Prvo mjesto službovanja bio mi je ustaški Gospić. To je više pogodilo moju jadnu majku jer su joj tamo pobijeni sin, suprug, brat, bratov sin, dva sina od sestre i djever. Meni to nije teško palo. Morao sam prihvatiti raspored i to je sve. Za trideset mjeseci službovanja u Gospiću, nažalost, samo jedanput sam posjetio Jadovno. Oko bezdana Šaranove jame i prilaza bilo je sve zaraslo mladicama drveća i travom. Kao da se tu nikada ništa nije dogodilo. Samostalno sam obavljao odgovoran posao u garnizonskoj ambulanti. Po nekoliko mjeseci bi tu bio liječnik-kadrovac na odsluženju vojnog roka, a onda bih opet ostao sam. Prošlo ih je četiri-pet, a onda mi

Jednog takvog vikenda saznao sam da je pred parkom o banderu obješen Lujo Stahuljak, jedan od odgovornih za hapšenje Srba 26. i 27. aprila 1941. godine i za njihovu smrt na Jadovnu. Vjećanje je bilo javno, a kad je stolica bila maknuta, Veno Cabrnja ga je zaljuljao kao ljuljačku na štriku. Mama mi priča da je u Oznu dotjeran Vilim Golštajn ( Vilim Gottstein ), gestapovac, Jerin sin, i da su je zvali na svjedočenje. Rekla je da ne zna za ništa loše da je učinio. On je bio prevodilac u komandi čete gestapovaca i ne zna kamo je poslije otišao. Podsjetili su je da on nije 26. aprila 1941.

Prošlo je jedno lijepo ljeto u miru i slobodi. Bilo je puno sitnih radosti. Počela je školska godina i uskoro sam ja prešao u daruvarsku Gimnaziju. Razlog je bio konflikt sa profesorom Šmitom, pa mi je profesorica Lidija preporučila da odem u Daruvar prije naredne sjednice nastavnog vijeća grubišnopoljske Gimnazije. Budući da je ona bila direktor, sutradan sam dobio sve papire i ispisao se. Profesor Šmit je bio uvaženi profesor matematike jer su gimnazijalci iz Grubišnog Polja uvijek bili hvaljeni matematičari. Za razliku od prgavog Šmita, gospođa Milica bila je omiljeni profesor. Okružni prosvjetni referent u Daruvaru bio je profesor Momčilo Sadžak, također nekadašnji đak grubišnopoljske Gimnazije, rodom iz Male

Oba prozora na kuhinji su otvorena. Čuje se nekakav razgovor. Mama nešto radi kod stola, a ja glasno, snažno, vičem: „D o b a r d a n“! Presta razgovor, a uslijedi vriska. Dok sam ja stigao da otvorim vratašca, već su iz kuće istrčale Jovanka, Tina Gruberova i mama. Jovanka nikako da me pusti iz zagrljaja da prigrlim mamu, pa onda Tinu. Opet suza na pretek, opet ista sjeta – nismo svi na broju. Ubijeni su mi otac i stariji brat. Jadna je i Tina – ubili su joj oca i dva brata, a baku Anicu ubili su u Jasenovcu. Ušao sam u kuhinju i sjeo na svoje mjesto

Gledamo iz vlaka okolinu – kuće, dvorišta, njive… Istini za volju, ne poznamo ih, ali sve je nekako naše, osobito sve ono što pogledom u daljini dokučujemo. Eto, blizu smo rodnom kraju, pa je i ovaj predio, sa koga gledamo prema tamo gdje smo rođeni, na neki način naš. Kao da nam se kroz pogled ulijeva neka snaga, kao da nešto zrači pa nas već sada čini nekako drugačijima, svojima, onakvima kakvi smo bili prije prošle zime. Sirena lokomotive najavljuje Viroviticu! Skačemo od radosti, svi smo na prozorima. Mašemo prolaznicima koje ne poznajemo. Nije važno što oni ne znaju tko smo, mi se veselimo na svoj način i sa puno

Sad imamo slobodan izlaz u grad. Preporučiše nam da ne čekamo mrak. Tramvaji – to je bilo nešto do tada neviđeno, nitko do sada nije video tramvaj. Ulazimo u prvi koji je naišao. Daju nam karte i traže po hiljadu kuna. Nekako smo to složili i platili, pa se vozimo do kraja. Kažu nam da moramo izaći van, a onda ponovo ući i ponovo platiti. Netko je, na sreću, imao kuna pa je platio za one koji nisu imali. Jedna hiljadarka mu ispade i odnese je vjetar kroz otvorena vrata. Izašli smo na našoj polaznoj stanici i nastavili šetnju dok nam nije dosadilo. Kad smo došli u sobu, više od

Put do Apatina brzo je prošao. Nekima je to bila prva vožnja vlakom u putničkom razredu, jer u logore su nas vozili u marvenim vagonima (pa i kroz Mađarsku, sve do Bajmoka). Izlazimo iz vagona. Ima nas nepregledna gomila. Izviru iz svih vagona. Gomila se sve više širi i odmiče od vagona. Lokomotiva je nekoliko puta zazviždala i ode vukući dalje prazne vagone. Poslije kratkog vremena, vidimo da se gore opet formirala kolona i da zavija ovamo prema nama, a onda se poče udaljavati od pruge. Došao je red da i mi krenemo. Nismo daleko pješačili, a ono opet zastoj. Vide se dvije velike lađe kakve gotovo nitko od nas

Idemo prema haustoru. Nekako se šutke okrećemo i na nekakav poseban način opraštamo se od toga dvorišta u kome smo poslije toliko nedaća i nesreća našli prvi mir. Uzimamo svoj prtljag na torbicama, zabacujemo uprte i izlazimo pred kuću. Daruvarci se već postrojavaju na rubu ceste. „Ajde, izlazite“, dovikuje Stevo nekima u haustoru, a kad su svi izašli dade ključ od haustora nekim ljudima sa kojima se rukovao. „Poredajte se po šest. Kad Daruvarčani prođu, odmah stanite iza njih. Ja ću ići zadnji da netko ne bi ostao“, zasmijava nas Stevo. „Evo, idu“, viknu netko. Svi se okrenusmo lijevo. Ide široka, dugačka kolona. Svi su u bijelim, kafastim košuljama, kao

Vozni red postoji – sve se završava u Bajmoku petnaestog jula. Svjedodžbe će biti uručene, a onda u lađu, pa kući! Toga petnaestoga jula 1945. godine Bajmok se orio od pjesama. Ulice su pune razdragane mladosti, pune sreće i zadovoljstva. Ide se i trotoarom i cestom. Nema teka, nema knjiga, nema torbi. Slobodne su i ruke i duša! Idemo po svjedodžbe! To su naša odlikovanja, naši ordeni za uspješnu završnicu rata. Uz sve proživljene nedaće i teškoće svog nesretnog djetinjstva, savladala su ta djeca i ovu, prećutno tešku, ali najkorisniju prepreku u svome životu. Imali su svoje uzore, ostali su postojani u svojim idealima slobode i bolje budućnosti. Njima takvima

Zdvojni i neraspoloženi su oni koji nisu primili pisma, pa onda, po običaju, slute i zamišljaju ono najgore. Kao i uvijek gdje je puno ljudi, tu ima mjesta za svašta – kako za veselje, tako i za tugu. Nekoga su pisma ohrabrila da izdrži taj naš teret, a nekoga su do kraja utukla. Poginuo je i otac Nikole Suknajića. Taj veseljak, uvijek spreman za dosjetku i šalu, sav se izobličio. Ne možeš ga poznati, zatvorio se u sebe. Ide u školu, ide na učenje, ali to više nije onaj obični Nikola. Prije nekoliko dana smo preko radija saznali da je rat službeno završen i na teritoriji Jugoslavije. Jedinice JA i

Crvena armija, saveznici i naši drugovi pobijedili su i još pobjeđuju na frontu, a mi moramo u školi. Na sastanku komiteta SKOJ-a taj zadatak je stavljen u prvi plan. Učiti, učiti i samo učiti, kako je rekao drug Lenjin. Prenijeta nam je Odluka Partije, organa vlasti i škole da će nastava trajati do petnaestog jula. Tu ćemo dobiti diplome, a onda se svi internati organizirano vraćaju u svoja mjesta. Naš je zadatak da među đake unosimo vedrinu, veselje o završetku razreda i dobivanju diploma. Da ih uvjeravamo kako smo za pola godine završili dva razreda, a neki jedan, umjesto za dvije ili jednu godinu. Govoriti da su o svemu obavješteni

Dođe i polovica maja. Učimo u poslijepodnevnim satima, a Stevo Labant već sa vrata viče glasno i oštro: „Tišina“! Ušutismo k’o zaliveni, svi okrenuti prema njemu. On nekako tiše i skrušeno procijedi: „Imam jednu lošu vijest za vas“. Mi i dalje nijemo gledamo u njega, a on onda pljesnu rukama i odapne gromko: „Kapitulirala je Njemačka. Rat je završen“! Svi skočismo na noge, svatko viče po nešto, gromoglasna graja: „Uraaaa“. Skačemo, igramo, van sebe smo od radosti. Izlazimo na dvorište, čujemo graju i galamu kod Daruvarčana, a nisu rijetki ni pucnji, pa i rafali dolje u centru. Idemo u daruvarski, tamo već igraju kolo. Hvataju se i u drugo kolo,

Jedino slobodno vrijeme nam je dok slušamo radio-vijesti i nedjelja. Poslije jednog ručka, Stevo nam je gromkim glasom saopćio da je probijen Sremski front. Iz svih naših grla prolomilo se: „Ura, ura, uraaaa“, a tanjuri su odskakali od stola koliko smo lupali. Radosti nigdje kraja. Vijesti su uvijek o Crvenoj armiji, o saveznicima, o partizanima u Bosni i Slavoniji, ali su sadržaji interesantni. Nekad se svojima sa položaja javljaju domobrani i ustaše. Svaki put su ti položaji dalje prema zapadu. Sve bliže Beču. Sad se na radiju priča samo o proboju fronta, o tome kako naši napreduju, kako su time počele završne operacije za oslobođenje zemlje… Jedno vrijeme, nekoliko dana,

Za vrijeme ručka rečeno nam je da su naše familije sretno prešle Dravu, da su se neke smjestile u Crvenku, Titel i Ruski Krstur. Poslana im je poruka da smo i mi svi dobro. Ovo je u nas unijelo veliko veselje i dalo nam neku izuzetnu snagu. Poslije ručka, za stolom tamo kod cura, poče pjesma. Nismo pjevali otkako smo otišli od kuće. Danica je povela pjesmu: „Slavonski smo mladi partizani, mi volimo svoj rodni kraj“. Svi prihvatamo pjesmu. Trese se veranda, sve grmi. Pjevamo i plačemo. Onda netko nastavi: „Gleda Geco sa bukova panja kako Seljo domobrane ganja“. Sve bruji od mješavine veselih riječi, radosnog smijeha i muzike radija.

Krenut ćemo poslije doručka, trotoarom. Ići ćemo slobodno, bez neke kolone, da ne smetamo prolaznicima. Vratit ćemo se istom stranom. On će ići na čelu. Za večeru je bilo kuhano jaje, mlijeko i kruh. Na krevetima smo našli po dva peškira – jedan za lice, drugi za noge. Legli smo prilično rano. Neko vrijeme smo razgovarali i pričali viceve na svoj račun – Živka treba staviti na začelje, a Nikolu Vitasa na čelo, da se kolona ne raspada. Milana treba staviti naprijed da svi izgledamo ispeglani. Treba prebrojiti grede da upamtimo što smo sanjali itd. Ujutro smo ustali kad je već bio dan. Brzo smo obavili umivanje, ravnanje kreveta i

Druge saonice prođoše malo naprijed pa poče utovar u više njih istovremeno. Sve koje se napune odmah kreću. Sa curama je otišao čovjek koji raspoređuje po kućama i on je sačekivao svake saonice. Dođe red i na mene. Nosim tašku u ruci, a celtu pod rukom. On mi, pokazujući rukom, reče da idem u kuću. Taman sam otvorio vrata haustora, kad vidim postarijeg čovjeka nižeg rasta. Raširio je ruke i viče: „Ajde, ajde čekamo te“. Pozdravim ga sa „dobar dan“, a on, valjda vidjevši moju englesku bluzu, reče: „O, pa ti si partizan“. „Ja sam partizanski đak“, odgovorim idući prema njemu. Pružio mi je ruku i kaže: „Ja sam čika

Došla je medicinska sestra sa tri čovjeka koji su nosili velike naramke nekog veša. Veš su stavili na stol. Oni ljudi odoše, a sestra pozva cure da pokupe svoje stvari i idu u neku drugu kuću. Nama je naredila da se svučemo do gola, da svoje stvari svežemo u hrpu, sa lačinjakom ili špagom, ili rukavima od košulje. „Sve mora biti u tome zavežljaju, pa i rupčići i čarape, obojci i kape. Svatko neka stavi taj svoj zavežljaj kraj ležaja. Na stolu imate gaća, košulja i pidžama, pa se obucite. Vaše stvari, osim cipela, odnijeće ljudi koji su donijeli veš. Ajde, odmah uzimajte veš i presvucite se. Ja ću doći

Još malo, i eto nas u Bajmoku. Svi smo nekako živnuli. Nekako se šutke muvamo i svatko na svoj način zamišlja taj Bajmok, do koga svašta proživjesmo. Lokomotiva poče da svira nekako u prekidima, kao da poskakuje. Da li to nama daje do znanja da smo blizu Bajmoka ili javlja Bajmoku da mu vozi nekakvu nesvakidašnju pošiljku iz Subotice? Pomalo koči. Čujemo kako pišti para iz lokomotive i konačno se vagon malo zadrma i stade. „Otvarajte vrata i ne silazite dok ja ne kažem“, oglasi se Stevo i iskoči iz vagona. Kroz onu gadnu sumaglicu vidimo svjetla velike željezničke stanice. Tu, sa lijeve strane, neki čovjek nešto radi između vagona,

Kamo ćemo? Pa opet u vagon. Marveni, dakako! Slika uobičajena – peć gori, ima uglja, a drva vrlo malo. Samo za potpalu. Slama je već upotrebljavana, pomalo je trinjava. Tu je i klupica koja olakšava penjanje u vagon. Oni iz prve ture skupili su se oko peći pa mi, friško ozebli, ne možemo prići a da nas ne gurkaju i prigovaraju. Neki su posjedali po slami, tu bliže peći. Većina stoji. Vani nema nikoga, hladno je. Onda netko, valjda iz dokonosti, ustanovi da je tu na pruzi samo naš vagon! Sad znatiželjno izvirujemo i uvjeravamo se da je tako. Nekako nam je i čudno – na tome komadu štreke samo

Trpeza djeluje ozbiljno i izazovno pa, otprilike, nema razloga koji bi nekoga od nas mogao odatle udaljiti. Kruha ima u nekakvim korpicama. Izrezan ja na šnite. Ima ga koliko hoćeš. Žene nam u tanjure sipaju neku gustu čorbu sa dosta mesa i krumpira. Vraćaju se i pitaju hoćemo li još. Poslije toga, donesoše druge zdjele i u šolje nam sipaju kompot od jabuka. Dobro smo se najeli. Tu smo još odsjedili, a onda rekoše da kamionom idemo na drugo mjesto da se odmaramo. Zajedničke stvari su nam odvezli, a potom smo u dvije ture stali u kamion. Opet velika prostorija. Tu su nekakve peći čiji sulundari su izvedeni kroz prozore.

Reče da uzmemo svaki svoje stvari i da čekamo utovar u vagon. Vlak mora krenuti što prije radi djece pa će i nas povesti. „Idemo za Suboticu“, reče on i ode da uzme čaj i ’leb. Lokomotiva je odvukla sve vagone osim ona dva u kojima su bebe i onog sa čajem i ’lebom. Ne prođe dugo, a, uz ove, pridodaše još dva vagona. Vrata su im otvorena, a iz jednog viri dimnjak iz koga se puši. „Ovo je valjda naš“, reče Stevo i ode tamo bliže. Uskoro nam maše i pokazuje rukom znak da dođu četvorica momaka. Ja sam malo iskrivljen od čira na vratu pa nisam išao. Tamo

Izlazimo iz toplog vagona na hladni snijeg, a vlak odmah ode nekuda nazad. Magla je. Nekako je vlažno i hladno. Snijeg je okolo ugažen i prljav, ali ima ga manje nego u Šelju i Pečuhu. Stojimo tu na stanici, gužve nema, čekamo Stevu da se vrati iz ureda željezničke stanice. Uskoro dođoše sa njim dva željezničara. Prošetaše kraj nas i jedan ode natrag. Stevo pozva redare i kaže im da odrede još dvojicu i da sa Stanom i Ankom čekaju da željezničari utovare stvari iz kuhinje pa da svi skupa dođu za nama. Idu Željezničar i Stevo naprijed, a kolona se vuče za njima. Prošli smo više od kilometar, a

Konačno zviždi, fućka lokomotiva. Počinje graja, glasno se razgovara… Motam ceradu, a ona kao kost pa je opet vratim na glavu jer mi je pod njom toplije. Sad vidim da se Mirko zamotao u onu blazinu. Ni ruke mu se ne vide, sakrio ih negdje u blazini. Željezničar otvara vagone. Za njime idu Stevo i ona dva znanca od jučer. Stadoše negdje kod četvrtog vagona, njega ne zatvaraju. Stevo se popeo u vagon i viče: „Ulazite! Polako, klizavo je“. Oni ljudi nekamo odjuriše sa tragljama kojima su dovezli naše kuhinjske stvari. Dođe red na Mirka i mene. Stevo mu pruži ruku, a ja ga malo poguram, pa onda pometnem u

„Dižite se i iznosite stvari“, oglasi se Stevo. Sve smo iznijeli i poredali uz prtinu da ne smetamo prolaznicima. Stevo šeta gore-dolje, a onda ga zaustaviše neki ljudi i on krene za njima. Naši krenuše za Stevom. Idemo tako u koloni, a Stana i Anka ostadoše kod onih zajedničkih stvari Ulazimo u neku zgradu na kat. Dio zgrade na katu je porušen sa one druge strane. Prostorija je prilično velika i u njoj je velika kalijeva peć. Ugodno je toplo. Po sredini su stolovi i klupe, a uz zidove slama, slična onoj na pustari. Odlažemo ono prtljage što imamo. Netko je spušta na slamu, netko na klupe. Brzo smo ustanovili