arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Znam da sam ponosna što si bio moj đido

E moj djede, koliko me bole ove ruševine i tvoj trud koji polako i sigurno nestaje. Znam da je bolelo i tebe, zato si i otišao prerano… I kako da te ne boli, kako da zaboraviš i zatvoriš ta vrata?! Gledam ove slike već danima….i razmišljam … Deda je bio stvaralac, majstor, stolar koji je svojim rukama gradio život i školovao decu. Svi prozori, vrata, sve drveno što je postojalo u ovoj kući i dvorištu, njegovo su delo, njegova muka i znoj. I ne samo to! Ostavio je moj vredni đido svoj pošteni i stvaralački trag i u selu… na kućama, štalama, u podrumima, na kacama (drvenim buradima) koje je

Đurđica Dragaš: KA MEĆAVI

Rodila me bela tama,donela me snežna noć.Studenim me mlekom mećava podojila,međ’ borovima kolevku svila. Rasla sam k’o žito mlado,zeleno,ustalasalo,rosom okupano. Stasala k’o klasje zrelo,jedro,jako,suncem okaljeno. Posekla me ruka mračna.Nad ponorom dušu pustih.Neka leti,mlada,snažna.Nek’ se vrati kući našoj,zatvorenoj,ugašenoj. Nek’ otvori prozor k šumi,neka pusti jato ptica.Nek’ poleti ka mećavi,bela,snežna,jamom nebu obećana! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Đurđica Dragaš: Molitva

Ima li te Bože, gledaš li me, crnu, među trulim telima, među rođenima?! Vode,vode,plačem bez suza,iz mraka,sa dna ponora. Ne boli me ništa,nemam noge, nemam ruke,nemam srce u grudima.Samo oči imam,oči što još vide parče neba,dalekog, plavog i tuđeg. Ne čujem odavno,ni vetar, ni kišu, ni korak zveri.Ne čujem jauke i samrtni ropac,dečji plač i majčinu molitvu.Ne čujem poslednji drhtaj života u ovom bezdanom paklu.Tišina, tišina, tišina… Samo još moje oči žive i gledaju nebo.Samo još moja utroba vapi za kapljicom vode. Ima li te Bože,gledaš li me,crnu, među trulim telima, među rođenima?! Uzmi mi oči, da ne vidim nebo,uzmi mi dušu, da zaboravim,vodi me put svetlosti tvoje.Vodi me iz

Đurđica Dragaš: LIČKO MILjE

Lika me jadom ojadi, ranu mi ranjena otvori. Lika me miljem pomilova.Lika me zlatom ozlati.Vodom napoji.Lika me suzom zasuzi.Lika me žalom ožali. Lika me zelena ozeleni.Lika me cvetom rascveta.Snagu mi snažna dade.Lika me kamenom okameni.Lika me jadom ojadiRanu mi ranjena otvori. Lika se svetom rasvetli.Lika ga svetlom osvetli.Lika se mrakom zamrači.Lika se jamom zajami. Lika se pesmom opeva.Suzom ka nebu vinu. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: BEZIMENA

Bura će ti lička uspavanka biti, more će ti rane vidati Kamen mi na grudima leži. U tuđem grobu, ja i duša moja. Rastasmo se i sastasmo, kao noć i novi dan, kao oblak i sunce, kao večiti krug života. Ne bole me rane moje, izlomljeni prsti kojima sam kamen grebala, živa zakopana. Ti me boliš, radosti moja. Boli me što te rodih da samo zlo upoznaš. Oprosti što te na grudi ne privih, što te se ne nagledah. Praštaj što ti majka ime ne dade, što će te večno radošću zvati. Spavaj sada, neljubljeno moje. U grobu hladnom gnezdo sam ti svila. Bura će ti lička uspavanka biti, more

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

GOSPOJINA U SVRAČKOVOM SELU

Danas je veliki pravoslavni praznik – Velika Gospojina ili tačnije, Uspenje presvete Bogorodice. Slave danas brojne porodice, sela i gradovi… Piše: Đurđica Dragaš – Beograd, 28.8.2024. I da ovaj datum ne pamtim kao dan u kojem sam 1991. postala izbeglica, sećala bih ga se samo po lepom, po seoskoj (zavetnoj) slavi u Svračkovu selu. Živela je tamo baba Bosa, babina jedina sestra i nije bilo šanse da “omašimo” i propustimo priliku da posetimo nju i porodicu i proslavimo, uz nezaobilaznu ličku jagnjetinu. Slavila se Gospojina u Svračkovu selu, baš onako kao i slave u skoro svim ličkim selima… bez liturgije, sveštenika, bez odlaska u crkvu, sa pomalo nejasnom mišlju o

Đurđica Dragaš: NEIZBROJANI

Mnogo nas je… mnogo više nego vas!! Pitate koliko nas ima,tražite nam imena…. Mi smo neizbrojani, bezimeni.Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi.Iza nas ostaše pusta sela,izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu,u proleću što nas probuditi neće.U svakoj pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u kamenu što ga bacate na nas,u svakoj gruboj reči,u zaboravu kojim nas ubijate ponovo. Al’ mi vas pratimo, nevidljivi, lagani,

Đurđica Dragaš: KRV NA KAMENU

Posveđeno svim nevinim žrtvama ustaškog logora Slana na ostrvu Pagu. Vezaše mi kamen oko vrata.Odvuče me na dno,plavo i samotno.Nestade mi daha u grudima,zaboli me so na ranama.Al’ trajaše kratko.Oslobodi me smrt,bela i svečana. Gledam gore ka pučuni.Gledam krvnike.Krvave im oči, krvave im ruke, krvavo im more.Al’ ne mogu mi više ništa,ovde na dnu gde ribe spavaju,ovde na dnu gde sanjam zlaćanu njivu, kućicu belui ruke dečje oko vrata. Ne mogu mi ništajer moga tela nema više.Ne bole me krvavi tabani,iščupani nokti,razderane grudi. Ne boli me ni duša,i nju je smrt rodila ponovo.Da luta,da gleda,Da pamti. I poješće more moje telo,kosti će moje postati pesak,al’ duša će lutati po kamenu

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.