arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
dara_banovic.jpg

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi svjedok pokolja koji su izvršile ustaše nad stanovništvom sela Palančišta i Gornji Jelovac, 22. i 23. oktobra 1942. godine. U pokolju je ubijeno 650 ljudi, mahom žena i djece, a Dara je svojim očima vidjela masakr nad oko 300 žrtava. Dara Banović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ovaj ustaški pokolj, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu. Ona je jedan od svjedoka koji je najvjerodostojnije ispričao odvijanje pokolja. Njen lik na malim ekranima vidjeli su milioni gledalaca širom bivše SFRJ, prilikom otkrivanjaspomenika na Mrakovici, 1972. godine. Dara je tom prilikom uručila predsjedniku Josipu Brozu Titu,

S. Avramov: Negiranje naših žrtava već jako iritira Srbe, osnivamo Memorijalni centar

Pred kraj života, prof. dr Smilja Avramov je bila svjesna snažnog i kontinuiranog procesa izvrtanja i negacije istine o Pokolju, genocidu počinjenom nad Srbima od strane NDH. Angažovala se oko ideje o formiranju Memorijalnog centra za srpske žrtve. Smatrala je nemogućim da se u Beogradu, na mjestu Starog Sajmišta formira Memorijalni centar jevrejskih žrtava jer se, kako je rekla, zna koliko je tamo Srba stradalo. Danas, kada je očito da se na tom mjestu podiže Muzej Holokausta a da Srbi nisu smogli snage, pameti i istorijske odgovornosti da podignu Muzej Pokolja, vrijedi se podsjetiti njenih riječi. OVAKO JE GOVORILA SMILjA AVRAMOV Bez obzira na stvarnost da su Srbi balkanski narod

Nevjerovatna sudbina Srbina koji je umakao ustaškom nožu (VIDEO)

Nevjerovatna sudbina Srbina iz sela Donji Pridjel kod Doboja satkana je od boli, tragedije, ratnog zločina, gubitka identiteta i ipak – srećnog kraja. Kao dvogodišnjak pretekao je ispred ustaškog noža, dvije decenije živio je pod nametnutim muslimanskim imenom i prezimenom. Ekskluzivno za Pečat govori o životnoj potrazi za izgubljenim srpskim korijenom, identitetom i iznosi sumnju da su stotine i stotine srpske siročadi nakon Drugog svjetskog rata izgubile sopstveni i silom prilika prigrlile drugi nacionalni identitet. Izvor: RTRS

Adolf Hitler u Sarajevu već 1937. godine

ADOLFA HITLERA OBALA je naziv jedne ulice u Sarajevu 1937. godine. Naime te godine je izvršeno preimenovanje ulica, odnosno brisanje starih nazivia sa srpkim imenima. Umjesto starih naziva uvedeni su novi i tako je Adolf Hitler dobio ulicu u Sarajevu. Pored Adolfa Hitlera dobili su ulice i budući ključni učesnici događaja, kao što je Ante Pavelić, Kvaternik, Musolini. Uvođenjem novih naziva ulica u Sarajevu, koji su navedeni u donjem popisu, najavljeno je izvjestan način dolazeće burno vrijeme i stardanje Jevreja i Srba u Sarajevu 1942. godine.. Popis novih naziva ulica u Srajevu 1937. Izvor: Almanah adresar grada Sarajeva 1937. Štamparija „Bosanska pošta“ Sarajevo Almanah Adresar grada Sarajeva 1937. (naslovna strana

Jovan Mirić: Trudnice i porodilje u NDH

U izveštaju dr Stacija višoj italijanskoj komandi 1941. navodi se da je veliki broj ljudi ubijen tvrdim predmetom, da je nađeno nekoliko ženskih leševa sa isečenim grudima, te nekoliko trudnica rasporenih stomaka i u stomacima deca zašivena žicom. Ante Pavelić sa franjevcima (Foto: IN4S) Žena Dušana Vurune iz Vodičeva, Gospa, rođena 1916. godine, bila je u visokoj trudnoći kada se, na Ilindan 1941. godine sa brojnim zemljacima sklonila u podrum svoje kuće. Dok su svi drugi izašli pred ustaše iz podruma, Gospa je ostala u podrumu. Pored nje bio je i njen četvorogodišnji sin Milorad. Njega su pred majkom mrcvarili i zaklali. Potom su uhvatili majku, rasporili joj stomak, muško

Godišnjica zločina nad dvije hiljade nevinih Srba u Bosanskoj Bojnoj

22. avgusta 1941. godine dan genocida nad srpskim stanovništvom u Stabanidži, Zborištu, Gradini, Glinici, Poljani, Bojni, Varoškoj rijeci i Crvarevcu Dana 22. avgusta pomolimo se za duše nevino poklanih i živih spaljenih srpskih žena, dece staraca iz srpskih sela Stabandža, Zborište, Gradina, Glinica, Poljana, Bojna, Varoška Rijeka i Crvarevca, od strane njihovih muslimanskih komšija iz Bosanske Otoke, Bužima, Varoške Rijeke, Crvarevca, Vrnograča i drugih muslimanskih sela. Na taj dan 1941. godine vojno sposobni muslimani predvođeni žandarmerijskim narednikom Pilingerom, naoružani noževima, sekirama, kosama i drugim hladnim oružjem, su krenuli u „hajku“ na srpsku nejač u navednim selim i sve žene i decu, koje su stigli, poklali tamo gde su ih stigli, koga

natpisnacrkvi.jpg

Masovni pokolj Srba na „Mehinom stanju“ avgusta 1941.

Na Mehinom stanju u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine ubijeno je 7.000 Srba, muškaraca, žena i djece. Samo iz sela: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gojkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Žrvnice, Kuplenskog i Selišta ubijeno je 4.000 srpskih seljaka. Mehino stanje je zemljište na granici Slunjskog i Kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristile za masovni Pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša. Srbe su zatvarali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u

ČETNICI IZ PRIJEDORA SPAŠAVALI SRBE IZ LOGORA „CIGLANA“

Nakon ofanzive na Kozaru (10. jun-18. jul 1942.) u ustaškim logorima našlo se na desetine hiljada srpskih civila, najviše žena i djece. Jedan od najvećih logora bio je u Prijedoru. U krugu fabrike za proizvodnju cigle – Ciglana (Prva krajiška tvornica crijepa i zidne cigle Prijedor, podignuta 1926. godine), formiran je „logor na Ciglani“. Kroz taj logor prošlo je oko 14.500 Srba. Zatvorenici su mučeni, ubijani, i umirali od mnogih bolesti. Svako jutro „kupili su one koji su umirali od gladi i tifusa, stavljali ih na takozvani „šprajc“ (plato sa točkovima) i odvozili u nepoznatom pravcu.“ Kakvi su monstrumi stražari bili u logoru, svjedoči jedan od preživjelih logoraša, Dado Stajković:

Kalendar genocida: 23. jul 1941. – Bosanski Petrovac

Ustaše su 23. jula 1941. godine po naređenju jednog zastavnika Poglavnikove tjelesne bojne nepoznatog imena, pokupili iz Bosanskog Petrovca oko 150 Srba pravoslavaca i zatvorili u zatvor. Među njima je bilo ljudi starosti 16 – 80 godina. Odmah nakon toga njima je saopšteno da idu na prisilan rad na otok Pag, te su kamionima transportovani van iz samog grada, gdje su strijeljani. Sutradan 24. jula 1941. godine dovoženi su kamionima uhapšeni Srbi iz sela oko Bosanskog Petrovca i prvo zatvarani u jednu drvenu baraku gdje su mučeni, a zatim po partijama vođeni na strijeljanje, odnosno klanje. Izvor: Grupa autora, Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu, Zbornik dokumenata,

Sveti novomučenici Glamočki i Kulenvakufski molite Boga za nas

Srpska pravoslavna crkva danas obeležava Sabor novomučenika Glamočkih i Kulenvakufskih Saborni praznik ovih mučenika, kao i mučenika dabrobosanskih i mileševskih, ustanovljen je na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve u maju 2005. godine. Sveštenomučenik Simo Glamočki  Sveštenomučenik Simo (Banjac) rođen je 1871. godine u Gornjem Ribniku. Bogosloviju u Raljevu završio je 1893. godine. Od 1894. do 1896. godine bio je učitelj u Ključu i Donjem Vakufu. Sveštenički čin primio je 1897. godine. Služio je u parohijama Smoljani, Kamenu i Glamoču. Zaklali su ga hrvatski klerofašisti , uoči Ilindana 1941. godine u Glamoču. Sveštenomučenik Mirko i novomučenik Novica Glamočki Sveštenomučenik Mirko (Stojisavljević) rođen je u Otišiću kod Sinja u

(DOKUMENTA) Tito zanemarivao zločine Muslimanske milicije nad srpskim narodom, sudili samo onima koji su ubijali komuniste: Slučaj Osmana Rastodera i Rama Rastodera!

“… sa Osmanom Rastoderom mogao (je) sarađivati samo onaj koji čini zla i misli kao Osman Rastoder…” Muslimanska milicija je naziv za paravojne grupacije iz Drugog svjetskog rata, koje su djelovanje pod zaštitom sila nacifašizma na prostoru Bosne i staroraške oblasti, odnosno Sandžaka. Naoružana od strane Njemaca, Italijana ili ustaša, Milicija je tokom rata počinila strašna zvjerstva protiv srpskog pravoslavnog življa. Prema određenim podacima, na prostoru Starog Rasa/Sandžaka, od pripadnika Muslimanske milicije, u periodu od početka rata do kraja 1942. godine, spaljeno je preko 140 srpskih sela. Međutim, poslijeratne vlasti pokretale su sudske postupke isključivo protiv onih pripadnika Milicije koji su se sukobili sa komunistima, ostavljajući tako nekažnjenom ogromnu većinu

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Život

Nacisti i ustaše dogovorili progon Srba

Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje, odnosno protjerivanje, u Srbiju oko 200.000 Srba. Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Žerjavića, Srbi su u fašističkoj NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. godine bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, ili 26,5 odsto. Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja “srpskog pitanja”, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja. U NDH Hitler je uvrstio i područje BiH, na kojem je tada

HAN POGLED – NEOTKRIVENI I NEKAŽNjENI USTAŠKI LOGOR SMRTI!

Prema malom broju dostupnih podataka, može se pretpostaviti da se logor sastojao iz tri dijela: ustaškog vojnog uporišta, sabirnog centra i mjesta na kojem su vršene egzekucije. Izvor: NE ZABORAVIMO – BLOG ; 08. oktobar 2012. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. FORMIRANjE I LOKACIJA LOGORATokom 1941. godine nova ustaška vlast je u selu Han Pogled, kao važnom strateškom položaju na putu Zvornik-Sarajevo formirala ustaško uporište koje je u nepoznatom periodu ustaške vladavine, između

Na današnji dan počeo genocid

Andrija Artuković je 13. maja 1941. godine dao zeleno svjetlo za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima… Samo u prvih sedam mjeseci ustaške vlasti prekršteno je oko 100.000 pravoslavnih, otvoren konclogor Jasenovac i počele deportacije Srba Ministar unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ Andrija Artuković je 13. maja 1941. godine propisao “Provedbenu naredbu o ustrojstvu i poslovanju ravnateljstva za javni red”, čime je van zakona stavljeno oko dva miliona Srba i desetine hiljada Jevreja i Roma. Ta naredba iskorištena je kao pravni osnov za genocid koji je uslijedio, a na osnovu nje Srbi su proganjani, ubijani, prekrštavani i protjerivani. Otvoren je koncentracioni logor Jasenovac, ljudi su ubijani bez suđenja i

Đurđica Dragaš: Boli li nas 10. april?

