arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Nikola Milovančev: „Naše jedino spasenje Srbija“ ili Kome je trebala Jugoslavija 1918.

Kada se čita posle 100 godina, ovaj članak iz slovenačke katoličke Straže iz 1919. deluje i jako iskreno, i lucidno. U vezi sa televizijskom serijom „Aleksandar od Jugoslavije“, treba ukazati na stvarno političko stanje na jugoslovenskim prostorima u vreme kraja Prvog svetskog rata, novembra 1918. U želji da, posebno mladi čitaoci, saznaju istinu o tim danima, odlučio sam se da prevedem sa slovenačkog izvode iz članka objavljenog osam meseci posle nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Reč je o dva nastavka članka „Korošec nas je prodao Srbima“ („Korošec nas je prodal Srbom…“), koja su objavljena u mariborskom katoličkom političkom listu Straža 18. i 22. avgusta 1919. Dakle, ne radi se o

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

Nemanja Dević: Neće da može, ukoliko pretendujemo na opstanak kao narod i država

Sve se radom da ispraviti i promeniti, no mora da se zasuču rukavi i radi krvnički, bez foliranja. Žrtve genocida nad srpskim narodom u NDH u Drugom svetskom ratu, jedinim istinskim genocidom na Balkanu u 20. veku, mi nismo popisali. Ne zato što su nam branile Švabe, već zato što mi to nismo želeli. Imali smo preča posla. I danas najgrlatiji sr(e)b(r)oljubi lamentiraju nad kukavnim srpstvom ugašenim, a da nikad nisu seli sa starcima iz svog sela pa da bar pretresu šta im se u rodnom mestu desilo. I 44 godine posle Tita naše vlade i mi sami nismo otvorili dosijea i grobnice i iskopali žrtve komunizma koje često oplakujemo

U Roterdamu održana tribina o stradanju Srba u logoru NDH Zemun

U Zemunu, na jevrejskom delu gradskog groblja nalazi se najveća pojedinačna masovna grobnica Srba, pobijenih u eri Pokolja od strane NDH. Piše: Damir Marinović Srpska pravoslavna parohija Svete Trojice u Roterdamu organizovala je tribinu na temu “Stradanje Srba u logoru NDH Zemun” u nedelju, 19. maja 2024. godine, nakon Svete Liturgije. Predavač je bio dr Dušan Bastašić, osnivač i predsednik udruženja građana “Jadovno 1941.” iz Banjaluke. Dosta zainteresovanih je prisustvalo ovom značajnom događaju i saznali su više o istorijskim dešavanjima i stravičnim stradanjima Srba u logoru NDH Zemun. Dr Bastašić se za organizaciju tribine posebno zahvalio časnim Ocima parohije Svete Trojice u Roterdamu i članu udruženja Jadovno 1941. Nebojši Kapetini

Đurđica Dragaš: Eto radosti krvniku Paveliću!

U sred Srbije, na nekoliko kilometara od centra Beograda, žrtve njegovih nepomenutih koljača i dalje nemaju ni ime, ni dostojno obeležje.  “Verujem da je Ante Pavelić zadovoljan, ukoliko, kojim slučajem, može da vidi Beograd i Srbe”. Ne mogu nikako da izbacim iz glave ove reči koje je pre nekoliko dana izgovorio otac Darko Đogo, teolog i profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči. Reče to profesor na konferenciji za novinare uoči Molitvenog skupa koji je udruženje “Jadovno 1941.” organizovalo 18. maja 2024. u Zemunu u znak sećanja na Srbe stradale u NDH logoru na Starom sajmištu, (Prihvatni logor Zemun). Njegove reči, nažalost, već na samoj konferenciji potvrdi priznanje jednog od učesnika, sociologa

Preživeo likvidaciju u Jasenovcu maja 1945.

Pokolj četnika iz uže pratnje vojvode Pavla Đurišića preživio je Mane-Manojlo Veković, rodom od Mojkovca. Mane je uspio da dođe kod četnika kolašinske brigade i da opiše svoju tragediju i tragediju ostalih četnika koji su spaljeni u krematorijumu koncem aprila mjeseca 1945. godine. „Kada su hrvatske ustaše spalile vojvodu Pavla Đurišića sa ostalih 32 četnika i intelektualaca iz Crne Gore, tada su doveli i 20 četnika iz Pavlove uže pratnje da i njih bace žive u krematorijum. Ustaše su prvo povezali sve četnike sa rukama na leđima i tako ih privodili krematorijumu koji je bio u podrumu zgrade. Sjećam se da sam izbrojio 10 stepenica kada sam se popeo na

Sandra Blagić: Dušo moja, boli li te nepravda?

Boli li te dušo moja, što ti bar kapelu nijesmo podigli? Da nikne kapelica, da ti bar svijeću zapalimo. Da zapalimo svijeće za bezimenu djecu , za majke i bake, deke i očeve, stričeve, ujake, komšije… Dušo moja, boli li te nepravda? Dušo moja,pod crnicom zemljom, boli li te ćutanje? Boli li te umanjivanje broja poklanih, nedoklanih, u Savu bačenih mučeničkih duša? Boli li te tišina u Donjoj Gradini? Ili voliš što se čuje samo cvrkut ptica? Boli li te što se okupimo samo jednom godišnje da ti mučeničku zemlju cjelivamo? Da li te boli što te spominjemo rijetko ili skoro nikako? Pijetko samo pred izbore ili kad se neki poeni

Krajolik oko područja logora Jadovno, pogled na Velebit

Đurđica Dragaš: Žuti jaglaci divoseljački

Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin… Procvetali su jutros žuti jaglaci na Kruškovačama.Procvetali… u zelenoj pustinji Velebita! Izrasli iz zemlje natopljene krvlju. Sićušni, nežni cvetovi… kao dečje ruke, kao paperjasta kosa pod majčinim dlanom.Izašli s rosom, okupani suzama. Žuti jaglaci divoseljački!!! Donele ih bose devojačke noge.Nosile ih majke u nedrima, krili starci među grubim dlanovima. Donela ih deca u očima… žute jaglace sa kućnih pragova.Nosio ih vetar sa zgarišta, spirala kiša s hladnog kamena. Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin…Nikli iz pepela, iz zemlje koja pamti krik, nož, jauk. Izrasli iz tišine, gaženi zaboravom….Nežni jaglaci divoseljački!

Đurđica Dragaš: Da su mi ruke krila…

Da su mi oči izvori isplakala bih Unu i Savu, da vam krvave košulje operem. Da su mi ruke krila letela bih nad Gradinom Donjom,da vam kosti ne gazim.Crna, bez glasa,ptica čemerna. Da su mi oči izvori isplakala bih Unu i Savu,da vam krvave košulje operem.Tekla bih crvena i bolna,mutna i mračna ko’ obale jasenovačke. Da su mi kose grane topole,milovala  bih vam izmučena tela.Međ’ lišćem svojim sakrivala umiruće oči.Plakala bih vam uspavanku,jaukom majke što čedo izgubi. Da su mi noge korenje jablanovo, napravila bih vam postelju.U zemlji što ka nebu leti svila bih vam gnezdo. Da mi je srce jako ko’ kamen,isklesala bih molitvu na njemu.Molila bih vas za

Nikola Milovančev: Milan Dukić – prvi glas o stradalima u Jadovnom i izveštaj konzula NDH u Beogradu o tome

Mnogi se pitaju kada je srpska javnost prvi put saznala za Jadovno i za zločine u Jadovnom, makar indirektno? Obično se misli da je to bilo posle Drugog svetskog rata. Međutim, dogodilo se to još 1. jula 1942. – doduše stidljivo i u rubrici oglasa u beogradskom „Novom vremenu“, na strani  6 tog broja lista. Bilo je to preko oglasa Sofije Dukić, žene trgovca Milana Dukića iz Donjeg Lapca u Lici. Sofija Dukić je naime u „Novom vremenu“ objavila fotografiju muža i oglas sledeće sadržine: „Moli se svako ko ma šta zna o Milanu Dukiću trgovcu, koji je nestao iz Donjeg Lapca put Gospića u Jadovno da javi njegovoj ženi

Nemanja Dević je prekopao mnoge arhive u zemlji i inostranstvu

Nemanja Dević: Živeli ravnogorci ali i mir svim nevinim žrtvama zločina u Drugovcu 29. aprila 1944.

Koji god njihov zločin širom Srbije da pomenete, oni samo iznova ponavljaju naučenu recitaciju i otvaraju kišobran na kom piše: Vranić i Drugovac… Pre 80 godina, baš na današnji dan, 29. aprila 1944, četnici upadnu u selo Drugovac kod Smedereva, koje je inače bilo kao neka lokalna Srebrenica u ovom delu Šumadije 43-44. Partizani prethodno u tom selu pobili sve glasnije neistomišljenike, jednom čak i zatrli porodicu. Onda su odatle počeli napade i na druga sela, a u Drugovac dovodili i seljake iz okolnih mesta i tu ih ubijali. Četnici im pretili, upadali u selo, vraćali oko za oko, čak na kraju i pregovarali, i ovi im streljali pregovarača/e. Na

Dušan Bastašić: Kada potomci žrtava Pokolja progovore

Prije nekoliko dana, 26. aprila je bila godišnjica kako su 1941. “oćerali naše”. Tako bi naše bake govorile. Sada već davno upokojene bake, lica izbrazdanih dubokim borama, uokvirenih u crne marame i očima crvenim od suza. Uz njih smo odrastali mi, unučad “oćeranih” žrtava Pokolja, djeca roditelja izranjavanih duša. Čeljad rođena sa duboko zapretanom ranom koja bi kod nekih od nas godinama, čak decenijama ćutala. A onda, odjednom prosto vrisnula rasipajići bol svom širinom duše. I opet je opet zaboljelo. Rana koja se prenosi sa generacije na generaciju. Napisao sam na Fejsu nekoliko rečenica na tu temu: “Upravo na današnji dan u kasnim večernjim časovima, prije tačno 83 godine, upale

Vučići iz Čipuljića ubijeni na Jadovnu?

Prije osam godina, Aleksandru Vučiću, tada predsjedniku Vlade R. Srbije, uputio sam pismo u kome sam naveo podatke iz dvotomne studije “Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941.” autora dr Đure Zatezala, koji govore o stradanju Srba iz sela Čipuljić kod Bugojna na području kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag. Među žrtvama, na popisu se nalaze i imena Anđelka, Ilije i Steve Vučića. Anđelko je djed sadašnjeg Predsjednika R. Srbije. Odgovor na pismo nije stigao. Preko nekih od funkcionera pokušao sam kasnije isto, nekoliko puta ali uzalud. Danas je na portalu RT, a mnogi su portali to prenijeli, objavljena kolumna vrijednog istoričara dr Nemanje Devića pod naslovom: “Vučići iz Čipuljića”

Da li se 22. aprila obilježava i Pokolj, Genocid počinjen nad Srbima od strane NDH?

Prilog koji slijedi je objavljen 22. aprila 2020. godine. Ništa se od tada promijenilo nije. Dan proboja jasenovačkih logoraša, 22. april, obilježava se u Srbiji kao državni Dan sjećanja na žrtve Holokausta (Genocida nad Jevrejima), genocida (nad kojim narodom?) i drugih žrtava fašizma. Ne pominje se Pokolj ili Genocid nad Srbima od strane NDH. To je normalno i nacionalno odgovorno? Kako glasi tačan naziv Dana sjećanja koji se obilježava 22. aprila? Danas je godišnjica proboja posljednje preživjele grupe logoraša iz zloglasnog ustaškog logora Jasenovac. Na dan proboja 22. aprila 1945. godine u logoru Jasenovac bilo je zatočeno 1 073 preživjelih logoraša od kojih je 600 krenulo u proboj, a slobodu

Đurđica Dragaš: Verujem da senke žrtava Pokolja, baš poput Gavrilove, još uvek plaše zagrebačku gospodu 

Mrkli je mrak. Poneki slabašni zračak svetlosti probije se kroz otvore  između dasaka stočnog vagona. Čuje se samo uplašeno disanje izmrcvarenih tela, katkad bolni uzdah ili jauk. Putuju već satima, ne znaju kud i zašto. U ovoj zgužvanoj, nesrećnoj masi, u mraku smrdljivog vagona, sijaju oči tek stasalog mladića Steve. Osamnaest mu je godina. Trebalo je da ide u vojsku najesen, trebalo je da se prvi put napije, da se istopi u devojačkom zagrljaju. Trebalo je da ore njive s ocem, da seje i žanje, da slavi slavu i krsti kumovsku decu… Ćuti Stevo i užarenim očima sanja život koji je trebalo da proživi. Žedan je odavno, boli ga čitavo telo od

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.