arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Znamo šta slavimo i šta branimo

SNP – Izbor je naš danas je, 09. januara 2021. godine, osamnaestu godinu za redom proslavio Dan Republike Srpske. Velika kolona vozila  prošla je banjalučkim ulicama i uz prikladnu muziku, koja se čula sa razglasa unijela radost u srca Banjalučana. Srpska je naša potreba i iznuđeni odgovor da se srpskom narodu ne ponove Jasenovac, Jadovno, Šušnjar.., što je bilo u najavi devedesetih godina prilikom razbijanja Jugoslavije. Zbog toga je današnji događaj nosio poruku „Znamo šta slavimo. Srećan Deveti januar. Znamo šta branimo“. Ova proslava je i prilika da se prisjetimo 28.000 srpskih boraca koji su ugrađeni u temelje Republike Srpske kao i svih drugih civila – neka je njima vječna

RTRS, 20.10 – Film “Koridor 92” na Dan Republike (VIDEO)

Dokumentarno-igrani film “Koridor 92” bavi se hronologijom jedne od najznačajnih bitki Vojske Republike Srpske – bitkom za proboj koridora u Posavini. Koridor – dokumentarni film. Foto: RTRS Bila je to bitka koja je definisala dalju sudbinu Republike Srpske, bitka koja je spojila zapadni i istočni dio Srpske, bitka koja je ponovo uspostavila vezu Banjaluke sa Bijeljinom i Beogradom. Operacija “Koridor”,  kako se zvanično zvala ova velika vojna akcija, za stanovništvo obje Krajine značila je život.  Omogućila je ponovo uspostavljnje snadbijevanja hranom, strujom, dostavu lijekova. Zbog nedostataka kisonika, do kojeg je došlo poslije presijecanja putne komunikacije sa Jugoslavijom, u banjalučkom porodilištu tokoma maja i juna 1992.godine umrlo je 12 beba. Proboj Koridora

Nikola Milovančev: Rat u Hrvatskoj počeo u vreme SFRJ, 1989. godine

U stvarnosti je već krajem 1989. bilo jasno da sledi pokušaj oružane secesije i da će Srbi u Hrvatskoj biti na udaru. Kada je počeo rat i raspad Jugoslavije? Većina ljudi će danas odgovoriti da je to bilo 1991. godine. Ostavimo sada po strani činjenicu da je raspad Jugoslavije pripreman decenijama i da je neuspeo pokušaj secesije Hrvatske planiran i za početak 1972. U stvarnosti je već krajem 1989. bilo jasno da sledi pokušaj oružane secesije i da će Srbi u Hrvatskoj biti na udaru. Dok su se mnogi intelektualci, ali i obični građani, u Beogradu uljuljkivali u očekivanju „demokratskih sloboda“, mnogi Srbi sa druge strane Drine, Save i Dunava

Kravica: napomene na godišnjicu jednog zaboravljenog pokolja

Pored Branjeva, Kravica 1995. je drugo važno srebreničko stratište koje zaslužuje detaljnu obradu i pažnju. To je tako ne samo iz kvantitativnih razloga, mada je i to značajan činilac pošto se tvrdi da je na ovom mestu, u Zemljoradničkoj zadruzi, bilo ubijeno preko 1,000 žrtava. Piše: Stefan Karganović Ali Kravica je analitički interesantna u prvom redu zato što, za razliku od brojnih drugih lokaliteta gde su se navodno odvijala srebrenička streljanja, ali slično Branjevu, za ovo mesto se vezuje i poprilično materijalnih dokaza. Kravica je srpsko selo koje se nalazi na oko 10 kilometara od Srebrenice. Srebrenica se, kao što se poznato, u ratnom periodu nalazila pod kontrolom 28. divizije

“Kosti” udaraju do kosti

Odavno me neki umetnički sadržaj nije toliko prodrmao i “dotakao” kao serija “Kosti”, koja je nedavno emitovana na RTS-u. Nisam jedina, svakako, pošto su “Kosti” ostavile ravnodušnim samo one koji ih nisu gledali. Piše: Đurđica Dragaš Verujem, međutim, da su brojne reakcije i pohvale dovoljan razlog da je, “odloženo”, na RTS Planeti, pogledaju i oni koji su skeptični prema domaćim serijama i kako kažu, iz principa ih izbegavaju. Ja spadam u onu drugu grupu. Meni je, od kad znam za sebe, termin od 20 časova rezervisan za njih pa priznajem da gledam čak i reprize. Ipak, uprkos mom strpljenju i zaista dobroj nameri da odgledam sve što se u tom

Nikola Dabić: Raspeće Đorđa Martinovića (1985)

Te 1985. godine, Đorđe Martinović, Srbin sa Kosova i Metohije, presretnut je od strane nekoliko Šiptara, savladan. te nabijen na kolac na čijem vrhu je bila staklena flaša, nataknuta kroz grlić. Flaša se zaustavila tik ispod rebra gdje je i pukla. Đorđe je uspio nekako da dopuže do puta i nađe pomoć sa kojom je prebačen i Prištinsku bolnicu. Pošto je ovaj skandal probio obruče regiona i završio čak i u Njujork Tajmsu, jugoslovenska vlast je činila sve kako bi se sve to zataškalo, da bi na kraju službeno zaključili da se radi o samopovrijeđivanju jer bi istina naravno ugrozila „bratstvo i jedinstvo“ i prikazala Šiptare kao ne daj Bože

Znameniti Srbi proterani iz naziva sarajevskih ulica

Odlukom bošnjačkih političara srpski antifašisti, znameniti pisci i umetnici više nemaju svoje ulice, trgove i škole. Nakon što je iz Sarajeva proterala oko 150.000 Srba, posleratna bošnjačka politika  učinila je sve kako bi  izbrisala i vekovne  tragove postojanja srpskog naroda u tom gradu.  Deo tog osmišljenog  projekta  bila je, između ostalog, i promena  naziva ulica, trgova i nekih institucija koje su decenijama nosile  imena srpskih antifašista, znamenitih pisaca, umetnika , stvaralaca… U gradu na Miljacki, prema nekim informacijama, do danas je preimenovano  oko 135 takvih  ulica. Zahvaljujući bošnjačkim, kako sebe nazivaju, „pobornicima multietničnosti i ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda u BiH”,  u Sarajevu  svoju ulicu nema više ni Vojislav Kecmanović

Miloš Gvozdenović: Hrvatski „mit“ o Vukovaru 1991.

Borbe za Vukovar nisu bile nikakvo „čudo hrvatskog otpora“. Pre bi se moglo reći da je bilo čudo što je jedna vojska u potpunom rasulu poput JNA uspela da taj grad oslobodi. Borbe u Vukovaru (Foto: OSCE) Stav hrvatske javnosti o borbama u Vukovaru nije se menjao od 1991. do danas. Pokušali su da od Vukovara naprave osnivački mit svoje nove nacije, ali im to i pored velike propagande nije pošlo za rukom. Vukovar 1991. je tema o kojoj se ne raspravlja u javnosti, to je dogma nove hrvatske države. Osnova za lažni mit Zvanična dogma o Vukovaru glasi: hrabri branitelji Vukovara, koji je bio strateško mesto, svojim herojskim podvigom

Zakašnjela pravda

Republika Hrvatska proglašena je odgovornom za fizičke i psihičke boli te straha koji je pokojni Đorđe Gunjević pretrpio kao žrtva ratnog zločina u zloglasnom logoru Pakračka Poljana. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, odnosno njegove Stalne službe u Pakracu, Republika Hrvatska jučer je proglašena odgovornom za neimovinsku štetu koju je Đorđe Gunjević pretrpio kao žrtva ratnog zločina u Pakračkoj Poljani. Piše: Tamara Opačić Gunjević, koji je preminuo u junu prošle godine, u ratu je vršio dužnost pomoćnika povjerenika Vlade RH za Pakrac, a šira javnost za njega je doznala nakon uspješne evakuacije preko 300 bolesnika i liječnika iz tamošnjeg Medicinskog centra krajem septembra 1991. No već 11. oktobra 1991. Gunjević

PRAVDA STIGLA NAKON SMRTI: Nastavnik Mile Novaković iz Darde dobio otkaz jer je Srbin

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio je u korist pokojnog Mile Novakovića, srednjoškolskog profesora iz Darde koji je sad već daleke 1999. dobio otkaz jer je predavao na srpskom umesto na standardnom hrvatskom jeziku. Sud je utvrdio da Novakoviću nije pružena mogućnost edukacije i da su inspekcijskim nadzorom bili obuhvaćeni isključivo nastavnici srpske nacionalnosti. Hrvatska je sada Novakovićevoj porodici dužna da isplati 5.000 evra odštete i 850 evra naknade za sudske troškove. Sud je u petak presudio u predmetu “Mile Novaković vs. Hrvatska” i zaključio da je prekršen članak 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima koja se odnosi na pravo na poštovanje privatnog života. Pokojni Novaković se pre

Quo Vadis Aida ili kuda ideš BiH

Kako će nam izgledati budućnost sa tumačenjem istorije čiji je cilj mobilizacija mase za buduće napade na RS? Kuda ideš BiH ako je ovo tvoj kandidat za Oskara? Bosanskohercegovački kandidat za Oskara, film Quo vadis Aida, pratio sam još otkad su počeli izlaziti kratki isječci iz filma, a najposlije i zvanični trejler. Već po tome se dalo zaključiti da će ovaj film samo dopuniti brojku na listi filmova koji obiluju dehumanizacijom srpskog naroda. Pa, da počnemo. Kako stoji na početku filma, on je rađen po „istinitim događajima, ali su neki dijelovi i likovi izmišljeni radi potpunijeg prikaza događaja“. Ništa novo, gotovo svaki film sa istorijskom tematikom to stavlja i time

Zločin u Mašićkoj Šagovini 29 godina bez kazne

Navršilo se 29 godina od ratnog zločina u Hrvatskoj, kada su hrvatske snage u napadu na srpsko selo Mašićka Šagovina u podnožju planine Psunj, udaljeno desetak kilometara od Nove Gradiške, ubile najmanje 55 ljudi, a za ovaj zločin još niko nije odgovarao iako su poznati nalogodavci i neposredni počinioci ubistva. U noći sa 18. na 19. decembar 1991. godine, 363 pripadnika 108. i 121. brigade ZNG-a /zenge/ i specijalaca iz grupe “Svileni” izvršili su pješadijski napad na srpsko selo Mašićka Šagovina, koje je branilo oko stotinjak branilaca, pripadnika Teritorijalne odbrane iz ovoga i susjednih srpskih sela i dobrovoljaca iz Srbije. U toku borbe za “prokletu utvrdu”, kako su Hrvati zbog

Pomen za 56 Srba: U Gornjoj Jošanici kod Foče već 27 godina oplakuju svoje

Svakog Nikoljdana, od 1992. godine, meštani sela Gornja Jošanica kod Foče, već 27 godina, oplakuju svojih 56 meštana, mučki, na prepad, poklanih i ubijenih od strane „Zelenih beretki“ iz Goražda, kojima je komandovao Hadžo Efendić, posleratni ambasador BiH u Austriji. – Pred Sud pravde, za ovaj zločin, još niko nije procesuiran iako smo urednu dokumentaciju davno dostavili Tužilaštvu u Trebinju, a potom i Tužilaštvu BiH kaže za „Novosti“ Dušanka Višnjić, sada Lalović, koja je imala sreću da se uz nekoliko drugih meštana, spasi pred najezdom ustaša iz Goražda. Na Nikoljdan, krsnu slavu, većine Jošaničkih domaćinstava, zorom su u selo upale „zelene beretke“, bojovnici Alije Izetbegovića, koji su tada ubili i 21

NENAD MILKIĆ O ROMANU “KOSTI”: Vrijeme je da se sazna kako su umirali Srbi u Sarajevu

Roman “Kosti” je omaž više od 8.000 ubijenih Srba i svima onima koji su prošli kroz 123 logora i privatna zatvora u Sarajevu Nenad Milkić je jedan od pisaca novije i mlađe srpske generacije. U svom najnovijem delu, romanu “Kosti”, koji je svetslost dana ugledao danas, 14. decembra, bavi se stradanjem Srba u Sarajevu, tokom devedesetih godina prošlog veka. Izrazito bolna tema o kojoj nije bilo previše razgovora u domaćoj javnosti, u protekle tri decenije. Koji je motiv za pisanje romana “Kosti”? – Stradanje sarajevskih Srba od ’92. do ’96. je nepravedno zapostavljeno u srpskom kolektivnom sećanju. Da li se to čini iz prostog nemara i nedostatka saosećajnosti, ili da

Dani(j)el Simić: Ploču sa imenom mog oca, niko neće skinuti

Kada je general-pukovnik Novica Simić, slavom u svom narodu neovjenčan probijač koridora ka Srbiji i potonji načelnik Generalštaba Vojske Republike Srpske preminuo 2012. godine, pitao sam krišom i stidljivo jednog gradskog oca, da se Tuzlanska ulica preimenuje njemu u čast. „Sačuvao je Banju Luku i Bosansku Krajinu od sudbine Knina i njegove Krajine, čitav rat braneći koridor, da ga ne prekine Tuzlanski korpus i Hrvatska vojska preko Orašja“, obrazlagah tada simboliku tog poteza. Veza sa Srbijom je vojno opstala. Srpska je u miru postala država iz dva dijela, što se krije na zvaničnim kartama i vremenskoj prognozi u Dnevniku. Pomoć javnosti nijesam tražio, jer mi je bilo stidno. Vrijeme će

Katolička interpretacija za pravoslavnu crkvu u Vukovaru

Koristeći neprovereni istorijski mit Turistička zajednica Vukovar stvara utisak da Crkva Prepodobne Matere Paraskeve u izletištu Adica nije izvorno bila pravoslavna. Piše: Dušan Velimirović Turistička zajednica Vukovar u saradnji sa Gradskim muzejom, Gradom Vukovarom i Konzervatorijskim odeljenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske postavila je nove turističke signalizacije i informacije o važnim toponimima na području grada. Kako stoji na zvaničnim stranicama Grada Vukovara, ovaj projekat vredan je gotovo 110.000 kuna, a uvrštene su i ploče sa informacijama o određenim objektima na hrvatskom i engleskom jeziku. U ovaj projekat uključeni su i pojedini objekti koji su kroz istoriju veoma važni za život srpske zajednice u ovom gradu poput Bogojavljenskom krsta, Srpskog doma, hrama

„Krajina kao sudbina“- intervju sa Mićom Jelićem Grnovićem

Gospodine Jeliću Grnoviću, zadovoljstvo mi je što ste pristali na ovaj intervju. Za početak, recite našim čitaocima nešto o svom odrastanju, školovanju, studijama u Zagrebu i kako ste se našli na mjestu ministra kulture RSK? Razgovor vodio: Jovo Radović Rođen sam trećeg marta 1942. godine u banijskom selu Jasenovčani, dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata i zločinačke vladavine Nezavisne države Hrvatske pod čijom su vlašću Srbi bili potpuno obespravljeni. Dakle samim činom stvaranja te zločinačke tvorevine počelo je odvođenje viđenijih Srba i Srba solunskih dobrovoljaca na razna stratišta gdje su mučeni,klani i ubijani. Takođe prevođeni su nasilno u katoličanstvo . Mnogi su kao u glinskoj crkvi danima kolektivno klani umjesto

Đorđe Pražić: Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu avgust – decembar 1991.

Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu  avgust – decembar 1991. 1.BAČIĆ NIKOLA (v), 2. BAJIĆ MANE 1925, 3.BANjEGLAV Miloša TODOR 1950, 4. BARAĆ Ilije DANICA 21.03.1923, 5. BARAĆ Miće RADOVAN rođ. 01.06.1951, 6. BASARIĆ Jove DUŠAN 18.10.1945 (v), 7. BASARIĆ Đure DUŠAN 25.04.1930 (v), 8. BEGIĆ ANKICA, 9. BJEGOVIĆ Jovana ĐURAĐ 14.07.1931, 10. BOGIĆ Miloša JOVO 1935, 11. BOGIĆ Ilije JOVO 1946, 12. BOGIĆ RADE, 13. BOŽOVIĆ Milene ĐORĐE 16.09.1954. (v), 14. BULj Jove DANE 17.02.1937, 15. BUNČIĆ SLAVKO 1947, 16. BURSAĆ ANICA 1920, 17. CICOVIĆ Branka JOVO 07.07.1949. (v), 18. ČUBELIĆ Ante MILE 1941, 19. ČUBRILO Nikole BOGDAN 1927, 20. ĆOPIĆ PAJO 1935, 21. DELIĆ Đure MILAN 

ČEDOMIR (PETRA) MARIĆ (1941-2020): Odlazak borca za istinu o stradanju Srba

Povodom smrti Čedomira Marića osnivača i prvog predsjednika Udruženja porodica nestalih i poginulih lica “Suza”- Beograd. Članovi udruženja “Suza” sa velikom tugom i žaljenjem primili su vijest da je sinoć prestalo da kuca srce Čedomira Marića koji će, ostati upamćen pre svega kao otac, koji je svoju tugu za ubijenim sinom, nosio duboko skrivenu u svom srcu, a kao osnivač i dugogodišnji predsednik Udruženja porodica “Suza” nesebično je pomagao drugim porodicama slične sudbine, da dođu do istine i pravde. Imao je razumjevanja za bol svake majke bez obzira na nacionalnost. Do poslednjeg trenutka svog života Udruženju je pružao podršku i bodrio da istrajemo u borbi za rasvjetljavanje sudbina nestalih. Dragi

ISTORIČAR MILOŠ KOVIĆ ZA NOVOSTI: Smrt patrijarha Irineja i mitropolita Amfilohija je završetak jedne epohe

Vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, istoričar Miloš Ković došao je na sahranu patrijarha Irineja. On je, u izjavi za Novosti, rekao da je smrt patrijarha Irineja, mitropolita Amfilohija i vladike Milana kraj jedne epohe. – Odlazak svakog patrijarha SPC je završetak jedne epohe. Videli smo šta je to značilo kada nas je na ovom svetu napustio patrijarh Pavle. Sa patrijarhom Irinejem završava se jedna epoha, i to vidimo i po tome što su se gotovo u isto vreme upokojili i mitropolit Amfilohije i vladika Milutin. Dolazi novo vreme, koje ne mora da bude loše po nas. U Crnoj Gori smo posle dužeg vremena osetili ukus pobede, i

Zagreb Foto: Tanjug

Ja sam to što jesam, ali najbolje da o tome ne govorimo

Ako je u 90-ima goli strah bila ključna kategorija za Srbe u Hrvatskoj, onda se iz tog straha i pozicije „prešućenog identiteta“ u toku tri decenije izrodila odrednica koja je kobna za svaki osjećaj nacionalne i vjerske pripadnosti, a to je utapanje u većini ili – asimilacija. Za istinski prelazak iz jedne religije u drugu, ili pak za napuštanje svake religioznosti, potrebna su dva ključna preduvjeta: uvjerenje i sloboda. Što se događa pak ako je motiv za prelazak iz jedne vjeroispovijesti u drugu – strah, konformizam ili linija manjeg otpora, naročito u društvima gdje postoji visoka stopa nacionalne ili vjerske netrpeljivosti, kao i niski prag tolerancije prema drugima i drugačijima?

VERITAS: Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba iz zapadnoslavonskih sela Kip i Klisa u novembru 1991. godine

Od 12. do 18. novembra 1991, pripadnici hrvatske vojne policije u selima Kip (Daruvar), pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla, i Klisa (Pakrac), radi „izmještanja“ stanovništva, pohapsili su 24 srpska civila, zatim ih doveli u Marino selo te ih zatvorili i držali u podrumu inprovizovanog zatvora “Ribarska koliba”, gdje su ih psihički i fizički maltretirali. Najčešće su primjenjivani sljedeći načini mučenja: potapanje u vodu, priključivanje na induktorsku struju, odsjecanje ušiju, rezanje po prsima i soljenje rana, gaženje nogama, udaranje metalnim šipkama i drvenim palicama. Samo su šestorica preživjeli mučenja, dok su osamnaestorica likvidirani, s tim da se za tijelima petorice još uvijek traga. Za likvidaciju pomenutih civila Županijski sud

Pitanje na koje nije stigao odgovor: Da li su nemački vojnici ilegalno bili u ratu u Jugoslaviji?

Poslanica Levice u Bundestagu Žaklin Nastić pokušala je da rasvetli da li su nemački vojnici, kao dobrovoljci, učestvovali u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Odugovlačenje sa odgovorom od strane nemačke vlade ocenila je skandalom. Nastićeva je istakla da nemačka vlada sve češće, na arogantan način, odbija da da odgovarajući odgovor na pisana pitanja opozicije. S tim u vezi je navela da je pre dve nedelje objavljena knjiga jednog profesora sa univerziteta u Potsdamu, koji je blizak nemačkoj vojsci, u kojoj tvrdi da su pripadnici Bundesvera početkom 1990-ih putovali na ratišta u bivšoj Jugoslaviji. U toj knjizi se ističe da su posebno pripadnici garnizova u južnoj Nemačkoj bili putovali na “produženi

Savo Štrbac: Raja iz Vukovara

Upoznao sam i Ivana Atanasijevića, zvanog Iko (1961), od oca Hrvata i majke Srpkinje, koji je ratovao na srpskoj strani. Na „Ovčaru” je došao da izvuče brata Mišela, koji je ratovao na drugoj strani. U poslednjih petnaestak godina, na različitim mestima i u različita vremena, upoznao sam ratnike iz Vukovara sa obe strane fronta, koji su pre rata devedesetih živeli u istom kraju, većina i u istoj ulici, i međusobno se poznavali i družili. Milana Lančužanina zvanog Kameni (1963), Srbina i po ocu i majci, upoznao sam na suđenju u slučaju „Ovčara” pred Specijalnim sudom u Beogradu, koje je počelo 2006. Bio sam njegov izabrani branilac. Optužba ga je teretila

Miloš Ković: Mitropolit Amfilohije, čovjek predanja

Život i žrtva za bližnje u ime večnih vrednosti i Carstva Nebeskog, obnova otačke vere i svetosavsko-lazarevskog predanja – to su zaveštanja mitropolita Amfilohija. Mitropolit Amfilohije (Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska) U istoriji srpske kulture mitropolit Amfilohije (1938-2020) zauzima sasvim osobeno mesto. Gotovo pola veka bio je jedna od najistaknutijih ličnosti našeg javnog života. U tako dugom vremenu svedočio je postojanje i snagu jednog drevnog, zanemarenog predanja. Zagonetka srpske istorije, koju je mitropolit Amfilohije celog života odgonetao, postavljena je u 18. veku. Tada se srpska kultura, ukorenjena u svom balkanskom, pravoslavnom nasleđu, našla pod odsudnim uticajem rimokatoličko-protestantskog, potom i prosvetiteljskog, sekularnog Zapada. Krajem 19. i u prvoj polovini 20. veka, srpske elite

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala