Naš sve beznadežniji položaj i puna neizvjesnost nametali su nam najcrnje slutnje. U isprekidanom snu, u tim, u svakom pogledu, neprimjerenim uvjetima odagnasmo i tu noć neizvjesnosti. Mnogi detalji su ostali nezapamćeni ili su ostali u sjeni najdrastičnijih. No, u cjelovitom sjećanju ostao je dio dana koji je nastupio – sa balkona Sokolane upozoravaju na tišinu i saopštavaju: „Svi muškarci stariji od deset godina, neka izađu u stroj. Ako ostane netko ijedan dan stariji od deset godina, bit će streljan. I on i majka”. Izlaze ljudi na čistinu ispred Sokolane i nekadašnje škole. Postrojavaju nas u četiri reda, vrste. Stroj se protegnuo od ceste do nasuprot katoličke crkve i cintora,

Netko nije predao sve kune, nego ih je površno zakopao u suhu, tvrdu zemlju. Ne znam kako, uglavnom, ustaše su to našle. Sa balkona Sokolane ustaša Rici upozorava sve da se javi ili pronađe onaj tko je sakrio novac ili će nas natjerati u Sokolanu i među nas baciti pet bombi. Uskoro nas tjeraju unutra. Ista priča, ista prijetnja sa unutrašnjeg balkona. Grobna je tišina, a netko uporno, vrlo glasno srče neku čorbu. Dere se Ric do ludila, ali ovaj dalje srče. Neki ga onda obuzdaše i uzeše mu zdjelicu. On je jadan bio gluh pa nije čuo niti Rica, niti svoje srkanje. Pošto se nitko nije javio za kune,

Nakon dva dana i noći na štalskom tavanu, stari Jaroslav Tregner reče mami da više ne možemo biti kod njih zbog toga što oni ne žele za nas odgovarati. Tog jutra, već je svanulo, u Tregnerovo dvorište su došli sladoledar Berger, Luca, žena otjeranog ustaše iz kuće mog djeda Mile, i ustaša Veljo Petrović, brat otjeranog ustaše Mirka Petrovića. Pitaju da li kod njih spavaju Bastašići. Stari Jaroslav i njegova starija snaja Anka kažu da ne znaju za nas, a da kod njih nismo spavali. Sve mi to gledamo i slušamo, udaljeni nekoliko koraka. Toga dana mama šalje Jovanku i mene u Orlovac našoj sestrični Milevi. Tamo nije bilo ubijanja.

Mama mi je rekla da ujutro rano otjeram krave u livadu i da se vratim predvečer jer je bolje da sam što manje kod kuće. Cigani su iznijeli glas da su iz Stalovice sve poubijane odvezli u Trandlerovu djetelinu, gdje je poubijan veći broj žena i djece, pa će ih sve tamo sahraniti. Tamo su, prema istom izvoru, odvezeni i neki poklani muškarci iz Popovića doline. Milka Brzinova je nekako ostala živa, pa priča da je babi Ružici, njenoj ubijenoj komšinici, krmača pojela pola glave. Vidjela je u dvorištu svog drugog komšije Pavla Gavrana stravičan prizor: ustaša u civilu Veno, koji je oženio Maricu Pintar iz Stalovice (komšinica Gavranovima preko

Kad smo nahranili krave, otišli smo Tregnerovima na tavan. Sna nije bilo. Kad nije bilo vode, žeđ smo, tih vrućih septembarskih dana, gasili kruškama, koje su stavili u žito za zimu. U zahod se išlo sa velikim strahom i oprezom, jer se moralo proći uz štalu gotovo tridesetak metara. Poslije dva dana, predložiše nam da pređemo na tavan štale, jer ovdje bi ustaše mogle da izvrše pretres i na tavanu. Poslušasmo i tako smo tri noći spavali nad stokom. Kad god konj ili krava udare nogom o pod ili glavom o kopanj, pomislimo: „Evo ih”. Počeše cestom da prolaze vojnici i ustaše. Neki imaju fesove crvene boje. Neki su se

Susrećemo kumu Milku Pricinu i njenu svekrvu, Anđu Maljkovića, njenu mamu i oca, koji vodi dva dječačića Kozarčana, svakog za jednu ruku. Tu je i Tina Gruberova i njena mama Milka, Soka Vranješova i još neki kojih se ne sjećam. Tina Gruber Uporedo sa ovom grupom ide dosta ustaških familija, Hercegovaca i Zagoraca. Ustaša Martinjak nosi u desnoj ruci dugački nož, kao bajonet, ali narezan sa velikim „zubovima”. Negdje oko Singera i Amidžića se puca. Ova grupa svijeta prođe mimo ustaše i mene. Prođoše i ustaše koje ih gone, a ustaša mene pripita koliko još ima. Pokušam mu pokazati, objašnjavajući gdje su Ringlove kuće, kad on reče: „Idi ti sam,

Uskoro stigoše ustaše i u nekakvom stroju-grupi prolaze trotoarom ispod naših prozora, mi gledamo. Među njima je Franjo Jozing. Nekome odgovara, dovikuje: „Idemo pravo u Gakovo” (srpsko selo u dubini Bilogore). Sad se opet povećao strah za sudbinu mame, jer ona se mora vratiti upravo tim putem. Odoše ustaše uza selo. Došla nam je baka Popržanova, punica Joška Šimunovića i majka njegove Jelene. Bila je tu neko vrijeme. Dogovoriše se ona i Jovanova da ispeku gibanicu sa sirom. Odoše konačno da pod našim velikim orahom na drvljaniku nakupe granja da bi ispekle gibanicu. Ja sam zaokupljen događanjima na putu. Sjedim na plotiću koji ograđuje vrtić (cvijetnjak) pod prozorima od dvorišta.

Kod kuće smo ostali moja sestra Jovanka, Marijan i ja. Pošto je Gojilo još gorjelo gledali smo tu svjetlost u daljini i čekali da se mama vrati. Večer je odmicala, a nje nema. Osluškujemo idu li kakva kola. U štali cvili gladno ždrijebe. I radi ždrebeta mama i Marija moraju da se vrate. Sada smo već zabrinuti. Što bi se moralo dogoditi da one tako kasne? Nema ni Vilka. Svakako kombinujemo, ali jedna zaprega bi morala doći. Da su se pokvarila kola, to se u selu dade rješiti, pa makar pozajmili druga kola. A i Cedu će peći mlijeko jer ćuzan (ždrijebe) cijeli dan nije sisao. Konačno nas Marijan uvjeri

Marijan kaže da je u Grubišno Polje, u varoš, došlo dosta domobrana i ustaša. Mi odmah mislimo da će nas otjerati u logor. Joško Šimunović priča šta mu je sve o pokoljima Srba u Hercegovini pričao ustaša Musa koji je dobio kuću Mitra Biškupa. Joško je bio „povjerenik” za tu kuću i u to vrijeme smo mi sprezali našu kobilu Cedu sa Biškupovom kobilom. Tako se to sprezanje jedno vrijeme nastavilo i kad je Musa došao. Kasnije smo sprezali sa kobilom ustaše koji je dobio kuću Mitra Popare. To nam je bilo bliže. Među nama djecom nastalo je veselje kada se Ceda oždrijebila. Ždrijebe nismo morali vezati kao telad, pa

Singerovih, kao izvora novosti, sada nije bilo. Njih su djelimično zamijenili Slovenci koji su stanovali u kući lugara Dane Šegića. Gospodin Stanko je bio profesor, a gospođa Anica učiteljica. Ovdje nisu bili zaposleni. Uglavnom su se družili sa Tregnerima jer je Slavko Tregner bio „povjerenik” za kuću Šegića kad su mu žena, kći i mlađi sin otjerani u Srbiju (Dane i stariji sin Vlado ubijeni su u Jadovnu 1941. godine). Slovenci Ponikvarovi nosili su od Tregnera mlijeko, a, kako je Slavko bio u Kulturbundu, a brat mu Vilim u gestapovcima, Tregnerovi im nisu bili iskreni korespondenti. Tako su rado k nama navraćali, a jedan njihov sin pohađao je sa mnom

