
Đurđica Dragaš: Otet mi je zavičaj, zar se to zaboravlja
Kada čujem reč “oluja”, pred očima mi se ponovo ukazuje svitanje 5. agusta, kada sam se opraštala sa zavičajem. Imala sam 21 godinu i bila student u Beogradu. Tokom raspusta sam se vraćala kući u Korenicu, gde je moja porodica morala da pobegne 1991. iz Gospića. Napad je počeo 4. avgusta rano ujutro. Bilo je i ranije granatiranja, ali ovo je bilo drugačije. Nije prestajalo satima. Na Radio Zagrebu, koji smo jedino mogli da uhvatimo, slušali smo Tuđmanov govor u kome nas poziva “da ostanemo, da ne pružamo otpor, da će doći hrvatska vojska i da oni koji nisu ništa zgrešili nemaju čega da se plaše”. To nas je upravo