arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Vladimir Bursać: Šta za mene znači pojam Pokolj?

Zalaganje Udruženja ”Jadovno 1941.” da svoje aktivnosti na očuvanju i razvoju kulture pamćenja stradalih predaka i sunarodnika za vreme Drugog svetskog rata na teritoriji nezavisne Države Hrvatske, podigne na nivo naučne zajednice, zaslužuje veliku pažnju. Nažalost, svedoci smo koliko je tako nešto mukotrpno i naporno, i na koliko nerazumevanja, otpora ili jednostavnog zaobilaženja i prećutkivanja, od strane zvanične naučne zajednice, nailaze entuzijasti i vredni nacionalni radnici. Kao da samo po sebi već nije dovoljno horsko poricanje druge strane da zločina nije bilo, jer se zločini sistematski umanjuju, obezličavaju, stavljaju pod sumnju. Moramo priznati, da to vrlo uspešno, čine sve institucije, zvaničnici, naučnici, verski prvaci i javnost država koje su nasledile

Đurđica Dragaš: TAMO

Tamo sam se rodila, tamo ću se roditi opet. Na Kruškovačama,međ’ krošnjama i travom,spavaju oči njihove..Tamo su Jovan i Desa.Tamo su Milan i Bosa,Stevan i Milica,Bogdan i Smiljana.Tamo su moji,Tamo su naši. Tamo sam umrlai tamo sam se rodila,njihova i naša.Izrasla iz mraka,ćerka vetra i sestra oblaka.Tuga i radost roda moga. Tamo me je tama progutala ikrvava zemlja prekrila.Tamo sam ponovo nikla,kao kopriva kraj kućnoga praga. Tamo su me zatrli.Mene i naše,bez traga i spomena,bez glasa i suze. Tamo sam zanemela i progovorila.Tamo sam se rodila,tamo ću se roditi opet. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Nikola Milovančev, Foto : Jadovno

Falsifikati o logoru Jasenovac i istina o genocidu nad Jevrejima Srema 1942. godine

Poslednjih godina učestali su pokušaju minimalizovanja broja žrtava u logorima na području Nezavisne države Hrvatske (NDH), posebno u logoru Jasenovac i u sistemu logora Gospić – Jadovno – Pag. Ovi falsifikati istorijskih činjenica idu do krajnje  besramnosti, čak i preko granice zdravog razuma – do tvrđenja da u Jasenovcu nije bio koncentracioni već radni logor itd. Tome se treba suprotstaviti širenjem istine i zato istinu treba iznositi, posebno mladoj generaciji. Piše: Nikola Milovančev Svakako treba osuditi zločine počinjene na svim stranama, bez obzira ko ih je počinio – neko od pripadnika našeg naroda ili nekog drugog naroda; svaki zločin je plod bolesnog mentalnog stanja pojedinca koji ga je počinio. Međutim,

mekinjar-hram.jpg

Ne zaboravimo žrtve iz Mekinjara

U Selu Mekinjar, Podlapača, kod Udbine u Lici, 15. februara 1943. godine ustaše su poklale i spalile u kućama i štalama 32 Srba, uglavnom žene s djecom i starce.  Povodom godišnjice ovog strašnog zločina, donosimo imena mučenika ubijenih na današnji dan. *Spisak žrtava nije konačan i definitivan, a selektovan je iz ukupnog spiska žrtava sela Mekinjar koje su vezane za februar 1943. godine. U knjizi se o zločinu tom i okolnim mjestima , između ostalog, navodi:  Selo je spaljeno do temelja a i mnoge žrtve su bačene u vatru. Osam dana kasnije, 23.2.1943, spaljeno je i selo Krbava kojom prilikom je ubijeno 20 lica, mahom starijih ljudi  od kojih je većina spaljena u kući da se ni leševi nisu mogli pronaći.

crna-knjiga.jpg

Žrtve iz Bilajske ulice u Gospiću 1945. godine

15. februar je dan, kada se, osim žrtava iz Mekinjara, sjećamo i grupe gospićkih Srba koji su obješeni 1945. godine. Naše je da ni jedno stratište i zločin ne zaboravimo, bez obzira na broj žrtava. Pokušali smo pronaći nešto više o pomenutom zločinu. U knjizi „Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“ u izdanju HAK iz 1989. navodi se sledeće: „Grupu od 10 uhapšenih građana Gospića srpske nacionalnosti ustaše su objesile u noći 15. veljače 1945. godine na telegrafske i elektične stupove u Bilajskoj ulici. U ovoj skupini obješeni su: Sofija i Nedjeljka Teslić kćeri (Nikoline) iz Gospića, Jovo Banjeglav iz Bilajske ulice, Dmitar Obradović iz Gospića, Koka Kekić iz Gospića, Tihomir Oklobdžija,

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… “Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…” Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Olivera Šekularac: Da l’ da jaučem ili da mučim, muk samo poneko čuje, prepozna…

O Pokrovu kad bi u crkvu zavičajnu trebalo poći tragovima predaka, najpre tiho, suzno zamolim Gospoda i sve naše pretke mučenike da nama, koji smo ostaci naših preživelih loza, da utehu i snagu da ostanemo pod Bogorodičinim plaštom. Mi koji znamo šta znači slava u Vrepcu pod nebom, pod onim istim nebom pod kojim su se vekovima rađali oni čiju krv nosimo… Od njihove duše je i to nebo, kosti u zemlji, koren na nebu. Ako išta pamtim i znam, a pola života sam na sreću uz Baku provela, znam da je moj deda Nikola redovno crkvi hodio. Njega ubiše tuđi u njegovoj ’45-oj, crkvu srušiše oni koji za Boga

Nemanja Zivlak: Popadija

Dara, stamena i ponosita Ličanka, nije imala straha ni pred vukom, niti pred hajdukom. ENGLISH Početkom Drugog svjetskog rata donjolapački paroh bio je jerej Nikola J. Bogunović. Rođen je 03. januara 1908. godine u Zrmanji kod Gračaca. Skroman, miran, tih i bogougodan sveštenik koji je živio sa popadijom Darom i sinčićima Pavlom (Pajom) i Đorđem (Đokicom). Rat kao i svaki donosi veliko zlo jer je sam po sebi jedno veliko zlo. Početkom maja 1941. godine, sušto zlo će zakucati na vrata oca Nikole, zlo u crnim uniformama. Već nakon mjesec dana njega će odvesti prvo u Gospić a potom na Velebit gdje je bačen u neku od velebitskih jama sa

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području kompleksa logora smrti Gospić – Jadovno – Pag

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA GORSKI KOTAR I LIKA GOSPIĆ – JADOVNO – PAG Ante Antunović, Mušaluk, Gospić Bio sam stražar u Zbirnom ustaškom logoru u Gospiću 1941. godine Svoju izjavu o hapšenju i ubijanju Srba u gospićkoj kaznionici Okružnog suda u Gospiću i logoru Jadovno na Velebitu dao je Ante Antunović u Gospiću 6. jula 1952. godine. „Za vrijeme Jugoslavije bio sam stražar kod Centralnog zatvora Okružnog suda u Gospiću. Tu sam ostao i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, sve do 1943. godine. Mjesto dotadašnjeg upravitelja zatvora Nike Rukavine zauzeo je 1941. godine Mijo

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

Jadovno 1941. – Letak

PROTIV ZABORAVA Preuzmite letak u PDF formatu Jadovničku misiju možete pomoći ako štampate letak obostrano, u boji na papiru A4 formata, presavijete i poklonite prijateljima. POMOZITE DONACIJOM NAŠE PROJEKTE AGAINST OBLIVION– CONTRE L’OUBLI – PROTIV ZABORAVA – CONTRO L‘OBLIVIONE – GEGEN DAS VERGESSEN – PROTIV ZABЫVANIЯ – PROTI POZABI – PROTIV ZABORAVA

Šaranova jama (foto: www.panoramio.com)

Dr Đuro Zatezalo: Ubijeni i prognani Srpski pravoslavni sveštenici na području Eparhije gornjokarlovačke u vrijeme NDH 1941. – 1945. godine

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje Ubijeni i prognani Srpski pravoslavni sveštenici na području Eparhije gornjokarlovačke u vrijeme NDH 1941. – 1945. godine Trlajić Sava (Svetozar Trlajić) (Mol. Bačka, 1884.), Episkop gornjokarlovački. Ustaše ga uhapsile 17. juna 1941. godine, mučile ga u štali zločinca Josipa Tomljenovića u Plaškom sa još 13 Srba i sveštenika, te se naslađivali u njegovim mukama. Ima svjedočenja da je odveden u logor “Danicu” kod Koprivnice pa u u kaznionicu Okružnog suda u Gospiću gdje je mučen. Polovinom augusta 1941. godine vezan je s većom grupom Srba u lance i odveden prema

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Pokolj u selu Medak 5. novembra 1944.

Selo Medak, Gospić. Ustaše su 5. novembra 1944. pobile i spalile 40 srpskih seljaka. Saznanje o ovom zločinu, koji navodi Đuro Zatezalo u svojoj knjizi „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. (SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.) pokušali smo proširiti konsultujući širu literaturu. Na žalost, kao i o mnogim drugim stratištima našeg naroda, o ovom zločinu nema mnogo zapisano. U knjizi Gojka Vezmara „Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-1945“ o Pokolju u selu Medak, nalazimo sljedeće:  Najmasovnije zločine u posljednja dva mjeseca 1944. godine počinile su ustaše u Metku i okolini, kao i u Mogoriću. U Metku su u dva navrata ubili 78 lica od kojih su 10 zaklali. Prema poimeničnom popisu žrtava najviše ih je pobijeno 5. novembra,

Potresno svjedočenje Mane Bobića o zločinu u Mlakvi (Lika) 6. avgusta 1941. godine (VIDEO)

Dana 6. avgusta 1941. godine oružane snage NDH (ustaše i naoružani civili iz Kosinja, Perušića i Pazarišta), odveli su od svojih kuća više stotina srpskih civila u zaseok Kosu i tu ih ubili spaljivanjem u kući, štaglju i pecani Jove Glumičića. Tada je ubijeno 286 stanovnika Mlakve, od koji je 122 bilo djece do 15 godina starosti. PRIREDIO: Đorđe Pražić Iz ustaškog vatrenog pakla spasilo se troje mlađih osoba: Nevenka Glumičić, Mane Bobić i Mane Mileusnić. Poslije Drugog svjetskog rata Mane Bobić je živio u Engleskoj, gdje se i oženio. Prvi i poslednji put posjetio je svoju rodnu Mlakvu 18. avgusta 1988. godine, kada je kod Branka Cvijanovića i Stevana

DUŠKO MUŽDEKA: U VLAOVIĆA NEMA TKO DA ORE

Knjiga evocira stradanje Srba 1941. godine. Autor kroz potresnu priču, potkrepljenu autentičnim događajima i ličnostima, govori o masakru nad srpskim stanovništvom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je prerastao u najveći zločin genocida. Duško Muždeka, srpski humanista, književnik, pravnik, rođen je 1920. godine u Glini, Banija, a umro u Beogradu 2008. godine. Pravni fakultet upisao je u Zagrebu. Međutim, 1941. godine, ustaše su ga zajedno sa porodicom i drugim Srbima deportovale u logor Caprag u Hrvatskoj. Po izlasku iz logora, preselio se u Beograd i 1944. godine učestvovao u borbama na Sremskom frontu. Pravni fakultet završio je u Beogradu. U periodu Informbiroa proveo je dve godine kao zatočenik na Golom otoku. Poslednju

Mirko Rapaić: Razgovor u vozu 1989. godine

Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac. Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko god da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka

Đakon Budimir Kokotović: Sveti sveštenomučenici gornjokarlovački

Martilogij (mučenikoslov) sveštenstva i monaštva Eparhije gornjokarlovačke Knjiga „Sveti sveštenomučenici Gornjokarlovački – Martirologij (mučenikoslov) sveštenstva i monaštva Eparhije gornjokarlovačke“, koju je napisao đakon Budimir Kokotović, predstavlja značajno istorijsko svedočanstvo o stradanju sveštenstva i monaštva Gornjokarlovačke episkopije tokom Drugog svetskog rata. Izdata sa blagoslovom Njegovog Preosveštenstva Episkopa gornjokarlovačkog g. Gerasima, knjiga je objavljena od strane eparhijske izdavačke kuće „Martiria“. Mučenikoslov sveštentva i monaštva karlovačkog vladičanstva, prema rečima Njegovog Preosveštenstva Episkopa gornjokarlovačko g. Gerasima, predstavlja delo koje nas podseća na jedan od najmračnijih perioda u novijoj istoriji. Ova knjiga đakona Kokotovića ostaje kao podsetnik budućim geniracijama na pokušaj zatiranja i istrebljenja jednog naroda na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. Episkop Gerasim naglašava da

Zavjera hrvatskih komunista protiv Srba u Lici

Srpski narod u Lici, doživio je veliku tragediju za vrijeme krvavih pohoda ustaških bandi utoku rata. Možda bi ta tragedija bila umanjena da se hrvatski komunisti nisu umješali u srpske redove i u srpski pokret otpora protiv Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatski komunisti su činili sve da se taj pokret razbije i da se Srbi razjedine. Kako je moglo to da se dogodi? Kako to da je lička tragedija postala još veća i to u vrijeme kad su srpski krajevi bili oslobođeni od ustaša? O tome postoje mnogi dokumenti koji sve objašnjavaju i oni će ovdje biti obnarodovani. Ako je poslijeratna hrvatska istorijografija skrivala ustaške zločine, na drugoj strani se potrudila

Slovo o “crkveno” – narodnim veseljima

Ljeto je došlo, oživio i naš kraj. Kažu, Korana toplija neg’ more, dani bez kiše, temperature visoke. S’ ovim toplim danima došli su i praznici koje dočekujemo u našim hramovima, a na njih se nadovezuju i narodna veselja, u našem narodu poznati kao zborovi. Sve bi to bilo lijepo i dobro da su ta narodna okupljanja ono što bi trebali i predstavljati: okupljanje u hram uz molitvu, paljenje svijeća za pokoj duša naših prethodnika i za zdravlje nas i potomaka, pa onda pod šator, okrepljenje, radost uz pjesmu i uz tu istu radost odlazak našim ognjištima…  Ne znam kako i šta da učinim, ali evo sad dižem svoj glas i

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala