GENOCIDNA IDEOLOGIJA HRVATA

− o uzrocima i vremenu nastanka −

Piše: Vasilije Đ. Krestić

            Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja koje je i u ranijoj i u novijoj prošlosti moćno uticalo i još uvek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa,  pogrešnog i tendencioznog tumačenja tih odnosa, koji su i posle Prvog i Drugog svetskog rata ulepšavani i doterivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje  državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih srpskih i hrvatskoh nesporazuma, sukoba, genocidnog stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno verodostojan način. Stoga što se bez boljeg poznavanja ovog pitanja, bar u granicama u kojima je ono vezano za bitisanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ne može naučno objektivno oceniti i razumeti ni prošlost ni sadašnjost srpsko-hrvatskoh odnosa, pokušaću u što kraćim potezima da ga osvetlim.

            Čitava istorija Hrvata u državnim okvirima Ugarske (od 1102. g.) i Austrije (od 1527. g.) prožeta je neprestanim raspravama o državnopravnom statusu Hrvatske. Cilj tih rasprava bio je da se istakne i dokaže da je Hrvatska, i u državnim okvirima Ugarske i Austrije, sačuvala svoju samostalnost, da se utapanjem u nove države nije izgubila njena državna posebnost. Što je u praksi, u životu, hrvatska državnost bila manja i uža, to je u raspravama koje su vodili Hrvati, ona sve više isticana i dokazivana. Stolećima vodeći papirološku državnopravnu borbu sa Mađarima, Hrvati su postali istinski eksperti u toj oblasti. Čak i onda kada je njihova državnost bila svedena na tanke niti, pa i kada su te niti bile pokidane, kada je Hrvatska postala obična pokrajina Ugarske, hrvatski političari su zadivljujućom upornošću isticali da treba razlikovati stvarno od pravnog stanja. Svim silama trudili su se da dokažu, što je bilo teško i nemoguće dokazati, da u pravnom pogledu nikada nije došlo do diskontinuiteta hrvatske državnosti.

            Zahvaljujući tim i takvim vekovima vođenim raspravama sa Mađarima, hrvatska istorija i politika duboko su prožete državnim pravom i istoricizmom. To  opterećenje nije nestalo ni onda kada se Hrvatska izdvojila iz Austrougarske i kada se našla u sastavu prve i druge Jugoslavije. Uočljivo je da njeni politički čelnici i danas, kao da vreme stoji, da se kod nas i u svetu ništa nije promenilo, operišu podacima kojima su operisali i njihovi prethodnici iz davno prohujalog staleškog – feudalnog društva.

            Hrvatska politika u doba feudalizma, opterećena i do srži prožeta državnim  pravom i istoricizmom, imala je u odnosu na Ugarsku i Austriju, do Revolucije 1848/49. godine, odbrambeni karakter. Posle Revolucije 1848/49. ona nije izgubila taj karakter, ali je iz godine u godinu sve više dobijala agresivne i zavojevačke osobine. U tom pogledu hrvatska politika se u vekovnoj državnopravnoj borbi protiv Ugarske, pa i Austrije, poistovetila sa mađarskom agresivnom i zavojevačkom politikom. Isto onako kako su Mađari vekovima atakovali na Hrvate, tako su Hrvati, ali mnogo bezobzirnije i surovije, atakovali na Srbe. U odbrani „historijskog prava hrvatskog naroda”, koja je imala cilj da „oživotvori hrvatsko državno pravo”, tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku državu, u drugoj polovini XIX veka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, koji je oštricu svoje netrpeljivosti najčešće i najžešće, od najranijih dana do danas, usmerio protiv Srba. Uz to, po uzoru na mađarsku stalešku politiku započetu s kraja XVIII veka, izraženu u devizi da na tlu Ugarske postoji samo jedan narod – mađarski – većina hrvatskih političara je smatrala da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan „diplomatički”, odnosno „politički” ili, kako bi se danas reklo, „konstitutivni”  narod, a to je hrvatski.

            Pitanje „političkog” tj. „diplomatičkog” naroda Hrvatske zaslužuje posebno objašnjenje stoga što su mnoge nesuglasice između Hrvata i Srba, ne samo u ranijim decenijama već i u savremenim zbivanjima, plod hrvatske nacionalno-političke ideologije koja je utemeljena na ideji o postojanju jedinstvenog hrvatskog „političkog” naroda. Objašnjenja su nužna baš zato što su u borbi za i protiv politike utemeljene na ideji o hrvatskom „političkom” ili „diplomatičkom” narodu između Srba i Hrvata stvorene razlike u pogledima koje su bile i koje su do danas ostale teško premostive. Zbog njih je dolazilo do neprestanog žestokog međusobnog sučeljavanja, rađanja netrpeljivosti i mržnje, koje su u određenim hrvatskim građanskim i malograđanskim krugovima dobile protivsrpske genocidne osobine. Brojni su i pouzdani podaci koji nedvosmisleno potvrđuju da je do krize u odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj uoči sloma druge Jugoslavije došlo zbog toga što su u toj republici zavladale političke ličnosti i stranke kojima je na srcu ležala nacionalno-politička ideologija utemeljena na ideji da na hrvatskoj državnoj teritoriji može da postoji samo jedan i to hrvatski konstitutivan narod.

            Ideja o „političkom” narodu zasnovana je na feudalnom državnom pravu. Ona je nastala u staleškom društvu, kada su „politički” narod činili samo feudalci, a ne građani i seljaci. U času kada je ta ideja početkom šezdesetih godina XIX veka u Hrvatskoj stekla znatan broj pristalica, Imbro Ignjatijević Tkalac, iskreni i dosledni Jugosloven, odlučno je ustao protiv nje.[1]

Poput Tkalca i Andrija Torkvat Brlić je smatrao da je ne samo besmisleno već i opasno Hrvate proglašavati a Srbe i ostale narode u Hrvatskoj lišavati statusa „političkog” naroda. Suprotno onima koji su sledili politiku Franje Račkog, biskupa Josipa Jurja Štrosmajera, Antuna Jakića, Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, Brlić je tvrdio da „Hrvati nemaju nikakvih državnih prava”, već da ta prava, ali samo na papiru, ima Trojedna kraljevina.[2] Uviđajući koliko je čak i za ono vreme bila reakcionarna i po odnose dva naroda opasna politička misao Hrvata oslonjena na državno pravo Hrvatske, Brlić je onima koji su je zagovarali poručio:  „[…] Ele vi tjerajuć lisicu iztjeraste vuka, jer na naravno pravo narodnosti i slobode sasvim zaboraviste, iz same revnosti za historiju ne Hrvata nego trojedne višeplemene kraljevine. Srbi trojedne kraljevine ne napadaju temelj ili ti državno pravo trojedne kraljevine, nego ne daju da ta prava Hrvati monopoliziraju. Ili zar Slavonija i u njoj Srbi, nemaju pravo ‒ imadu nego Hrvatska i u njoj Srbi? A tko radi između Srbah o tom da trojedna izgubi autonomiju? Usijani mozak Jakićev, Račkog i kompanije to rade, a ne Srbi! […]”.

Osuda A. Torkvata Brlića nije se svela samo na pojedine političke ličnosti i na postojeće stranke već i na list Pozor, uticajni glasnogovornik Štrosmajerove Narodne stranke, koji je, po njegovoj oceni, postao „bogumrzak”, jer o svemu tome je „hrvatomanski počeo pisati”.[3]

Uz Tkalca i Brlića svrstao se i mladi pisac August Šenoa. Kao saradnik Pozora on nije pisao „hrvatomanski”. Na postavljeno pitanje da li je narod srpski „politički” narod Šenoa je odgovorio da jeste, „jer je tako sklopio ugovore s krunisanimi ugarskimi kraljevi”.[4]

Vatreni zagovornici politike zasnovane na hrvatskom državnom i istorijskom pravu bili su svesni da je to pravo jedan od glavnih remetilačkih činilaca u odnosima između Srba i Hrvata. Uprkos tome, i baš zbog toga, oni su se čvrsto držali tog prava smatrajući da je ono važnije od sporazuma i sloge sa Srbima. Najuverljiviji dokaz o tome nalazimo u nacrtu sporazuma o zajedničkim političkim nastupima Hrvatske pučke seljačke stranke i Stranke prava, tzv. milinovaca. Nacrt je sastavio Stjepan Radić i početkom avgusta 1909. godine dostavio ga je Mili Starčeviću. U tački dva nacrta napisano je: „Obje su stranke prodahnute hrvatskim državnim pravom i hrvatskom državnopravnom idejom, te od nje nimalo ne popuštaju niti za volju inače potrebne i poželjne narodne sloge s onim dielom našega naroda, koji se i na hrvatskom državnom području s raznih razloga nazivlje srbskim imenom”.[5]

Već iz ovoga što je rečeno vidi se da među Hrvatima nije bilo jedinstvenog stava prema državnom pravu Hrvatske i iz njega proističuće političke ideologije koja se ticala institucije „političkog” naroda i teritorijalnih pretenzija. U času kada su, početkom šezdesetih godina, obrazovane političke stranke, moglo se uočiti da je većina hrvatskih javnih radnika svoju politiku zasnivala na državnom pravu, a da je samo mali broj bio spreman da u politiku ugradi savremenija načela prirodnog i nacionalnog prava. Sukob između tih dveju grupacija, jednog konzervativnog i reakcionarnog, drugog naprednog i savremenog, trajao je dugo i vođen je sve do naših dana, do raspada Jugoslavije. Konzervativniji i reakcionarniji deo hrvatskog društva nikad nije hteo dobrovoljno da prizna Srbe u Hrvatskoj za „politički” narod. Činio je to samo onda kada je, sticajem političkih i drugih okolnosti bio prisiljen. Napredniji deo hrvatskog društva, koji je uspeo da se oslobodi staleške politike i feudalnog državnog prava, prihvatao je Srbe kao ravnopravne nacionalne i političke partnere. Prema tome, od pobede jednih ‒ odnosno drugih društvenih snaga ‒ zavisio je položaj Srba u Hrvatskoj i odnos koji je vladao između Srba i Hrvata.

Nije slučajno to što je konzervativno i reakcionarno društvo u Hrvatskoj dugo imalo i što je očuvalo prevagu nad njenim naprednim građanskim slojevima. Posle Revolucije 1848/49. godine, kada je srušen feudalni sistem, Hrvatska je tokom čitave druge polovine XIX i početkom XX veka, u društvenom i političkom pogledu sačuvala polufeudalni karakter. Bivši feudalci, posebno bogate velikaške veleposedničke porodice, dobrim delom stranog porekla, i dalje su svojim kapitalom, moćnim vezama i ugledom, igrale značajnu ulogu. Zahvaljujući tome mnogi principi koji su važili u staleškom društvu, bili su na snazi i u novom građanskom periodu. Samo time može se objasniti činjenica da je državno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u programima svih hrvatskih građanskih političkih partija, sve do početka XX veka. Vekovima živeći po regulativima tog prava, u hrvatskom društvu odnegovano je osećanje koje se duboko useklo u svest većine mislećih Hrvata. To osećanje, koje ih je skroz proželo, i danas preovlađuje njihovom svešću, pa stoga kod većine Hrvata koji se bave politikom državno i istorijsko pravo čine polaznu osnovu svake njihove javne aktivnosti.

Ako je hrvatska politička misao utemeljena na državnom i istorijskom pravu još u XIX veku, u okvirima Austrije i Austrougarske, od naprednijih i dalekovidijih savremenika, ocenjivana kao reakcionarna i po odnose Srba i Hrvata štetna i razorna, onda je razmljivo da ta misao danas ne može dobiti povoljne ocene. Naprotiv, reč je o jednom recidivu feudalnog društva. Po svojoj prirodi on je suprotan svim građansko-demokratskim shvatanjima. Izuzetno nepovoljno i štetno delovao je na odnose između Hrvata i Srba. Služio je  kao kvasac za podsticanje sve novijih i sve žešćih sukobljavanja.

Kada je Revolucijom 1848/49. godine srušen feudalizam, čime su feudalci izgubili mnoge prerogative koje su dotle imali, došlo je do sadržajnih promena koje su se ticale „političkog” naroda. Ranije, u staleškom društvu, „politički” narod činili su, što je već rečeno, samo feudalci. Sada, u građanskom sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski „politički” narod. Po tom principu Srbi u Hrvatskoj bili su deo hrvatskog „političkog” naroda. Njima su priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalnopolitička individualnost, odnosno konstitutivnost. Ona je, naprotiv, svuda čak i grubo poricana.

Sa nekoliko primera pokazaću kako su vrlo istaknuti hrvatski političari i naučnici tretirali Srbe u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kako su smatrali da su svi stanovnici tzv. trojedne kraljevine Hrvati, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, već samim tim i zbog toga što su rođeni na teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Don Mihovil Pavlinović, poznati hrvaski prvak pravaškog opredeljenja iz Dalmacije, zapisao je: „U Hrvatskoj bio tko vjere koje htio, zvao se imenom kojim volio, svak se rađa Hrvat”.[6] Vjekoslav Klaić, ugledni hrvatski istoričar i profesor Sveučilišta u Zagrebu, u listu Vienac, 1893. godine, pri tobožnjem naučnom objašnjenju šta znači ime Hrvat a šta Srbin, napisao je „da je pravo nacionalno ime za narod od Istre do Balkana ime Hrvat, a plemensko Srbi tj. Srbi su species hrvatskog genusa. Svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin”.[7] Frano Supilo, znameniti hrvatski političar u svom pravaškom listu Crvena Hrvatska, koji je izlazio u Dubrovniku, 1895. godine istakao je: „Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama (tj. u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji ‒ V. K.) Srba nema. Oni koji se u Banovini (tj. u Hrvatskoj i Slavoniji ‒ V. K.) i Dalmaciji Srbima nazivaju nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati […].”[8] Kad je Hrvatski sabor 11. maja 1867, u vanrednim političkim okolnostima, kad je osetio „da mu se penje ropac u grlo,” izjvio „da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan,” Eugen Kvaternik je taj čin osudio kao svojevrsnu izdaju. O tome je 10. septembra 1868. Mihovilu Pavlinoviću napisao: „[…] kako da se Hrvati još čemu od drugdje nadaju, kada opet ti isti ‘prvi sinovi domovine’ pogaziše prava, krv i narodnost, te um tj. znanost, priznavši godine 1867-me, na svom saboru, da imade na svetom hrvatskom zemljištu, osim narodnosti i jezika hrvatskoga, njeki još drugi, srbski narod i jezik, pravo ravno s Hrvati na svetu našu baštinu hrvatsku? Počiniv tu pogrdu nad narodom našim, ne kaže li vam plemenito vaše srdce, da se maskirani patriotizam tiera sa svetinjami budućnosti vladalo u feudalnom društvu našega naroda? ‒ Zar ti patrioti ne uviđaju još, da srbež kroz milom ruštinu zastupa barbarstvo bizantinsko; germanstvo nevjeru protestantsku? A s obimi nas življi spojiti, amalgamirati misle, odvraćajući Hrvate od francezkog katolicizma, koji i naše zvanje i vjeru krije! […].”[9] Mogla bi se sačiniti antologija sličnih stanovišta poricanja srpske nacionalne i političke individualnosti u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje proisteklog prava hrvatsko građansko društvo držalo se u okvirima svoje države istih principa kojih su se držale mađarske vlade u okvirima Ugarske u posleapsolutističkom (nakon 1860. g.) a naročito u dualističkom periodu (posle 1867. g.). Po tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog „političkog” naroda. Shodno tome, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, činili su deo hrvatskog „političkog” naroda i u političkom pogledu bili su Hrvati. Ako se u ovom trenutku prisetimo načela koje je vladalo u feudalnom društvu, koje je glasilo: čija zemlja onoga i vera, onda, imajući u vidu principe koji su važili u građanskom društvu za naciju u Ugarskoj i Hrvatskoj, možemo zaključiti da je stari feudalno-reliogiozni princip samo preobličen pa je glasio: čija zemlja onoga i nacija. U skladu sa ovakvim geslom, kada je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine, u članu 59. rečeno je „da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod”.[10] Time je, zapravo, izvršena identifikacija zemlje sa narodom, jer ako je zemlja hrvatska i narod je morao biti hrvatski.

Prema ovom principu, koji je ugrađen i u zakon o nagodbi, u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili deo hrvatskog „političkog” naroda i u političkom pogledu bili su Hrvati. Da bi se ova politička fikcija ‒ da u Hrvatskoj nema Srba ‒ i u praksi ostvarila, preduzmane su mnoge administrativno-političke mere. S tim zadatkom i s takvim namerama u pojedinim statističkim prikazima Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj sa neuporedivo malobrojnijim Ciganima i Jevrejima. Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnost, kao Hrvati grčko-istočne vere.[11] Kako se težilo stvaranju homogenog hrvatskog „političkog” naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavljano gde god se moglo i kad god se moglo izostaviti.[12] Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana „grčko-istočnom” i „grčko-nesjedinjenom”. U određenim krugovima, posebnu pravaškoj i frankofurtimaškoj štampi, Srbi nikad nisu nazivani svojim nacionalnim imenom već raznim pogrdnim kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne i nakot za sjekiru zreo, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije i slično. Ante Starčević nazivao ih je: „blatni skoti”, „gnusna ropska stvorenja”, „prodane mešine”, „pseta austrijska”, „pseta pustjena s verige”, „smeće” itd. Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je izbegavan pa je nazivan: hrvatski narodni, naš jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslavenski.[13] Iz istih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog „političkog” naroda i etnički čiste Hrvatske, čitav školski sistem je od 1874. godine bio u službi hrvatzacije. Ćirilica, kao srpsko pismo, na razne načine, često i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe.[14] Srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, bili su zabranjivani. Uz sva ta potiskivanja, brisanja i nepriznavanja, Srbi su kao građani uživali punu ravnopravnost. Ali, zato što nisu bili priznati kao „diplomatički” narod, što su   tretirani kao deo hrvatskog „političkog” naroda, što su bili podvrgnuti nasilnoj hrvatizaciji, bili su nezadovoljni i uvređeni pa su ne samo oštro osuđivali hrvatsku politiku već su joj se, gde god su nalazili da je to potrebno, otvoreno i suprotstavljali.

Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj ispoljena je u raznim vidovima, a iz njih su se, prema kazivanju Svetozara Miletića, srpskog političkog prvaka iz Ugarske, izrodile nemile pojave, „jer je seme razdora palo na uvređeno osećanje naroda srbskog”. Da bi obezbedili svoj opstanak u Hrvatskoj, da bi se očuvali kao nacija, Srbi su već sredinom šezdesetih godina XIX veka tražili da se donese zakon o političkoj ravnopravnosti Srba sa Hrvatima; da narodna ravnopravnost stekne važnost u zakonodavstvu i upravi; da u županijama, srezovima i opštinama, u kojima su Srbi imali većinu, u zvaničnoj upotrebi bude ćirilica; da Srbi svim organima vlasti budu zastupljeni u srazmernom broju; da svoj nadzor nad srpskom crkvom i veroispovednim školama država poveri Srbima i da Srbi imaju pravo na srazmernu državnu pomoć „za sva zavedenja” koja imaju i Hrvati.[15]

Držeći se principa švajcarskog teoretičara državnog prava Johana Kaspara Blunčlija (Bluntschli) „da je narod velik koliko i država”, što je značilo da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven narod Hrvata, list Pozor đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera, koji je bio najuglednji organ hrvatske Narodne stranke, odbacio je sve zahteve Srba u Hrvatskoj. Dopisnik Pozora koji je lansirao Blunčlijevu ideju „da je narod velik koliko i država,” zloslutno je zapretio Srbima ako budu insistirali na isticanju svoje nacionalne posebnosti da će ih Hrvati „iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime, državni bitak, zamieniti staru poviesnicu novom, promieniti ustanove, poprimiti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod […]”, razume se hrvatski.[16]

 Zanimljivo je i zaslužuje da bude naglašeno da je ova pretnja Srbima koji nisu pristajali da budu pravoslavni Hrvati i deo hrvatskog političkog naroda, koji nisu želeli da budu pohrvaćeni, izrečena od stranke koja je u ranijoj istoriografiji ocenjivana kao stranka jugoslovenskog opredeljenja. Ako je ta stranka, umerenija prema Srbima od Stranke prava, bila spremna na brutalni obračun sa Srbima koji su bili protiv njene zloslutne političke ideologije, mnogo veća opasnost pretila je od   nacionalno isključivih pravaša.

Da bi stale na put širenju srpske nacionalne svesti u Hrvatskoj dve najjače opozicione hrvatske stranke, Stranka prava i Neodvisna narodna stranka, ili Stranka Obzora, koje su čitavu politiku gradile na temeljima hrvatskog državnog i istorijskog prava, otvoreno su sprečavale osnivanje bilo kakvih posebnih srpskih ustanova, društava i organizacija. S druge strane, svim raspoloživim sredstvima, i na sve moguće načine, one su razvijale, širile i jačale hrvatska nacionalna osećanja.

Za vreme vlade bana Ivana Mažuranića (1873‒1880) došlo je do pravog brutalnog obračuna sa Srbima iz Pakraca i drugih mesta, koji nisu krili svoja nacionalna osećanja, koji su simpatisali s pokretom Ujedinjene omladine srpske, sarađivali u novosadskom listu Zastava, obrazovali društvo za skupljanje priloga tom listu, u Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u Srpskoj učiteljskoj školi kao nastavni predmet imali srpski jezik.[17] Ban Ivan Mažuranić ocenio je da su svima tim aktivnostima širene ideje srpstva, čime su uneti mržnja i razdor „između katoličkoga i grčko-istočnoga žiteljstva”. Uz to Mažuranić je došao do zaključka da su Srbi pomenutim delima išli na to „da se srbskomu elementu pribavi neka, s državnopravnog gledišta neopravdana premoć i politička prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji”. Da se sve to ne bi desilo, osumnjičeni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohapšeni, a oni koji su bili zaposleni otpušteni su iz službe bez prava zaposlenja na državnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije.[18]

Mažuranićeva protivsrpska akcija jasno je nagovestila pravce kojim će se kretati hrvatska politika oslonjena na hrvatsko državno i istorijsko pravo i na ustanovu „političkog” naroda. Vrlo brzo ispostavilo se da je i samo srpsko ime u Hrvatskoj predstavljalo „politički prestup”, da je sve što je srpsko trebalo iskorenjivati da bi se stvorila etnički čista, verski jedinstvena ‒ katolička velika hrvatska država. Kakvo raspoloženje je vladalo prema Srbima kod onih Hrvata koji su sledili politiku hrvatskog državnog i istorijskog prava savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskoga naroda dr Pere Gavranića. U njoj piše: „[…] danas  zacielo nema nigde u Evropi među raznojezičnim Hrvatima veće mržnje, nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja doduše nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Težnja hrvatska i težnja srpska ne bori se doduše oružjem u ruci, jer takve nam borbe ne bi dozvolili naši sadašnji gospodari, ali za to borba itekako obstoji, i to podmukla, potajna, gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati, buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji”.[19] (Kurziv ‒ V. K.)

Da je mržnja Hrvata prema Srbima, zbog toga što nisu bili spremni da budu Hrvati pravoslavne vere, bila velika, pa da su neki Hrvati već tokom šezdesetih godina XIX veka bili spremni da ih unište, dokazuje nam Eugen Kvaternik. U pismu upućenom 22. juna 1869. don Mihovilu Pavlinoviću Kvaternik je, između ostalog, napisao: „[…] stoga otvoreno velimo: samo izdajice domovine i kervi naše, izdajice uma tj. znanosti, može vere radi reći na svetoj hervatskoj zemlji da je Serb a ne Hervat. Otvoreno velimo dotičnim, da će znati hervatski narod osvetiti takovo izdajstvo, uništiv takovi nakot vere, koja je kadra iz ljudih učiniti izdajice kervi i svetinjah svakomu narodu najmilijih […]”.[20]

Svedočanstvo o netrpeljivosti i mržnji prema Srbima nalazimo i u pismu Dragutina Jagića iz 1901, u kojem, povodom sahrane kralja Milana Obrenovića u manastiru Krušedol, on piše: „Da je na naše bilo, mi bi bili Milana dali mrtva ‘per šub’ ekspedirati još dalje od Biograda, jer i mrtvi Srbi još nam čine u Hrvatskoj smetnju i svađu”.[21]

Da je mržnja prema Srbima početkom XX veka bila ogromna, da im je pretila velika opasnost, dokazuje brutalno otvorena izjava frankovca dr Jerka Pavelića saopštena u Hrvatskom saboru, kada je 1907. godine rekao da bi on, sa svojim političkim istomišljenicma, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Slavoniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Izjavio je: da  kad bi frankovci bili na vlasti „takozvani” Srbi za 48 sati postali bi „pravoslavni Hrvati”.[22]

Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. On je rekao: „Izjavljujem da smo mi Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je tako što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod koji ne pretopi u drugi […]”. [23] Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog pitanja bio spreman, jer od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postalo je sastavni deo programa znatnog dela hrvatskih političara.

 Uočavajući zloćudne frankovačke namere prema Srbima, naročito u vreme aneksione kriza i zagrebačkog veleizdajničkog procesa, Stjepan Radić je o tome napisao: „Na poslednjem veću Frank-Starčevićeve stranke prava prihvaćen je čudan zaključak, o kojem novine mnogo pišu […]. Ustrojila se naime ‘Hrvatska narodna legija’ tj. oružana četa ‘za obranu hravatske domovine’ […]. No najstrašnije je ovo: Ovo što hoće legija, to je ne samo mržnja, to je gotovo klanje Srba. I onda oni koji su za legiju, govore, da će se Bosna u kojoj ima oko 700.000 Srba, sjediniti s Hrvatskom da te Srbe ‘žedne hrvatske krvi’, ili mi pokoljemo, ili oni zbilja popiju našu krv […]”.[24] (Kurziv ‒ V. K.) Kada je Josip Frank počeo da sakuplja dobrovoljce za tzv. Hrvatsku narodnu legiju, koja je imala zadatak da se vojno suprotstavi navodnim pripremama Srbije za upad njene vojske, četničkih i komitskih odreda u Bosnu i Hercegovinu, deo muslimana, koji se uključio u Frankovu stranku, bio je spreman da proliva i svoju krv u odbrani misli „ujedinjenja svih hrvatskih zemalja”.

 Hrvatski ban Pavao Rauh (1908 ‒1910) mogao je da radi sa Srbima šta je hteo. Car Franja Josif je pred njim otvoreno ispoljio ljutnju na Hrvatsko‒srpsku koaliciju, posebno na Srbe koji su, po njegovom uverenju, u Koaliciji igrali odlučujuću ulogu. Po svedočenju Isidora Kršnjavija, poznatog hrvatskog političara i profesora Sveučilišta u Zagrebu, koji je bio odlično obavešten, jer je i sam učestovao u svim ovim događajima kao značajni činilac, da Srba u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo oko 700.000, Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti.[25]

Sama pomisao na fizičko uništavanje Srba, kao i rasprava koju je Rauh o tome vodio sa svojim istomišljenicma, najbolje svedoči o protivsrpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko tadašnjeg hrvatskog bana i o tome kojim idejama su oni bili zaokupljeni i na koji način su nameravali da reše pitanje tamošnjih Srba,

Višedecenijske pripreme za obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj ideologji do rata 1914. Kada je te godine u sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe treba unišptiti. Na dan atentata, usred Zagreba, javno je rečeno da se „i u našem krugu na našem tielu nalazi sva sila krpuša u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti  ih. To neka nam bude od danas cilj!”[26]

Zbog velikog neraspoloženja i mržnje prema Srbima nimalo nije slučajno što je, početkom XX veka, Isidor Kršnjavi zabeležio: „Bilo je jedno vrijeme, kada se pisalo da treba sve Srbe sjekirom utući. Ova misao izriče otvoreno i dosljedno jedini način, kojim bi se dala provesti hrvatska misao […]”.[27] Po viđenju Kršnjavija  „Što je drugdje antisemitizam, to je kod nas (Hrvata ‒ V. K.) antisrbizam”.[28] Time je hteo da kaže do je to neka vrsta odbrane Hrvata od Srba.

Baš zato što se smatralao da se „hrvatska misao” može ostvariti samo uništavanjem Srba, oni su se našli na udaru ekstremnih i ekskluzivnih Hrvata, koji su se regrutovali iz različitih društvenih slojeva. Ti udari, sa manjim ili većim prekidima, zavisno od okolnosti, trajali su i traju više stotina godina, a izvođeni su uvek s istim ciljem: na temelju državnog i istorijskog prava Hrvatske stvoriti etnički čistu i veliku, verski ‒ katolički jedinstvenu hrvatsku državu. Samo time mogu se objasniti protivsrpske demonstracije u Zagrebu 1895, 1899. i 1902. godine, zagrebački protivsrpski veleizdajnički proces 1908/1909, pogromi nad Srbima 1914/1915, i genocid počinjen nad njima 1941/1945. godine. Samo time može se objasniti secesija Hrvatske i razaranje Jugoslavije 1991, godine, kao i namera da se Hrvatska brani na Drini. Pretvaranje Srba u Hrvatskoj, prema hrvatskom ustavu iz decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu nastavak je politike koja počiva na ideji o samo jednom ‒ hrvatskom „političkom” narodu. Rezultat takve politike je i apsolutni izgon ćirilice i promena naziva službenog jezika u Hrvatskoj, koji je od hrvatskog ili srpskog postao hrvatski. Iz tih razloga i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti postala je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Miniranje i spaljivanje srpskih kuća, izdavanje i uskraćivanje domovnica, potpisivanje iskaznica o lojalnosti, izbacivanje iz stanova, otpuštanje s posla, ubijanje i prisiljavanje na iseljavanje, u službi su „hrvatske misli” čije izvorište je u državnom i istorijskom pravu Hrvatske.

Premda je još 1866. godine I. I. Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati „na starim hartijama i na virtualnim teritorijalnim tražbinama”, politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla biti drugačija nego velikohrvatska i antisrpska. Do kojih ambicija, gotovo paranoidnih, se išlo u teritorijalnim zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava pokazuje primer pravaškog lista Hervatska. U njenom članku pod naslovim Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa, u br. 6 iz 1871. godine piše: „zemlje što ih obuhvaća deržavno pravo Hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincilanih imenah, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia ‒ ter ove ukupno jesu jednim pravim imenom: Deržava Hervatska. Ove zemlje prostrane su preko 4.000 četvornih miljah, a stanovnici im broje do 8 milionah dušah”.

Stanovište Hervatske nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara, nije bio stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodni ishod duboko usađenog i široko rasprostranjenog uverenja. Eugen Kvatrnik je još 1869. godine napisao don Mihovilu Pavlinoviću da ako se bude sledila politika Stranke prava, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo, onda će „ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol[skih] alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske […]”.[29]

Kada je početkom sedamdesetih godina XIX veka objavljen program Hrvatske stranke prava, stranka je 1869. pokrenula list pod imenom Hervatska. Tada je naglašeno da će Hervatska nastojati „oko ujedinjenja našega hervatskog plemena u jedno, i to prije svega narodno, zatim i političko-deržavno telo”. Rečeno je i da će stranka prikupiti uz hrvatstvo Dalmaciju, Krajinu i Istru i da će pod žezlom Habzburgovaca okupiti sve „saplemenike” Hrvate „drevnoga Ilirika, Dalmacije, Panonije, Norika, stranom i Makedonije, u jedno narodno-politično nerazdeljivo telo”. Na taj način Hrvati bi, ukoliko bi se povezali s „pobratinskim” bugarskim narodom, mogli postati odlučan činilac na istoku Evrope.[30]

Zadojena takvim velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a „naoružana” državnim i istorijskim pravom, „hrvatska akademička mladež”, iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina, nego „i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija”, hrvatske zemlje.[31] Jedan od sledbenika pravaša, „tog specifičnog Hrvatstva”, kako ga je okarakterisao Franjo Rački, Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim oblastima, napisao je „da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu.” [32]

Geomanija Stranke prava došla je do izražaja i u njenim kasnijim programima. Tako je u programu prihvaćenom na velikoj stranačkoj skupštini održanoj u Zagrebu 26. juna 1891, koji je napisao Ante Starčević s 250 svojih pristalica, u prvoj tački rečeno: „Stranka prava, stojeći na temelju državnog prava i narodnog načela, radit će svim zakonitim sredstvima da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rijeci s kotarom i u Međumurju, Bosni i Hercegovini i Istri, sjedini u jedno samostalno državno tijelo u okviru Habsburške monarhije, te će podupirati svom snagom nastojanje braće Slovenaca, da se i slovenske zemlje ovomu državnomu tijelu prikupe”.[33] U prvoj tački pravaškog programa iz 1894. godine rečeno je: „Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti; uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rieke, Međumurja, Bosne i Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške monarhije”.[34]

Antun Radić je objasnio da bi „ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste je izrezali, to ste iz hrvatskog kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu […] a hoćemo li se najesti, treba nam sredine, treba nam Herceg-Bosne”.[35] Za Antunovog brata Stjepana, Bosna je „kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci nek živi”.[36]

Na Prvom hrvatskom katoličkom sastanku, održanom u Zagrebu 1900. godine, vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler izrazio je želju „da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom”. Ta njegova želja kod prisutnih pozdravljena je „neopisivim oduševljenjem, gromkim pljeskanjem i uzvicima ‘Živila Bosna hrvatska’! ”[37]

List bosansko-hercegovačkih Hrvata, Hrvatski dnevnik, koji je zastupao čisto  rasni pristup u rešavanju teritorijalnih pitanja, objavio je seriju članaka o pripadnosti  Bosne i Hercegovine. Ta serija je 1907. godine štampana u Sarajevu u posebnoj knjižici pod naslovom „Hrvatska Bosna (Mi i ‘oni tamo’)”. Na prvim stranicama te franko-furtimaški zatrovane knjižice kaže se: „Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički  položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatstva prema Bosni. Ono predstavlja kulturnu vezu između Evrope i istoka, vezu između monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula. Ona predstavlja etničku vezu između onog teritorija, na kom je hrvatsko pleme zasnovalo svoju pravu iako još malenu državu sa današnjom Hrvatskom; ono predstavlja vezu, koja u vidu državnopravnom daje našemu kralju pravo, da se u Bosni osjeća vladarom, a ne mandatarom, jednom riječi: samo Hrvatstvo, bilo ono Krstove ili Islamske vjere, predstavlja onaj elemenat, koji je zvan, da zajazi onaj jaz, što postoji između Evrope i Balkana.

 Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsnuti, jer tvrđa veza no čelična je veza krvi!

Da ćemo u tome naići na borbe, to svak zna: eto nas odavna u večnoj borbi protiv onih elemenata, koji gravitiraju s onu stranu opisanog fatalnoga jaza, koje nekakva neodoljiva centrifugalna sila goni iz državne zajednice sa monarhijom, koji  su jučer sretali vlast pod krinkom lojalnosti, a danas pletu niti, te ih bacaju preko Drine, koji nas Hrvate zovu braćom, da nam u bratskom zagrljaju otmu  historična naša prava i našu narodnost, ne bi li je s čarom prodali ‒ na Terazijama!

Alijoš stojimo mi s ovu stranu razmeđa, a oni tamo ostati će s onu(kurziv ‒ V. K.)!”[38]

Ovakvim duhom bili su prožeti velikohrvatski krugovi, a kakvi bi odnosi vladali u toj fantazmagoričnoj vekovima željenoj državi, odgovor nalazimo u listu Hervatstvo. U prvom broju tih novina, koje su se pojavile u Zagrebu 2. maja 1904. godine, između ostalog stoji: „Borit ćemo se za samostalnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakomu napadaju, došao on s koje mu drago strane. Naša će biti zadaća, da se sve u svim granicama javnoga društvenoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu. […] Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo veće organičko proširenje hrvatskoga državnoga prava. […] U Hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski.”

Žestoko se okomljujući na Hrvate koji su bili spremni na saradnju i slogu sa Srbima, Hrvatstvo je pisalo: „Tuj Krist, a tamo Antikrist. Tuj pod hrvatskom zastavom čisto i slavno hrvatstvo, a tamo haos bezglavnih načela i zbrka raznih zastava. Tuj ponos, baštinjen od starih Hrvata, koji nisu dopuštali, ni da im se pedalj zemlje otme bez krvi, a tamo ljudi, koji darivaju hrvatske, hrvatskom krvlju orošene zemlje, kao kakove stare krpe, sve u hatar tobožnje sloge onima, koji ni čuti neće o slozi sa svojim bratom, osim ako si dade odsjeći desnu ruku, Lijepa li bratstva!

Jaz između Srba i Hrvata da će radi nas postati veći! I to nam dovikujete.

A tko je taj jaz dosele premostio? Zar vi? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena! Pa gdje je sloga? Onakvu slogu, kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono, što jesmo i što hoćemo da budemo ‒ Hrvati […] što se pako tiče njihovih (srpskih ‒ V. K.) političkih usurpacija, mi se tako dugo s njima ne možemo složiti, dok hrvatskim zemljama ne priznaju ono, što nas po nagodbi (od 1868 ‒ V. K.) ide jednu zastavu hrvatsku, jedan jezik hrvatski, rečju jedan politički narod hrvatski.”

Prilikom razmatranja obima htvatske države Ante Pavelić i njegove ustaše redovno su isticale hrvatsko državno i istorijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Granica njihove Velike Hrvatske uvek je išla do Drine. U tom pogledu karakterističan je Pavelićev članak Bosna je naša, objavljen 1932. godine. U njemu se, između ostalog, kaže, što se „tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, […] da su to stare hrvatske zemlje, […] te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, većina katoličko-muslimanska, […] i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kaplje krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruži za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati / podvukao ‒ V. K./” .[39] U proustaškoj štampi i literaturi, koje su legalno objavljivane krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina, o Bosni i Hertcegovini uvek je otvoreno pisano kao o hrvatskoj teritoriji.

Pored svega što je rečeno treba znati da je Hrvatska rimokatolička crkva u svemu bila saglasna s franko-furtimašima i Pavelićevim ustašama kada je reč o namerama da Bosnu i Hercegovinu pripoje Hrvatskoj. O tome svedoči činjenica da je na prvom Hrvatskom katoličkom satanku, održanom u Zagrebu 1900. godine, nacrtana geografska karta u koju su ucrtane granice velike Hrvatske od Kotora na jadranskoj obali do Zemuna na ušću Save u Dunav. Hrvatski istoričari su tada, radi toga, „zasukali rukave da dokažu da je to u istoriji bio hrvatski etnički prostor.”[40] To je pokazano i na akademiji Velikog križarskog bratstva održanog u Sarajevu 25. oktobra 1936. godine. Na toj akademiji Bosna i Hercegovina označeni su kao „dedovska gruda” i „domovina” Hrtvatske, čime su, na osnovu hrvatskog državnog prava, ispoljene klerikalne i frankovačke aspiracije na tzv. „hrvatski etnički i državno-istorijski prostor”.[41]

Mesec dana posle sporazuma Cvetković-Maček nadbiskup Alojzije Stepinac uručio je promemoriju Mačeku kojom se, između ostalog, založio za to da Bosna postane katolička i kao takva u pogodnom trenutku lakše bude uklopljena u celoviti etnografski i državno-istorijski okvir Hrvatske.[42]

Kad je 1939. godine organizovano obeležavanje 1300 godišnjice veza Hrvata sa Svetom stolicom prigodnom poslanicom, koja je tim povodom objavljena, a koju je potpisalo 14 najviših hrvatskih verskih starešina, Bosna i Hercegovina označene su kao delovi Hrvatske. Poslanicu su potpisali i apostolski administrator bački Lajčo Budanović i bokokotorski biskup Pavao Butorac, čime je naglašeno da i te oblasti treba da pripadnu budućoj hrvatskoj državi.[43]

Za svaku svoju geomaniju, na primer za Bosnom i Hercegovinom, za Vojvodinom, za delovima Slovenije, za Crnom Gorom, Hrvati su imali mnoga opravdanja; istorijska, prirodna, etnička, geografska, ekonomska, geopolitička i druga. U tom pogledu razradili su čitav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tuđi zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko Hrvati su žestoko napadali i osuđivali. Između lostalog, baš u vezi s geomanijom, od sredine XIX veka do naših dana Hrvati su se služili, kao što se i danas služe, demonizacijom Srba. Po njima Srbi su hajdučki i razbojnički narod, vizantijski prepredeni, primitivni i lukavi. Oni su šumadijski banditi i četnici a Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, njima, po raznim osnovama pripadaju teritorije koje žele a Srbi hoće da ih se domognu bez osnova, zato što su grabežljivi, što su remetilački činilac, izvor kriza, nemira i rata.[44] Na taj način, zadivljujućom upornošću, dobro razrađenom taktikom, ničim ometani, a često i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i državne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom.

Za takvo ponašanje Hrvata Srbi nisu našli adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu su otkrivali sa zaprepašćenjem i detinjastom zbunjenošću pitali su se zašto ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.

 Među brojnim pitanjima koja su opterećivala i remetila odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni hrvatskih političara i geopolitičara, kako ranijeg tako i sadašnjeg vremena, geopolitički položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na „dobro raskrečenu kobasicu”. Izgled Hrvatske neki porede sa bananom ili mladim mesecom. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Ilustracije radi pomenuću da je Frano Supilo o tome napisao: „Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama”, tj. Bosnom i Hercegovinom.[45] Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: „Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju”[46]

Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivo Pilar, poznat pod pseudonimima: Sidland, dr Juričić i Florian Lihtreger napisao je da „sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao i gospodarsko-politički održi”.[47] U brošuri Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar, tj. dr Juričić, napisao je: „Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe uopće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničeni na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu.”[48] Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske.[49]

Da bi stekli bolji uvid u to kakve poglede je imao dr Pilar i kakav je to bio čovek i političar, pomenućemo njegov razgovor s dr Isom Kršnjavim, koji je vođen juna 1918. Povod za razgovor bila je namera dr Pilara da zajedno s nadbiskupom Štadlerom osnuje novu hrvatsku stranku koja bi išla paralelno s Čistom strankom prava. U tom razgovoru Pilar je izjavio: „Srbi ne bi smjeli vladati, već bi s njima valjalo postupati kao s podređenom nacionalnošću.”[50] Ideje Iva Pilara, utemeljitelja hrvatske geopolitike, prožele su čitavu hrvatsku politku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateškh ciljeva hrvatskog naroda.[51]

Od početka šezdesetih godina XIX veka do naših dana hrvatski političari, poput Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovića, Josipa Jurja Štrsmajera, Đure Deželića, Frana Supila, Vjekoslava Klaića, Josipa Štadlera, Augusta Harambašića, Marijana Derenčina, Isa Kršnjavia, Stjepana Radića, Vladka Mačeka, Josipa Franka, poglavnika Ante Pavelića, fra Dominka Mandića, Mladena Lorkovića, Slavka Kvaternika, Ivana Steve Krajačić, Franje Tuđmana i mnogih drugih manje znanih, nisu krili svoje namere da u pogodnom trenutku, pod određenim uslovima, milom i silom, Bosnu i Hercegovinu pripoje Hrvatskoj. Pri takvim nastojanjima uvek su se pozivali na hrvatsko državno i istorijsko pravo.

                                                           *

                                                    *            *

 Ilustracije radi naveo sam samo neke primere velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu koji su zasnivani na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, koji su svoje programe temeljili, kako je napisao Imbro Ignjatijević Tkalac, „na starim hartijama i na ‘virtualanim’ teritorijalnim tražbinama”, pokazali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku gradili na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politke iskazano je u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način, pred čitavom svetskom javnošću. Iako je čitav svet tim krvološtvom bio iznenađen, preneražen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesno ambiciozne politike, koja nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovede do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.

Ono što se nameće kao zaključak iz svega što je saopšteno u ovom izlaganju je nesporna činjenica da je ideologija o genocidnom rešenju srpskog pitanja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastala u okvirima Austrougarske a ne u okvirima novostvorene Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i potonje Jugoslavije. Pokušaji da se krivica za počinjeni genocid pripiše i Srbima, njihovoj navodnoj velikosrpskoj ugnjetačkoj i ekploatatorskoj politici i kralju Aleksandru Karađorđeviću naučno su neosnovani i zlonamerni. Takvim tumačenjem zanemaruju se i falsifikuju istorijske činjenice. Njihov cilj je da se odgovornost za počinjeni zločin Hrvata umanji a krivica  na ravne delove podeli između Hrvata  i Srba. Po tom tumačenju Hrvati su krivi zato što su zločin počinili, ali su krivi i Srbi zato što su zločin izazvali. Takvo tumačenje nastanka genocida nametnuto je oktrojem i silom. Ono je nastalo iz  političkih potreba, da se, po svaku cenu, ali na štetu Srba, izglade odnosi između Hrvata i Srba, da se prevaziđe veliki jaz između dva naroda nastao zbog genocida, kako bi nova komunistička vlast, služeći se devizom o bratstvu i jedinstvu, mogla da obnovi Jugoslaviju. Komunističko tumačenje nastanka genocida obavezivalo je sve koji su se bavili tim pitanjem. To je bila formula koja se morala poštovati. Ko se nje nije pridržavao bio je izložen mnogim neprijatnostima. Žigosan kao srpski nacionalista, šovinista, rušilac bratstva i jedinstva, hrvatomrzac, osoba koja zabada trn u zdravu nogu. mogao je i postradati. Genocid počinjen nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao tema naučnog izučavanja, u vreme komunizma za nauku bila je pod tabuom. Stoga nije slučajno da se tada njome malo ko i bavio pa je do njenog intenzivnijeg i ozbiljnijeg izučavanja došlo tek posle sloma komunizma i raspada Jugoslavije.

---

[1] Tkalac je uviđao svu štetnost i destruktivnost te ideje pa je o tome  napisao: „[…] Misao političkog i narodnog sjedinjenja svih južnih Slavena sasvim je lepa i dobra, no osnivati na zastarelim i zaplesnjivilim hartijama i tobož istoričkim izmišljotinama pretenziju naroda hrvatskog i rimske crkve na hegemoniju nad svim narodima južnoslavenskim – to može biti želja gorućeg patriotizma no  dokaz je tolike sujetnosti i tolikog neznanja ćudi naroda da ne samo da nije mogla imati željenog uspeha nego je baš razdor izmđu dva najnaprednija i najkrepča jugoslavenskna naroda, među Hrvatima i Srbima, povećala i gotovo u mržnju narodnu pretvorila […].” Dalje je Tkalac poručio: „ […] Ne osnivlje se budućnost i ne utemeljuju se države na starim hartijama i na ‘virtualnim’ teritorijalnim tražbinama, ma bile ove što može biti bolje dokazane i nedvojbene, nego se osnivaju na krepkoj volji, na snazi i delateljnosti živećeg naroda koji hoće i ume stvoriti si državu da u njoj o svojoj volji i o svojem pravu živi i narodni zadatak svoj izpuni. Kad bi Srbi u današnjoj kneževini ustavši na Turke bili pozvani na Dušanovo i Lazarevo carstvo i na stare svoje hartije i ne znam kakva jošte istorička prava, jamačno bi bili ostali jedna raja turska kao što su Bošnjaci i Ercegovci i dan danas […]”.(I. Ignjatijević Tkalac, Pitanje Austrijsko, kome, kako i kada valja rešiti ga? Patris 1866, 77, 78).

[2] Brlić je o tome napisao: „[…] Hrvagti  (Croatia, nacio croatica) nema nigde državnih pravah, kao što ni Mađari u Ugarskoj. Hrvati se povedoše za Mađarima i Mađarorsagom, pa nemajući nikakva temelja – najedanput kao Deus ex machina pripojiše sebi pravo papira trojedne kraljevine, i konda bi bio nesmisao reći: državna prava Srbah u tojednoj kraljevini! Stanovnici trojedne kraljevine nisu samo Hrvati, a ipak svi – isti Niemci, Mađari, Rusini, Klemente – imaju državna prava trojedne kraljevine”. (Nacionalna i Sveučilišna biblioteka u Zagrebu, Korespondencija Ivana Filipovića, A. T. Brlić I. Filipoviću, Brod, 15. III 1863, p. 3.399).

[3] Isto

[4] A. Šenoa, Srbi i Hrvati IV, Pozor, 1861, 234.

[5] Bogdan Krizman, Korespondencija Stjepana Radića 1885‒1918, knj. 1, Zagreb 1972, 471.

[6] Mihovil Pavlinović, Hrvaski razgovori, Zadar 1877, 231.

[7] Vjekoslav Klaić, Hrvati i Srbi, Vienac, 1893, sv. 2, 25.

[8] Frano Supilo, Glasovi o slozi, Politički spisi, Zagreb 1970, 190, 191.

[9] A. Palavršić, B. Zelić, Korespondencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962, 94.

[10] Ivan Bojničić, Zakoni o ugarsko-hrvatskoj nagodi, Zagreb 1907, 30.

[11] U katalogu Prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske se kaže da stanovnici čitave Trojednice „jesu po narodnosti gotovo sami Hrvati koji obsežu 95 postotkah od ukupnoga pučanstva” a da jedna četvrtina otpada na „grčko-nesjedinjeno vjeroispovedanje”. (J. Šidak – M. Gros – I. Karaman – D. Šepić,

Povijest hrvatskog naroda g. 1860 –1914, Zagreb 1968, 34). U Statističkom pregledu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji je izdat u spomen Prve hrvatske učiteljske skupštine, o Srbima nije bilo ni pomena. U Pregledu je rečeno da u Trojednici ima 2,5 miliona Hrvata, od kojih 500.000 pravoslavnih Hrvata. (Izveštaj sa prve hrvatske učiteljske skupštine, Pančevac 1871, br. 67, 69, 75.).

[12] Na osnovu polemike koju je A. T. Brlić vodio sPozorom i Narodmim novinama Ljudevita Gaja vidi se da je Štrosmajerov list još 1860. godine u Brlićevim člancima, koje je pisao za Pozor, svugde i sistematki brisao ime Srbin i preinačavao ga u Hrvat. Brlić je stoga tvrdio da je Pozor sebi stavio u zadatak da dokaže „da je hrvatska narodnost jedino moguća u trojednoj kraljevini”. (A. T. Brlić, Srbski dnevnik, 1863, br. 95).

[13] V. Krestić, O nazivu jezika u prošlosti Hrvatske, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. 2. Beograd 1991, 225-258.

[14] O tome vidi poglavlje: Prosvetna politika za vreme bana Mažuranića u knjizi V. Krestića, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd,1991, 197-264.

[15] Srbski zahtjevi u trojednoj kraljevini, Pozor 1866, br. 106.

[16] Slavenska plemena ‒ posebni narodi, Pozor 1866, 106.

[17] V. Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, odeljak: Akcije protiv Srba i zatvaranje Srpske učiteljske škole u Pakracu, 229‒250.

[18] Isto.

[19] P. Gavranić, Politička povijest hrvatskog naroda od početka do danas, Zagreb 1895, 325, 326.

[20] Palavršić Ante, Zelić Benedikta, Korespondencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962, 121, 122.

[21] Vatroslav Jagić, Spomeni mojega života II, Beograd 1934, 251.

[22] Mirjana Gross, Vladavina hrvatsko‒srpske koalicije 1906‒1907,  Beograd 1960, 146.

[23] Hrvatski sabor, Branik 1907, br. 13.

[24] Dom, 20. XI 1908, br. 47, 2.

[25] Iso Kršnjavi, Zapisci, iza kulisa hrvatske politike II, Zagreb 1986, 537. Za štampu priredio dr Ivo Krtalić.

[26] V. Ćorović, Crna knjiga. Pitanje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog rata 1914‒1918, Beograd 1989, 27, 28.

[27] Iso Kršnjavi, Zapisci, 212.

[28] Isto, 504, 568, 587.

[29] E. Kvaternik M. Pavlinoviću 22. VI 1869. A. Palavršić, B. Zelić, Korespondencija Mihovila Pavlinovića,  108‒124.

[30] Mirjana Gross, Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb 2000, 286.

[31] Otvoreno pismo na preučena gospodina Majkova učitelja na sveučilištu u Moskvi, Zagreb, 25. I 1877, XXV- XXVI, Zagreb 1972-73, 281-303.

[32] Pismo Franje Račkog Vatroslavu Jagiću, 22. IX 1876, V. Jagić, Spomeni mojega života I, 324.

[33] Iso Kršnjavi, Zapisci, knj. 2, 462.

[34] Dr Šime Mazzra. Dr Marijan Deremčin, Programi oporbenih stranaka u Hrvatskoj (Preštampano iz Obzora), Zagreb 1894, 12.

[35] Dom, 4. IV 1901, br. 7, 101., 179

[36] S. Radić, J. Predavec, F. Novljanin, Gospodarstvo  ‒ prosvjeta  ‒ politika, Zagreb 1910, 146.

[37] Stjepan Korenić, Prvi hrvatski katolički sastanak održan u Zagrebu 3. 4. i 5. rujna godine 1900, Zagreb 1900, 336, 337.

[38] Vidi stranu 5. i 6. pomenute knjige.

[39] A. Pavelić, Doživljaji, Zagreb 1966, 129.

[40] Milorad Ekmečić, Srbija između srednje Evrope i Evrope, Beograd, 1992, 98.

[41] Katolički tjednik, Sarajevo, 1. studeni 1936.

[42] P. Ilić, Vatikan i slom Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Beograd 1995, 118, 119.

[43] Viktor Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj,  Zagreb-Beograd 1948, 508‒514.

[44] Vidi: L. V. Südland, Južnoslovensko pitanje, Zagreb 1943, 383: Dr Ante Pavelić, Putem Hrvatskog Državnog prava, Buenos ‒Aires – Madrid 1977, 486; Petar Vučić, Politička sudbina Hrvatske, Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske, Zagreb 1995, 165.

[45] Frano Supilo, Politički spisi, govori, pisma, memorandumi, Zagreb 1970, 179.

[46] Hrvatski dnevnik od 30. II 1940, br. .1.346.

[47] Dr Ivo Pilar, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Sarajevo 1918, 21.

[48] Vidi str. 65 pomenute brošure.

[49] Dr I. Pilar, Politčki zemljopis, 26.

[50] I. Kršnjavi, Zapisci, 796.

[51] Zbog velikog ugleda, uticaja i značaja  za hrvatsku politiku u Zagrebu je osnovan Institut društvenih nauka koji  nosi ime Iva Pilara.