Sredinom jula 1942. na bjelovarski okrug je dopremljeno i u sela razmješteno oko 16.500 osoba sa Kozare. Većina tih osoba kasnije je na prevaru pozivana da se vrati u svoj kraj, a, umjesto toga, deportirana je u Jasenovac i tamo pogubljena. Veliki broj ih je, zajedno sa domaćim Srbima, našao smrt u bilogorskim selima, a za preživjele je narednih godina organizirano prebacivanje na Kozaru uz pomoć jedinica NOV-a. Izvjestan broj odraslih djevojaka i mladića stupio je u NOV i bio raspoređen u brojnim slavonskim jedinicama. Uskoro nakon toga, ustaše su mnogo svijeta sa Kozare dotjerale na sajmište u Grubišno Polje. Tog dana padala je jaka kiša. Jedna jadna žena uđe

Nedugo poslije tih događanja, dođe neki službenik i kaže da popisuje pravoslavce koji žele da se pokrste u katoličku vjeru, „pa će biti mirniji, neće ih nikuda tjerati”. Majka pristade. Ne znam da li je odmah nešto platila ili je kasnije to uradila. Nastade dodatni strah. Eto, i Singerovi su se pokrstili, pa što uradiše s njima?! Ranije se pričalo da je našim ljudima u Koprivnici nuđeno da se pokrste, pa da su to odbili. Sada mi to komentiramo: „Zašto da mi pristanemo, a otac i brat nisu pristali”? Svjesni smo da su ubijeni, možda i zato, ali mi sad nemamo izbora. Uskoro dođe dan pokrštavanja, a u međuvremenu smo

U našu kuću često navraćaju i Singerovi, članovi velike židovske porodice. Oni imaju dućan i birtiju, a Branko, koji je hendikepiran (teško hoda i pri tome ima nekakve prisilne pokrete ruku), pravi kefe/četke. To su, u stvari, neke tri porodice, a sve ih zovemo Singer. Tu su Poldi sa kćerkom Zlatom i sinom Zdravkom, te ženom Ilonkom, zatim je tu Margita sa kćerkom Mirom i sinom Adolfom. Sve su to odrasla čeljad. Glavnu riječ vodi “omama” Branka, majka Margite, Đuke (Đure) i Rozike, koja ima sinčića predškolske dobi. Nitko nigdje nije zaposlen. Svi su kod kuće, održavaju vrt i lijepo dvorište. Najčešće nam dolazi Rozika i Poldinova Zlata, vršnjakinja moje

Osjetim ja da u kući od mene kriju neka događanja. Vidim da se donose neke korpice, culca… Donosi se u krilima preklopljenog fertuna, a sve se to sprema u sobici (ostava). Kad se toga nakupi, dolazi Jelena Popržanova ili njezin muž Joško Šimunović i to u krumpirskoj košari odnose. Dolazi tako i Tina Gruberova i cure Grbine (Danica i Božica), a nerijetko sa mamom na prozoru razgovara Ljuba Pejnovića. Nekad uđe i u kuću. Mama često o Ljubi razgovara sa prijom Jelenom Parmak, simpatičnom sijedom staricom prkosnih manira. Ona stanuje desetak kuća od nas, uza selo, a Ljuba toliko od nje, u istom pravcu. Moju znatiželju i protest majka je

Kroz nekoliko dana u Grubišno Polje doseljene su porodice Slovenaca. Neke su smjestili u srpske kuće, a stare i nemoćne, nesposobne za rad, dodijelili su u porodice preostalih Srba, da bi im uz oslabljenu radnu snagu još otežali život. Nama su dodijelili dvoje starih ljudi. Imali su blizu sedamdeset godina. Baka je uvijek tražila mlijeka pa jajce, a stari je jeo sve i svirao je violinu. Pomagao nam je u lakšim poslovima. Nedugo iza dolaska Slovenaca ustaše naseljavaju srpske kuće ustaškim porodicama iz Hercegovine, Dalmacije i Zagorja. Gotovo u svakoj porodici ima ustaša sa puškom. Neki su u civilu, neki imaju samo ustašku kapu, poneki je u uniformi. Oni su

Život je bio jadan među Srbima u Grubišnom Polju i okolini. Naš narod se gotovo nikamo nije kretao. Postoji stalni strah, osjećaj nesigurnosti, beznađa – osjećaj da sa nama može netko druge vjere učiniti što hoće, a da nikome ne odgovara za to. Uvijek, gotovo svaki dan, se čuje da je netko ubijen, zaklan. Nacionalni i etnički barbarizam dobio je još jedan prilog: svim Ciganima iz Stalovice ošišali su njihovu dugu kosu pa su i oni u strahu. Čuli su da Nijemci pored Srba i Židova uništavaju i Cigane. Za vrijeme čitavog rata nijedan Ciganin nije bio u ustašama. Kad se mekani put na Međedovcu i u Maloj Barni prisušio,

Geografska karta Grubišnog Polja i okoline   < Prilozi uz knjigu                                        Sadržaj                                         Aprilske žrtve 1941. godine – popis >

Recenzija, Vasilije Karan: Genocid u kontinuitetu Obiman zahvat, kako u daleku istorijsku, tako i u nedavnu prošlost sa akcentom na Drugi svjetski rat, ljekar Milan Bastašić se odvažio i svojom snagom i nekom neobičnom voljom odlučio se da iz svog ugla posmatra preteška istorijska zbivanja koja nije lako današnjem čitaocu predočiti, na određen način protumačiti i tako približiti. Njegov pogled, u odnosu na zbivanja, nema naročit kritičarski odnos prema zbivanjima, već piščeva namjera je da svaki detalj potcrta, da uđe i u najsitnije detalje unutar Slavonije (bilogorski kraj), da sve to istakne na onaj i onakav način koji ostaje u ravni i srazmjeri stvarnih i istinitih događanja. On polazi (kada

U Gospiću je bila krojačka dvorana u vlasništvu Save Pemića. On je rodom iz Velikih Zdenaca ili iz Zdenčaca. To je bila rodbinska veza sa Đurom Bastašićem, mojim pradjedom koji je umro relativno mlad, a njegov jedini sin Mile kasnije se preženio u kuću Šelovića u Grubišnom Polju. Bila su tri brata Pemića. Ostali su bez roditelja, te ih je Mile Bastašić primio na bogato Šelovića imanje od četrdeset pet jutara zemlje kao pomoćnu radnu snagu, da ne kažem sluge. Savo je preko “Privrednika” otišao u krojački zanat, a Veljko i Stojan su još neko vrijeme ostali. Poslije je Veljko otišao raditi u mlin, a Stojan je otišao negdje služiti.

Vlak je 28. aprila predvečer krenuo prema Bjelovaru. Dugo nijedna od porodica nije znala kuda su ti ljudi odvezeni. Po izjavi Marije Bosanac, to je potrajalo oko tri nedjelje. Govorilo se da su otjerani na rad u Njemačku. Nikome nije išlo u glavu da se toliki ljudi mogu poubijati! Ljuba, nevječana žena Dane Bobića, negdje je doznala da su u Koprivnici, u logoru „Danica“. Majke, žene i sestre počele su odlaziti u Koprivnicu, odnositi hranu i čisti veš. Iz straha da idu na željezničku stanicu u Grubišnom Polju, one su odlazile u Špišić Bukovicu pa odatle vlakom u Koprivnicu. Kad se majka vratila iz prve posjete, donijela je očeve dugačke

Naravno, sve ih “primaju” i zatvaraju sa ostalima. Netko donese glas da su svi iz škole otjerani na željezničku stanicu, ukrcani u stočne vagone i da su tu zatvoreni. Idu sada jadne majke, braća, sestre i žene da vide svoje najmilije, jer zatvaranje u vagone znači da će nekamo biti odvezeni. Svatko ponešto nosi: potrebnu obuću, odjeću… Neki su iz kuća istjerani napola obučeni ili u papučama. Nosi se ponešto i za jelo. Čuvari-ustaše i domaći civili sa puškama ne dozvoljavaju da se bilo šta dade njihovim komšijama, do jučer uvaženim domaćinima kojima su išli u goste, na slave, na Božiće, na Uskrse, na krstitke i babine, u svatove… „Šta

Radost u našu kuću unio je dolazak moga brata Steve, najstarijeg djeteta Luke i Evice. On je učio pekarski zanat u St. Bečeju, a prije nekoliko mjeseci se “oslobodio” i postao kalfa, te nastavio raditi kod istog majstora. Međutim, počeo je rat, a on još nije uzet u vojsku. Došli su Nijemci pa je od straha pred njima došao kući. Pričao je o nekakvim Folksdojčerima, domaćim Švabama koji su se latili oružja kao što je ovdje uradila “Seljačka zaštita”. Kaže da oni na rukavu imaju kukasti krst, a kape su im sa šiltom. Netko je naišao iz varoši. Šapatom priča da su ustaše i zaštitari g. protu Jovana Markovića za

Počele priče da se u klokočevačkoj šumi pobunio rezervni puk, sve uglavnom „Šokci”. Poubijali komandire i komandante Srbe i Crnogorce i otišli kućama ili prešli u zaštitu. Došao netko iz gornjeg kraja, tamo je ujakova i tetkova porodica, šapću da stalno peku kruhove i daju Bosancima i Srbijancima, vojnicima koji šumom bježe ispred Nijemaca da ih ne zarobe. Nemaju više odjeće da im daju da se presvlače. Opremu bacaju u onaj stari bunar preko puta Đukića kuće. Ide odozgo, jaše na konju vojnik. Raskopčan je, bez oružja, na konju nema sedla. Govori: “Sve je propalo, to je velika njemačka sila, svu konjicu koja se suprotstavila su poubijali – i konje

I još oni kočijaši i ujak nisu ni upregli konje pod ona kola, kad nastade tajac. Došla neka tri čovjeka. Jednog dobro poznam. Imaju šešire, na rukama hrvatsku trobojnicu i na ramenu karabin. Kažu: „Hrvatska se predala! Isprežite konje i idite kući”! Seljaci jedva dočekaše, odvojiše konje od kola, uzeše vagijere u ruke i krenuše kući. Nas trojica brže trčimo kući da prenesemo novu vijest. Smatrali smo vijest važnom jer se posljednjih dana puno govorilo o tome da se Hrvati predaju Nijemcima, da neće da se bore, da su izdali, da se u pojedinim selima puca po vojsci… Saopćim ocu šta se desilo u Kovačevića dvorištu, a on kaže: „Kakva

Nedjelja je. Oblačno vrijeme. Mitar Amidžić, godinu dana stariji od mene, i ja idemo kod mog vršnjaka, našeg zajedničkog kolege Predraga Popare (Baće) i čujemo zvuk aviona. Dođosmo do Baćine kuće kad tu neki ljudi pričaju sa Baćinim ocem o tome da je bombardiran Beograd. Mitar i ja odmah trčimo natrag kući da donesemo tu vijest. Otac i mati se čude, dovikuju nekima koji prolaze trotoarom i pitaju da li je istina to što smo čuli. Eto i svijeta iz crkve. Neki zastaju, roditelji pričaju sa njima nagnuti kroz prozore. Zastaju uglavnom rođaci i kumovi. Oni iz katoličke crkve samo prolaze, ne zastaju. U toj priči netko reče da je