Srpska sela u Lici, nakon poslednjeg rata, uglavnom su opustela. U mnogima se više ni jedan dim iz dimnjaka, u ove jesenje dane, ne signalizira život, dok je u drugima stanovnika toliko da se lako mogu izbrojati prstima. Priča o Petru Šijanu iz sela Prljevo jedna je od mnogih o pustim ličkim selima. Ni gračačko selo Prljevo nije zaobišla sudba izumiranja. U njemu, već poslednjih osamnaest godina, samo Petar Šijan trajno nastoji održati taj plamen života. Neki su dolazili i odlazili, neki umirali, neki samo povremeno tu boravili, dok Petar stojički uspeva opstati, boreći se sa bolešću, samoćom, divljim zverima i ličkim zimama. Prljevo je ličko selo koje administrativno pripada opštini Gračac

Srbima koji su za vreme rata izbegli iz Gospića stiglo obaveštenje kojim ih vlasti ucenjuju. Ako odbiju, opština će prodati plac da namiri trošak Udruženje Gospićana “Nikola Tesla” poslalo je preko poslanika Miodraga Linte peticiju šefu srpske diplomatije Ivici Dačiću, kojom traži pomoć i zaštitu. Njih 150 dobilo je, a još toliko očekuje, obaveštenja iz Gospića da moraju ili sami da uklone šut od kuća koje su im hrvatske formacije minirale i zapalile u periodu od 1991. do 1993. ili da plate opštini za te usluge 2.500 evra. U suprotnom, čeka ih sudbina Radeta Komlenca iz Kusonja, kod Pakraca, kome su Hrvati srušili kuću, a onda uzeli plac da namire troškove

Treći festival ojkanja, koji je trebalo da bude održan u subotu u Petrinji, otkazan je jer se većina učesnika nije pojavila strahujući za svoju bezbednost. Mada je reč o festivalu koji pokušava da otrgne od zaborava karakterističan muzički izraz zbog čega je i 2010. stavljen na spisak ugrožene nematerijalne svetske baštine Unesko, od 13 najavljenih učesnika, čak 12 je otkazalo dolazak plašeći se provokacija i incidenata zato što su tog istog dana hrvatski branitelji organizovali svečano postavljanje spomen-ploče Franji Tuđmanu “povodom” 27 godina od kada je posetio ovaj grad. Postavljanju spomen-ploče prisustvovao je i Tomo Medved, ministar hrvatskih ratnih veterana, a Miodrag Demo, izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića je odao

U Petrinji svi protiv festivala ojkanja. Strah naterao pevačke grupe da otkažu učešće. U Petrinji je danas na gradskom trgu otkrivena spomen ploča pokojnom hrvatskom predsedniku Franji Tuđmanu. Izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića na otkrivanju spomen-ploče prvom hrvatskom predsedniku Franji Tuđmanu u Petrinji pohvalio je branitelje što su sprečili festival ojkanja, koji je danas trebalo da bude održan u tom gradu. – Hvala im što nisu dopustili da se baš na ovaj dan, kada je 1991. u Petrinji boravio Tuđman, organizuje nekakav festival ojkanja. Na današnji dan su četnici napali i Vukovar, a mi smo tu trebali da imamo nekakvo srpsko veselje – rekao je Miodrag Demo, predsednik Odbora za

Hrvatsku potresa novi skandal u čijem centru su se našle — ojkače! To da ratni veterani Petrinje traže da se zabrani naredni, 3. Festival ojkanja, koji se već tradicionalno održava krajem avgusta u njihovom gradu, ne bi bilo čudno, da taj specifični muzički izraz upravo Hrvatska nije stavila na Uneskovu listu ugrožene nematerijalne baštine. Koordinacija udruženja ratnih veterana Petrinje usprotivila se, naime, održavanju Festivala ojkača, zato što tu manifestaciju organizuje Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. I inače, srpsko-hrvatska debata po raznim pitanjima nije okončana ni kada je reč o „vlasništvu“ nad tim načinom pevanja. Hrvatska je 2010. godine uspela da ga stavi na listu Uneska, a književnik Nenad Grujičić, Krajišnik koji živi u Pančevu, autor Antologije krajiških ojkača, ukazao je, u istoimenom eseju, da

Križanovo Brdo, Perušić, 20. jula 1941. godine ustaše ubile 42 Srbina. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 20. jula 2014. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: udruzenje@jadovno.com, telefonom: +387/51/492-995,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska.  

MEDAK – Tišinu sela podno Velebita, uoči velikog pravoslavnog praznika Ivanjdana, presjeklo je huškanje lokalnih ličkih portala o navodnom četnikovanju u Gospiću. ‘Strah’ koji se raširio po ličkim portalima potekao je ni manje ni više nego od narodnog zbora koji se snagom svoje tradicije uspio izdići iznad staračke samoće i pustoši Metka i okolnih sela.  Svake godine pusta sela oko Gospića – Divoselo, Čitluk, Počitelj i Medak, ugošćuju ljude dobre volje u crkvenom dvorištu sv. Jovana Krstitelja. Čest gost Ivanjdana u Metku je i beogradsko Kulturno-umjetničko društvo ‘Krajina’ koje vodi njihov zemljak Milorad Zagorac. KUD izvodi izvorne krajiške pjesme, poznatije kao ojkače, inače pod zaštitom UNESCO-a. Međutim, ove godine je moralo

KOLIKO NAS JE, KAO DA SMO U ZAVIČAJU Ovim riječima, sjetnim glasom, na početku večeri, prisutnima se obratio Dane Surla, jedan od članova Inicijativnog odbora koji je pripremio ovaj skup. „Nije mi namjera govoriti šta je sve iza nas ostalo u našim selima i Gračacu, ali svakako ohrabruje činjenica, da smo u ovih 23 godine izbjeglištva, mnogo toga uspjeli izgraditi. Prvenstveno, svojim žuljevitim rukama, mobama, svakodnevnim odricanjima. Ne birajući posao, došli smo do toga da većina nas ponovo ima krov nad glavom i kućni broj na novim domovima. Dokaz je to, prije svega, našeg rada, upornosti, istrajnosti i žilavosti“, istakao je Surla, pozdravljajući gotovo dvije stotine prisutnih zemljaka. Nakon Surle,

Jama Škramnica, Kutarevo, na vrhu šume Škramnica, nedaleko Brinja. Ustaše su 25. juna 1941. godine sjekirama i noževima usmrtile i bacile u istu 16 Srba, među kojima i sveštenika Skenddžića i sudskog zvaničnika Radu Rajčevića. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 24. juna 2015. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: udruzenje@jadovno.com, telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Svračkovo Selo, Podlapača. Ustaše zaklale i spalile 18. juna 1944. 41 Srbina: žene, muškarce i djecu Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 17. juna 2015. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: udruzenje@jadovno.com, telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Brakusova Draga je zaselak koji se nalazi između Zalužnice i Vrhovina, nedaleko od Otočca u Lici. Ustaše su 16. juna 1944. godine, okupili stanovništvo Brakusove Drage i utjerali ih u kuću Branka Brakusa Đide zbog kako su rekli popisivanja. Mitraljeski rafali kosili su sve po kući, da bi je ustaše poslije zapalile. Mjesto gdje su sahranjeni posmrtni ostaci žrtava nije obilježeno do danas, a zločin su izvršile ustaše iz susjednih sela. Nekoliko ljudi je igrom slučaja uspjelo preživjeti ovaj masakr među kojima i Stevo Gece Brakus čije je svjedočanstvo objavljeno u knjizi Đure Zatezala „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005., na str. 284-286.(U

Porodica iz Zalužnice kraj Vrhovina ostala je bez imanja i osjećaja sigurnosti: Povratnike Maru i Dušana Novakovića posebno tišti to što podmetači požara na njihovom imanju još nisu pronađeni. Nepoznati su i njihovi motivi tkako su im zapaljene štala i kuća u Zalužnici kraj Vrhovina i to dok su bili u Srbiji, u posjetu djeci, u životu Dušana i Mare Novaković više ništa nije isto. Osim što u svojoj kući više ne mogu ni prespavati, jedni od rijetkih povratnika u Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina ne kriju koliko su prestrašeni i kakav se nemir uselio u njih, unatoč tome što na prvu ostavljaju dojam hrabrosti i odvažnosti. Nakon obavljenog uviđaja, policija i vještaci iz

Od nekada živopisnog sela podno Velebita danas – tek tragovi. Na žalost, i Medak dijeli istu sudbinu kao i većina ličkih naselja. Stanovnika je sve manje iz godine u godinu, zbori mještanin Božidar Travica prisjećajući se kako se ovdje živjelo nekad. „Nekada se živjelo dobro i lijepo. I danas se živi dobro i lijepo, samo nema ljudi.  Tu smo i živimo. Prije se živjelo bolje jer smo se imali s kim igrati i svađati, rasti i odrastati. A danas, danas nema ko rasti i odrastati. Mladih nema, a mi ovako mladići od šezdeset i sedamdeset, održavamo život i održavamo Medak. I održaćemo ga.” Ovdje  djetinjstva nije bilo, ponavlja čika Božo.