arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Jovan Mirić: Vukašin iz Klepaca

Ko je od ljudi ikada imao prilike da upozna toliku snagu – da čovek pred koljačem ostaje sasvim miran i izgovara mirne, obične reči – „Radi ti, dijete, svoj posao!“? Januara meseca 1943. godine Ivica Matković, Luburićev zamenik u Jasenovcu, naredio je da se uspostavi lekarska komisija koja će podvrgnuti sistematskom pregledu određeni broj jasenovačkih koljača. Neki od njih već su bili smešteni u Zavod za umobolne u Zagrebu, što je Matkoviću kazivalo da postoji problem. Rešenje je video u osnivanju komisije, mada nije jasno šta bi bio njen krajnji cilj osim povećanja efikasnosti u klanju. Stručni deo komisije činila su dva lekara logoraša, dr Nedeljko Zec i dr Nikola

Milan Ružić

Stari Brod je mesto na kom se srpska krv uliva u Drinu

Nikada se nijedan Srbin ne može osećati dobro govoreći o zločinima u Starom Brodu, ali je još gore i teže ćutati. Ćutanje nas je koštalo zaborava preko šest hiljada srpskih žrtava u Miloševićima i Starom Brodu. U pitanju je mesto gde rečno dno više nije pokriveno kamenjem, nego Srbima. Ovo beskrajno modro prostranstvo je jedina tačka gde Drina tiho teče da ne budi one koje je pokrila. Bežeći od zagrljaja noževa, ljudi su skakali u zagrljaj reke i ona ih je svojom pesmom uljuljkala u smrt, tačnije u večni život. Ovo je mesto veličanstvene lepote, ali i velikog užasa. Sva ova lepota je morala da gleda šta su lokalni muslimani

LEZI SRPČE I GLEDAJ U SUNCE: Priče logoraša iz Jasenovca – i kamen bi zaplakao

Brojna svjedočanstva govore o užasima u jasenovačkom sistemu logora. Zvjerske likvidacije i neshvatljiva tortura ustaša nad nedužnim ljudima, bili su svakodnevica zatočenika „fabrike užasa“. Slobodan Grujičić i Danica Praštalo uspjeli su da prežive jasenovačku golgotu. Tešku uspomenu na muke iz logoraških dana, kažu, pamtiće dok su živi. – U logoru nije pucala puška, nego se samo čuo krik, jauk, i bacanje tijela u Savu – prisjeća se Slobodan Grujičić, iz Mašića kod Gradiške. Slike jasenovačkog užasa i danas su žive u očima Slobodana Grujičića, iz sela Mašići. Kao četvorogodišnjak gledao je kako ustaše kamama, maljevima i noževima ubijaju hiljade nedužnih. I sam je u logoru izgubio svoje najbliže. – Izjutra

Ljubica – ispovjednica vjere pravoslavne

Najupečatljiviji utisak tokom više od pedeset projekcija dokumentarnog filma GARAVICE jeste reakcija gledalaca na svjedočanstvo Ljubice Šikman o stradanju njene porodice na rijeci Korani. Dok traje film, publika povremeno uzdiše, šapuće ili se komeša. Ali kada Ljubica progovori, nastaje tišina u kojoj se ni dah osobe pored ne čuje. To ćutanje, duboko i potresno, najiskreniji je odgovor na njenu životnu priču. Zato nije čudo što Ljubicu s razlogom nazivamo ispovjednicom vjere pravoslavne – jer je svoj težak krst nosila dostojanstveno, neprestano ponavljajući: “Ja sam pravoslavka i Srpkinja.” Ljubica je rođena 10. oktobra 1935. godine u selu Bukovica kod Cazina kao treće dijete Novaka i Ruže, rođene Vlaisavljević. Prije nje, u porodici su

Pakao koji su u jamama otkrili arheolozi tokom šezdesetih godina

Istraživače koji su radili na otkopavanju /manjeg/ dijela jasenovačkog kompleksa tokom šezdesetih godina prošlog vijeka najviše su šokirale brojne dječije čizmice za mališane predškolskog uzrasta. Ovi predmeti su pripadali ubijenim žrtvama i nabacani su na njih prije zatrpavanja jame zemljom… Priredio: Nenad TADIĆ U opštoj licitaciji brojem jasenovačkih žrtava, Srba, Jevreja, Roma, te antifašista, hrvatska strana nerado citira one koje su vršili iskopavanja tokom šezdesetih godina prošlog vijeka i koji svjedoče da je samo u /manjem/ dijelu koncentracionog logora u jame bačeno do 130.000 ljudi. Uz ovu brojku, koju pominje vođa istraživanja Zdravko Marić, ugledni arheolog i nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, treba napomenuti da 19 godina nakon rata

Đurđica Dragaš: Lika, moja i tuđa

Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Udišem ličko jutro. Miriše poznato, setno, daleko. Miriše na pokošenu travu, detinjstvo i dedino dvorište. Miriše na bunar divoseljački i polje vrebačko. Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Slušam ptice, nemirne od oblaka što prete kišom. Letimo zajedno…. Letimo ka nebu… Prži me sunce na kamenu srušene crkve. Miriše  tamjan sa garavih zidova. Čuje se davno utihlo zvono, dečji plač i pesma devojaka. Čuje se život…veličanstven i dalek, blistav i zgažen. Život kojeg nema! Vodi me šuma velebitska,

Srpska djeca u Jasenovcu

Djeca iz Divosela u koncentracionim logorima NDH – slike koje nikada na blijede

Na ubogom panju moga zavičaja, Ne čuje se pjesma veselja i žetve.[1] Divoselo, srpsko selo u opštini Gospić ušlo je u istoriju kao najveće stratište  i  grobnica  srpskog  naroda  05.augusta 1941. godine. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 8. septembra 2018. godine. „Ni na jednom stratištu u Lici, pa ni jednog datuma u toku 2.svjetskog rata nije palo toliko žrtava kao u Divoselu 5. augusta 1941.godine. I ne samo po broju žrtava,  nego i bestijalnosti i zločinačkoj  strasti  kakvom  je  počinjen“.[2] Danas, 70 godina poslije, tragajući po spaljenim ognjištima za onima koji su nekada živjeli u Divoselu, ne nailazi se na preživjele, niti

Sveštenik Stevan Stefanović: Jasenovac, genocid nad Srbima 1941 – 1945. (prvi deo)

Kako se našem narodu desilo tako stravično stradanje i tako jezivi zločini nad Srbima kao što se to dogodilo u Jasenovcu? Koliko unazad moramo da se vratimo u istoriju da bismo razumeli šta se desilo, da se na teritoriji gde su Srbi drugi narod po veličini stvori najužasnija državna tvorevina ikad, fašistička NDH? Da li koren ovog stravičnog stradanja Srba treba tražiti u samoj činjenici stvaranja zajedničke države sa Hrvatima 1918.? I ko je uopšte zaslužan za stvaranje Jugoslavije? Da krenemo redom. Danas su ove teme veoma aktuelne. Videli smo da je u NATO protektoratu, državi koju su nazvali Severna Makedonija, imenom koje su čak i njeni građani odbili na

Đurđica Dragaš: TRI KRSTA POD JABUKOM

Za sve mučenike koji su se vraćali kući i, umesto radosti i života, pronalazili grobove i zgarišta! Kako su nastavljali živote, samo su oni znali… Ležim….na zemlji smrznutoj. Dve zore dočekah,nepomičan,bez suze,bez uzdaha.Tup kao noć bez mesečine. Ležim i Boga prizivam.Crn,sam,za zemlju krvavu prikovan. Ležim na zgarištu,na temelju i konačištu.Ležim na grobu,bez spomena i krsta. Zatvorenih očiju,mrazom okovan,sanjam…proleće i pesmu,kosu raspletenu,belinu nedara njenih. Sanjam kolevku,ruke dečje,obraze rumene od vatre sa ognjišta. Ljubim čedo neviđeno,neljuljano,neoplakano. Ležim smrznut,na pragu kuće naše.Živ, a mrtav. Ustaću….Sutra…Kad srce jadom okamenim. Skupiću im pepeo.Tri krsta kraj jabuke podići.Tri sveće zapaliti.Tri života odživeti. Od istog autora: Kolumnisti / prijatelji – Đurđica Dragaš

Djuro_Zatezalo.jpg

Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…

Od 6. do 9. maja 1941, pohvatale su ustaše na pre­varu 600 Srba muškaraca s područja kotara Slunja i Vojnić, od kojih su 520 poklale u Hrvatskom Blagaju Na Đurđevdan, 6. maja 1941. godine, osvanuo je lijep sunčan dan. Toga dana Srbi se svečanije odijevaju, idu jedni drugima na Krsnu slavu u goste, razgovaraju o uspjesima u obavljanju proljetne sjetve. Vesele se i raduju. Sve je razdragano i svečano. Nitko ni u pomisli nije mogao slutiti da će to biti dan neču­venog zločina nad nevinim seljačkim stanovnicima Korduna. Jedan od prvih masovnih zločina nove hrvatske vlasti poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića. Zločin planiran, do­bro pripremljen i organizirano izveden

Preživjela Jelena Novaković: Sjećanje na zločine ustaša 1941. na Kordunu

O genocidu na Kordunu, u Petrovoj gori i njenim okolnim selima, u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na Petrovu goru u prvoj polovini 1942. godine Dr Đuro Zatezalo je zapisao 1961. godine svjedočan­stvo preživjele žrtve Jelene Novaković. U jesensko doba 1941. godine došla je k nama pokojna Dragica Bulat i Veco Holjevac. Ne sjećam se dana, ali se dobro sjećam da su došli uveče. Preko rezervnog voda obavještene su žene Vojišnice da dođu na sastanak u moju kuću. Iste večeri sastalo se u mojoj kući 38 žena. Nama okupljenim ženama govorila je Dragica Bulat o ustanku i zadacima nas žena, naglašavala je da trebamo biti dobro organizirane, da moramo za vojsku skupljati

Đurđica Dragaš: DUŠA PUNA LIKE

Raduj se, grli se sa korenjem i zemljom jer u njoj nestadosmo i iz nje iznikosmo.. Lika; FOTO: Jadovno 1941. / D. Bastašić Lutaj noćas, dušo moja. Putuj sama, očiju širom otvorenih. Pustila sam te kao pticu, kao nerođeno dete, nemirno i srećno.  Pustila sam te da skitaš po sećanjima mojim,  da me pronađeš u dodirima i mirisima, u bojama i slikama. Otvorila sam dlan i dala ti slobodu. Slobodu da mi se s jutrom vratiš. Da mi doneseš  rosu i maglu praskozorja. Da zahvatiš vodu sa bunara i napojiš me studeni njenom. Trči mojim koracima dečjim, igraj se nevina i radosna….kao sunce, kao osmeh, kao prvi poljubac. Otvori kišobran

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna

Jadna dječica, majko moja. Kao pilići kad im glavu odsječeš, pa onako odskaču, niz putić se štrljkaju. Gledaš onu žalost, kako se ne može umrijeti ni živjeti. Mi smo pobjegli u Petrovu goru. Bili smo tako, u obruču. Samo je lišće gorilo. To je samo varilo. Mjesto gdje smo se sakrile zove se Bjeljevine. Bilo nas je puno: Iz Maljevca, Gejkovca i Svinjice. Rulja naroda. Puno je naroda tada poklano. Dok smo se skrivali u šiblju naišli su ustaše. Jedan je komandovao: – Orešković, zalomi lijevo krilo ! Počeli su pucati i vikati, da se dižemo. Kažu: – Evo partizana! Mi ih počnemo moliti: – Gospodo, gospod vam Bog dao, mi

POKOLj: Kalovi, Petrova gora 13. maja 1942.

Petrova gora, u predjelu Kalovi ustaše su poklale 13. maja 1942. 28 žena i djece. U znak sjećanja na žrtve Pokolja donosimo vam svjedočenja preživjelih o ovom strašnom zločinu iz knjige “Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji”. Izjave zapisao i redigovao istoričar dr Đuro Zatezalo. ANĐELIJA NAPIJALO Osjećala sam da živim Trinaestog maja 1942. godine oko 16 sati bila sam u šumi Bjeljevine. Sakrili smo se u žbunje misleći da nas ustaše neće primjetiti. Međutim, ustaše koje su se kretale tražile su nas kao što jastreb vreba kokoš. Idući pogibali su se da bi nas primijetili ispod krošanja ili u žbunju. To im je uspjelo. Kad su nas

Na jevrejskom delu zemunskog groblja uz grobnicu 6.500 Srba postavljen Časni krst

Pomen srpskim žrtvama logora „Zemun“ održan je kod masovne grobnice u Zemunskom groblju. Molitveni skup sedmu godinu za redom organizuje Udruženja Jadovno 1941 iz Beograda i Banje Luke. Kako je posle Drugog svetskog rata ustanovila Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača kroz taj logor prošlo je gotovo 100 hiljada ljudi, a u njemu stradalo oko 40 hiljada Srba i 7 hiljada Jevreja i Roma. U grobnici na jevrejskom delu zemunskog groblja sahranjena su tela 6.500 Srba, ali na spomeniku koji je tu podignut piše samo da je reč o žrtvama fašističkog terora. Ljudi su u Prihvatnom logoru „Zemun“ stradali masovno, bez obzira na ideološku pripadnost. Jelena Radojčić Buhač,

Dan sećanja na srpske žrtve prihvatnog logora Zemun

U nedelji u kojoj se obeleževa 80-a godišnjica pobede nad nacizmom, Udrženje građana Jadovno 1941. obeležiće 09-10. maja Dan sećanja na srpske žrtve prihvatnog logora Zemun. Zemunski logor dugo je važio za mesto stradanja Jevreja i Roma. Međutim, novija istraživanja pokazala su da je u drugoj fazi njegovog rada između maja 1942. i jula 1944. godine, to bio prihvatni logor za Srbe, najviše sa Kozare, Banije, Like i Korduna, ali u njemu su stradali i Srbi iz južne Srbije, Raške, sa Kosova i Metohije. Procenjuje se da u zemunskom logoru za dve godine stradalo više od 40 hiljada ljudi. Na Jevrejskom delu groblju u Zemunu postoji masovna grobnica sa šest

Godišnjica hapšenja Vladike banjalučkog Platona

Ustaše su uhapsile vladiku Platona i odveli ga 5. maja 1941, zajedno sa protom Dušanom Subotićem, arhijerejskim namjesnikom iz Gradiške na Savi, izvan Banjaluke gdje su ih ubili i bacili u rijeku Vrbanju. Sveštenomučenika Platona Banjalučkog ubio je ustaša Asim Ćelić. Vladičino iznakaženo tijelo pronađeno je u selu Kumsale 23. maja 1941. godine. Episkop Platon (svetovno ime Milivoje), rođen je u Beogradu 29. septembra 1874. od oca Ilije i majke Jelke (Sokolović). Gimnaziju je učio u Vranju i Nišu, a potom školovanje nastavio u Beogradskoj bogosloviji. Zamonašio se kao učenik trećeg razreda bogoslovije. Kada je završio bogosloviju rukopoložen je za đakona i prezvitera. Godine 1896. poslat je u Srpsko podvorje

TAJMS OF IZRAEL: Dok se fašistička istorija Hrvatske gura pod tepih, Jevrejska zajednica oseća sve veću neizvesnost

Prošle nedelje, Jevreji su se okupili u devet gradova u Hrvatskoj kako bi obeležili Jom Hašoa, Dan sećanja na Holokaust, a među njima je bio je Darko Fišer koji je jedan od 140 preostalih preživelih ratnog režima čiji su faštički lideri smatrani još brutalnijim od nacista, piše izraelski Tajms of Izrael. – Bilo je gore nego u Ašvicu. Imali su krematorijume i mesta za masovna ubistva, ali i mesta za fizičko i psihološko mučenje. Bilo je izuzetno okrutno, posebno u Jasenovcu. Mnogi Jevreji, uključujući neke od mojih rođaka, tamo su izgubili svoje živote. Ja sam samo slučajno preživeo – rekao je 87- godišnji Fišer tokom nedavnog intervjua za Tajms of

HRVATSKI BLAGAJ – VELjUNSKI POKOLj OD 6. DO 9. MAJA 1941.

6. maj – Đurđevdan, godina 1941. Osvanuo je lijep sunčan dan. Toga dana Srbi se svečanije odijevaju, idu jedni drugima na Krsnu slavu u goste, razgovaraju o uspjesima u obavljanju proljetne sjetve. Vesele se i raduju. Sve je razdragano i svečano. Nitko ni u pomisli nije mogao slutiti da će to biti dan nečuvenog zločina – genocida nad nevinim seljačkim stanovnicima Korduna. Jedan od prvih masovnih zločina nove hrvatske vlasti poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića. Zločin planiran, dobro pripremljen i organizirano izveden po zamisli poglavara Pavelića i naređenju Eugena Dide Kvaternika. Upravo toga dana, 6. maja, dana veselja i slave, u ranu zoru, odjeknuli su prvi ustaški pucnji

Krvavi pir na Đurđevdan – Blagaj

Već na samom početku Drugog svetskog rata  jasno su se pokazali ciljevi i namere NDH – genocidno istrebljivanje Srba sa područja Hrvatske. U hrvatskom Blagaju, krajem aprila 1941. godine, održan je sastanak ustaša, koji su organizovali  župnik Blažo Tomljenović, veljunski učitelj Ivan Šajfar i Josip Paunović – mlinar. Da bi  opravdali ono što su nameravali učiniti i kako bi stvorili što veću mržnju između Hrvata i Srba  trebao im je povod. Doneli su odluku da ubiju jednog Hrvata i njegovu porodicu i za to optuže Srbe. Žrtva je odabrana- Josip Mraunac-mlinar.  Ustaše u Kralovcu, oficir  Zdravko Karlović i Milan Boneta su se složili sa ovom idejom… Noć između 4. i

Đurđica Dragaš: ZELENA GRADINA

I svetli Gradina, selo joj u nedrima ozelenelo. Svetli Gradina.Nebom obasjana.Peva,pesmom oplakana. Zeleni se Gradina.Pod njom selo izraslo.Zeleno selo sa kućama belim. Pred crkvom se kolo vije.Prepletene ruke i košulje bele.Na travi zelenoj izrasla ruža.Crvena ko’ zora. Kraj ognjišta bosi tabani dečji.Rumeni obrazi i zveket kašika.Ko zlatna kiša zelena. U krilu bakinom dojenče spava.I svetli kandilo iz mrkog mraka.Sa ikone sija koplje Svetog Đorđai miriše cveće u venčiću iznad vrata. Zelene se stada bela… tamo iza oblaka. I svetli Gradina,selo joj u nedrima ozelenelo.Zeleni se Gradina,krvlju ozidana… Od istog autora: Kolumnisti / prijatelji – Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: KO “ZAOBILAZI” JASENOVAC?

Vidim da je ruta kojom studenti trče do Brisela izazvala brojne komentare pa, iako sam se trudila da sve ignorišem, ne mogu da prećutim. Prvo. Lično mi je zaista žao što, na putu kroz Hrvatsku, ne svratiše do Jasenovca. Bio bi to pravi dokaz da stasavaju generacije koje patriotizam shvataju na ispravan način, ali još u meni tinja nada da će to učiniti u povratku, kad splasne medijska pažnja, i ovde i u Hrvatskoj. Videćemo! Drugo. Oni što ih kritikuju zbog toga zaboravljaju jednu važnu stvar. Deca koja ne znaju ili ne mare za Jasenovac su potpuno očekivana posledica društva u kojem decenijama živimo. Ne, ne mislim na socijalizam i

Prvi ustaški pokolj Srba desio se u Gudovcu 28-29. aprila 1941.

Plakale su užasno, jaukale, busale se u grudi, a ja ih u čudu gledam i ne razumem ništa. Nitko u gradu nije znao za užas u Gudovcu. Nitko nije čuo ni pucanje mitraljeza. Poštovani i dragi naši prijatelji, evo ipak ću da izvršim svoje obećanje, da Vam opišem tragediju Gudovca i naše patnje, iako tek danas, skoro godinu dana posle mog obećanja. Milan je na treći dan Uskrsa, u utornik 22. aprila 1941. na veče zadržan u magistratu, zatvoren onde sa ostalim našim Srbima, advokatima, trgovcima, činovnicima, sveštenicima, itd. Iz magistrata su prevedeni posle dan, dva u poresku upravu, kamo smo im smeli hranu da nosimo. Posle kraćeg zadržavanja tamo,

Milan_Bastasic_1.jpg

Milan Bastašić: Noć strave i užasa

Tih dana uporno je padala obilna kiša i susnježica. Kaputi se nisu ni prisušili kad je s puta u dvorište pa u ganjak jurnula grupa nekakvih osoba s ručnim baterijama. Viču: „Otvaraj”! Udaraju u vrata kao sjekirama. To su ustaše kundacima pušaka razbijale vrata uz viku: “Otvaraj ili pucamo”! Otac pođe da otvori, ali ne može da otključa jer je ključ od udaraca ispao, a lampu nije imao vremena da upali. Napipa na zemlji ključ i otključa prije nego su razbili vrata. Stakla su popucala. Majka je poslije pričala da su šestorica bajonetama na puškama uperenim u oca ušli u sobu gdje smo spavali. Brat i ja smo spavali u

Nemački vojnici streljaju omladince u logoru Sajmište (Foto Vikipedija)

Zapostavljena istorija: Koliko je Srba umoreno u zemunskoj “čekaonici smrti”?

U Prihvatnom logoru Zemun na Starom sajmištu, prvom koncentracionom logoru za Jevreje na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno na prostoru bivše Nezavisne države Hrvatske, stradalo je više od 10.000 logoraša, a u njemu su u drugom periodu rada više od 90 odsto zatvorenika bili Srbi, dovedeni pre svega iz NDH-a, a manjim delom iz okupirane Srbije, rekao je danas član upravnog odbora Memorijalnog centra Staro sajmište Milan Koljanin. On je na tribini “Čekaonica smrti: Prihvatni logor Zemun (1942-1944) u koordinantnom sistemu nacističkih logora” ukazao da je logor bio pod upravom nemačke policije u okupiranoj Srbiji, a da je u prvom periodu rada, od 1941. do 1942. godine, stradalo svih 6.320 Jevreja

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala