Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.   Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjige “Anđeli u paklu“. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma,

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, “Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno “bratstvo i jedinstvo” između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov “Anđeli u pa­klu”. Ne znam kako je bilo u Danteovom “Paklu”, ali iz priča

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu da su Srbima “braća” Hrvati naneli naj­veća zla u čitavoj istoriji srpskog naroda. U to­me Hrvati daleko, daleko nadmašuju sve druge srpske neprijatelje zajedno:   Tursku, koja je vladala srpskim zemljama blizu pet vekova, poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. godine;   Austrougarsku, koja je na Berlinskom kon­gre­su 1878. godine dobila mandat da okupira srpsku Bosnu i Hercegovinu, a potom anektira 1908. godine. Ova država je 1914. godine izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, čime je otpočeo i Prvi svetski rat. U tome agresivnom napadu, Srbi su imali oko 1.250.000 žrtava, ali su taj broj

Sin Luke i Evice, rođen 30. 1. 1931. go­dine u Grubišnom Polju, Savska Banovina. Do­tje­ran u logor Jasenovac prvih dana oktobra 1942. godine, a pušten iz logora 30. novembra 1942. godine Kazuje: Roditelji su se bavili poljoprivredom. Imali su imanje od osam jutara zemlje, a obrađivali su i zemlju crkvenog posjeda na Majdi, blizu Poljana. Pored kuće, uz glavnu cestu Virovitica – Veliki Zdenci, veličine 12×16 metara sa ganjkom i bunarom pod istim krovom, imali smo štalu, štagalj, svinjac, kokošinjac i poljski za­hod. Osim velikog dvorišta postojala su dva voćnjaka, pretežno šljiva, zatim jabuke, kruške, dud i dva velika oraha. Vinograd je bio na kraju okućnice – loza bijela “noja”,

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prati nas sedam ustaša. Uniforme im ta­mne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete nam. I sad čujem njihove gla­so­ve: „Sad ćete vi u Unu, sad u furunu!” Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u ne­kom skloništu. Otišao je, još dok smo bili u ko­zarskom zbjegu, da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na oca, a putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvre­dama.

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prili­ke. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obra­dive zemlje i domaćih životinja. Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita “Lje­šljani” koji se nalazio nedaleko od naše ku­će. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali sto­ku. U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Pot­kozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u pla­ninu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi na­šeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila,

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933. godine rođena sam 14. marta u selu Aginci, Kozarska Dubica. Tu je poro­di­čno imanje Budimira, gdje se moj otac Miloš bavio zemljoradnjom. On je rođen 1900. godi­ne. Moja majka Anđa je rođena 1908. godine u selu Vlaškovci. Kao zemljoradnici, uzgajali smo raznu vrstu stoke: konje, krave, svinje, ovce, gu­ske, patke i kokoši. Imali smo veliku kuću u ko­joj smo imali i dućan. Potom štalu i magazu gdje smo držali mašinu za vršidbu pšenice, a na spratu magaze, žito. Iza kuće se nalazio veliki voćnjak sa obradivom zemljom, a pored toga smo imali i šumu. U domaćinstvu nas

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu ka­da su Nijemci bombardovali Kozaru i pot­kozarska sela, kada su moje selo nadlijetale “štuke” – avioni koji su nisko letjeli i bombardo­vali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele za­stave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas pre­uzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili,

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine. Majka Cvi­jeta, devojački Zubović, rođena 1907. go­di­ne. (Otac umro 1961, majka 1994. godine). Otac Todor, radnik Fabrike duvana Banja Luka, majka domaćica. Imali smo zidanu kuću od 140 kvadrata. Štala od 150 kvadrata je bila zidana sa pre­gradama za smještaj krave, konja, ovaca. Imali smo ambar, košanu, svinjac i kokošarnik. Od stoke smo imali konja, dvije krave, deset ovaca, dvije svinje i 20 kokošaka. U domaćinstvu su živjeli: otac, majka, djeca: Đuro, rođen 1927, Mirko, rođen 1929, Rajko, rođen 1931. godine, Savo rođen 1933. godine, sestra Ljeposava, rođena 1935. i Milo­rad, rođen 1937. godine. (Mirko, Rajko i

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče Kazuje: Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, rođena u Brezovim Danama. Moj otac je živio u zajedničkom domaćin­stvu sa stricem Dušanom, rođenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Žepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ba­bom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lu­čić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najstariji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osno­vnu školu pohađao sam u Žepču. Rat me je zatekao u trećem razredu. Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođe­nja. Selo Slabinja je bilo jedno od većih i ra­zvi­jenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Koza­re. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa ne­koliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izu­ča­va­njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. “školaraca” (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i uči­teljskim školama). U

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam “mijenjala” vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra­zne. Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nad­mećem sa onima kojima je stalo do ve­li­čanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu. Osećao sam moralnu obavezu da kao jedi­ni preživjeli član porodice kažem kako na svi­rep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Raj­ko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosa­va, Milka i Nada. Poslije svega što sam doživio, bio bih naj­sretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac Pantelija i majka Jovanka bavili su se zemljoradnjom. Imali su trgovinu mje­šo­vi­tom robom. Živjeli smo u prilično velikoj kući. U jednom dijelu kuće smo stanovali, a u drugom dijelu je bila trgovina. Imali smo i druge objekte kao i sva seljačka domaćinstva. Imali smo i dosta krupne i sitne stoke. Imali smo i dva para konja koje su roditelji koristili i za dovoz robe iz Prijedora koju su prodavali u trgovini. Pamtim da je jednom konju bilo ime Arap. Pamtim to po tome što su ga se bojali i odrasli. U našem domaćinstvu živeli su: otac Pantelija

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče. Od 1941. godine Foča je bila intere­sna zona Italije. Međutim, dok su se vodili pre­govori o podjeli ovog dijela BiH, NDH je sma­trala da Bosna do rijeke Drine pripada njoj. Hrvatske vojne jedinice su došle u istočnu Bo­snu, tj. u Foču i izvršili kupljenje Srba iz Foče i odvozili ih vagonima u Hrvatsku. U jednom od vozova bio sam i ja. Sje­ćam se stanice u Foči: vrisak i jauk onih koji ostaju. Ja kao dijete sa četiri godine bio sam pre­plašen, zbunjen. Nijemo sam sve to posma­trao iz voza. To nije bio običan voz, to je bio

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica Svjedoči: Moji roditelji su bili zemljoradnici. U našem domaćinstvu su živjeli: otac Teodor, majka Milka, rođeni 1888. godine, zatim sestra Mileva, rođena 1925, brat Milan, rođen 1927, Rade, rođen 1933. godine, Anđa, rođena 1935. i Dra­ginja, rođena 1937. godine. Bilo je još četvoro djece koja su umrla prije rata. Od imovine smo imali: kuću, štalu, kuru­zanu i nekoliko manjih objekata. Od stoke smo imali: dva vola, kravu i tele, jednogodišnju juni­cu, zatim troje svinja i dosta sitne živine. Godine 1941. svakodnevno smo strahovali od ustaša. Nijemaca se nismo plašili. Vlast NDH uspostavljena je i u Bos. Dubici. Ustaše su

Iz ispovesti dece, sada već osoba u poodma­klim godinama, koja su nasilno doterana u hrvatske logore, veoma lako se može zaključiti da logori u Hrvatskoj nisu bili nikakvi radni lo­gori, kako ih neki hrvatski autori žele predstaviti, i da iz tih logora nisu spasavana srpska deca, već da su ti logori bili opšta mučilišta za sve one koji su u njih bili na silu dovedeni da bi na najsvirepiji način bili mučeni, a potom ubijani ra­znim tupotvrdim predmetima ili klani noževi­ma. Iz ispovesti preživele srpske dece (u ovoj knjizi), sada osoba u starosnoj dobi, koja su bila prisilno odvedena u hrvatske logore, a koja su sav kasniji životni vek proveli

Postojala je tendencija, a i praksa da se neka srpska djeca obuku u uniforme hrvatske vojske za njih šivane, i da se odgajaju u hrvat­skom duhu. Osnovani su za to i dječiji logori. O jednom takvom logoru za djecu u Gornjoj Rijeci, Ljubo Miloš na saslušanju pred sudom kaže: “Ne bih mogao točno kazati kada je orga­niziran ovaj logor, ali svakako držim, da je to bilo u rano proljeće 1942. godine. Za uspostavu ovoga logora, izgleda da je dao ideju Dido Kva­ternik, a cilj logora je bio taj, da se mala srpska djeca, koja su ostala bez roditelja, odga­jaju u ustaškom duhu, te kako se sam Kvaternik izražavao, da postanu

Radi orijentacije o približnom broju žrtava hrvatskog logora smrti Jasenovac prilažemo i ovaj pregled podataka zvaničnih komisja i dru­gih merodavnih lica koje su se bavile utvrđi­vanjem broja žrtava genocida logora Jasenovac za period od 1941. do 1945. godine. 1. DRŽAVNA ANKETNA KOMISIJA HRVATSKE, ZAGREB, članovi: Vica Baranović, referent Zemaljske ko­mi­sije za ispitivanje ratnih zločina. dr Zdravko Popović, Vojno-sudski odjel Glavnog štaba za Hrvatsku. dr Ante Premerju, major i stalno zapri­segnuti sudski lječnik vještak. dr Milan Majer, sudbeni vijećnik. dr Ante Pecikozić. Ivan Broz, kotarski sudac. Božidar Ognjenac i Stevo Trninić, zapi­sni­čari. Državna anketna komisija nakon izvršenog uviđaja samog logora Jasenovac, liječničkog na­laza i mišljenja sudskog vještaka, te preslišava­nja očevidaca, konstatuje:

Dugo sam razmišljao o tome kako da zapo­čnem ovu knjigu i šta da stavim između nje­nih korica. Događaji, koji bi trebalo da budu sadržaj knjige, toliko su, u pojedinostima razli­či­ti, pa ih nije bilo lako svesti na zajednički ime­nilac kako bi činili zaokruženu celinu. Dile­ma je bilo i oko toga kako iz obilja građe, koja je ponuđena, izdvojiti one sadržaje koji bi vero­do­stojno predstavili stvarne ličnosti čije su sud­bi­ne opterećene ranjenim detinjstvom. Njihove po­­tre­sne istine trebalo bi da svedoče o vremenu i ljudima, koji su to vreme obeležili krvlju, mu­ka­ma i suzama srpske dece, koja su se našla u kan­džama jedne novoosnovane države, čiju be­sti­ja­lnost do tog vremena (1941 –

Đuro Zatezalo U izdanju SKD “Prosvjeta”, a uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine, nedavno je iz štampe izašla knjiga poznatog karlovačkog historičara dr. Đure Zatezala pod naslovom “Radio sam svoj seljački i kovački posao”. Radi se o knjizi autentičnih svjedočenja ljudi koji su preživjeli genocid na području Nezavisne Države Hrvatske, odnosno na teritoriju Banije, Like, Korduna, Gorskog kotara i Pokuplja, u vremenu od 1941. do 1945. godine, kao i o svjedočenjima osuđenih počinilaca tih zločina.   Knjiga je dostupna u formatu Acrobat PDF: Đuro Zatezalo: Radio sam svoj seljački i kovački posaoAcrobat PDF dokument, 1.075kB   Pročitajte: Intervju sa autorom Pročitajte: Predgovor knjige Adobe Reader je dostupan za besplatan download.

Spomenik, rad akademskog kipara Ratka Petrića iz Zagreba, podignut je 12.10.1988. godine. Srušen i nestao tokom poslednjeg rata. Tokom javne rasprave krajem 1985., tadašnja Skupština opštine Gospić, osnovala je Odbor za uređenje Spomen područja Jadovno. Jedan od članova odbora bio je i Ilija Vujnović, penzioner, danas izbjeglica u Banja Luci. Gospodin Vujnović je ispisao hronologiju predratnih aktivnosti vezanih za uređenje Spomen područja Jadovno i ustupio udruženju fotografije spomenika urađene neposredno nakon njegova postavljanja. Članovi udruženja, svjesni težine postavljenog zadatka, očekuju da će uz Božju pomoć i uz pomoć dobrih ljudi, uspjeti u namjeri da se obnovljeni spomenik otkrije na 70-tu godišnjicu Jadovinske tragedije, na obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno, u

Hrvatska elektroprivreda (HEP), ponovo je nakon više decenija aktuelizovala izgradnju hidroelektrane Kosinj -2 u Kosinju u severozapadnoj Lici.  Izgradnjom brane na reci Lici,  nizvodno  5 km od već postojeće brane HE Sklope, između brda Cikelj i Vršak k.573, akumulacija  će poplaviti sela Mlakva, Poljan, Gradinu i zaseok Zabarje u kojima živi srpsko stanovništvo i Gornji Kosinj i Kosinjski Bakovac sa okolnim naseljima u kojima živi hrvatsko stanovništvo. HEP je dobila lokacijske dozvole i načelne građevinske dozvole. Do sada je urađen idejni projekat a da bi se nastavilo na radu glavnog projekta potrebno je dopuniti Studiju uticaja na okolinu. Sama gradnja akumulacije i hidrocentrale trajala bi pet godina. Idejni projekat i