrvna i veličanstvena. Leži, smrtno ranjena, nebolna i bistra kao nebo što  joj ostade u oku. Treperi rosa na njenoj nežnoj koži, miriše njeno lišće… poslednji put.  Plače šuma bez suze, žale je ptice što svijaše gnezdo međ’ njenim granama. Oplakuju je oblaci…  Govorili su joj – ne rasti toliko, ne listaj tako zeleno. Nije ih slušala. Pružala je svoje bele ruke ka nebu, smejala se suncu, nesvesna, nedodirljiva, ponosna. Milujući se s vetrom, nije čula korake. Radujući se kiši, nije videla varnice  sekire.

Đurđica Dragaš: Džaba ste pevali Skorpionsi, nema nam spasa!

Mota mi se ovih dana po glavi refren poznate pesme. Razmišljam, šta li danas rade ta “deca sutrašnjice” koja su se rađala kad i ova pesma?! Koliko njih uopšte i zna za nju? Koliko tridesetogodišnjaka  prepoznaje poruku koju su, početkom devedesetih godina prošlog veka, svetu želeli da prenesu Skorpionsi?! “Take me to the magic of the moment On a glory night Where the children of tomorrow dream away In the wind of change…” Baš ti tridesetogodišnjaci ratuju i ginu ovih dana u Ukrajini. Nije im ni na kraj pameti pesma koja je predviđala da će “vetar promena” doneti mir, ljubav i napredak. Sećaju je se, verovatno, samo njihovi prestravljeni roditelji.

Nikola Milovančev: O logoru Zemun – odgovor na neistine g. Zlatoja Martinova

U dnevnom listu „Danas“ objavljen je članak g. Zlatoja Martinova pod nazivom „Film bez uloge Nedića“ a koji se odnosi na dokumentarni film „Koncentracioni logor Zemun“ autora dr Veljka Đurića. Kao Zemunac osećam se pozvanim da odgovorim na deo navoda g. Martinova koji se tiču logora Zemun. Napominjem da su mi neke činjenice o tom razdoblju poznate i iz porodičnog iskustva: moj deda Nikola je od proleća do septembra 1944. bio zatočen u logoru Banjica (pre oslobođenja Beograda je organizovao presecanje fitilja za miniranje mosta koji je sa zemunske strane i time sprečio miniranje mosta) a otac Đorđe je novembra 1944., sa svojih 17 godina, otišao na Sremski front. Zato

Đurđica Dragaš: Zaklela sam se da neću preplakati “Daru”

Pre tačno godinu dana, na RTS-u je prikazan film “Dara iz Jasenovca”. Neko je plakao, neko bio besan, neko je tvrdio da je film previše “umiven”i da nije prikazana sva strahota Jasenovca. Bilo je i onih koji su se bavili sporednim stvarima, napadali autore, tvrdili da iza svega stoji politika. Jedino čega nije bilo je… ravnodušnost! Dara nas je prodrmala, potresla, naterala da stanemo na trenutak i zapitamo se… ko smo, gde idemo, ima li nam spasa! Ja se danas pitam šta smo uradili za ovih godinu dana. Šta smo naučili i da li smo ikako doprineli nezaboravu?! Da li smo učinili išta da sećanje na naše žrtve ne bledi?!

Đurđica Dragaš: Ratni doboši velikih najavljuju stradanje malih, ali obični smrtnici treba da postave jedno pitanje

Ne znam čega se današnja deca najviše plaše. Roditelji bi možda, malo u šali, malo u zbilji, rekli da je oduzimanje telefona “bauk” od kojeg zaziru, ali ko će znati šta je zaista u njihovim glavicama. Verovatno ni moji roditelji nisu mogli da pretpostave da sam se ja, posle onog najranijeg, “babaroga” perioda, ustvari najviše plašila rata. Vrlo dobro se sećam s kojim sam strahom gledala Dnevnik i zatvarala uši da ne čujem vesti s dalekog ratišta na kojem su snagu odmeravale dve države sličnih imena. Nije moja dečja logika mogla da “dokuči” šta je to nateralo Irak i Iran da ratuju kad se već gotovo isto zovu. Sećam se

Varaždin uoči i za vrijeme aprilskog rata 1941. – uspomene Nikole S. Radovića

Nekadašnji oficir vojske Kraljevine Jugoslavije Nikola S. Radović objavio je 1986. u emigraciji svoje kratko sjećanje na događaje u Varaždinu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj uoči i za vrijeme aprilskog rata 1941. pod nazivom Sećanje iz Hrvatske – rad „pete kolone”. Priredio: Nikola Milovančev Ove uspomene su dragocjene jer se u njima osvjetljavaju događaji vezani za neke poznate ličnosti (Draža Mihailović, general August Marić, Hinko Henrik Krizman) ali i političko stanje i raspoloženje na tom prostoru u to vrijeme. To svjedočenje objavljeno je u Glasniku Srpskog istorijsko-kulturnog društva „Njegoš” u Americi, sveska 59, juni 1986, str. 60-63.  SEĆANjE IZ HRVATSKE –  rad „pete kolone” Burno predratno stanje počev od 1938. god. našoj

Dani(j)el Simić: Sveti Sava kao rodonačelnik velikosrpskog genocidaštva

Najbolji način za vršenje agresije na naciju koja je pretrpila težak genocid, jeste zamjenom teza i napadom da je ona genocidna. Društvenopolitička kriza u Dejtonskoj Dolini Plača je upravo posljedica krajnje faze tog opsežnog, međunarodnog procesa preumljenja srpskog naroda u bezuslovno pokoran. Očito protivno životnim nacionalnim interesima, a sa stanovišta svoje tobože neiskupive kolektivne grešnosti. Cilj tzv. “Inckovog zakona” je to. Misaono zabetonirati da je ubistvom ratnih zarobljenika protivno Ženevskoj konvenciji u julu 1995. godine počinjen, kobajagi, zločin genocida od strane srpske vojske i policije. Zatvorski zaprijetiti bilo kome ko bi naučnim dokazima i naučnim načinom razmišljanja oborio tu tezu (što uopšte nije teško), da sa tim podacima izađe u

Đurđica Dragaš: Kako nam je korona “vratila” slavu

Rodila sam se i odrasla u kraju u kojem se nije išlo u crkvu, nisu se slavili verski praznici, a deca nisu krštavana. Doduše, to je važilo gotovo isključivo za nas, Srbe. Bilo je jednostavno takvo vreme i takve okolnosti. Ipak, dva datuma su se u mojoj porodici uvek obeležavala. Pokrov – seoska slava u selu u kojem je rođena moja mama i Sveti Jovan – krsna slava njenih roditelja. Priznajem da nisam baš mnogo znala o tome šta tačno slavimo, ali ta dva dana imala su posebno mesto u našim životima. Pokrov sam “vezivala” za neku vrstu vašara. Mnogo skromnijeg nego ovde, u Srbiji, ali ipak dovoljno zanimljivog svakom

Ratko Dmitrović

Srpsku je stvorio Alija

Ne treba mnogo ni vremena ni prostora pa da se jasno, nepobitno utvrdi ko je i na koji način otvorio i vrata i prozore ratu u Bosni i Hercegovini Republiku Srpsku, koja slavi svoj Dan Republike, entitetstva, rođenja u svakom slučaju, stvorili su bosanski muslimani. Isti oni koji danas i sve godine od rata naovamo, osporavaju Srpsku i njen dan. Zvuči nelogično, čak suludo, ali savršeno odgovara istini. Republika Srpska stvorena je kao odgovor na ponašanje Muslimana i Hrvata 1991. godine, posebno u drugoj polovini, odgovor na najavu da će tada već otvorena muslimansko-hrvatska koalicija doneti odluku o izlasku BiH iz Jugoslavije. Srpska je stvorena kao mehanizam zaštite Srba, garant

Đurđica Dragaš: Nemamo rezervni zavičaj

Dok se plamen badnjaka polako gasi, a ljudi razilaze, dođe mi da viknem – ne dajte da ostanem i bez “rezervnog zavičaja”! Od svih verskih praznika, Badnji dan mi je najdraži. Volim tu neku posebnu toplinu koju donosi i trudim se da ga provedem sa porodicom, u jednom lepom vojvođanskom selu. Tako je i ove godine. Radujem se već danima paljenju badnjaka koje se, po tradiciji, organizuje u centru sela, ispred škole i prostorija u kojima se, u nedostatku prave crkve, obavljaju verski obredi. Stižem… vatra već gori… Lepo je, skromno, bez mnogo sjaja i nepotrebnih detalja, ali toplo i prijatno, baš onako kako sam i očekivala. Plamen mi obasjava

Đurđica Dragaš: Kako su raseljeni Ličani oživeli svoje lokalno groblje

Pre nekoliko meseci odlučila sam da napravim Fejsbuk grupu koja bi okupila moje zemljake, Ličane, Divoseljane rasute po svetu. Prvobitno mi je želja bila da ih podstaknem da se uključe u akciju čišćenja groblja u rodnim selu mojih Dragaša, Divoselu. Da, to je ono groblje o kojem sam pisala letos, a koje su polako, ali sigurno gutali šuma i zaborav. I uspeli smo u onome što je izgledalo kao nemoguća misija. Očistili smo ga! Grobovi naših predaka ugledali su svetlost dana i sada možemo, kao sav normalan svet, da ih posetimo i zapalimo sveću za njihove duše. Iako često i sama kritikujem društvo u kojem realnost oblikuju internet i društvene

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.