arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Gde vam je dom?

Iii… šta kažete… gde je dom? Pa… tamo gde su moje dve mačke… u Los Anđelesu! Ovaj završni deo intervjua koji je nedavno emitovan u znak sećanja na preminulu glumicu Miru Furlan, danima me progoni! Postavljam sama sebi to pitanje i ne znam odgovor. Valjda je to normalno kad preživiš ono što smo, na različit način i u različitim okolnostima, ali uz sličnu “matricu”, preživeli ja, Mira i stotine hiljada izbeglica iz bivše Jugoslavije. Gde mi je dom?! Ovde u Beogradu, gde živim već 30 godina, u vojvođanskom selu gde mi žive roditelji, sestra i njena deca, u selu u srcu Srbije u koje sam se zaljubila ili tamo daleko,

Đurđica Dragaš: Udar “Oluje” i usud krajiških suza

Svi biju svoje bitke. Svi traže nekoga, žene se grozničavo raspituju za muževe, braću, sinove koji su ostali negde iza kolone, starci plaču za “blagom” (tako je naš narod nazivao ovce, krave, konje…) koje nisu stigli ni da puste iz štala i torova, deca se više ne igraju već preplašeno vire iz pretrpanih traktorskih prikolica. Eksplozija me budi iz sna, onog najslađeg, pred svitanje. Ubrzo se čuje još jedna, druga, treća, a onda zatišje… Ustajemo, u polumraku se oblačimo. Struje nema odavno. Tako je svakog leta pošto jedini izvor, hidroelektrana Obrovac, nema dovoljno vode. Mama uključuje radio na baterije, pokušava da pronađe neku stanicu. Čini se da radi uzaludan posao

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Garavice su spomen područje koje se prostire na 15 hektara površine. Nalazi se sa obe strane magistralnog puta Bihać – Zagreb. U sklopu spomen-parka nalazi se Humačka glavica, uzvišenje, u čijem su podnožju tri grobnice: Garavice, Delibarice i Uljevite bare. Piše: Sandra Blagić Na Garavicama su se do maja 1941. godine nalazili prirodni kanali riječice Klokot, koji su za nekoliko mjeseci ystaše napunili leševima Srba, Jevreja, Roma.Tačan broj nastradalih nikad nije utvrđen.Prema britanskim izvorima za samo tri mjeseca ubijeno je 14.500 civila. Ubijani su svakog dana, na svakom mjestu. Živi su spaljivani u crkvama, kućama, štalama.Živi zakopavani u uspravnom položaju i posipani krečom. U Bihaćkoj kuli, koju nisam mogla da

danijel_simic.jpg

Žrtva Sveprovaljenica

Primoran sam da ponovo skrenem pažnju na jalovu vjersku zajednicu dokonih istoričara, zapaćenu unutar državnog sistema Srpske, a koji u neznanju ili svjesno, djeluju protiv usvojene terminologije prevoda Svetog pisma po kanonu SPC, te tvrde da se Holokaust na srpskom jeziku kaže Žrtva Svespaljenica. Piše: Dani(j)el Simić Pošto su to krajnje nekreativni ljudi, ograničenog znanja i još ograničenijeg kapaciteta kada je stvaralaštvo i avantura duha u pitanju, nikako nijesam mogao da se načudim otkud im takav, s izvornikom svezaniji prevod grčke riječi „holokaustos“? To što tvrde da je prevod Daničićev, odbijao sam na očekivano neznanje, ali do te mjere napadno su izbjegavali odgovor gdje su čuli baš oblik „Žrtva Svespaljenica“,

Sandra Blagić: Srbsko Sabranje Baštionik ne zaboravlja svoj narod!

Oduvijek sam imala želju otići u Glinu. 3apaliti svijeće za naše mučenike koji postpadaše od komšijske kame. Oduvijek imala želju vidjeti mjesto gdje su na prevaru dovedeni i mučki poklani. Htjedoh otići u neko bolje vrijeme, u ljeto kad se klasje povija i rudi.Kad miriše zrelo voće i povrće. Piše: Sandra Blagić Valjda da ublažim Pokolj i tu svirepost ljepšim sunčanijim danom.Ali , To tako ne biva! U Glinu krenusmo dostaviti pomoć Srbima koji postradaše od zemljotresa. Xladni januarski dan. Studen, magla i snijeg. Onda blato, kiša i sva silna porušena ognjišta koja su zadnjih decembarskih i januarskih dana zemljotresi skroz uništili. Dok prolazimo kroz Glinske ulice i selo Majske

Nikola Milovančev: Rat u Hrvatskoj počeo u vreme SFRJ, 1989. godine

U stvarnosti je već krajem 1989. bilo jasno da sledi pokušaj oružane secesije i da će Srbi u Hrvatskoj biti na udaru. Kada je počeo rat i raspad Jugoslavije? Većina ljudi će danas odgovoriti da je to bilo 1991. godine. Ostavimo sada po strani činjenicu da je raspad Jugoslavije pripreman decenijama i da je neuspeo pokušaj secesije Hrvatske planiran i za početak 1972. U stvarnosti je već krajem 1989. bilo jasno da sledi pokušaj oružane secesije i da će Srbi u Hrvatskoj biti na udaru. Dok su se mnogi intelektualci, ali i obični građani, u Beogradu uljuljkivali u očekivanju „demokratskih sloboda“, mnogi Srbi sa druge strane Drine, Save i Dunava

“Kosti” udaraju do kosti

Odavno me neki umetnički sadržaj nije toliko prodrmao i “dotakao” kao serija “Kosti”, koja je nedavno emitovana na RTS-u. Nisam jedina, svakako, pošto su “Kosti” ostavile ravnodušnim samo one koji ih nisu gledali. Piše: Đurđica Dragaš Verujem, međutim, da su brojne reakcije i pohvale dovoljan razlog da je, “odloženo”, na RTS Planeti, pogledaju i oni koji su skeptični prema domaćim serijama i kako kažu, iz principa ih izbegavaju. Ja spadam u onu drugu grupu. Meni je, od kad znam za sebe, termin od 20 časova rezervisan za njih pa priznajem da gledam čak i reprize. Ipak, uprkos mom strpljenju i zaista dobroj nameri da odgledam sve što se u tom

Promocija knjige "Krst na križu"

Pusta zemlja Banija..

Srba danas gotovo da i nema na prostoru između Dvora na Uni, Gline, Petrinje i Dubice. Sunja osuđena na tiho umiranje, kao i Kostajnica. Preostale Srbe ubija samoća. Pitomina rađa, grane se savijaju, ali sve propada Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 27. januar  2016. godine. Krovoi su celi, ponegde i novi, ali ispod njih nema života. Vrata zaključana, na podrumskom ulazu katanac, na gredama paučina. Laste su otišle sa ljudima i ne vraćaju se, jer ljudi se nisu vratili. Laste se gnezde tamo gde se čuje ljudski glas. Isto je sa vodom; oslabili potoci, mnogi izvori usahli, Sunja plića od gležnja. Ako nema ko da je troši, voda

Da se uspravimo!

Godine 1988. u listu ”Naš glas” objavljivane su neispričane priče – sećanja savremenika na godine Prvog svetskog rata u Šumadiji i Pomoravlju. Milutin Mladenović, koji je 1915, u godini golgote srpskog naroda, imao svega 10 godina, sećao se susreta sa okupatorskim vojnikom. Nemci su tih dana probili odbranu na Dunavu, zauzeli Smederevo i ušli i u njegovo selo. ”Majka i ja smo pobegli u Azanju. Kad smo se vraćali susreli smo nemačku vojsku koja je išla prema Palanci. Jedan je vojnik odsekao parče hleba, namazao nečim i pružio mi. Pažljivo sam gledao Nemca. Bio sam gladan. Kad je okrenuo glavu, bacio sam hleb. Nisam hteo da jedem zbog ponosa”. Kakav

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (2): Kako je stvorena Krajina

Svetozar Livada u svojoj poslednjoj knjizi “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj – 1880-2011”, navodi da prvi istorijografski zapisi o naseljavanju Srba u severnoj Dalmaciji (Dalmatinska zagora) datiraju još iz 14 veka, tokom vladavine plemena Šubići “kao najdugovečnijeg vlastodržaca od 12 hrvatskih plemena”. Kasnije, ova doseljavanja bivaju snažnija i brojnija, a masovnije naseljavanje srpskog stanovništva počelo je kada “Bosna šapatom pade” 1463. godine, a zatim i u 16. i 17. veku. Nakon što je Hrvatska zahvaljujući turskoj ekspanziji opustošena i rakomadana, sa gubicima koji se procenjuju na čak 400.000 stanovnika, bilo je potrebno nešto učiniti i zaštititi preostali deo teritorije od daljeg upada i pljački. Rešenje je pronađeno u

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (1): Istorija duga sedam vekova

U obimnom istraživanju koje pokriva 130 godina i čak tri veka, prof. dr Svetozar Livada, najpoznatiji živi srpski naučnik u Hrvatskoj i jedan od najpriznatijih demografa u svetu, nedavno je objavio knjigu “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011″ (od višegeneracijskog i starosedelačkog, autohtonog i konstitutivnog, do manjinskog statusa)”, baziranu na istorijskim i statističkim podacima dobijenim iz popisa stanovništva u ovom periodu. Zbog niza pojedinosti oko perioda doseljavanja, a zatim prirodnih i onih migracija izazvanih ratovima, ovaj feljton će posebno biti interesantan čitaocima čiji su preci ili su oni sami rodom sa teritorije Hrvatske, a sada rasuti od Evrope, Kanade i SAD, pa sve do Australije. Prihvatajući molbu “Vesti”

Bokan: JOŠ UVEK NEPOKAJANI GREH LjUDI NAŠEG RODA

Čitam o nekom srpskom dečaku, Slavku Ivaniševiću iz hercegovačkog sela Bežđeđa, koga su partizani pod komandom nekog Koprivice, krajem 1943. godine, živog ispekli na ražnju, u dvorištu kuće Novice Radulovića. Kada je čula njegova jadna majka Gospava, da joj zlotvori peku sina (kao jagnje, golog, sa ukrštenim nogama i rukama, s glavom i vratom vezanim žicom za ražanj), poče da se udara u grudi, čupa kose i vrišti kao poludela.  Trčala je bezglavo do mesta gde je njen sin nemoćno jaukao i cvileo. Ušla je u dvorište Radulovića kuće i poče da moli da joj dete skinu s ražnja.  Utrčava u vatru, gazi je nogama i pokušava da sina spasi paklenih

Nemanja Dević: Raskolom crkve u Americi ugušena je moć srpske političke emigracije

U okviru ciklusa predavanja Srpska dijaspora u Evropi i svijetu poslije 1945. godine predavanje je održao istoričar dr Nemanja Dević, naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju. Njegova tema bila je Srpska emigracija u Sjevernoj Americi u periodu od 1950. do 1980. godine. Dević je podsjetio da su nacionalne snage u proljeće 1945. godine doživjele poraz u građanskom ratu u Srbiji i Jugoslaviji. SPAS PRONAŠLI U AMERIČKOJ BAZI U ITALIJI – Ostaci poraženih snaga našli su se na sjeverozapadu zemlje u maju 1945. godine. Oni koji nisu imali sreće od strane saveznika su predati Titu u zarobljeništvo, što je okončano njihovom likvidacijom. Ipak, jedan dio je uspio da se prebaci kod

Ponosna sam što pripadam ovom pobedničkom narodu

Danas obeležavamo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Dan kada je Nemačka 1918. potpisala kapitulaciju, u Srbiji se ponovo slavi od 2012. godine. Autor: Đurđica Dragaš Sada je i zvanično državni praznik dok se u Kraljevini Jugoslaviji samo obeležavao kao dan kad je sklopljeno primirje i time otvoren put konačnom kraju rata i potpisivanju Versajskog mira krajem juna 1919.godine. Neki istoričari smatraju da, u državi koja je ujedinila pobednike i one koji su bili s druge strane, nije bilo poželjno slaviti pobednički put srpske vojske pa tako ni ovaj dan. Posle Drugog svetskog rata, Dan primirja izbrisan je iz kalendara važnih događaja i praznika. Veličale su se neke druge pobede,

Danijel Simić: Latinović, stara varalica ili Zašto su Srbi niža rasa u odnosu na Jevreje, Jermene i Rome

Povod za ovaj moj istup jeste što me Goran Latinović, istoričar ovdašnji, oklevetao u članku na portalu dosta poznatijeg Đorđa Vukadinovića. Još uvijek se čeka objašnjenje zbog čega Srbi nemaju prava da imenuju genocid počinjen nad njima u toku Drugog svjetskog rata, kao što su to uradili u naslovu pomenuti narodi terminima Holokaust, Porajmos, Hajot Ceganspanutin? Već treći put pišem na ovu temu i svaki put je to odgovor na uvrede i očajnička podmetanja protivnika onoga što smo odavno trebali uraditi. I što ćemo uraditi. S njima, ili bez njih. Opet pišem sa osjećajem nacionalne sramote, koju oni očigledno ne osjećaju i odbijaju sabornost. Više puta sam jasno istakao: Protivnici

POGLED: Bastašić – Da se utvrdi Dan sećanja na srpske žrtve (VIDEO)

Bastašić govori da je u Hrvatskoj postojao kompleks logora koji se prostirao od Gospića do Paga u vreme Drugog svetskog rata. “Naša stručna javnost do danas nije ustanovila Dan sećanja na žrtve genocida počinjenog nad srpskim narodom, mi taj datum nemamo. Nemamo ni muzej, ni memorijalnu sobu niti kompleks posvećen srpskim žrtvama, a svu svoju energiju usmerili smo da se dodvorimo hrvatskoj istoriografiji” – kaže Dušan Bastašić, predsednik Udruženja “Jadovno 1941”. Bastašić govori da je u Hrvatskoj postojao kompleks logora koji se prostirao od Gospića do Paga u vreme Drugog svetskog rata. “Prvi likvidacioni centar u Hrvatskoj je bio u Gospiću. U taj kompleks su bile uključene bezbroj kraških jama

Bastašić: Profesore, zašto osporavate Pokolj?

Još ne tako davno, istoričar Goran Latinović je za udruženje građana Jadovno 1941. i njegove osnivače znao reći da su spiritus movens na polju čuvanja sjećanja i pamćenja na srpske žrtve Genocida. Šta se to u međuvremenu desilo, što je u potpunosti izmjenilo tu percepciju? U nedavnom intervjuu beogradskom listu Pečat, prof. dr Goran Latinović se (opet) okomio na odluku udruženja građana Jadovno 1941. da terminološkom odrednicom Pokolj imenuje zločin Genocida počinjen nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske i pozove akademsku zajednicu i najširu javnost da odluku podrži. Kada se istoričar, koji predaje nekoliko obaveznih i izbornih predmeta iz nacionalne savremene istorije, vanredni profesor i Prorektor za naučno-istraživački rad

Ratko Dmitrović: Zašto je od Jasenovca ostao samo betonski cvet?

Pretpostavimo da se tamo neke 2020. godine grupa mladih ljudi, slabo obrazovanih a potpuno nezainteresovanih za istoriju, nađe u blizini Jasenovca i videvši interesantan betonski odlivak usred slikovite zelene livade, odluči da ispitaa o čemu se tu radi. (Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 16. februara 2011. godine.) Idući dalje u ovoj pretpostavljenoj situaciji pratimo grupu omladinaca koja prilazi betonskoj skulpturi – nemajući pojma da se ona zove „Kameni cvet“ – na toj lokaciji pravi nekoliko zajedničkih fotografija (sa sve kreveljenjem i podizanjem dva prsta iznad glave) a onda kreće prema nekoliko stotina metara udaljenoj kući, zgradi, prostoru pod krovom. Ulaze unutra i

Nikola Milovančev: Memorandum patrijarhu – dosta je progona SPC u Kraljevini (1940)

Ova država se ni u buduće u svojim najtežim istoriskim časovima neće moći osloniti ni na jednu crkvu ili versku zajednicu nego samo i isključivo na SPC, stoji u Memorandumu. U Brozovoj Jugoslaviji, posle 1945, objavljeno je mnogo istorijskih knjiga i članaka u kojima se spominjao tobožnji „privilegovani položaj“ Srpske pravoslavne crkve (SPC) u jugoslovenskoj kraljevini 1918–1941. godine. A kakav je bio stvarni položaj SPC u Jugoslaviji uoči Drugog svetskog rata, možemo jako dobro da vidimo iz jednog dokumenta, Memoranduma SPC u Sloveniji, upućenog patrijarhu Gavrilu Dožiću 10. aprila 1940. Memorandum je objavljen pre jedne decenije, zaslugom g. Bojana Cvelfara, tadašnjeg direktora istorijskog arhiva u Celju (Zgodovinski arhiv Celje) a

Umanjivanjem broja srpskih žrtava Jasenovca negira se Pokolj

Teško pada kada se neka zvučna imena iz sastradalne jevrejske zajednice, javno slože sa hrvatskom procjenom broja žrtava kompleksa logora smrti Jasenovac – Donja Gradina. Piše: Dušan J. Bastašić Hrvatski istoričar Dragan Markovina se opet oglasio na portalu Peščanik . Baš nešto „zaredao“ ove godine. Sjećate se, to je jedan iz malobrojne ekipe hrvatskih povjesničara koji pored Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Ive Goldštajna, interpretirajući istorijske činjenice vezane najčešće za srpsko – hrvatske odnose u prošlom vijeku, godi srpskom uhu naspram notornih Josipa Jurčevića, Igora Vukića, Zvonimira Despota, Stjepana Razuma i (ima ih još) da ne nabrajam dalje. Slovi kao umjeren, odmjeren i jugonostalgičan pa ga mediji iz Srbije rado

Dani(j)el Simić: Stefan Nemanja na Venecija mostu

Nedavno sam na ATV u 1:1 rekao da Ulicu olimpijskih pobjednika pod hitno preimenujemo u Vojske Republike Srpske. Zvali su me potom odbornici Grada BL, poslanici u NSRS, predstavnici raznih udruženja, stranačko osoblje, umjetnici, privrednici… presreću me nepoznati ljudi na ulici. Svi su redom oduševljeni i daju potpunu podršku. Potpisujem, kažu najčešće dok mi stišću ruku. Zašto je onda, ako iskreno pogledamo jedni drugima u oči, to nešto što se već nije desilo i što se (ali ovo je posebno gorko) možda neće ni desiti? Šta nas kao narod i državu, sprečava da to učinimo u najvećem gradu Srpske? Koči nas potpuno nepostojanje svijesti o važnosti ideološkog konstrukta u izgradnji

Sandra Blagić: Časni krst na Dinari

Tog krvavog ljeta na Ognjenu Mariju 30. jula 1941. godine mještani sela Donji i Gornji Rujani, nisu ni slutili da će njihove prve komšije Hrvati, ustaše, počiniti stravičan Pokolj. Autor: SANDRA BLAGIĆ, 13.04.2019. Tog vrelog ljetnjeg dana komšije Xrvati, vrata do vrata, sa kojima su do juče dijelili hljeb, svoje komšije Srbe odveli na klanje.Naivne majke, bake i djeca, povjerovali su svojim komšijama kako ih vode na prisilni rad u Dalmaciju.Gonili ih uz Dinaru, bez kapi vode i korice hljeba. Nedaleko od same jame nalazi se Sajdina pećina odakle su prozivali porodice i vodili ih nad jamu. Neke su udarali, gurali a neke majke su same skakale sa svojom djecom

Kordunski-rekvijem.jpg

Svetozar Livada: “Kordunski rekvijem”

Livada piše o svom zavičaju u kome je kao trinaestogodišnji dječak doživio okrutne smrti svojih najdražih, neshvatljiva zvjerstva, palež, rušenja i mržnju. Autor govori da je najstrašnije što se, “sve ponovilo 1991. godine, u samo jednom životu, a to je previše patnje i boli za jedan život”. U knjizi piše da su se strahote ponovile jer “Srbi i Hrvati prakticiraju kulturu smrti nesmiljeno, kao neku vrstu kućne radinosti” i rezignirano poručuje da ulazimo u 21.vijek “bez ijednog riješenog problema”. Pročitajte knjigu SVETOZAR LIVADA: KORDUNSKI REKVIJEMAcrobat PDF dokument, 2,7 MB

Nikola Milovančev: O srpskoj deci u Švajcarskoj 1942.

Povodom članka Veljka Đurića Mišine „Nepoznata epizoda iz Drugog svetskog rata – srpska deca na oporavku u Švajcarskoj“, prenetom i na „Stanju stvari“ . Dr Veljko Đurić Mišina objavio je članak „Nepoznata epizoda iz Drugog svetskog rata – srpska deca na oporavku u Švajcarskoj“, o višemesečnom oporavku preko 500 dece iz Srbije u Švajcarskoj, 1942. godine. Treba spomenuti da je Crveni krst Srbije tada vodio dr Petar Zec (Kuruzari na Baniji, 1881. – Beograd, novembar 1944), kojeg je časno vođenje Crvenog krsta koštalo glave i ubijen je od titovaca, posle njihovog ulaska u Beograd (dr P. Zec nije video razlog zašto bi trebalo da se skloni). Mnogo lepog o radu

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala