arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Kalendar genocida: 12-22. jul 1941. godine. Stradanje Srba sa livanjskog područja

U šumi Koprivnica (Kupres-Bugojno) na mestu Kožvarica 15. jula 1941. godine pobijeno je 11 Srba iz Livna, pretežno trgovaca i imućnijih domaćina, a potom, desetak dana kasnije, na mestu Mala vrata, ubijeno je još 49 Srba iz Livna, pretežno članova porodica pobijenih na Kožvarici i Zanesovićima. Neki izvori ukazuju da je u šumi Koprivnici, na više mesta, pobijeno 79 Srba iz Livna, ali za njih 19 nisu utvrđena imena. Dvadesetak dana nakon ubistva dr Mitrovića, dr Zubića i sudije Margetića, tačnije 12. jula 1941, na put bez povratka su povedeni drugi Srbi iz grada: trgovci, bankari, službenici, gostioničari… Posle nekoliko dana provedenih u zatvoru, najverovatnije 15. jula, pobijeni su u

Parastosom na groblju Šušnjar u Sanskom Mostu danas je obilježeno 76 godina od stradanja 5.500 Srba i 50 Jevreja, koji su ubijeni na tom mjestu na Ilindan 1941. godine.

Radmila Vuković, rođena Kragulj: DJETINjSTVO MEĐU CRNIM MARAMAMA

Moji roditelji Jovo i Desa su živjeli u svojoj kući u Sanskom Mostu, na lijevoj obali Sane, u tada glavnoj ulici. U prizemlju je otac držao gostionicu, a gore smo mi stanovali, brat, sestra i ja. Još u maju 1941. godine Vitomir Gutić, banjalučki stožernik, u svom govoru poziva na uništenje Srba, a kasnije i na njihovo istrebljenje. Tad se mnogi ugledni Srbi uznemiriše i počeše kovati planove za bijeg u Beograd. Pošto je moj otac, po pričanju, bio tih i povučen, reče da on neće ići jer se nije ni o šta ogriješio, i tako ostade. Ipak, jedne tople junske noći 1941. godine on je legao kao i obično

„Jer … mi smo ista krv“, pesnički prvenac Đurđice Dragaš predstavljen u RTS Klubu

U Klubu RTS-a predstavljena je zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv” Đurđice Dragaš Vukovljak. Reč je o prvoj pesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pesme su objavljivani na sajtovima „Jadovno 1941“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govorili su Mile Rajčević, profesor i nekadašnji direktor OŠ u Gospiću, Momčilo Mirić, predsednik udruženja „Jadovno“ i Ana Tomašević, novinarka i urednica Radio Beograda.

Spomenici snimljeni osamdesetih godina prošlog vjeka.

Bubanjska krvava moba, ljeto 1941. godine

Treći juli 1941. osvanuo je kao i prva dva, lijep, sunčan i veoma pogodan za poljske radove. To malo muškaraca, žena i djece što je bilo oko kuća budno je motrilo i radilo. Radila je i moba kopača kukuruza kod Save Medića u Žegaru, grupa od 12 djevojaka i momaka. Kod Vase Petrovića grupa, od 10 kopača i Miloša Medića, moba od 9 djevojaka i momaka. U jutarnjim satima po Bubnju su krstarile ustaške izvidnice. Bile su to ustaše iz susjednih mjesta. Cilj im je bio da zbune narod. Kod Joce Medića Stojina došao je Suljo Pelivanović, sin Ramin, odjeven u civilnu odjeću. Ustašku odjeću nosio je u torbi. Suljo

Trojice u Vrbici

Od tog ognjenog, krvavog leta nema ko da me dočeka radošću, zagrljajem i sjajem oka ispod marame. Piš: Cvijeta Radić Da nije bilo one ognjene srede, one davne, krvave godine, za Trojice bi se i moji okupili na onoj strani polja koja se zavlači pod listopade Golije. Došli bi Vladini unuci, Rajkovi, Draginjini, Marini, Milojkovi… Možda bi nas Jovo čekao na pragu, oslonjen na štap, škiljećeg, staračkog pogleda uprtog u mutnu daljinu iz koje dolazi zvuk naših automobila. I, kako je red i običaj, gonjeni čežnjom srodničkom, ljubili bi se i grlili sa tankom vlagom u očima i ustreptalim srcem. Utrkivali bi se ko će pre doći do reči, postavljali

Stradanje Srba Donje Hercegovine u genocidu NDH 1941-45 godine (1)

Povodom 83 godine od početka velikog genocidnog Vidovdanskog pokolja hrvatske države nad srpskim narodom. Piše: Milenko Jahura(1. deo- uvodne napomene) Donja Hercegovina je geografsko-istorijska odrednica, koja se kod Srba, za razliku od Hrvata, danas retko koristi kod ovakvah i sličnih razmatranja. Ovo smatram neopravdanim zaboravljanjem jednog srpskog kraja, sa nesrećnom sudbinom i mnogim nacionalnim, kulturno-istorijskim i drugim vrednostima, na koji osvajači danas polažu pretenzije. To je prostor niske Hercegovine, koji se naziva i Huminom i pripada mu područje Stoca (bez Dabra, koji mu je donedavno administrativno pripadao), Dubrava, Hrasna, Čapljine i Ljubuškog. Smatrao sam da je opravdano da se, ovde obradi Donje Ponertvlje, odn. Metković i Opuzen, koji su danas

Jasenovac spomenik

Časni fratar – sotona

Najviše ljudi ubijeno dok je logorom komandovao fratar Filipović. Žene i deca držani bez hrane i vode u „kuli smrti“ Prvi logoraši su počeli pristizati teretnim vagonima na železničku stanicu Jasenovac 20-21. avgusta 1941. Odatle su sprovođeni na livade kraj sela Bročice sa južne strane Struga, uz šumu Donja Krndija i put Novska – Jasenovac. Na tom mestu su bile podignute dve barake, a na ulazu stražara i dva stražarska tornja. Sve je bilo ograđeno bodljikavom žicom. Svi koji su tokom avgusta do početka oktobra 1941. upućeni u Koncentracioni logor Jasenovac bili su smešteni u ove barake. Logoraši u svojim izjavama taj logor nazivaju Bročice I, Bročice II, Šuma i

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 20. jun 1941. Godišnjica stradanja Srba u Lici

Jama Jasenovača – Jasikovača, Bubanj kod Borićevca, Donji Lapac. 20. juna i 3. jula 1941. ustaše su pobile nekoliko desetaka Srba, muškaraca, žena i djece i bacile u jamu. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: udruzenje@jadovno.com, telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Ubiti učitelje i popove

Ustaše razradile plan da se Srbi „svi do jednog“ pobiju. Seljani usmrćeni maljevima i bačeni u jamu Golubnjača Masovni pokolji Srba u NDH bili su unapred planirani i organizovani. Inicijativu za ta monstruozna ubistva dali su Pavelić i njegovi saradnici, a odobrili je i svesrdno joj pomagali nemački i italijanski okupatori. Cilj je bio potpuno uništenje, istrebljenje pravoslavnog življa i stvaranje „čiste hrvatske nacije“. Plan za istrebljenje Srba razrađivan je na ustaškim sastancima, na koje su redovno dolazili i katolički sveštenici. Tako je, na primer, sredinom maja 1941. u Glini, u zgradi bolnice, održan zbor ustaša iz gotovo svih župa NDH, mada su većinu činile ustaše iz Bosne i Hercegovine

Svjedočanstvo jednog zločina (2): Zapisi o sudbini porodice Đukić

Po dolasku u Sarajevsku 3, posle 10 dana, gazda te kuće reče majci da radi kod njega, da sprema i čisti odaje, gdje je on izdavao prenoćište. [1] Majka je prihvatila odma taj poso i dobila od gazde jednu praznu veću sobu za sve nas. Bile nas dve, kumovi i Zorićke, dve. Tako smo nas dve dobile stalan boravak u Beogradu. Majka posle poče da radi po kućama i povrh ova dva posla čistila je još jednu kafanu. Nije dugo bilo, po malo je počela raditi u jednoj kujni, gde su se hranili radnici te je od sviju dobila potvrde da radi i to je predala Komesarijatu za izbeglice. Posle 2 meseca

Ustaški dželat "po obavljenom poslu" u Jasenovcu

Svedok strašnog pokolja

Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Klanje ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: ’Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?’ On je odgovorio da

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Život

Pismo Mire Cikote pred pogubljenje

Kozara, ljeto 1942. „Draga moja mama, Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

Kozara i Potkozarje – srpski zid plača

Hrvatski i njemački fašisti opljačkali su sva sela, pobili dio stanovništva, uključujući 540 ranjenika, a oko 68.000 srpskih civila otjerali u logore, mahom u Jasenovac. Na Kozari i Potkozarju, prema podacima nakon rata, ubijeno je i stradalo 35.000 civila. Ofanziva ustaša i njemačkih nacista, uz podršku mađarskih fašističkih snaga, na Kozaru počela je na današnji dan 1942. godine, što je bio uvod u jedan od nastrašnijih zločina počinjen nad srpskim narodom ikada. Zatiranje naroda Uz podršku mađarskih riječnih brodova, 40.000 njemačkih i hrvatskih vojnika zatvorilo je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. U opkoljenom području zbjeg sa oko 80.000 srpskih civila branilo je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Poslije

Godišnjica krvave kozaračke epopeje: Pokušaj zatiranja Srba

Desetog juna 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom. Izbeglice sa Kozare (foto: radiogornjigrad.wordpress.com) Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica /oko 40.000 vojnika/ zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila. Nijemci i

putevima-kozarske-djece01.jpg

TAJNA PARCELE 142 NA ZAGREBAČKOM GROBLjU MIROGOJ

Neodgovorni i nedostojni imena naših predaka olako zaboravljamo svoje žrtve. Imamo li pravo tražiti oprost od Novomučenika srpskih zbog našeg besmisla i nedostatka egzistencijalnog samopoštovanja !? Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tajnu djece mučenika, žrtava ontološkog zla oličenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To sveto mjesto koje je 1942. godine , izvan tadašnjih granica Mirogoja, služilo za zakopavanje „inovjeraca“ danas odiše mirom na granici šume, gdje leži skroman spomenik i mala nadrgobna ploča. Kod ovog svetog mjestane dolaze zvanične delegacije sa srpskih prostora, nema velikih izjava u objektive fotoaparata i kamera državnih servisa. Danas, tek po koja igračka ispred nadgrobne ploče svjedoči o tome da ovo mjesto nije običan grob, kako na ploči piše, „nekoliko

Mučno nicanje Kamenog cveta

Deceniju i po posle rata Jasenovac je bio poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno a kamoli spomenički obeleženo što je izazivalo frustraciju rodbine stradalih i negodovanje dela partizanskih boraca. „Pitanje obeležavanja jasenovačkog logora uništenja, negde na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine, postalo je najednom prilično vruće. Padalo je u oči da je Jasenovac verovatno poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno, a kamoli spomenički obeleženo. Štaviše, tragovi su bili skoro sasvim zatrveni… Šikara je uveliko bila preuzela vlast nad prostorima nekadašnjeg logora, pa se polako pretvarala u neku vrstu prašume na podvodnom tlu.” To je rezime stanja ovog krvničkog logorskog kompleksa petnaestak

DRAGO H. ČOLAKOVIĆ: JASENOVAC

Već 1. jula 1941. godine ustaše su ga uhapsile i internirale u Gospić, a zatim je otjeran u zloglasni logor Jasenovac. U Jasenovcu je proveo osam mjeseci, a kasnije je protjeran u Srbiju. Specijalna policija ga ponovo hapsi 18. rujna 1943. godine. Slijede teški dani istražnog zatvora u Beogradu i Šapcu, a zatim logorske ćelije na Banjici, gdje je ostao sve do 2. februara1944. godine. DRAGO H. ČOLAKOVIĆ – JASENOVAC DRAGO H. ČOLAKOVIĆ KRONIKA IZ PAKLA (Jasenovac, 21. VIII 1941 – 31. III 1942) Izdavač: SPOMEN – PODRUČJE JASENOVAC Za izdavača: RADOVAN Tehnički urednik i korektor: FRANjO PIRC Tisak Štamparski zavod »Ognjen Prica« Daruvar HAPŠENjE Prvi dan avgusta 1941. godine

Mile Dakić – Spomenici NOR-a i revolucije

Mile Dakić 1986. godine izradio je dragocjenu monografiju spomenika i stratišta iz Drugog svjetskog rata na prostoru opština Karlovac, Vrginmost, Vojnić, Slunj, Ozalj i Duga Resa. Osim fotografija, monografija sadrži i kartu sa iscrtanim lokacijama spomenika, biografije narodnih heroja i hronologiju događaja tokom rata. Kako su spomenici na prostoru Korduna u posljednjem ratu rušeni i skrnavljeni, tako ova monografija ima veću vrijednost. Na pločama nekadašnjih spomenika bila su ispisana imena srpskih žrtava stradalih od hrvatskih i muslimanskih ustaša. Izdavač: Memorijalni park Petrova gora Autor: mr Mile Dakić Recenzenti: dr Đuro Zatezalo, pukovnik Ignjatije Perić Izdanje: prvo Godina izdanja: 1986. Specifikacija: latinica, 141 strana, meki povez, 20 cm Primjerak sačuvao: Dragan Gvozdenović Digitalizacija: Fondacija “Zaboravljeni korijeni” Digitalizovano izdanje uz

gat.jpg

Barjak slobode zavijorio se 6. juna 1941.

6. juna 1941. godine grupa ustanika  iz sela  Kazanaca i Vratkovića kod  Gacka napala je žandarmerijsku stanicu na Brljevu i ovom akcijom označila početak organizovanog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske. U svojoj knjizi o ratnim dešavanjima  u Hercegovini pod nazivom „Krvavo kolo hercegovačko“ Savo Skoko, između ostalog, piše: „Naime, već 5. juna 1941.godine munjevito se širila vest o tragediji sela Korita duž cele „nemirne granice“. Izjutra 5. juna u pograničnim selima pojavio se Jakov Milović, koji je sa slomljenom rukom pobegao sa Korićke jame, i ispričao ljudima da su te noći muslimani iz Fazlagića Kule pobacali u jamu Golubinku na Kobiljoj glavi sve odrasle muškarce iz sela Korita i Zagradaca.

jama-pandurica.jpg

Pero inžinjera Obradovića: Sjećanje na jedan zločin

Držim jedno staro nalivpero u ruci, zarđalo, izubijano. Bože, kakav je životni put ovo pero imalo? Čuj „životni put“, kao da je živo biće, a ne predmet! A ono je stvarno svojom sudbinom i simbolikom koju nosi u sebi, oživjelo. Da li je nepoznati majstor u fabrici, gdje je proizvedeno, ko zna kada i ko zna gdje, mogao zamisliti da će ovo pero pričati jednu ovako stravičnu, i tužnu priču. Vrteći pero u ruci, mislima odlazim u rane osamdesete godine prošlog vijeka. Nekoliko žilavih i koščatih staraca, sa zavratama na glavi, ćutke, jednoličnim, ali odlučnim udarcima kosijera sjeku jasenove i grabove mladijere. Ono što posijeku, ja, tada sedmogodišnjak ili osmogodišnjag,

KAKO JE ZEC SPASIO RAJKA ĆUKA USTAŠKOG NOŽA: Sudbina posljednjeg svjedoka zločina na jami Gumna kod Kapavice

Svakog juna u ljubinjskom kraju održavaju se pomeni žrtvama ustaških zločina iz 1941 – onim na jami Gumna kod Kapavice i onim na jami Pandurica nadomak sela Vođena… A ova priča koju priča Rajko Ćuk, posljednji svjedok zločina na Gumnima neobična je i po tome što je u njoj srećnu i važnu ulogu, po našeg sagovornika, odigrao – jedan zec! On je tragediju učinio manjom barem za jednog lovca. Kako? Najveći dio života Rajko Ćuk iz ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom. Kao lovac, neka vrsta hercegovačkog trapera, verao se po ljutim grebenima, planinskim i brdskim vrhovima, dolinama, loveći kune, lisice, jazavce,

Korićka jama

Poruka preživjelih iz jame

U Korićku jamu u blizini Gacka u Hercegovini, tokom 4. i 5. juna 1941. godine bačena su  134 Srbina. Kosti su izvađene iz jame 1953. i 1956. godine i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. KORIĆKA JAMA U OVU JAMU 4/5 JUNA 1941. GOD. USTAŠE SU BACILE 134 SRBINA OVOGA KRAJA KOSTI ZVJERSKI UMORENIH LjUDI IZVAĐENE SU IZ JAME 1953 I 1956 GODINE I POHRANjENE U ZAJEDNIČKU SPOMEN KOSTURNICU U CENTRU SELA KORITA PORODICE UBIJENIH I SKUPŠTINA OPŠTINE BILEĆA PORUKA PREŽIVJELIH IZ JAME „OJ KORIĆKA PUSTA JAMO KLETA, TI NAS VRATI SA ONOGA SVIJETA U NjEDRIMA TVOJIM MI SMO BILI I TU TEŠKE RANE ZADOBILI OD USTAŠKE BAJONETE

Nacisti i ustaše dogovorili progon Srba

Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje, odnosno protjerivanje, u Srbiju oko 200.000 Srba. Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Žerjavića, Srbi su u fašističkoj NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. godine bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, ili 26,5 odsto. Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja “srpskog pitanja”, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja. U NDH Hitler je uvrstio i područje BiH, na kojem je tada

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala