arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Ustaške žrtve su plutale Savom

Beograđanka koja je 1943. kao petnaestogodišnjakinja prisustvovala vađenju tela srpskih stradalnika iz NDH iz prestoničkih reka, svedoči za naš list o ovim potresnim događajima. Tog leta 1943. godine, u jeku okupacije Beograda, Dušanka Popović je imala petnaest godina. Zbog policijskog časa koji je noću bio na snazi, ona i njeni vršnjaci su dnevne sate koristili da se druže napolju. Dušanka, koja je tada živela u Ulici Strahinjića bana na Dorćolu, spustila se do Kule Nebojša na donjem gradu Beogradske tvrđave. Tamo, kod bedema, okupljala su se deca svih uzrasta. Svima njima, pažnju je tog dana privukao jeziv prizor stotinak metara dalje, kod ušća Save u Dunav. Na tom mestu, alasi

Episkop Jerotej: Žrtve nevinih Šapčana opominju nas da partijašenje, ateizacija i podele u našem narodu mogu imati tragičan završetak

Preosvećeni Episkop šabački g. Jerotej služio je 26. oktobra 2024. godine kod šabačkog Starog mosta parastos nevino postradalim žrtvama komunističkog režima, koji su ubijeni tokom 1944/1945. godine. Tom prilikom, episkop Jerotej je besedio. – U ime Oca i Sina i Svetoga Duha! „Gospod sve neizrecivo ljubi… Radi nekog budućeg dobra On je popustio ovo stradanje na ruski narod. Ja to ne mogu shvatiti i prekratiti. Ostaje mi samo molitva i ljubav“. Ovako je na Svetoj Gori Atonskoj govorio Sveti starac Siluan, našem vladici Nikolaju, o boljševičkom teroru nad Crkvom i vernim ruskim narodom za vreme Oktobarske revolucije u Rusiji. Zaista je i nama ovde sabranima nepojmljivo takvo slično stradanje naših sugrađana,

SEĆANjE NA MASAKR U KRIVOJ RECI: Palili ljude, digli crkvu u vazduh, najmlađa žrtva beba Vera

Sredina oktobra 1942. godine najužasniji je period u sećanju meštana Krive Reke i Kopaonika, a prvi popis žrtava koji je uradio sudija Radovan Marković iste godine svedoči o razmerama tragedije: folksdojčeri su tada pobili više od 300 meštana potkopaoničkih sela u masakru u kome su pekli ljude, palili čitave porodice u kolibama, streljali na livadi, amputirali im ruke i noge. Ostalo je upamćeno da su 70 civila ugurali u prethodno miniranu Crkvu Svetog Petra i Pavla i digli je u vazduh. SS divizija „Princ Eugen”, u čijim redovima je bilo oko 1.500 vojnika, podunavskih Nemaca, pod komandom pukovnika bivše vojske Kraljevine Franje Kodra i sa Bugarskim 36. pešadijskim pukom od

Hitlerova odmazda prema četnicima i partizanima: Kraljevački pokolj je nepravedno u sijenci kragujevačkog

U zajedničkoj akciji četnika i partizana ubijeno je 14, a ranjeno 10 njemačkih vojnika a Njemci su u znak odmazde izvršili strijeljanja . Adolf Hitler izdaje naređenje vojnom zapovjedniku Jugoistoka Vilhelmu Listu “da se najoštrijim mjerama za duže vrijeme uspostavi poredak”. 14. oktobra 1941. godine, njemačke okupacione snage su u Kraljevu uzele prve taoce i u narednim danima su strijeljali 2.190 žena, djece i staraca U zajedničkoj akciji četnika i partizana ubijeno je 14, a ranjeno 10 njemačkih vojnika a Njemci su u znak odmazde izvršili strijeljanja . Adolf Hitler izdaje naređenje vojnom zapovjedniku Jugoistoka Vilhelmu Listu “da se najoštrijim mjerama za duže vrijeme uspostavi poredak”. Načelnik Vrhovne komande Njemačkih

U MASAKRU UBIJENO VIŠE OD 300 MEŠTANA KOPAONIKA: SS divizija pekla je decu, sakatila žene, zapalila crkvu sa vernicima (FOTO)

Više od 300 meštana Krive Reke kod Brusa ubijeno je u masakru, koji je istorija upamtila pod kodnim imenom operacija “Kopaonik”. Autor: S. BABOVIĆ – NOVOSTI Tog oktobra 1942.godine u podkopaoničkim selima goreli su ljudi. Kada je krenulo užasno  ubijanje, pripadnici SS divizije “Princ Eugen”, sa oko 1.500 podunavskih Nemaca,oko 1.000 pripadnika bugarskog 36. pešadijskog puka i 300 belogardejaca pekli su, palili, sakatili i streljali meštane podkopaoničkih sela. Najviše je stradala Kriva Reka. Najmlađa žrtva bila je beba Vera (Trifunović). Poživela je tek mesec dana. Najstariji ubijeni bio je Jablan Mišković od 80 godina. -Sačuvalo me je telo mrtve majke, sisao sam dva dana i dve noći – posvedočio je

Zločini komunista i dalje nekažnjeni: „Pasje groblje“ kod Kolašina čeka pravdu

O ovom zločinu i dalje se ćuti. Nema istraživanja, zvanične osude, dostojnog obilježavanja. Kako rekosmo na desnoj obali Tare je u naše vrijeme izgrađen sportski centar, a današnji komunisti vjerovatno smatraju da su se time „odužili“ svojim ideoološkim precima u  potiskivanju svijesti o krvavom Badnjem danu iz 1942. godine. O zločinima komunista u Crnoj Gori se ne govori, a imalo bi se šta, jer su njihovi tragovi brojni. Aktuelni režim zadojen komunističkom ideologijom o tome ne želi ni da čuje, uporno zatvara oči nad očiglednim dokazima i brojnim svjedočenjima. Štaviše. čak i pokušava da uništi svako sjećanje na zločine svojih ideoloških predaka, pa na tim stratištima gradi sportske centre i

Zlatibor – iz drugog ugla

Dok na vrhu šetališta i dalje stoji komunistički spomenik, jama u koju su komunisti bacali svoje žrtve ni do danas nije obeležena. Štaviše, komunisti poput Milana Radanovića osporavaju otkriće ove jame, minimizirajući, istovremeno, sve srpske žrtve, počev od Jasenovca. Piše: Aleksandar Milutinović Šta ljudi na Zlatiboru traže? Mislim ono da budu “kući sam i nisam kod kuće”. Prosečan turista ide  danju s društvom u šetnju oko hotela i centra, eventualno na Ribničko jezero na kupanje i roštilj. I to je lepo. Noću se ide u Vendom ko je mlaći, u kafane ko je stariji. Jaka hrana, glasna muzika sve se  vrti oko centra “grada”. To je aktivni odmor. Jer samo najaktivniji tu

Momčilo Pavlović: Dan tuge i bola Leskovca – 6. septembar 1944.

Moralni aspekt leži u nesrazmeri između stradanja velikog broja civila i postignutog vojnog cilja, kao i odnosu pobednika prema žrtvama bombardovanja . Malo je gradova u Srbiji koji su u jednom danu, za dvadesetak minuta koliko je trajalo bombardovanje od strane saveznika tj. Amerikanaca, izgubili toliko ljudskih života, a grad pretrpeo užasno devastiranje, kao što je Leskovac 6. septembra 1944. Posle dva tmurna dana kada avioni nisu imali borbene misije, tog 6. septembra 1944. iznenada su saveznički avioni u misiji br. 130 zasuli suncem okupan grad u 12 časova i 18 minuta tepih-bombama sa bezbedne visine, a lovci mitraljirali stanovnike koji su bežali prema obližnjem Hisaru. U trenu je grad odleteo

Pomoć stradalnicima iz Banovine Hrvatske

Pred hajkom HSS i njegove Zaštite sokolske izbeglice iz Banovine Hrvatske pomoć su potražile u Beogradu i Srbiji. Najveće iskušenje na kome se pokazala čvrstina sokolske zajednice bio je dolazak izbeglica iz novostvorene Banovine Hrvatske 1939. Pred hajkom HSS i njegove Zaštite sokolske izbeglice iz Banovine Hrvatske pomoć su potražile u Beogradu i Srbiji. Najugroženiji sokoli u Betini kod Šibenika Branko Bilić, Šime Kapov, Petar Juroš i Jere Mikin, pred terorom Zaštite, sklonili su se u Beograd 21. novembra 1939. Primio ih je Savez Sokola u Beogradu i pomogao im. (1) “Jutarnji list” od 17 decembra 1939. objavio je apel Sokolskog društva Beograd II za pomoć sokolima, koji su bili

Nikola Milovančev: Dokazana saradnja Hebranga sa Gestapoom i ustašama

Hebrangova saradnja sa nemačkim okupatorom i sa ustašama bila je opovrgavana od strane pojedinih istoričara i publicista, što sada više neće biti moguće. U jednoj hrvatskoj istorijskoj publikaciji („Zbornik Janković“, br. 4) objavljen je, u hrvatskom prevodu, članak Nikole Milovančeva „Milan Žugelj i Andrija Hebrang u dokumentima beogradskog Gestapoa i UDBE“. Milovančev u svom radu navodi 19 arhivskih dokumenata nacističke tajne policije (Gestapo) i jugoslovenske komunističke UDBE. Ta arhivska građa u potpunosti razotkriva činjenicu da je Andrija Hebrang, ratni (1942-1944) sekretar Komunističke partije Hrvatske, 1942. započeo saradnju sa Gestapoom, uz očito znanje ustaške tajne službe. Dokumenti se odnose na slučaj hapšenja u Zagrebu Andrije Hebranga 1942, nakon kojeg je u Beču uhapšen njegov

Dević: Avgust: mesec srpskog raspeća. I vaskrsa?

Srpska istorija 20. veka toliko je stradalna da gotovo da nema meseca a da nije zabeležen primer gotovo biblijskog stradanja i satiranja našeg naroda. Mnogo toga je i izbledelo u kolektivnom pamćenju, ali sećanje na avgust 1914. u Mačvi ostalo je duboko urezano u srpskoj duši – delom zato što je te zločine potresno opisao Arčibald Rajs, a delom i zato što su ih počinili “Švabe što govore naški“, kako je govorio Milutin, književni junak Danka Popovića. A i zbog razmera: mesta poput mačvanskog Prnjavora u tom ratu izgubila su i trećinu svog stanovništva. Sećanje na genocidne zločine Bugara u Surdulici (1915) i Toplici (1917) takođe nadilaze lokalna sećanja. Kada

JOŠ ČUJEM VAPAJ IZ NIKŠIĆKIH JAMA: Stevan Vujičić (85) traži da se posle osam decenija kosti stradalnika izvade i dostojno sahrane

Nikšićki spasilac, planinar, humanista i građanski aktivista Stevan Stevo Vujičić (85) uputio je apel predsedniku države, premijeru, čelnicima državnog tužlaštva, zaštitniku ljudskih prava da konačno, posle osamdeset godina, omoguće da ljudske kosti koje čame u jamama u okolini Nikšića budu izvađene i dostojno sahranjene. Piše: V. KADIĆ Radi se o ljudima kojima je tokom Drugog svetskog rata presuđeno bez suda samo zato što nisu pripadali partizanskom pokretu. – Svakog jutra se budim sa istom tugom i setom, pri pomisli na veliki broj jama u okolini Nikšića u kojima se još uvek nalaze na hiljade kosti nevinih mučenika, stradalih od bratske ruke – kaže Stevan, koji je devedesetih godina prošlog veka

Sjećanje na pokolj u Velici: Mrtvu sestru Milijanu poljubio sam u kosu

Svjedočanstvo Radojka Đuričanina o masakru ispod Čakora 28. jula 1944. godine. Zvjerski masakr koji su 28. jula 1944. godine u selima Velika i Gornja Ržanica počinile njemačke divizije „Princ Eugen“ i SS „Skenderbeg“, kao i postupanje fašista prema pravoslavnom stanovništvu u Plavu i okolini, imao je, prema savremenom shvatanju, sve osobine genocida – ocijenio je u razgovoru za Pobjedu penzionisani sudija Ustavnog suda Crne Gore Radojko Đuričanin (86). Naš sagovornik je u vrijeme tog zločina – u kome je ubijeno više od 400 žena, đece i starih osoba – imao devet godina. Sjećanje na stravične događaje objedinio je u publikacijama i knjigama, a, povodom godišnjice zločina, za naš list svjedoči

Krvavi svetosavski barjaci na ulicama Beograda

Pre tačno 87 godina, tokom održavanja litije koju su vlasti zabranile, u Beogradu je došlo do velikog sukoba vernika i sveštenstva sa policijom – bila je to kulminacija „konkordatske krize”, odnosno suprotstavljanja nameri da se Rimokatoličkoj crkvi u Jugoslaviji daju privilegije kakve nije uživala nijedna verska zajednica Kako je uprava grada sa više strana dobila obaveštenja da izvesni neodgovorni elementi nameravaju da iskoriste ovu priliku i da izazovu nerede štetne za javni poredak i državne interese, to je gospodin upravnik grada svojom naredbom od 18. jula 1937. zabranio ovu povorku. Iz istog razloga zabranjeni su na teritoriji uprave grada Beograda svi skupovi i povorke do 1. avgusta.” Ova informacija, koju

Andrej Rajevski: Draža Mihailović – čovek na kome će se temeljiti buduća Srbija

Svaka buduća Srbija vredna da se zove Srbijom može biti utemeljena na sećanju na Dražu Mihailovića i na vekovima poštovane srpske junake čiji je podvig otelotvoren u njemu. Ovo je za mene veoma poseban tekst, zato što su teme koje ću obraditi drage mom srcu i celoj mojoj porodici. Nakon boljševičke Revolucije,  moja porodica i još 1,5 miliona Rusa napustili su svoju voljenu otadžbinu na svršetku građanskog rata. Svi naši takozvani evropski “saveznici” odmah su nas izdali (ima li tu čega novog?). Organizovali su intervenciju i istovremeno podržali rusofobični boljševički režim (da, pomažući obema stranama, kao što Imperija to čini i danas u, recimo, kurdskim oblastima Iraka i Sirije). Svi

Rade Crnogorac: Kad se Piva na nebo selila

7. juna 1943, na dan Obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, u pivskom selu Dola, desio se jedan od najstravičnijih zločina. Pripadnici folksdojčerske Princ Eugen Divizije, govorila je zvanična istorija, rafalima su pokosili 522 žitelja ovog kraja, a među njima i 109 djece. Smrt su sijali niz cijelo pivsko pleme, tako da je živo spaljeno, u selima i katunima ili bačeno niz litice, više od 1 260 nevinih ljudi, žena, djece i staraca. U slivu Komarnice, Pive i Tare, između Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika, okruženo Gackom, Golijom, Šipačnom i Drobnjacima, prostire se staro hercegovačko pleme Piva. Piva je srpskom rodu dala niz znamenitih ličnosti, među kojima se, porijeklom iz

Srednjoškolci u misiji protiv kolektivnog zaborava

Žrtve masovnog partizanskog zločina zaslužuju pravo na istinu i pravo na sjećanje. Kraljevi vojnici iz Srbije, mučki i na prevaru ubijeni od partizana u maju 1945. godine i bačeni u jame kod Miljevine, zaslužuju pravo na sjećanje i pravo na istinu, poručili su učenici i profesori Srednjoškolskog centra u svom dokumentarnom filmu „Ponor- pravo na sjećanje“. Dokumentarni film, nazvan po jednoj od jama u koju su partizani bacali zarobljene vojnike, đaci su snimali godinu dana, a nakon nedavne premijere u prostorijama škole, zahvaljajući Muzeju „Stara Hercegovina“, svoj istraživački rad predstavili su i sugrađanima. Srednjoškolci poručuju da ovim filmom žele da daju doprinos kulturi sjećanja, pogotovo što je riječ o događaju

“Sudnji čas” u Smederevu u Drugom svetskom ratu: katastrofa puna tajni

Koji je uzrok misteriozne eksplozije nakon koje je Smederevo nazvano srpskom Hirošimom i koliko je zaista žrtava koje je izazvala. Pokušavajući da pomogne majci da pripremi ručak od malo namirnica koje je imala na raspolaganju tog 5. juna 1941. godine u prizemnoj kućici na obodu beogradskog naselja Zvezdara, blizu današnje Volgine ulice, 12-godišnja Darinka Maksimović prepala se kada je njen dom zatresao zemljotres od koga su iz kredenca popadale šoljice i tanjiri. Bilo je 14 sati i 14 minuta, dan je bio vruć, a Beograđane, još uvek šokirane od snažnog bombardovanja grada nekoliko meseci ranije i okupacije koja je usledila, dodatno je uplašilo podrhtavanje tla. „E, samo nam je još

Slobodan Vujković: Koji cilj je imao Sremski front

Uporno su terali u juriše neiskusne mladiće pretvorivši Sremski front u kasapnicu srpske dece. U tekstu Mića Grubora „Neobeležena godišnjica proboja Sremskog Fronta”, („Politika”, 5. maj 2020.) navedeno je da je cilj otvaranja Sremskog fronta bio da se spreči „nekažnjeno povlačenje okupacionih snaga fašističke soldateske i njihovih saradnika, naših izdajnika, Ljotićevaca i četnika Draže Mihailovića, koji su okrvavili svoje ruke o svoj narod – zločinačke koljačke trojke”, kao i da je na Sremskom frontu „poginulo 13.400 boraca JA”. Prema drugim izvorima, cilj otvaranja Sremskog fronta se razlikuje od cilja koji navodi Grubor. Razlikuje se i broj poginulih. U disertaciji dr Zorana Jerotijevića „Državotvornost Ravnogorskog pokreta”, koja je i kao knjiga objavljena

Na Sremskom frontu poginulo više od 120.000 vojnika

„Neobeležena godišnjica proboja Sremskog fronta”, 5. maj. U životu ima nebrojenih godišnjica iz raznih oblasti čovekovog delanja (rat, nauka, sport, politika i dr.). Jedna od njih iz naše bliske ratne prošlosti, jeste 75-godišnjica proboja Sremskog fronta, 12. april 1945. godine. Nažalost, naši, i elektronski i štampani mediji su jednostavno taj događaj preskočili, kao da se nije ni desio. Hvala g. Gruboru što je njegov napis („Politika”, 5. maj 2020.) podsetio na taj značajan datum. Kao sin narodnog heroja, uzimam slobodu da neke neistine u njegovom  tekstu, a u vezi s brojem poginulih na Sremskom frontu, ispravim. Odavno su nam zvaničnici, civilni, vojni i politički servirali da je za šest meseci,

186 stepenika smrti

Nikola Bajić se posle oslobađanja logora vratio u rodnu Baniju, a do kuće je pešačio dva i po meseca. – Milutin Banković u mučilištvu izdržao nepunu godinu, posle čega je spaljen u Guzenu Gnev i prezir ostavio je iza zidina koncentracionog logora smrti u Mauthauzenu. Kada ga je, posle dve i po godine zatočeništva, 5. maja 1945. zbog oslobođenja logora konačno i napustio, i to na nemačkom biciklu, u Austriju se nikada više nije vratio. A živeo je još 45 godina. U sećanju su mu trajno ostala urezana zverstva, nečoveštvo i seanse smrti nacističkih SS vojnika i čuvara nad njegovim sapatnicima, ali je Nikola Bajić, Srbin iz Velike Graduse kod

Nemanja Dević je prekopao mnoge arhive u zemlji i inostranstvu

Nemanja Dević: Živeli ravnogorci ali i mir svim nevinim žrtvama zločina u Drugovcu 29. aprila 1944.

Koji god njihov zločin širom Srbije da pomenete, oni samo iznova ponavljaju naučenu recitaciju i otvaraju kišobran na kom piše: Vranić i Drugovac… Pre 80 godina, baš na današnji dan, 29. aprila 1944, četnici upadnu u selo Drugovac kod Smedereva, koje je inače bilo kao neka lokalna Srebrenica u ovom delu Šumadije 43-44. Partizani prethodno u tom selu pobili sve glasnije neistomišljenike, jednom čak i zatrli porodicu. Onda su odatle počeli napade i na druga sela, a u Drugovac dovodili i seljake iz okolnih mesta i tu ih ubijali. Četnici im pretili, upadali u selo, vraćali oko za oko, čak na kraju i pregovarali, i ovi im streljali pregovarača/e. Na

Jubilej herojskog djela i stradanja neustrašivog Božidara Žugića: Heroj Aprilskog rata – poručnik koji je odbio da se preda

U tom trenutku je pukovniku Ristiću i mađarskom fašističkom komandantu prišao poručnik Božidar Žugić držeći desnu ruku u džepu. Stao je ispred mađarskog oficira i počeo da viče: “Šta hoćeš kukavico? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?” Herojski čin poručnika jugoslovenske kraljevske vojske Božidara Žugića dugo nije bio poznat široj javnosti i guran je u zaborav. On je 1941. godine odbio da se preda mađarskim vojnicima kod Gložana, i tom prilikom je ubio neprijateljskog i svog komandanta, uz riječi: „Zar se tako brani otadžbina?“ Božidar Žugić je rođen 14. marta 1915. u Novakovićima, selu kod Žabljaka, ispod Durmitora. Osnovnu školu je pohađao u Prijepolju, a odrastao je u Pljevljima gde

Sećanje na tragični novosadski april

Od 13. aprila, narednih nekoliko dana stradalo je 500 ljudi, uglavnom srpske i jevrejske nacionalnosti. Ubijani su u odmazdi, jednom osvetničkom napadu. Bivši službenik Bogdan Šikoparija uspeo je da se spase smrti tokom streljanja grupe ljudi u Novom Sadu u Drugom svetskom ratu, kada se ranjen izvukao iz plićaka Dunava i sakrio u obližnjoj šumi. Po oslobođenju je bio saslušan pred anketnom komisijom pri Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika u Vojvodini, a dokument o tome čuva Istorijski arhiv Novog Sada. Šikoparija je ispričao da su ga u njegovoj kući u Novom Sadu (13. aprila 1944, kako je rukom zapisano na dokumentu, ali veruje se da je datum

bomb-beograd-1944-noseca.jpg

KRVAVI USKRS 1944. Saveznici nas bombardovali na Titov zahtev!

Ubijeno više od dve hiljade srpskih civila. Beograd brutalno rušili tri dana uzastopno tako da ni žrtve nisu mogle da budu sahranjene. Partizansko vođstvo podsticalo ovakve akcije Krvavi Uskrs, kako je nazvano savezničko bombardovanje Beograda 16. i 17. aprila 1944. u kome je poginulo više od 2.000 ljudi, dugo je bio tabu tema, a ni danas sa njega nije potpuno skinut veo tajne. Dosijei Balkan er-forsa, koji je 1944. pod britanskom komandom 11 puta bombardovao Beograd i druge srpske gradove, i dalje su zapečaćeni. Britanski obaveštajac Majkl Liz bio je član vojne misije u Jablaničkom okrugu 1944. i gorko je zaključio da se Staljin sigurno grohotom smejao dok su saveznički

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala