arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

NA VELEBITU PARASTOS JADOVNIČKIM ŽRTVAMA 29.JUNA

Njegovanje kulture sjećanja i pamćenja je ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran odnos prema još nerođenim potomcima. Kod Šaranove jame na Velebitu u subotu, 29. juna biće služen parastos jadovničkim žrtvama povodom obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno 1941. godine kada je u tom kompleksu logora za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ na najsvirepiji način ubijeno više od 40.000 uglavnom Srba i Jevreja. Predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” Dušan Bastašić rekao je Srni da je njegovanje kulture sjećanja i pamćenja ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran

LITURGIJA I PARASTOS NA KAMNIŠKOJ BISTRICI

U subotu, 15. juna 2024. Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, Administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, služio je Svetu Liturgiju i parastos na spomen području u Kamniškoj Bistrici u Sloveniji, na mjestu stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke kotorske i Hercegovine, 1945. godine. Tada je na tom mjestu naredbom komunističkih vlasti ubijeno preko 3500 nevinih. Vladici Kirilu sasluživao je arhimandrit Pavle Radusinović, iguman manastira Orahovica, protojerej Predrag Šćepanović, iz Mitropolije crnogorsko-primorske i sveštenstvo Mitropolije zagrebačko-ljubanske. Pojao je vizantijski hor Crkvene opštine u Ljubljani, a na Liturgiji su učestvovali i mnogi vjerni iz Mitropolije crnogorsko-primorske koji su, kao i ranijih godina, došli na poklonjenje tom sveštenom mjestu. Mnogi od njih potomci

U Belom Potoku u Beogradu održan 14. Sabor Bilogoraca

Posle Smederevske Palanke, Rume, Grocke, Pančeva i Novog Sada, u Belom Potoku nedaleko od Beograda, u hotelu „Sučević“, 9. juna 2024. se održao šesti put Sabor Bilogoraca, 14. po redu od 2010. godine u organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Piše: novinarka „Srpskog kola“ Vesna Pešić Okupljanje na Saboru Bilogoraca i ovaj put bilo je protkano pomešanim osećanjima radosti zbog susreta prijatelja i rođaka, bivših komšija i saboraca, ali i tuge zbog gubitka zavičaja, čitavog jednog sveta koji posle više od trideset godina nije ni zaboravljen ni prežaljen. Na Svečanoj skupštini udruženja prisustvovala su tri od četiri člana Štaba Teritorijalne odbrane Opštine Grubišno Polje iz 1991. godine Milena Mrkšić, Rade Kljajić, Regina

PRIPREME  SOKOLA ZA XVII SVESOKOLSKI SLET U PRAGU 2024.

Sokolski savez Srbije pozvao je sokole i sve zainteresovane u svom glasniku “Oko sokolovo” br. 81-82  da sa njima učestvuju na XVII Svesokolskom sletu u Pragu od 29 juna 2024. do 5 jula 2024.          Srpski narod slao je na visoke škole u Pragu svoje sinove, koji su kasnije kad su se vratili bili na vodećim mestima  državnog života. U Pragu je 1862. osnovano društvo za telovežbu koje je kasnije nazvano Soko po ptici, uzoru viteštva i junaštva iz srpskih narodnih pesama. Srpski sokoli redovno su učestvovali na Sveslovenskim sletovima u Pragu. U međuratnom periodu sokoli iz Jugoslavije su masovno učestvovali na sletovima. Posle obnove rada 1992. srpski sokoli nastavili su da

Pismo Mire Cikote pred pogubljenje

Kozara, ljeto 1942. „Draga moja mama, Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

Kozara i Potkozarje – srpski zid plača

Hrvatski i njemački fašisti opljačkali su sva sela, pobili dio stanovništva, uključujući 540 ranjenika, a oko 68.000 srpskih civila otjerali u logore, mahom u Jasenovac. Na Kozari i Potkozarju, prema podacima nakon rata, ubijeno je i stradalo 35.000 civila. Ofanziva ustaša i njemačkih nacista, uz podršku mađarskih fašističkih snaga, na Kozaru počela je na današnji dan 1942. godine, što je bio uvod u jedan od nastrašnijih zločina počinjen nad srpskim narodom ikada. Zatiranje naroda Uz podršku mađarskih riječnih brodova, 40.000 njemačkih i hrvatskih vojnika zatvorilo je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. U opkoljenom području zbjeg sa oko 80.000 srpskih civila branilo je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Poslije

Srpski Velebit

Pokušavam da se setim kada sam prvi put čula za Jadovno. Bilo je to, čini mi se, u godinama kasnog detinjstva ili ranog devojaštva. Piše: Gordana Dostanić U našoj kući, tata i njegov prijatelj pričali su o vremenu NDH u Sremu, pominjali Pokretni preki sud i imena pobijenih komšija, Srba, nikome dužnih i nizašta krivih. Bar ne svojom voljom. Onda je mama pomenula Jadovno. Ona je u svakoj prilici sve svodila na meru lepote i tuge doživljene u njenoj Lici. Tako i tada reče da je na Velebitu bio logor u koji su odvodili Srbe. Iz njega, tog logora, niko se nije vraćao. Mnogo ljudi je na Jadovnu pobijeno. Ona

Godišnjica krvave kozaračke epopeje: Pokušaj zatiranja Srba

Desetog juna 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom. Izbeglice sa Kozare (foto: radiogornjigrad.wordpress.com) Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica /oko 40.000 vojnika/ zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila. Nijemci i

Mučno nicanje Kamenog cveta

Deceniju i po posle rata Jasenovac je bio poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno a kamoli spomenički obeleženo što je izazivalo frustraciju rodbine stradalih i negodovanje dela partizanskih boraca. „Pitanje obeležavanja jasenovačkog logora uništenja, negde na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine, postalo je najednom prilično vruće. Padalo je u oči da je Jasenovac verovatno poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno, a kamoli spomenički obeleženo. Štaviše, tragovi su bili skoro sasvim zatrveni… Šikara je uveliko bila preuzela vlast nad prostorima nekadašnjeg logora, pa se polako pretvarala u neku vrstu prašume na podvodnom tlu.” To je rezime stanja ovog krvničkog logorskog kompleksa petnaestak

Srednjoškolci u misiji protiv kolektivnog zaborava

Žrtve masovnog partizanskog zločina zaslužuju pravo na istinu i pravo na sjećanje. Kraljevi vojnici iz Srbije, mučki i na prevaru ubijeni od partizana u maju 1945. godine i bačeni u jame kod Miljevine, zaslužuju pravo na sjećanje i pravo na istinu, poručili su učenici i profesori Srednjoškolskog centra u svom dokumentarnom filmu „Ponor- pravo na sjećanje“. Dokumentarni film, nazvan po jednoj od jama u koju su partizani bacali zarobljene vojnike, đaci su snimali godinu dana, a nakon nedavne premijere u prostorijama škole, zahvaljajući Muzeju „Stara Hercegovina“, svoj istraživački rad predstavili su i sugrađanima. Srednjoškolci poručuju da ovim filmom žele da daju doprinos kulturi sjećanja, pogotovo što je riječ o događaju

Mile Dakić – Spomenici NOR-a i revolucije

Mile Dakić 1986. godine izradio je dragocjenu monografiju spomenika i stratišta iz Drugog svjetskog rata na prostoru opština Karlovac, Vrginmost, Vojnić, Slunj, Ozalj i Duga Resa. Osim fotografija, monografija sadrži i kartu sa iscrtanim lokacijama spomenika, biografije narodnih heroja i hronologiju događaja tokom rata. Kako su spomenici na prostoru Korduna u posljednjem ratu rušeni i skrnavljeni, tako ova monografija ima veću vrijednost. Na pločama nekadašnjih spomenika bila su ispisana imena srpskih žrtava stradalih od hrvatskih i muslimanskih ustaša. Izdavač: Memorijalni park Petrova gora Autor: mr Mile Dakić Recenzenti: dr Đuro Zatezalo, pukovnik Ignjatije Perić Izdanje: prvo Godina izdanja: 1986. Specifikacija: latinica, 141 strana, meki povez, 20 cm Primjerak sačuvao: Dragan Gvozdenović Digitalizacija: Fondacija “Zaboravljeni korijeni” Digitalizovano izdanje uz

Zločin bez kazne i poslije 32 godine: Monstrumi tzv. Armije BiH masakrirali 24 srpska civila u Ledićima, među njima 15 žena i četvoro djece

U selu Ledići u federalnoj opštini Trnovo služen je parastos, prislužene su svijeće i položeno cvijeće povodom obilježavanja 32 godine od maskra nad 24 srpska civila koji su počinili pripadnici takozvane Armije BiH. Za taj zločin niko nije odgovarao! Većina mještana stradala je na kućnom pragu, a oni malobrojni koji su pokušali da se sakriju po okolnim šumama pronađeni su i ubijeni. Stradala su 24 civila, među njima 15 žena i četvoro djece. Najstarija žrtva Ikonija Vasić imala je 92 godine, a najmlađa Milun Tešanović – samo 18 mjeseci. – Čak djetetu od godinu i po dana, patolog nam je rekao, da su lomljene noge i ruke – rekla je

Darko Ristov Đogo: Za mene je politika misao i praksa o dobrobiti svog naroda

Ako je sva “politička pamet” u tome da se kompromis predstavi kao “mudrost” i “pobjeda”, nemojte da se žalite što i sam narod ide tragom takve “pameti”. Nekoliko puta su mi izrazito uspješni srpski političari skretali pažnju da sam “za politiku – glup” i ja tu vrstu ocjene prihvatam kao tačnu. Najprije, zato što se njihov i moj pojam politike značajno razlikuju (za njih je politika umijeće materijalizacije nečeg neuhvatljivog kao što je podrška u nešto opipljivo kao i sposobnost da se taj proces ciklično ponavlja). Za mene je politika ono što je antički koncept podrazumijevao kada joj je u Heladi dato ime – misao i praksa o dobrobiti polisa

KAKO JE ZEC SPASIO RAJKA ĆUKA USTAŠKOG NOŽA: Sudbina posljednjeg svjedoka zločina na jami Gumna kod Kapavice

Svakog juna u ljubinjskom kraju održavaju se pomeni žrtvama ustaških zločina iz 1941 – onim na jami Gumna kod Kapavice i onim na jami Pandurica nadomak sela Vođena… A ova priča koju priča Rajko Ćuk, posljednji svjedok zločina na Gumnima neobična je i po tome što je u njoj srećnu i važnu ulogu, po našeg sagovornika, odigrao – jedan zec! On je tragediju učinio manjom barem za jednog lovca. Kako? Najveći dio života Rajko Ćuk iz ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom. Kao lovac, neka vrsta hercegovačkog trapera, verao se po ljutim grebenima, planinskim i brdskim vrhovima, dolinama, loveći kune, lisice, jazavce,

Slobodan Vujković: Koji cilj je imao Sremski front

Uporno su terali u juriše neiskusne mladiće pretvorivši Sremski front u kasapnicu srpske dece. U tekstu Mića Grubora „Neobeležena godišnjica proboja Sremskog Fronta”, („Politika”, 5. maj 2020.) navedeno je da je cilj otvaranja Sremskog fronta bio da se spreči „nekažnjeno povlačenje okupacionih snaga fašističke soldateske i njihovih saradnika, naših izdajnika, Ljotićevaca i četnika Draže Mihailovića, koji su okrvavili svoje ruke o svoj narod – zločinačke koljačke trojke”, kao i da je na Sremskom frontu „poginulo 13.400 boraca JA”. Prema drugim izvorima, cilj otvaranja Sremskog fronta se razlikuje od cilja koji navodi Grubor. Razlikuje se i broj poginulih. U disertaciji dr Zorana Jerotijevića „Državotvornost Ravnogorskog pokreta”, koja je i kao knjiga objavljena

Nacisti i ustaše dogovorili progon Srba

Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje, odnosno protjerivanje, u Srbiju oko 200.000 Srba. Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Žerjavića, Srbi su u fašističkoj NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. godine bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, ili 26,5 odsto. Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja “srpskog pitanja”, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja. U NDH Hitler je uvrstio i područje BiH, na kojem je tada

Uz Svetog Vukašina po Lici i Velebitu

Cilj jedne u nizu Jadovničkih ekspedicija, bio je lociranje i obeležavanje tri mesta stradanja Srba u eri Pokolja u Drugom svetskom ratu, tri oskrnavljena ili potpuno srušena spomenika, dva u Gospiću i okolini i jedan u blizini Gračaca. Piše: Đurđica Dragaš I prođe maj… Još jedan maj u kojem preko noći otopli, ozeleni, zamiriše! I mogla bih da dodam- jedan običan maj – da nije bilo putovanja, takoreći hodočašća, na koje sam krenula s mojom braćom, Jadovničanima. Na dugo i pažljivo planirani put u Liku, krenuli smo 13. maja 2022. godine, Nenad i Dušan iz Banja Luke a Momčilo i ja iz Beograda. Cilj su nam bila tri mesta stradanja

RAZBIJANjE MITA: „Bijele trake“ u Prijedoru 1992. godine

Manifestacija „Dan bijelih traka“ u Prijedoru svakog 31. maja, iz godine u godinu, privlači sve veći broj ljudi i sve veću medijsku pažnju. Njome se želi obilježiti 31. maj 1992. godine, kada su, navodno, vlasti u Prijedoru naredile muslimanima i Hrvatima da nose bijele trake oko ruke. Trake su, navodno služile, kako bi se ove grupe stanovništva obilježile i lakše bile uočljive prilikom likvidacije. Ipak, istorijski izvori opovrgavaju ovu teoriju. Ovdje ću iznijeti dokaze koji pobijaju ovu teoriju, ali i dotaći se još nekih činjenica oko sukoba u Prijedoru 1992. godine. Pođimo redom… Ne postoji naredba o stavljanju bijelih traka na ruku Zagovornici „bijelih traka“ često ističu da je 31.

JASENOVAC – Pamtimo da ne osudimo svoju decu da im se ponovi!

Koliko je Jasenovac stravična pojava istorije možda se ponajbolje shvati kada se vidi koliko je jeziv utisak ostavio na doktora Gideona Grajfa, jevrejskog istoričara koji je specijalizovan za Holokaust. Kada se Jevrejin koji je rastao sa pričama o Šoi šokira, mislim da bi to trebalo da natera svakog da se zamisli. Ako ni to nije dovoljno, treba naglasiti da je nemački general Horstenau izrazio u svojoj knjizi potrebu da povraća kada je kročio u logor i video prizore pobacanih dečijih leševa od kojih se ledi krv u žilama. On je zapisao doslovno: ,,Najveće od svih zla mora biti Jasenovac, koji nijedan obični smrtnik ne može pojmiti.’’ Ovaj mističan, gotovo metafizički

Liko, kolijevko i grobnice moja – ZAŠTO?

Mojim Kneževićima, Milanu, Antoniji, Sari, Danilu, Nikoli – Dragiji, Maksimu, Đuri, Jovi, Milici i mom Jovi, a bez Anđelije ništa. Još je u mom sjećanju živa njena svilena kosa koja joj je padala na blago i smireno lice i taj dan kada sam zatekla svoju bakicu (moju prabaku) vraćajući se iz škole, kako sjedi za našim kuhinjskim stolom i damski pućka cigaretu za tek skuvanom kafom. Bako, rekla sam joj, pa šta je to, ti ne pušiš. Samo se nasmiješila, progovarala nije i pućkala je i dalje. Kao da je u mom sjećanju postojao nekakav fotoaparat koji je to tog trenutka zabilježio i ta slika vjerovatno nikada neće nestati iz

Nikola Milovančev: „Naše jedino spasenje Srbija“ ili Kome je trebala Jugoslavija 1918.

Kada se čita posle 100 godina, ovaj članak iz slovenačke katoličke Straže iz 1919. deluje i jako iskreno, i lucidno. U vezi sa televizijskom serijom „Aleksandar od Jugoslavije“, treba ukazati na stvarno političko stanje na jugoslovenskim prostorima u vreme kraja Prvog svetskog rata, novembra 1918. U želji da, posebno mladi čitaoci, saznaju istinu o tim danima, odlučio sam se da prevedem sa slovenačkog izvode iz članka objavljenog osam meseci posle nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Reč je o dva nastavka članka „Korošec nas je prodao Srbima“ („Korošec nas je prodal Srbom…“), koja su objavljena u mariborskom katoličkom političkom listu Straža 18. i 22. avgusta 1919. Dakle, ne radi se o

Najstrašnija knjiga na svijetu

Čitao sam jednom prilikom o engleskim srednjovjekovnim zakonima, koji po nekim tvrdnjama ni danas nisu ukinuti, a kojima se propisuje način usmrćivanja kod osuđenih na smrt. Od oblika torture je zavisilo koliko će dana proteći do smrti osuđenog. Međutim, bez obzira na varvarski postupak, ovo morbidno štivo se uz malo samokontrole može probaviti. Ono na što sam nailazio u svjedočenjima o ustaškim orgijanjima tek sam djelomično mogao podnijeti. Desilo se da u opsežnijem tekstu pročitam samo pasus-dva, ponekad me kao iz zasjede iznenadi užasan detalj u opisu stradanja nekog mučenika, a postoje i takvi opisi koji se u pristojnom društvu ne mogu ni ispričati. No, sve je to već poznato,

PREKRAJAJU USTAŠKE ZLOČINE EVRIMA IZ EU: Upravnik spomen-područja Jasenovac o odluci da zbog revizije istorije podnese ostavku

NIŠTA više od onog što sam rekao kada sam dao ostavku ne mogu u ovom času da kažem, rekao je Ivo Pejaković za “Novosti” povodom neopozive ostavke na mesto upravnika Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Jurica Kerbler – Od stalnog dopisnika Novosti ZAGREB Napominje samo da je ostavku dao Ministarstvu kulture koje je nadležno za ovu ustanovu, ali da nije upoznat sa tim kakva je bila reakcija. – Ja sam na otkaznom roku koji traje 30 dana i do tada ću raditi poslove upravnika – objasnio je za naš list. Povod sa ostavku bio je tekst istoričara Vladimira Gajgera, koji je demantovao podatke sa internet stranica Javne ustanove u Jasenovcu da

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala