arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Mićo Martinović: Za čim plačete Srbi? Za Jugoslavijom, za vlastitom grobnicom!

Nitko nije tako snažno, tako halapljivo i tako bezumno prigrlio komunizam kao Srbi. Za čim plačete Srbi? Za Jugoslavijom, za vlastitom grobnicom! Privedite se pameti. Mogao bi da postavim jednostavno pitanje na koji niti jedan od vas koji slavi tu mračnu tvorevinu Jugoslaviju ne bi mogao odgovoriti. Ko je bio Tito? Da ne mudrujem, predivna žena i naučnik, Smilja Avramov radeći na svojoj knjizi u arhivama u Londonu, zatražila je uvid u arhivu o Titu. Rok tajnosti je bio prošao. Rečeno joj je, sve možete dobiti sem građe o Titu. Zabrana je produžena na još 20 godina!? Dakle, čovjek koji je govorio nekoliko jezika, svirao klavir bio vrhunski mačeovaoc (prvi

Jelena Kovačević: Stradanje

U izdanju udruženja građana Jadovno 1941. Beograd – Banja Luka, iz štampe je izašla zbirka pesama Jelene Kovačević pod naslovom “Stradanje”, na temu Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. ZAVEŠTANjE Za nama ne plačite,za njima zakukajte i ne prestajte kukati.Za nas se pomolite a za njih molite,glas ne zatvarajte i reč ne ispuštajte.Čuće Gospod a da li će uslišitiako se vi za oprost njima budete molili a niste oprostili?Zarad ljubavi milost će krvniku umesto krvi pustiti.Bol u ljubav da se raznese mi ćemo se moliti.Kada na grobovima našim sveće zapaliteznajte da dželatima našim palite, u grobove naše ubice su legle.Nas Gospod viknu i mi se probudismo,

Godišnjica stradanja Srba iz sela Kip i Klisa

Nedavno su se navršile 33 godine od stradanja Srba iz zapadnoslavoskih sela Kip i Klisa tokom rata u Hrvatskoj 1991. godine, koji su odvedeni u improvizovani zatvor u Marinom Selu gdje ih 18 nije preživjelo mučenja, saopšteno je iz Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”. U saopštenju se podsjeća da su u periodu od 12. do 18. novembra 1991. godine pripadnici hrvatske vojne policije pohapsili 24 srpska civila u selima Kip kod Daruvara, pod sumnjom da skrivaju oružje, i Klisa kod Pakraca, radi “izmještanja” stanovništva. Srpski civili su odvedeni u Marino selo, gdje su zatvoreni i držani u podrumu improvizovanog zatvora “Ribarska koliba”, psihički i fizički maltretirani, a najčešće metode mučenja su bile

Vladimir Bursać: Zločini Nezavisne Države Hrvatske u Bihaćkom kraju tokom proleća, leta i jeseni 1941.g

Uz saglasnost autora, prenosimo njegov rad objavljen 2023. godine u časopisu Topola, izdavača JU Spomen-područje Donja Gradina. Apstrakt:  Nekoliko dana od početka invazije na Jugoslaviju, osniva se Nezavisna Država Hrvatska. Ključna osoba u stvaranju organa vlasti NDH u Bosanskoj Krajini je Viktor Gutić. Polovinom juna u Bihać kao Veliki župan Velike župe Krbava i Psat dolazi Ljubomir Kvaternik, organizator i predvodnik zločina nad srpskim i jevrejskim življem. U radu su kroz vremensku liniju prikazani svi zločini počinjeni nad Srbima i malobrojnim Jevrejima: oduzimanje zemlje i imovine dobrovoljcima, konfiskacije radnji trgovaca i zanatlija, hapšenja i zatvaranja, pljačkanje imovine i ucenjivanje imućnih žitelja, pokatoličavanje, rad Prijekog suda za Veliku župu, organizovano i

Jovan Mirić: Grad i selo u NDH

U gradovima viču, psuju, bacaju blato i kamenje, tuku. U selima hvataju, stražare, tuku, siluju, kolju, ubijaju, spaljuju, bacaju u jame. Šta više reći? Glavni trg u Zagrebu, NDH (Izvor: 24/7) Dana 28. aprila 1941. godine ustaše su oko 200 Srba, Jevreja i nekoliko Hrvata dopremili sa severa NDH u Zagreb, smestivši ih u domobranske kasarne u Ilici. Iz te grupe Nemci su izdvojili bivše jugoslovenske vojnike, a ostale uhapšene ustaše su nemilosrdno mučili. „Cijelim putem od Jelačićevog placa do Nove Vasi bili smo napadani od ulične rulje koja nam je dobacivala razne psovke, prijetnje, pljuvala po nama, a neki počeli i bacanjem kamenja“, kazuje Dmitar Romanić. (Đuro Zatezalo, Jadovno,

Željko Kresojević: KOMADIĆ KRUVA 

Stara Gradiška – logor. Odvajanje djece od majki, 10. juni 1942. godine Imate jedno dijete Neko dvoje.  Možda ih imate troje. Možda nemate svojih.  Tetka ste nekom … Stric ste nekom, ujak Možda ih imate četvero…  Baš kao što ih je moja baba DRAGICA (rođena Hajdin), stara 30 godina imala na taj dan… DANICU (11), MIHAILA (9), MILOŠA (7) i MILKU (2).  Privili su joj se uz skute.   Najmlađa joj Milka u rukama. Za Danicu ćaća kaže da je bila štrkljava curica, vitka.  Tamne kose i isto takvih krupnih očiju.  Izgleda da je stasom i izgledom povukla na Petroviće i Hajdine.  Moj otac Mihailo, Miloš i najmlađa Milka su

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

IZAŠAO PRVI TREJLER ZA FILM O STRADANjU SRPSKOG NARODA U 20.VEKU (video)

Ovo će biti i prvi dokumentarni film koji će obraditi ceo vek Srpskog stradanja. Piše: Đorđe Bojanić Svi dobro znamo da je nad Srpskim narodom u više navrata izvršen kolektivni zločin od strane naših neprijatelja i komšija koji su na državnom nivou u određenim istorijskim trenutcima imali projekat istrebljenja srpskog naroda. Samo u dvadesetom veku u odbrambenim ratovima i agresijama nad Srbima stradalo je preko tri miliona Srba. Sve to ćemo pokušati da utkamo kroz jednu naratorsku priču protkanu video materijalom i uz priču učesnika koji će govoriti u filmu. Pred nama je godinu dana napornog rada, naglašava Đorđe Bojanić. Cilj nam je i da prikažemo kroz istorijski presek i kontinuitet

Jelena Kovačević: Blaženi su žedni (logor Slano na Pagu)

Da bar zaridati možemo ali lice je naše zapeklo, / ni suza jedna da kane da napuni ždrelo. / Ni krv iz rane da se izlije pa umesto vode krvi svoje da se napijemo. U kamen, na kamen, među kamen bačeni smo suvi, kamenom ozidani. Vrh kamena Sunce ne zalazi i tela nam na kamenu ovom suši. Vode ovde nema za grlo i oči, a iza ili ispred, more se razliva u vodi. Da bar možemo ne čuti, ne bismo svu težnju u kaplju jednu slili žedni. Grlo je naše otežalo. Ni molitvu Bogu da podignemo vodu da pusti, pa u potopu da izginemo. Otvrdla su usta naša od soli,

Ustaške žrtve su plutale Savom

Beograđanka koja je 1943. kao petnaestogodišnjakinja prisustvovala vađenju tela srpskih stradalnika iz NDH iz prestoničkih reka, svedoči za naš list o ovim potresnim događajima. Tog leta 1943. godine, u jeku okupacije Beograda, Dušanka Popović je imala petnaest godina. Zbog policijskog časa koji je noću bio na snazi, ona i njeni vršnjaci su dnevne sate koristili da se druže napolju. Dušanka, koja je tada živela u Ulici Strahinjića bana na Dorćolu, spustila se do Kule Nebojša na donjem gradu Beogradske tvrđave. Tamo, kod bedema, okupljala su se deca svih uzrasta. Svima njima, pažnju je tog dana privukao jeziv prizor stotinak metara dalje, kod ušća Save u Dunav. Na tom mestu, alasi

Pomen i parastos za 520 Veljunčana

Mićo I. Martinović: Molitva na Kolariću

Vapaj molitve pokajničke nek put neba sine i silno jurne u visine, i mučenika bol umine! Klonule glave na grudi,Sjedim zariven u gusti mrak,U tišini sve je, zidovi hladniTamne noći odbačen svlak.Samo misli iz klonule glave,Kaplju u noći sleđene zjap,Uma mračno predskazanje,Il’ možda skriveni neki znak? Kližu misli treperave, svele,Izgubljene u vremena tamnim skutima,Ljepljive, teške i vrele,Kroz lavirinte zagubljenim putima.Istrže se duša iz okova puti,Pa ko svila, božanskim nošena dahom,U predvorju drevnoga mraka sluti,Da vjekovima sve je, pokriveno prahom! Tijelo, savijeno u bolnom grču,Znojnim čelom ledeni kamen dira;Dok plamenovi voštana tijela srču,Klizi duša tunelom mističnog vira!Može li čovjek nad ponornom hridi,Upregnut sjenima u tragičnom srazu,Da obzorje božanskih vrtova vidi,I iz

Jadovno, mjesto gdje ni ptice na pjevaju

Mjesta bola, patnje, stradanja. Mjesta tišine koja je tamo tako glasna. Toliko glasna, da se ni cvrkut ptica ne čuje. Decenijama. PRIJAVI SE ODMAH NA KANAL JADOVNO 1941. – tebe to ne košta ništa, a udruženju će mnogo značiti – Redakcija internet sajta udruženja Jadovno 1941. duguje zahvalnost za ustupljena prava objavljivanja video reportaže, ELTA TV i autoru Ljubinku Spasojeviću. Udruženje Jadovno 1941. i svi njeni članovi i poštovaoci, nemaju za cilj da šire mržnju. Želimo da se sačuva sećanje na naše stradale, na njihovu žrtvu i da buduće generacije dobro poznaju ovu strašnu epizodu srpske istorije. Ako te iz bilo kog razloga ovi snimci provociraju, nemoj ih gledati. Udruženje

Olivera Šekularac: Mi, nesabrani

Ko to prebrojava pretke jasenovačke, jadovničke, ili one koji ime po jamama i logorima ne dobiše, one samo Bogu znane? Da li ih broje po lobanjama, il’ po dušama? Glava mog dede, od 45 godina, jedva se držala uz telo… Ja je još uvek pridržavam. Šta se to broji, da l’ suze, jauci, vrisci, uzdasi, očenaši ili Bogu prizivi? Jesu li dečija srca na broju, il’ oči izvađene? Kakvi se računi svode? Je l’ koje je klase zemlja sa najviše prolivene krvi, il’ nebo sa tolikim dušama? Da se možda neko nije setio da izračuna da su nam zemlja, jame, reke svete, jer su najdragocenijim osveštane? Da l’ to neko

Zlatomir Lazić: Mi smo duboko nesrećan narod koji ne haje za svoje mučene i poklane pretke

Zločini počinjeni nad Srbima u Rašića Gaju kraj Vlasenice su po bestijalnosti nezamislivi. Nakon mučenja, zakopali su Srbe do ramena u zemlju, a onda ih dotukli drljačama. Moj otac, Janko Lazić, na fotografiji u gornjem redu drugi sleva, sa mlađim bratom od strica, Živkom Lazićem (kome su ustaše ubile oca u leto 1941. u neviđenim pokoljima u Rašića Gaju kraj Vlasenice), marta 1942. u Bajinoj Bašti, nakon prelaska Drine pred Crnom legijom Francetića. Moj otac je upućen u Vrnjačku Banju, gde je preležao pegavi tifus, dok je Živko još neko vreme nakon rata proveo u Bugarskoj, u centru za srpsku decu bez roditelja. U retkim prilikama otac mi je pričao

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.