ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine.

Piše Željko Kresojević

Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina.

Ljeto 2004, u zavičaju sam nakon dugo vremena. Nakon prve komemoracije na Veljunu i onoga čuvenog pišanja Biserke Legardić po kostima đedova naših, uz riječi:

– Mogu pišati na mojoj hrvatskoj zemlji gdje hoću!!!”.

Prelazim potok. Bližim se spomeniku. Teško je ponekad povezati zločin i mjesto. One velebitske, jadovničke i ostale jame svojim zjapljenjem, pretećim otvorima nekako su mu bliže.

Tko je mogao klati u ovoj pitomosti? Isto tako pod mladim bukovim lišćem na Petrovoj gori… u Metaljki, na Barin kosi, u Jarčevcu, u potocima poviše Muljave, u Kalovima…

Spomenik je digunut iza onoga rata. Liči na spomenik na Debeloj Kosi i na drugim mjestima. Podizao ih je Ćanica sa svojim odanim borcima.

Prilazim mu… vidim novinu. Iza crvene zvijezde je drveni pravoslavni krst?!?.

U prvi mah te zbuni. Pitaš sebe: Može li to?!

Može !!!

Zbog Pravoslavnog krsta su stradali. U crvenoj zvijezdi su vidjeli slobodu i put izbavljenja. Ko imalo bolje pozna Kordun, zna da može.

Drugi će to teško razumjeti. Ustvari sva ta naša unutarkrajiška trvenja, unutarsrpska trvenja nas iz srpskog korpusa su stvar nepoznovanja.

Sve to dodatno produbljuje jaz.

Vole nama braća s juga, a i drugi priljepiti etiketu “komunjara”. Čini mi se da Jovan među rijetkima shvatio da ne može imati istu priču u Ravnim Kotarima i na Petrovoj gori!!!

Od prvih pokolja u Gudovcu, na Veljunu, logora “Danica” otkud je odvođeno za Jadovno, na Pag. Hema govora o nikakvoj ideologiji, pobuni ustanku. On će doći par mjeseci kasnije kao reakcija. Znači… tri su prsta problem.

Ko kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine.

Kaže stara krajiška pjesma:

“Ovo nije ravna paurija,

Već je ovo krvava Krajina.

Skrvi ručak, skrvi večera,

Sve krvave žvaće zalogaje”…

Biti s kraja, živjeti na (s)Krajini znači biti na braniku, trpjeti udare. Nije slučajno Gornjokarlovačka Eparhija najstradalnija Eparhija Srpske Pravoslavne Crkve.

Od ukupno 544 stradalih (Episkopa, sveštenika, monaha i monahinja, i ostalih sveštenoslužitelja), Gornjokarlovačka Eparhija je prva sa 74 stradala lica, na čelu sa Njegovim Preosveštenstvom Savom (Trlajićem), Svetim Savom Gornjokarlivačkim.

Nude mu ustaše da izbavi glavu i ode u Zemun. On odbija, povlači se u Plaški, u staro Vladičanstvo.

Otuda ga odvode u smrt. Bira Carstvo Nebesko! Ostao je sa svojom pastvom da dijeli tešku sudbinu vjernog mu naroda.

Nad jamom u Ivanović jarku naći će se i četvorica pravoslavnih sveštenika:

Peurača Nikola paroh iz Gornjeg Budačkog, Dokmanović Mile paroh iz Perjasice, Šušnjar Dušan paroh iz Dunjaka, Ninković Petar, paroh iz Vojnića.

Narod je u nevjerici. Nije niska zločina završila s proljeća. Oko Ognjene Marije krv teče Kordunom.

Daleko od “matice”, bilo kakve pomoći, narod se hvata vila, otima puške, organizira se.

Noću čamci na Kupi dovoze “špance” i drugove kojima je postalo tjesno u gradovima.

Niko ne ide dizati ustanak u Zagorje. Svi vole doći na Kordun, na Petrovu goru.

O komunistima možete misliti što hoćete. Ja prvi ne mislim dobro. Hrvati vole istaći kako su oni najveće žrtve komunizma! Isto tako nabiti nam na nos: Pa to su vaši!!!

Stanite malo!

Najveće žrtve komunizma su Srbi, cijeli srpski korpus.

Unutar njega najveće žrtve komunizma su Srbi Krajišnici s obe strane Une.

Kordunaši su u toj priči posebno stradali.

Ustanak se rasplamsava. Srbi u borbi za goli život su poželjna masa i pogonsko gorivo. Tako će ostati do zadnjeg dana rata kad je 8. Kordunaška divizija završila vojevanje sredinom maja u Ilirskoj Bistrici.

Hrvatski komunisti uz pripomoć domaćih komunista Srba (u dvadeset pet godina iza rata iz tih redova doći će najveća opasnost, te će njihovo djelovanje ponekad činiti štetu Krajišnicima čije će posljedice biti veće od ustaških pokolja.

Ustaše su započele, a komunisti završili posao.

Uzeli su nam dušu!

Ima nekih stvari koje komunistima niko ne može osporiti. Organizacija i disciplina. Bez te dvije stvari nema vojske. Njihove proleterske brigade su bile kadre doći iz Sandžaka (pod stalnom borbom) u Bosansku Krajinu, u Bihać.

S druge strane imate četnike “čuvarkuće”. Nemoj daleko.

Onda imaš ove koji Kordunašima i ostalima koji su upali pod “crveni okvir” na nos nabijaju kako bi bilo bolje da su se priklonili četničkoj opciji.

Kojoj!?

‘Kokošarskoj” sa Kapele. Plaščanima? Ili Đujićevim “čuvarkućama”.

Prve ozbiljnije jedinice Kraljevske Vojske u Otadžbini su na par stotina kilometara udaljenosti!!!

Tako za primjer uzimaju Vojvodu Đujića Momčila. Nije Sjevernu Dalmaciju spasio pop Momčilo. Lijep je čojk, markantan. Crna brada, baš nako kako četnika zamišljaš…

Zna Momo što se događa po Srbu, Suvaji, Lapcu, Boričevcu…al` Dinarska divizija ne prelazi zelenu Zrmanju preko musta u Žegaru?!

Bilo bi lijepo da smo tada svi mogli biti pod srpskom trobojkom i pjevati:

– Marširala, marširala kralja Petra garda,

Marširala, marširala kralja Petra garda.

Korak ide za korakom a ja junak za barjakom../

Boj se bije bije zastava se vije za slobodu Srbije

Boj se bije bije zastava se vije za slobodu Srbije…

Da je bilo po Božjoj, da je sreće bilo, možda se kod nas nikad ne bi pjevalo

“Na Kordunu grob do groba”

Ali …

. . .

Kraj je jula.

Zbor je u Ivanović jarku. Ćaća je okasnio nekim poslom. On je stari zboraš, i ne ide kasno.

Sunce zalazi tamo iza Kapele. Ima dosta svijeta. Lepršaju papirnate zastavice na vjetru. Sa strane spomenika na dva jarbola Titina i Bakarićeva slika.

Izlazim iz “Fiće” (još onaj model što je imao kvaku napred). Ćaća se ruči sa poznatima. Ima tu i njegovih starih ljubavi, “devojaka”.

Tata malo, malo pa prođe prstima kroz svoju valovitu kosu

Zadnje je to moje bezbrižno djetinje ljeto. Za mjesec dana trebam krenuti u školu. Ja sa strane tražim po koju preostalu kupinu.

Prvi put sam u Ivanović jarku. Tako sam mislio. Kasnije ću naći jednu sliku gdje je moja mati trudna šest mjeseci, sa stomačkom. Ispred nje Nada, kuma Gojka Velimirovića. Na majci mojoj bijela povezača. Friška mlada, kći Nikole Madžara iz Budačke Rijeke. Daka Madžarova. Ona, što je blickala zlatnim zubom na Debeloj Kosi.

Tako da to ipak nije prvi put. Bio sam već ovdje.

Škiljim prema spomeniku. Pitam ćaću koji je ovdje odred osnovan, jer liči na spomenik u Debeloj Kosi.Ćaća veli da nije ni jedan.

Gleda u zemlju, šuti.  Ko rusak nosi teret onoga rata. Logore Staru Gradišku, Jasku… Majku koja se nije vratila. Danicu i Miloša što ostaše zauvijek u Jastrebarskom, kako braća kažu u “Dječjem domu”. Jedino je Milku, najmlađu sestru uspio naći.

Za mjesec i po dana skoro 800 mrtvih.

Čudnog li doma.

Podiže glavu:

– Ovdje je pokolj bio !!!

Velik…. Skoro četristo ljudi !

– ??!???

Krećemo se kroz zboraše. Tri četri muzike su tu. Nadjačavaju jedna drugu. Vriska cura. Nosi ju jeka uz jarak. “Drmeš” se pleše. Noge djevojkama zemlju ne dotiču. Nose ih momci koji se povijaju u okretanju. Poslije nastavljaju sa “Glogovcem”…

Na kostima 380 duša!!!

Ćaća prilazi Sali primašu KUD-a iz Vojnića. 1957. godine, s početka jeseni svirao mu je u svatovima, sa Milom Tajnikom, Mirkom Kebrom, Jovanom Papkom …

Završavamo zborašenje. Dobih pištoljić kaubojski. Idemo kući. Šutimo u autu.

Kad smo Vratnik prešli, velim ćaći:

– Ćaća … pristaje li muzika i “Drmeš” u Ivanović jarku?

Ništa mi ne odgovori.

Posmatram ga sa strane dok vozi. Kao da je malo pocrvenio.

. . .

Nije naš zemljak, veliki Vladimir Matijević izmislio ništa novoga, ali je kao pragmatičan čovjek uradio pravo čudo. Uspio je svoju ideju otjelotvoriti.

Znao je dobro da jedan narod ne može napred dok ne napravi matetijalnu osnovu.

Kreće tako da na preporuku seoskih učitelja, popova… uzima srpsku djecu i šalje ih na školovanje, zanate. Probali su i Židovi (inače poznati po “piramidalnoj pomoći”), probali su i Hrvati sa “Hrvatskim Radišom”.

Ali nitko nije bio uspješan kao Matijević. Kasnije na školovanje “Privrednik” šalje i djevojčice.

Pitomci “Privrednika” osnivaju svoje radnje, firme. Žene se između sebe. Oni su ti koji srpsku zajednicu guraju naprijed. Oni su ktitori, graditelji, pomažu svoju crkvu, školuju generaciju iza sebe…

Ustaše su prvo udarile na taj sloj.

Na crkvu.

Čak su nas u crkvama i klali (Glina, Kolarić…). To je nešto više od “običnog” pokolja!!!

To je poruka…

Ustaše se počele.  Ali si s njima na čisto. Znaš tko su. I tako se ravnaš.

I Kordunaši su znali što treba činiti:

“Evo braće, evo Kordunaša,

Od ustaša bit će paprikaša.“

Al za “igru” KPH nikad odgovora našli nisu.

Nije se “Budački proces” slučajno dogodio baš na Kordunu!?

Još je to smislio poodavno onaj Karl sa bradurinom, a hrvatski komunisti na čelu sa Andrijom i Vladom uz veliku pomoć kordunaških komunista (čiji je talac bio narod Korduna) malo usmjerili:

“Religija je opijum za narod” *

Kad obezglaviš jedan narod, odvjeriš ga. Onda radiš sa njim što hoćeš.

Onda ih na mjesto stravičnog pokolja, sa koga je danima još oticala krv u obližnji potok, nekoliko godina kasnije dovedeš da plešu “drmeš” na kostima predaka.

Eeee potomci… Nedostojni.

POSTOJAT ĆEMO DOKLE BUDEMO PAMTILI!

BUDIMO POTOMCI,

DA BI BILI PRECI!

________________________________________

* vrijedi samo za Pravoslavne

---

Više od istog autora:

Željko Kresojević: KOMADIĆ KRUVA 

Željko Kresojević: Sa Svetim Vukašinom u Veljunu na Kordunu

Željko Kresojević: VIDOVDAN – DAN VETERANA

Željko Kresojević: Signali nad gradom

Dvije ruže za dvije crtice

Jadovnička priča o Milici i Kati

Stope u snijegu..