Na slijedećoj pregršti stranica iznijet će nam svoje svjedočenje Josip Balaž, Joža, po narodnosti Madžar, sada penzioner u Daruvaru. Iz njegove lično pisane izjave, 9. 10. 1970. god. koja se nalazi kod SUBNOR-a u Pagu, drug Balaž navodi da je rođen 1912. god. u Goveđem Polju, općina Daruvar. Sa 6 godina ostao je siroče, bez oba roditelja. Otac mu je poginuo u I svjetskom ratu, majka, brat i sestra umrle su od »španjole«. Kasnije je Joža seljanima čuvao guske i svinje, a još kasnije i goveda. Za to je dobivao oskudnu hranu i spavanje u štalama. Njegov ujak, kao tutor uzima ga k sebi u Daruvar čim je navršio deset

Razgovor je izvršen u prostorijama Općinskog odbora SUBNOR-a. Pag dana 9. 10. 1979. godine. Razgovoru su prisustvovali i u njemu učestvovali: Bistričić Nikola predsjednik SUBNOR-a Pag, Jeličić Srećko tajnik SUBNOR-a Pag, Maržić Slavko predsjednik UBNOR-a Pag i Zemljar prof. Ante. Prije početka razgovora radi legitimiranja drug Balaž Josip pokazuje rješenje kojim mu je priznato u posebni staž u dvostrukom trajanju vrjeme od 6. 06. 1941. godine do 15. 05. 1945. godine. Izjave i druge dokumenta iz kojih je vidljivo da je aktivni sindikalni radnik od 1932. godine i član Komunističke partije Jugoslavije od 1937. godine te novine iz tog perioda u kome se opisuje štrajk radnika. Iz dokumenata je vidljivo

Svjedokinja je nakon dijela jednog životnog puta kakvom se može zamisliti samo u mašti – a na kome je izgubila i muža i petogodišnju djevojčicu – preko raznih logora i nebrojenih borbi i dovijanja koji mora da su već graničili sa svačim što ni najmanje više ne ulazi u realnost – dospijela u Italiju do partizanske baze. Ovdje je (8. IX 1945. god.), u kancelariji V odsjeka Štaba Baze, dala svoj izvještaj pred kapetanom Katalinićem (u Arhivu Rijeke, pod SLANA, 8/1, 2, 3). Njena tačna i svakome jasna izjava zadala mi je mnogo glavobolje. Naime, kad sam usporedio njenu sa izjavom dr Radana našao sam se u nejasnoćama koje nisam

Među ostalim, čudno je na pr. kad Nada Feuereisen kazuje: »Iz Metajne krenuli smo za Slanu vozeći se trabakulima. Potom smo krenuli jedrenjakom i nakon pola sata stigli smo u jednu uvalu…« (Slana, uvala Suha). Za onoga koji poznaje ovu razdaljinu, biva jasno da se najvjerojatnije radi o umoru u pamćenju, jer ako se neko ukrca da ga se iz Metajne odvede do Slane, ne znam zašto bi bilo potrebno mijenjati vozilo, to nije dugačka relacija. Tim je interesantnije što kazuje da se krenulo »trabakulima«, znači s više brodova. Ali ako se promijenilo vozilo (iz trabakula u jedrenjak, mada je i trabakul jedrenjak) onda bi to značilo da je negdje,

Vidar Radomir iz Novalje na Pagu, dao je slijedeću izjavu kao svjedok, u Komandi mjesta Pag, 1945. god: »U sedmom mjesecu 1941. godine išao sam kući na odsustvo kao domobran. Iz Otočca sam prešao peko Gospića za Pag. Do Karlobaga sam htio da idem sa poštanskim autobusom. Pošto toga dana autobus nije išao morao sam potražiti drugo prevozno sredstvo. Tražeći doznao sam da ide ustaški kamion sa zatočenicima, koji su za logor na Pagu. Nekoliko dana ranije sam doznao da se je na Pagu osnovao logor, ali ni iz daleka nisam pomišljao na grozote, koje su se već odigravale u tom krvavom logoru. Opazivši kamion požurio sam k njemu, veseleći

U Arhivu Rijeke i Arhivu Hrvatske u Zagrebu Ovom sam odjeljku htio ostaviti naslov POŽUTJELO LIŠĆE DOKUMENATA ali me odmah nešto navodilo da naslovim: suho zlato dokumenata. Naime i jedno i drugo bilo bi odgovarajuće koliko ih znam isčitati. Nad užasom koji nam se kod njih otvara, teško je ostati hladnokrvnim. A to je potrebno. Potrebnija od ičega ovdje je upravo hladnokrvnost da bi se moglo pod postojećom gomilom (naizgled) počesto suvišnog, iskopati ono što je čelična istina. Svi pisani materijali koji su došli do nas upisani su najvećma nekoliko godina poslije zločina. Ispitujući svjedoke gotovo svi su upisani po Komisiji (ili komisijama) za ratne zločine ili po islednicima, u

Datum, 20. VI 1941. i nalog pri tom datumu za polazak po »pijesak« – govore nam očito da je koordinacija između Paga i Zagreba, tj. između lokalnih i centralnih ustaša, u odličnoj funkciji. Rekli smo: Židove u Zagrebu hapse tek 21. VI, a na Slanu ih dovode 24. VI, Oguić pak šalje brodara po »pijesak« već tri dana ranije. Neka se nitko ne čudi što ove datume variram više puta. Ovi datumi, ove formulacije prije hapšenja Židova u Zagrebu, govore nam o usmjerenom organizacijskom poslovanju »ustaškog stana« u Pagu, u punom polasku u akciju u konspirativnosti pred narodom pred kojim se još ne mora otkriti karte, pa čak se ni

Ima jedno pitanje na koje je, prisiljen nekim pranjem, iako okruglo, odgovorio kanonik J. Felicinović. Tko naime, na četvrtoj stranici »Ličnih uspomena« pročita redove o hapšenju Janka Rausavljevića i Laze Rakića (službenika iz Paga) saznat će, da se ipak Felicinović morao odreći i imenovati, sebi nadležnog, svog mladog suradnika, logornika ustaškog stana u Pagu. Citiram: »Živio je na Pagu u samom mjestu Pagu kao poslužnik na pošti neki Martin Rudelić iz Brušana kod Gospića. On je 1. VII 1941. godine bez ikakvog uzroka, nezakonito uhapsio u Pagu preglednika finansijske kontrole Janka Rausavljevića i Lazu Rakića pravoslavne vjere. Našao je brod kojim ih je imao namjeru povesti u Slano. Netom sam

Podržavajući anketu riječkog »Novog lista« iz 1975. god., ja bih pod svaku cijenu htio postaviti pitanja na koja čekam već desetljećima da odgovori netko koji časnim riječima želi pomoći istini: na te odgovore čekaju mnoge druge nejasnoće. Tko je dao nalog i tko je strijeljao jugoslavenskog oficira Benića »u bijegu« i gdje je pokopan? Kako se s obzirom na formiranje koncentracionog logora u Slani ponašao ustaški politički logor u Pagu? Tko je odlučivao sa upućivanjem ispomoći ustašama u Slani, bilo u ljudstvu, bilo u organizaciji, materijalu ili sredstvima za transport? Tko je davao nalog solanskom brodu sa paških Solana kad je polazio za SLANU i Karlobag bilo da vozi lica

Ustaše su osnovali svoj politički logor – ustaški stan – imenovali logornika (po selima tabore na čelu s tabornikom), okružili ga s pobočnicima, pozvali narod na mitinge i javno ga zaklinjali Paveliću. Talijanska komanda neće baš doslovno tako misliti nego će jačati svoje i vojne i političke i policijske mogućnosti da bi na otoku (također i sve dublje u geografski prostor NDH, u tim danima sve do Karlovca) osigurali što više uticaja i prevladali. U tu svrhu služit će se svime što im stoji na raspolaganju. Pomagat će jedne protiv drugih, hrvatske i srpske ekstremiste podjednako, katolike i pravoslavce, razarat će, razdvajat će, sukobljavat će. Pružat će im mogućnost da

Upoređujući ustaška priznanja, izjave svjedoka i drugo i razmatrajući odvođenje i dovođenje sa Velebita i obratno, ispada reljefno jasno sa su ustaše naprosto i sami ponekada bili dovoljno smeteni pitanjem: gdje smještavati, gdje ubijati, na Pagu ili na Velebitu? Kako, naime, drukčije shvatiti ovo njihovo seljakanje lokacije ubistva? Sjetimo se da oni internirane ljude ovamo dovode sa Velebita, iz Gospića i Jadovna, gdje se redovno ubija, a zatim opet neke grupe (koliko njih?) odvode obratno sa Paga na Velebit, gdje ih kraj mora, zatim na Oštarijama, pa na putu za Jadovno, zatim u samom Jadovnu ili tko već zna gdje – sve ubijaju!? Počesto se tu javlja pitanje, zašto sav

There is a long island under Mount Velebit, the longest one in the Adriatic Sea, white and naked over the hills, green across the vineyards in a narrow strip close to the sea. It fears only gales, but not the winter ones. It is used to them, submissive to the regular annual evil. Even if they pour over it tonnes of sea salt raised from the froth of the channel under Velebit, the gales of January and deadly February cannot harm it much: the wine is in the cellar, the sheep has not given birth to a lamb yet, and the grapevine bud still sleeps its winter sleep in a

The Ustashas established their political camp – Ustasha headquarters – named a camp commander (and in villages they established encampments with commanders), they surrounded him with aides-de-camp, called people to rallies and swore them to Pavelić. The Italian command did not literally share the same views, but they rather strengthened their military, political and policing capabilities in order to ensure they had as much influence on the island as possible and become dominant in that way (not only on the island but also in inland NDH, as far as Karlovac in those days). They helped each party fight the other, both Croatian and Serbian extremists equally, Catholics and Orthodox, they

Event the smallest item in the agreement of this brave group of local Ustashas and outsiders was based on crime. They were aware of lawlessness under which they would arrest people to be brought to Slana; they were aware of the difficult road the prisoners would take across Velebit; they knew that their new organizations were not equipped with transportation vehicles and that prisoners would be tied up and brought on foot from Gospić to Karlobag; they agreed to put them in small, uncomfortable boats in Karlobag, because only those types of boats were available in neighbouring ports; being islanders, they knew that the prisoners would be brought to the