Mi, potomci žrtava NDH, nosimo znak, krst koji se prenosi s generacije na generaciju, ali žig utisnut na srpsku kožu kao da ne boli čitavo srpsko “biće”. Kao da smo ga, kao narod, zaboravili, potisnuli, prekrili naslagama opraštanja. Pomalo zbunjena vremenskim (ne)prilikama objavih juče na Fejsbuku fotografiju voćke čiji su se crveni cvetovi nazirali ispod naslaga aprilskog snega. Koliko je komentar – život je borba– koji sam napisala uz fotografiju, ustvari bio tačan shvatila sam uveče prolazeći kraj istog stabla. Snega više nije bilo, voćka je bila ponovo slobodna, ali cvetovi više nisu bili onako crveni. Njihovi ožiljci svedočili su o nevolji koja ih je tog jutra zadesila. Ranjena voćka

Dušan Bursać: Anđeli u paklu

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, „Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. English To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno „bratstvo i jedinstvo“ između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov „Anđeli u pa­klu“. Anđeli u paklu – sadržaj Dušan Bursać: ANĐELI U PAKLUIzdavač:

Ranko Radelić: Genocid nad Srbima – poglavlje istrgnuto iz knjige svjetske istorije

Džonatan Štajnberg, pokojni profesor moderne evropske istorije na Univerzitetu Pensilvanije i istaknuti proučavalac Holokausta, napisao je – „Izostavljanje Hrvatske iz konvencionalnih studija o Holokaustu je poput knjige čije je prvo poglavlje istrgnuto“, te da su napadi na Srbe u NDH „najraniji totalni Genocid koji je pokušan tokom Drugog svetskog rata“. Prije više od 2.000 godina, u trećem vijeku prije nove ere, u sjevernoj Indiji nije bilo ni demokratije, ni ljudskih prava, ni pametnih telefona, ni interneta, a pogotovo nije bilo nevladinih organizacija. Postojalo je samo čudesno Maurijsko carstvo, sa Ašokom Velikim (273.-232.) kao njegovim vladarem. Nakon burnih ratova koje je vodio oko 265. pne, okrutni i surovi ratnik Ašoka je

srpske-crkve-lomace.jpg

Srpske crkve bile su lomače

U Drugom svetskom ratu, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, najokrutnije je demantovana stara latinska sentenca: Ars longa, vita brevis (Umetnost je duga, život kratak). Život oko milion pravoslavnih Srba, ne samo da je bio prekraćen, već su uništeni njihovi istorijski koreni, crkveno-umetnički spomenici. Njihovom uništavanju posvećena je knjiga akademika Dinka Davidova „Totalni genocid – Nezavisna država Hrvatska 1941–1945”, koju je objavio Zavod za udžbenike iz Beograda.  Srpska pravoslavna crkva u Osijeku, podignuta 1743. i srušena do temelja početkom 1942. Sudbina srpskih crkava, ističe Dinko Davidov, neraskidivo je vezana za tragičnu sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj nad kojim je izvršen genocid. Davnašnja humanistička opomena Hajnriha Hajnea: „Kad počnu da spaljuju knjige, odmahiza

Dobrivoje Vidić: JEDNA NEISPRIČANA ISTORIJSKA PORODIČNA PRIČA

Oslobađanje gradova NDH od partizana. Kako je to izgledalo iz ugla srpskih stanovnika Dervente, Banjaluke, pa i drugih gradova NDH. Posle genocida 1941, ko je ostao živ, posle ubijanja uglednih, odvođenja u Jadovno i Jasenovac, i progona u Srbiju, pada pod zaštitu njemačkog Vermahta i njihovih EK centara od 20. januara 1941. Od tad Srbi, koji su izbjegli u sela, dobijaju pravo da se vrate u svoje kuće. Nemačka Štalova divizija trećepozivaca im to garantuje i pomaže oko useljavanja i izbacivanja ustaških porodica,koje su predhodno useljene od strane NDH, sa rešenjem direktora NDH agencije. Direktor za Banjaluku te agencije što je otimala i na sebe knjižila srpsku imovinu je bio

USTAŠKI TABLOIDI U BOSNI TOKOM DRUGOG SVETSKOG RATA: Da li je ikada veće ZLO štampano bilo gde na SVETU?

Za vreme drugog svetskog rata, Kraljevinu Jugoslaviju su 6.4.1941. napale sile Osovine i prisilile njenu vojsku na kapitulaciju 17.4. 1941. Deset dana pre su u Zagreb ušle nemačke snage, te je istog dana proglašena Nezavisna država Hrvatska. Pobedničke Sile Osovine su odlučile da cela teritorija BiH dođe pod vlast NDH, čiji je poglavnik Ante Pavelić započeo politiku s ciljem eliminacije srpskog stanovništva, koje je uključivalo prisilno prevođenje na katoličanstvo, proterivanje i genocid. Vlast NDH je, s druge strane, muslimansko stanovništvo smatralo Hrvatima islamske vere. Pavelićeva propaganda je radila punom parom.. Muslimansko-bošnjaško stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo je veoma uzrujano uoči ulaska Jugoslavije u Drugi svetski rat. Sporazum Cvetković-Maček od

Obilježene 82 godine od stradanja Srba u Potkozarju

Prošle su 82 godine od ustaškog pokolja 624 Srba među kojima je bilo 208 djece iz Potkozarja kod Banjaluke, nekadašnje Ivanjske i Piskavice. U Hramu Pokrova Presvete Bogorodice u Potkozarju služena je sveta liturgija, a potom i parastos žrtvama masovnog pokolja, koji su pripadnici fašističke NDH počinili u Potkozarju i Piskavici 1942. godine. Ustaše su 5. i 12. februara 1942. godine u Potkozarskim selima Ivanjske i Piskavice ubile 624 srpskih civila, među kojima 208 djece do 15 godina. Ubijeni civili sahranjeni su po svojim dvorištima, tako da nije bilo zajedničkog spomen-obilježja, a pokrenuta je inicijativa da se izgradi spomenik sa imenima svih ubijenih. O ovom zločinu ćutalo se više od

Pokolj nad Srbima 7. februara 1942. godine u Štrpcima kod Prnjavora

Dana 7. februara 1942. godine, gotovo u isto vrijeme dok se dešavao pokolj Srba u selima Drakulić, Šargovac i Motike, u selu Štrpci kod Prnjavora hrvatske ustaše su na najsvirepiji način izvršili težak zločin uglavnom nad srpskim ženama i djecom.  Žrtve su bile starosti od 3 mjeseca do 70 godina. Žrtve su silovane, klane noževima, ubijane tupim predmetima, masakrirane i samo nekolicina je ubijena vatrenim oružjem. U rano jutro 7. februara 1942. godine, po velikoj hladnoći, grupa od stotinu ustaša dolazi iz Prnjavora u centar sela – Glogovac, koji je bio nastanjen njemačkim stanovništvom – folksdojčerima. To njemačko stanovništvo se odmah po okupaciji organizovalo u formacije, naoružalo i počelo sa

Spomenik srpskoj deci u selu Noskovačka Dubrava

Godine 1964, na mesnom groblju u selu Noskovačka Dubrava u opštini Čađavica, Virovitičko-podravska županija (na desnoj obali Drave), podignut je ovaj spomenik deci srpskoj deci iz Potkozarja koja su stradala u ustaškom logoru za žene i decu koji se nalazio u štalama vlastelinskog imanja grofa Draškovića. U periodu rada logora, od avgusta do decembra 1942. godine, preminulo je 69 deteta starosti od 4. meseca do 4 godine. Do 1990. godine obavljane su redovne komemoracije uz učešće predstavnika matične Bosanske Dubice, a obnovljene su 5. decembra 2014. godine. Spisak dece stradale u ovom logoru: Vuković Milja, 4 meseca Bošlić Rade, 18 m. Miljević Gina, 3 godine Vujčić Ratko, 10 m. Vujković

Na današnji dan se sjećamo zločina nad srpskim ženama i djecom u selu Kremna 16. decembra 1941. 

Zločin nad Srbima u Kremni je zločin koji je u sjećanju naroda našeg kraja skoro izblijedio, zločin koji pamti još samo nekolicina. Prvi šturi zapisi o ovom zločinu su se pojavili tek 40 godina poslije pokolja i o njemu su znali samo mještani. Ovo je naš doprinos da se ovakve stvari ne zaborave i da se ne ponove. To dugujemo svim našim mučenicima. 16. decembra 1941. godine, hrvatske ustaše i domobrani iz Prnjavora dolaze na Vučijak u selu Kremni i uz pomoć Mađara koji su tada naseljavali Vučijak, počinju pljačku i zulum po selu Kremna koje je udaljeno nekih 5 km od Prnjavora. Vučijački vod ustanika pod komandom Trivuna Bojanovića

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala