arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Nemanja Dević: Na raskršću

Uprošćeno, ali suštinski važno za razumevanje situacije u kojoj se nalazimo. Zarobljenim još u hladnoratovskoj podeli sveta, evroentuzijastima (iako ih je prema anketama sve manje i manje, kao da se taj nekada ledeni breg sada naglo topi) promiče suštinska poruka da u našem vremenu više ništa nije isto kao pre. Niti su više SAD ona sila-saveznica koja štiti interese malih naroda i njihovo pravo na samoopredeljenje iz vremena predsednikovanja Vudroa Vilsona, niti ona ”obećana zemlja” čijim su se slobodama i proizvodima meke moći divili naši roditelji rođeni i odrastali u komunističkoj Jugoslaviji (dok žvaću žvake i piju koka-kolu, kao u onim čuvenim scenama iz filma ”Tri karte za Holivud”). Naličje

Pukni zoro!

Nije hučala Bistrica dok smo prelazili most što se nadvio nad njom. Nisam mnogo ni zagledao most ni velike njegove lukove, niti okolne zgrade načičkane duž reke u staroj čaršiji, dok sam se uskom ulicom uspinjao prema prizrenskoj bogosloviji. Više sam lovio poglede mladih Arnauta koji su u grupama prelazili preko mosta, stiskajući u ruci sve vreme svoju crnu šajkaču, koju sam prethodnih dana nosio na Kosovu. Kao što su razvaline civilizacije u Carigradu danas preplavljene mladim Turcima, tako u oči pada da je i u Prizrenu, nekadašnjem simbolu iste te civilizacije, carskom gradu – Dušanovom gradu, sve danas u arnautluku, silnom i živom – ima ih oko 180.000 spram

pricao-o-dva-decaka.jpg

Priča o dva dečaka

Momčilo i Spomenko su pripadali jednom narodu i jednom veku. I jednoj istoj epskoj vertikali. Odrastali su u različitim sredinama i različitim epohama, ali sa mnogo toga zajedničkog. Momčilo se rodio 1906. u Trbušnici kod Loznice. Nije čestito ni zakoračio u svet igre, mašte i dečije čarolije, kada je 1914. zagrmeo rat kakav svet nije video. Austrougarske snage prešle su Drinu i potisnuli srpsku vojsku, privremeno zauzimajući Mačvu. Čuvši za pokolje u susednim selima i predosetivši zlo, otac je poslao Momčila kod strica sa porukom da pripremi zapregu i nejač za zbeg. Pri povratku u selo, dečak je zatekao stravičan prizor. Njegove roditelje, sedmoro braće i sestara, zverski su na kućnom pragu

Nemanja Dević

Izvorna i autentična srpska ideja zaprljana je i zamagljena

Piše: Nemanja Dević Prošle nedelje, nisam ni znao za to, moj prijatelj Slobo Gavrilović predložio me je za nagradu “Dragojlo Dudić” koju dodeljuje SUBNOR, organizacija koja neguje tradicije partizanskog pokreta. Žiri, sačinjen od neostrašćenih stručnjaka – ali nedvosmisleno naklonjenih pobednicima u građanskom ratu u Srbiji 1941-1945, doneo je jednoglasnu odluku da moja knjiga bude nagrađena ovim priznanjem. Bio bi to veliki iskorak za ovu organizaciju i doprinos nacionalnom pomirenju – jer to bi prvenstveno značilo da su odstupili od revolucionarne dogme. Kad ono međutim – sutradan je predsedništvo SUBNOR-a trebalo da verifikuje ovu odluku. I tu se pojavi predsednik organizacije, propisno pozdravi drugove sa “Smrt fašizmu”, oni mu odgovore sa

Đurđic u Kosovcu

Piše: Nemanja Dević Danas sam našao vremena da malo prošetam selom. Đurđic je slava 14 familija poteklih od braće Kneževića-Karića u Kosovcu koji je i ime dobio da podseća potomke odakle su im se preci doselili u vreme tzv. Druge seobe Srba. Srećan sam što sam odavno mogao da izradim porodično stablo moje familije po majci i tako rekonstruišem sudbinu mojih predaka od prve polovine 18. veka naovamo. Bilo bi zanimljivo da danas čitamo pravu pravcatu bajku o njihovim životima – no kao glavni zaključak se nameće to da smo mi zaista potomci vitezova u opancima. I da smo svi doslovno izdanci tog novorođenog i osobenog plemstva 19. veka –

Nemanja Dević je prekopao mnoge arhive u zemlji i inostranstvu

Novo svetlo na ratne godine

Istoričar Nemanja Dević objavio knjigu “Smederevski kraj u Drugom svetskom ratu”. Rezultat istraživanja je i popis 4.100 žrtava i nepoznati detalji o ključnim događajima. STOTINE pređenih kilometara, mnoštvo sagovornika, fotografija, ispričanih životnih priča i stradanja stalo je na stranice knjige “Smederevski kraj u Drugom svetskom ratu” mladog istoričara Nemanje Devića, koja će u utorak biti predstavljena u Zadužbini Ilije M. Kolarca. Dević je istraživanje započeo još kao srednjoškolac, obilazeći sela u Šumadiji i Pomoravlju i istražujući stradanja 1941-1945. Tada je objavio knjigu “Istina pod ključem”. “Novosti” su tada prve pisale o mladom istoričaru, gimnazijalcu. Godine istraživanja istoj temi donele su više slojeva, nove zaključke i saznanja. Kako tada, tako i

Manastir Vraćevšnica. Foto: Milomir Stanković

Najsrećniji sam onda kad pođem u Vraćevšnicu

Nigde se, kao u manastirima, ne prenose tako lepo nacionalni zaveti i narodna istorija. Piše: Nemanja Dević Manastiri su još jedina mesta gde imam vremena i mogućnosti da razmišljam, slobodno i neometano. Bez interneta, koji mi puni glavu nepotrebnim informacijama i bez telefona, koji neprestano zvoneći prekida svaki tok misli… To je razlog više da budem najsrećniji onda kad pođem u Vraćevšnicu. Put od Beograda do Milanovca, kroz živopisni Kačer, traje oko dva i po sata. Na poslednjoj stanici, u Milanovcu, kao da prodišem i kao da sam zbacio nekakav teret s pleća – i tu ostavljam sve brige našeg brzog života i zatrovane svakodnevice. Odmah opazim ono što mi

Smederevski_kraj_u_Drugom_svetskom_ratu.jpg

Knjiga o istoriji smederevskog kraja

Knjiga Smederevski kraj u Drugom svjetskom ratu Doktorand na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji iza sebe ima nekoliko objavljenih naučnih radova, Nemanja Dević iz Smederevske Palanke, temu svojih istraživanja usmerio je na Drugi svetski rat. Iz toga je proistekla njegova prva knjiga. Da bi nastala knjiga o istoriji smederevskog kraja, bilo je potrebno više od 400 sagovornika, nekoliko godina istrašivanja, kondicija da se obiđu obližnja sela, strpljenje i volja. Izbor fakulteta Nemanji Deviću nametnuo se još u gimnaziji, kada mu je, kao maturantu, Institut za savremenu istoriju objavio naučni rad “Istina pod ključem”. Neumorno je tragao za podacima koji su oblikovali njegove delo, prevćući stranice istorije, upisujući događaje i žrtve,

Nemanja_Devic.jpg

Suviše tiho odlaze najbolji među nama

Da njihovo delo ne damo zaboravu, i da se nadamo da među nama živi ili raste neki novi Ekmečić ili Nedeljković. Piše: Nemanja Dević Čini mi se da suviše tiho odlaze najbolji među nama – ove godine izgubili smo bar dvojicu. Bogu hvala, i jedan i drugi poživeli su na ovom svetu toliko da kažu i napišu dovoljno da svako ko poželi da čuje i vidi Istinu o sebi, svom narodu i svojoj zemlji – može to da učini čitajući njihove knjige ili slušajući njihova predavanja preko interneta. Kako mi, tako i buduće generacije… Najpre nas je, u junu, napustio Dragan Nedeljković, jedan od ključnih ljudi zbog kojih sam i

Vojvoda_Stepa_Stepanovic_001.jpg

JE L’ SARAJEVO GDJE JE NEKAD BILO

Vojvoda Stepa Stepanović Sarajevo, 6. novembar 1918. Sunčevi zraci stidljivo su tog jutra padali po masi naroda koji se okupljao čekajući vojsku s istoka koja će joj doneti slobodu. Pobedničkom armijom koja je dolazila na poziv Narodnog vijeća – predstavničkog tela južnoslovenskih naroda Bosne i Hercegovine, komandovao je vojvoda Stepa Stepanović, junak sa Jedrena, Cera i Dobrog Polja. Stari vojvoda očekivao je borbe već na Drini. Strepeći, vojnici su se brzo približavali gradu u kom su posle ubistva prestolonaslednika tuđina na Vidovdan 1914. izbile prve varnice svetskog požara. U srcima okupljenih bila je bura. Doček srpskih oslobodilaca u Sarajevu bio je trijumfalan i potresan – za pamćenje. Gradonačelnik Aristotel Petrović je

devic.jpg

Živi život

Bez naricanja, bez mržnje, bez zavisti. Bez da izazivaš sažaljenje, ili posebno – samosažaljenje. Kada se svaka naša društvena aktivnost svede na gunđanje na Fejsbuku i svakodnevnu priču o ”banana državi”, a pritom smo i mladi, to nešto govori i o nama. Nas je zahvatio babski sindrom kukanja. Kao što stara baba kuka što je boli kuk, što joj je niska penzija, što se život skotrljao, što je sama, što su lekovi skupi, što joj smeta promena vremena, i nama su niske stipendije, naši su talenti neprepoznati, država nas ne ceni, a isto tako često nam i samima smeta promena vremena. To je, ipak, za mladog čoveka neprimereno. Kad si

devic.jpg

Prebirući po uspomenama

Imao sam baš toliko, dvanaest, kada sam prvi put otišao na nešto što se zove teren, beležeći u žutoj svesci podatke – što bi se zvalo istraživanje.  Današnje popodne bilo je posvećeno prebiranju po uspomenama.Premnogo beše papira i knjiga, a nešto manje prostora u mojoj radnoj sobi. I tako, posle dugo vremena, otvorio sam sve kutije… pune i prašnjave. I vratio se unazad, nekih 12-ak godina. Imao sam baš toliko, dvanaest, kada sam prvi put otišao na nešto što se zove teren, beležeći u žutoj svesci podatke – što bi se zvalo istraživanje. Prelistao sam opet sva izvorna kazivanja staraca, koji su zadubljeni nad rekom uspomena prepričavali svoje doživljaje iz

sak-dubrovnik.jpg

„Bože pravde“ u Splitu

Pre jednog veka srpska himna svečano je intonirana uz ovacije Splićana, dok je u Dubrovniku srpska vojska zasipana cvećem. U borbi za oslobođenje i ujedinjenje uoči Prvog svetskog rata Dalmacija je imala istaknuto mesto. Iako savremena hrvatska istoriografija to pitanje izostavlja, deo hrvatskih građanskih slojeva bio je projugoslovenski orijentisan isto onoliko koliko je bio i prosrpski. Njihova borba nije bila tek politička nužnost, već često i najdublje ubeđenje zbog kog su rizikovali. Takođe, Srbija u tim krugovima nije bila posmatrana kao objekat koji će pomoći u suzbijanju italijanskog uticaja, već kao Pijemont čijoj su se demokratiji mnogi hrvatski umetnici i intelektualci onog vremena istinski divili. To je doba kada je

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala