Kompletan ustaški plan i strategija uništenja srpskog življa, ne samo u Livnu i okolini, počivala je na faktoru tajnosti i potpunog iznenađenja. Mučki su pripremali pokolje i na sve načine nastojali da glas o zločinima ne ide pred njima, da se već u susjednom selu ne čuje za pokolj prije nego što selo bude blokirano. One koji su se tih dana kojim slučajem zatekli van sela nije imao ko na vrijeme upozoriti na opasnost pa su obično upadali u klopke i umjesto kuća i ukućana zaticali pustoš i krvnike. Umjesto toplih kućnih njedara čekala ih je sigurna smrt. Tako je u vrijeme pokolja u Čelebiću, na Ognjenu Mariju i koji

Među dokumentima o ustašim zvjerstvima počinjenim nad Srbima u toj prvoj ratnoj godini druge svjetske kataklizme u dvadesetom vijeku, svakako je posebno zanimljiv jedan članak objavljen u ratnoj „Borbi” od 22. oktobra 1942. godine. Nepotpisani autor u članku pod naslovom „Stub zločina”, na osnovu originalnih ustaških spiskova i izvještaja govori o zločinima u Donjim i Gornjim Rujanima, Odžaku i Lištanima. Podnaslovom „Kako su četnički saveznici ustaše trijebili srpski narod“, autor sugeriše da su ovi stravični spiskovi sinonim zločina svih koji su oružje okrenuli protivu svog naroda, koji su se stavili pod skut okupatora i za njegove interese ogrezli u zločinstva: „Po zvaničnom ‘iskazu’ Oružničke postaje Prolog — piše ‘Borba’ — tajni

Izvjesno je da je Ivan Goran Kovačić boravio u mnogim livanjskim selima i slušao potresna svjedočenja o zvjerstvima koja su ustaše počinile nad srpskim stanovništvom. „Divni galeb” je, prije nego što će upravo tu u Livnu kliknuti svoju strašnu pjesničku optužnicu, svoj veličanstveni poetski i ljudski protest protivu bezumlja i razbraćivanja, čuo i za živu grobnicu iznad sela Rujana i za slična druga gubilišta i bezdanice — neopojene grobnice oko Livanjskog polja, u kojima nikada niko neće kosti izbrojiti. Ako rujanska jama može biti i nije direktno inspirisala velikog poetu, na čijem će vratu ubrzo poslije toga takođe sijevnuti zločinačko sječivo i prekinuti jednu od najtananijih pjesničkih žica koje su

Knjiga Ljuba Anđelića „Livanjska legenda” svakako je jedno od najpotresnijih ratnih svjedočanstava. Ovaj umni Kolašinac, marljivi hroničar jednog opakog vremena i ratnik plemenita srca, ostavio je svojevrstan dnevnik o zvjerstvima koja su počinile ustaše na prostoru Livna, Duvna, Kupresa, Glamoča… Ostale su tako zapisane krvave legende o zlu, o fanatizmu, mržnji i bezumlju ustaških crnih legija i njihovim zlodjelima iz ljeta 1942. godine, koje, smatram, upečatljivo govore i do kosti razgolićuju ustaški pokret, njegove korijene i ideologiju, njegovu krvoločnost i sumanutost, odnosno dopunjuju i upotpunjuju sliku njegovih zločina započetih godinu dana ranije. Jedna od tih „krvavih legendi” je zapis Ljuba Anđelića o zločinu u selu Katinićima u Vukovskom polju, počinjen

Knjiga „Livanjski Srbi-prosvjetna i duhovna zaostavština“, autora prof. Branka Dokića i Radovana Jovića, promovisana je 8.oktobra u sali Vaznesenjske crkve u Beogradu. Skup je blagoslovio otac Mirko Jamedžija, nekadašnji paroh lijevanjski, a otac Mihajlo iz bežanijske crkve Svetog Georgija obratio se skupu pozdravnim, uvodnim rečima u ime domaćina, Vaznesenjske crkve. Prof. Branko Dokić, profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, priznaati stručnjak u međunarodnim krugovima, ogledao se i na terenu politike, sada ambasador Bosne i Hercegovine u Atini, pored svih obaveza ima volju i nalazi vremena da piše i knjige koje osvetljavaju materijalnu i duhovnu zaostavštinu njegovog i našeg naroda u njegovom i našem zavičaju. Radovan Jović, dugogodišnji novinar i dopisnik

U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života. Sjedi skrušena, sva u crnini. Krupne i nekada očigledno lijepe oči miruju bez sjaja poput dva planinska jezerca koja su se već predala ilinskoj pripeci. Sjeta i tuga u očima i u riječima, i u rukama dok miruju skrštene, i u tromom, umornom pokretu — i u glasu i u ćutanju…     Zasuzi samo kad spomene osmogodišnju unuku Miru, najmlađe od petoro unučadi, djece sina