arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Jesen na Velebitu

Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj  pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. Grlimo plavo nebo,udišemo vazduh pun mirisa mora i soli.Kupamo se u jutarnjoj rosi,trljamo obraze prvim mrazomi, opčinjeni, gledamo plamene boje jeseni. Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj  pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. U onoj jami su naše kosti, naša krv utkana u surovi kamen, u zemlju što prekri jauke i bol. Ali nismo mi mrtvi… Rađamo se iznova svakog proleća,rastemo s travama,s nežnim visibabama i jaglacima,bujamo kao planinski potok osokoljen rastopljenim snegom. Mirišemo

Đurđica Dragaš: Ne opraštam i ne zaboravljam zločine nad srpskim narodom, i to je u redu

Napisala sam i, u prethodnih godinu dana, ovde objavila tri teksta u kojima sam se bavila Drugim svetskim ratom, ali i sukobom koji je početkom devedesetih besneo u bivšoj Jugoslaviji. Pisala sam o sebi, svojoj porodici, narodu kojem pripadam. Kao i uvek kad se “potegnu” takve teme, bilo je reakcija, što privatnih što javnih, na portalu RTS-a i društvenim mrežama. Zahvalna sam svima koji su mi pružili podršku, saosećanje i razumevanje, ali bilo je, naravno, i onih koji su kritikovali, koji stvari ne “vide” mojim očima. Iako je normalno da čoveka to pomalo zaboli, kad bolje razmislim, zahvalna sam i njima. Zašto?! Zato što su me podstakli na razmišljanje o

Đurđica Dragaš: Može li himna probuditi usnuli patriotizam ?!

Uprkos koroni i mračnim prognozama o njenom, ko zna kojem talasu, deca su ovog prvog septembra krenula normalno u školu. Nema skraćenih časova, a tzv. onlajn nastava ostaje samo mogućnost u krajnjoj nuždi. Ipak, nešto ove godine nije “normalno”, tačnije, desilo se prvi put… Nastava je u svim školama u Srbiji počela intoniranjem himne Bože pravde. I, kao što sam i očekivala i kao što kod nas obično biva, to je izazvalo burne reakcije. Naravno, opet smo se podelili u dva suprotstavljena tabora! Jedni su oduševljeni i pitaju se zašto to odavno nije praksa, a drugi se, blago rečeno, sprdaju s “naletom patriotizma” i zameraju što se deci “nameću” takve

Đurđica Dragaš: Dosta je bilo!

Mnogo se ovih dana piše, govori i raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima. Od 1995. uvek je tako u avgustu! Otvore se stare rane, probude strahovi, mržnja, izgovore teške reči, a onda se strasti smire…do sledeće prilike. Ove godine je ipak malo drugačije. Predstavnici Srba u Hrvatskoj prvi put su prisustvovali proslavi godišnjice Oluje u Kninu. Hrvatski predsednik je na pomenu Srbima ubijenim u selu Grubori recitovao pesmu Alekse Šantića “Ostajte ovde”. Da li se nešto zaista menja? Ima li budućnosti za srpsku manjinu u Hrvatskoj? Ove godine, više nego ikad, razmišljam o tome… Pitam se ko je u pravu – oni koji su se, uprkos svemu, vratili u zavičaj ili mi

Đurđica Dragaš: Može li se preživeti Divoselo?

Nedavno, 25. juna, navršilo se 30 godina od proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Zvanični kraj SFRJ bio je ujedno i početak krvave decenije koja je odnela hiljade života i zauvek promenila sudbine onih koji su je preživeli. Među stotinama hiljada raseljenih i izbeglih našla se i moja porodica.. Nisam slutila, dok sam tog juna ’91 proslavljala 17. rođendan, da će to biti poslednji put da u svom stanu gasim svećice na torti, da mi poklone donose drugarice iz škole i da se radujem, onako iskreno, kako to mogu samo devojke od 17 godina… Trideset godina kasnije, malo zbog “ozbiljnih” 47 leta, a mnogo više zbog svega što se izdešavalo u

Đurđica Dragaš: Usudio se Srbin da na Gazimestanu digne tri prsta!

Mi smo dobri samo kad ćutimo i kad se sklanjamo, kad se izvinjavamo i priznajemo sve što nam “stavljaju na teret”. “Gledaju nam kroz prste” samo kad igramo po njihovim pravilima. Nije Risto Jovanović, Srbin iz Podgorice, kako sam sebe predstavi pred sudom u Prištini, slutio da će se njegov put na Gazimestan završiti u kazamatu “nazovi države” Kosovo. Ali eto… učinio je Risto “neoprostivo”! Sugerisao je policajcima da, na Vidovdan, ne pretresaju monahinju koja je krenula na Gazimestan. Bilo je to dovoljno da na njega, kao na ozloglašenog teroristu, skoče specijalci. Njih deset na jednog Rista!!! Bahato, bezobzirno, nadmeno.. stavili su mu lisice na ruke i počela je još

Đurđica Dragaš: Zemljaci, vi praštajte i zaboravljajte… ja ne mogu!

Jeste li se uplašili kad ste čuli skandiranje “ubij Srbina” na Vaskrs? – Ma, bojimo se, kako se ne bi bojali, al’ moramo ćutati. Razmišljam danima o ovom odgovoru koji je novinarki RTS-a dala starija žena, očito Srpkinja, u Borovu. Tema priloga, gle ironije, bili su izbori… taj praznik demokratije, kako ga često nazivaju analitičari i političari. Lokalni izbori u Hrvatskoj su u međuvremenu završeni. Rezultat: manje – više isti kao i ranije, ali nije to razlog zbog kojeg ovo pišem. Razlog je ona baka iz Borova i njene uplašene oči. Pitam se da li je uopšte imala hrabrosti da izađe na biralište i zaokruži neku od ponuđenih opcija. Da

Bastašić: Zlo koje je kulminiralo u Jasenovcu, počelo je u Gospiću, na Velebitu i Pagu i to ne smemo nikad da zaboravimo

U biblioteci “Vlada Aksentijević” u Obrenovcu, 13. maja 2021, otvorena je izložba, a potom održana i tribina o kompleksu logora Gospić – Jadovno – Pag u kojem je, tokom leta 1941. godine, surovo ubijeno više od 40 hiljada Srba i Jevreja. Piše: Đurđica Dragaš Ukoliko se pitate otkud izložba o tom logoru u Obrenovcu, predsednik udruženja Jadovno 1941. Dušan Bastašić ima jednostavan i sasvim jasan odgovor. U kompleks logora Gospić – Jadovno – Pag, čije je formiranje okončano 24. juna 1941, dovođeni su, a potom tu i ubijani, Srbi i Jevreji sa čitave teritorije Nezavisne Države Hrvatske. To bi svaki Srbin u Srpskoj, Srbiji i rasejanju, trebalo da zna. Dakle,

Đurđica Dragaš: Senka Nikole Tesle ponovo “šeta” ulicama mog rodnog grada

“Žao mi je, ali Tesla je bio Amerikanac”… reči američkog ambasadora u Beogradu Entonija Godfrija “motaju” mi se po glavi. Malo u šali, a više u zbilji, izgovorio ih je na aerodromu koji nosi baš Teslino ime, ispraćajući avion Er Srbije koji će za Njujork ubuduće leteti s Teslinim likom na trupu. Možda ste pomislili da ovo pišem zato što su me povredile ili naljutile njegove reči. Ne, nisu! Samo su ma podstakle na razmišljanje. U ovu rečenicu je, kako mi se čini, stala čitava američka “filozofija” kada su u pitanju nacija, pripadnost, odnos prema državi i životu uopšte. Lakonski, jednostavno i toliko svojstveno predstavniku velike sile, jedan Amerikanac usred

Đurđica Dragaš: Dan u kojem smo morali da zastanemo… makar na minut!

Razmišljajući o Izraelcima koji, i posle osam decenija, stoje mirno i minutom ćutanja, uz sirene, odaju poštu svojim žrtvama, s gorčinom se setih pokušaja da se, pre nekoliko godina, na sličan način setimo žrtava Oluje! 8. april 2021. Izrael, Dan sećanja na žrtve Holokausta Minut ćutanja i dvominutno oglašavanje sirena širom zemlje. Izraelci su još jednom pokazali kako se sećaju i koliko poštuju šest miliona jevrejskih žrtava stradalih tokom Drugom svetskog rata.Bez pogovora, bez pitanja, na trenutak je “stao” život. Zaustavili su se se autobusi i automobili, pešaci su stajali u mestu.Radio i tv stanice emitovale su specijalni program koji je počeo prethodnog dana, odmah posle zalaska sunca. Restorani i

Đurđica Dragaš: Ja, izbeglica, i serija “Porodica”

Odavno neka serija nije digla toliko prašine kao što je to bio slučaj s “Porodicom”. Dugo najavljivana, iščekivana i neverovatno gledana, zatalasala je pomalo umrtvljenu srpsku javnost i otvorila stare rane. Verovali smo, očigledno pogrešno, da su te rane odavno srasle, da nas na njih podsećaju samo ožiljci, neprimetni i skriveni ispod naslaga godina, događaja i promena. Mislila sam i ja da me drama porodice Milošević i podsećanje na sve njene aktere neće mnogo uzbuditi, ali priznajem da je to bila loša procena. U umetnička dostignuća serije neću ulaziti pošto za to nisam stručna, a nekako verujem da je tema “Porodice” prosto i “progutala” sve ostalo. Gledajući seriju, uporno sam

Đurđica Dragaš: Još jedno proleće koje smo nepovratno izgubili

24. mart 1999 godine. Dan je, kao i mnogi pre njega, protekao u mučnom iščekivanju. Hoće li nas bombardovati, ima li šanse da se nekako ponovo “provučemo” kao prošle jeseni, da li je moguće da će to uraditi, kako ćemo preživeti ako počne?! Pitanja, pitanja, pitanja… Prve bombe koje su oko 8 uveče pale na aerodrome u Batajnici, Prištini, Podgorici donele su surovi odgovor. Agonija koja će potrajati, u tom trenutku nezamislivih, 78 dana je počela. Kao i većina onih koji su je doživeli, sećam se vrlo dobro te večeri. Na nekoj od televizija emitovala se Esmeralda. Latinoameričke serije tad su još bile zanimljiva novotarija. Gledali smo je, što iz

Đurđica Dragaš: Koliko puta jedan Vuk (Drašković) može da promeni i dlaku i ćud!?

Mart…. Verujem da biste se, isto kao i ja, složili kad bi ga neko i zvanično proglasio za najbaksuzniji srpski mesec. Svašta nas je snalazilo u tom martu koji bi, da se samo priroda pita, bio mesec proleća, buđenja i optimizma. Eee, al’ nažalost, pitamo se i mi…ljudi! 12.marta 2003. ubijen je srpski premijer, a samo dan ranije, ali 2006. u Haškom “kazamatu” umro bivši predsednik. 17.marta 2004. brutalno su napadnuti preostali Srbi na Kosmetu, baš oni čija je golgota počela 24. marta 1999. agresijom NATO pakta na tadašnju SRJ. 27. marta 1941., u iščekivanju zla koje će nas tek snaći, u Beogradu se klicalo-bolje rat, nego pakt- a 50

Đurđica Dragaš: Kako su Johan i Jovan progovorili istim jezikom

Pismo koje je tog neobično toplog februarskog popodneva poštar ubacio u sanduče porodice Dragaš, prvo ih je iznenadilo, a onda rastužilo. Uprkos tekstu na nemačkom jeziku koji su samo delimično razumeli, fotografija i krst kraj nje bili su jasan znak da je njihov prijatelj Johan preminuo. Pismo je u vojvođansko selo kraj Apatina stiglo iz Graca u Austriji, a priča o neočekivanom i neobičnom prijateljstvu Dragaša i Maulovih počela je sada već davne 2006. Spojila ih je jedna prostrana vojvođanska kuća na uglu dve ulice, ali i teške životne priče, iskušenja izbeglištva, gubitaka i novih početaka. Dragaši su staru “švapsku” kuću kupili krajem 2005. Posle 14 izbegličkih godina ponovo su

Đurđica Dragaš: Od nas si tražio Đorđe, da zaboravimo posečenu bagremovu šumu, preoranu njivu i zgaženu šljivu

Opraštaju se ovih dana mnogi od Đorđa Balaševića. Slušaju se pesme, citiraju stihovi i njegove “dosetke”, snimaju specijalne emisije, organizuju masovni “ispraćaji” (kao da korone nema i kao da Đole baš od nje nije preminuo). Tuguje i region, čak se i ćirilica “pojavila” u Zagrebu. Zamislite samo to čudo!!! Nije baš da sam odrasla uz njegovu muziku. Više bi se to moglo reći za Nove fosile, ali volela sam te melanholične note i emotivne tekstove kojima je pleo divne i dirljive životne priče. Žao mi je što je otišao, prerano i besmisleno i, kao i u mnogim drugim slučajevima, ne želim da učestvujem u primitivnim raspravama nad mrtvim čovekom po

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.