
Zar u našoj raspetoj Srbijici još neko mašta da mu unuci i sinovi budu artiljerci?
Nedavno, bio sam gostoprimac u jednom manastiru u Žičkoj eparhiji. Često tamo odlazim i, budući da me dugo poznaju, ukazali su mi tu čast. Nagledao sam se svakojakog sveta, ali među prvima mi pade u oči porodica iz jednog gružanskog sela, koja ovde beše došla u punom sastavu: baka, sredovečni roditelji i njihovo dvoje dece. Lako se dalo videti da nisu Bog zna kakvog imovnog stanja, ali da su se pred dolazak u crkvu obukli svečano, u najnovija čista odela. Pogledi im behu svima bistri, dok im je osmeh bio stidljiv, ali vazda prisutan, kao da je govorio koliko su i oni žilavi i postojani uprkos svakoj nevolji. Viđao sam