
Đurđica Dragaš: Jesen na Velebitu
Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. Grlimo plavo nebo,udišemo vazduh pun mirisa mora i soli.Kupamo se u jutarnjoj rosi,trljamo obraze prvim mrazomi, opčinjeni, gledamo plamene boje jeseni. Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. U onoj jami su naše kosti, naša krv utkana u surovi kamen, u zemlju što prekri jauke i bol. Ali nismo mi mrtvi… Rađamo se iznova svakog proleća,rastemo s travama,s nežnim visibabama i jaglacima,bujamo kao planinski potok osokoljen rastopljenim snegom. Mirišemo