U devedeset prvoj godini života, Milena (Aleksić) Kecman objavljuje dragocjenu knjigu od značaja za srpsku kulturnu baštinu. Milena je rođena 29. januara 1934. godine u selu Rakelići, kod Prijedora.

Skoro cijeli svoj radni vijek provela je u prosvjeti — najprije kao učiteljica, a potom kao nastavnica ruskog jezika. Posvećena svome pozivu, i nakon odlaska u penziju ostala je vezana za obrazovanje, usmjeravajući svoj trud na očuvanje sjećanja i istorije rodnog kraja.
Vođena željom da budućim generacijama ostavi vrijedno svjedočanstvo o prošlosti, počela je da sakuplja podatke o selu, oslanjajući se na vlastita sjećanja, kazivanja komšija i prijatelja, kao i dostupnu dokumentaciju. U svom radu obuhvatila je period Kraljevine Jugoslavije, a posebnu pažnju posvetila je tragičnim događajima tokom postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Opisala je stradanje srpskog stanovništva, naročito zločine ustaša i mještana sela Sasina kod Sanskog Mosta.
Milena je opisala i složene odnose sa komšijama muslimanima iz obližnjeg sela Ćela, ali i unutrašnje podjele među srpskim ustanicima — najprije poznatim kao „šumnjaci“, a kasnije kao partizani i četnici. Najdetaljnije je opisan život poslije 1945. godine, a svoje djelo završava opisom događaja koji su prethodili početku Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Izdavač: Fondacija Zaboravljeni korijeni
Autor: Milena Aleksić Kecman
Izdanje: prvo
Tiraž: 300
Specifikacija: ćirilica, 142 strane, tvrdi povez, 24 cm
Dostava: Bosna i Hercegovina, Srbija (uskoro)
Cijena knjige: (uskoro)
Telefon ili Viber broj: +387 66 055 000
E-pošta: fondacija@zaboravljenikorijeni.org
Vaši podaci za dostavu: ime i prezime, adresa i broj telefona

ODLOMAK 1
Sada mlađi i jači Srbi traže spas, organizuju se pojedinačno i u grupama odlaze u šumu, pa ih nazvaše „šumnjacima“. To je prvi pokušaj spasavanja od ustaša. Među „šumnjacima“ bili su braća Marčetići, Rade, Gavro, Nikola i Savo, koji su živjeli u Ćeli i kojima je prijetila opasnost od muslimana. Sad se već zna da je dr Mladen Stojanović na Kozari i da diže ustanak. Zna Mladen da su ugroženi samo Srbi, zna da je već mnogo zla učinjeno, zna on ko su počionioci, kao i žrtve, a prima u svoje redove ljude svake vjere, ali mu uglavnom prilaze pravoslavni Srbi.
ODLOMAK 2
Nismo spavali, cijelu noć su ljudi, žene, djeca pješice i sa konjskim volovskim kolima, cestom prolazili idući prema Prijedoru. Kasnije se saznalo da su to bili Sasinari koji će kasnije spaliti sva srpska sela od Sasine do Ćele, pobiti i poklati koga stignu. Svoju djecu, starce i žene sklonili su na vrijeme. To jutro je stigla vijest da je komšija Lazar Dobrijević ubijen na poslu na željeznici, bio je otac petoro malodobne djece. Majka Spasenija zajauka, djeca zaplakaše i ono malo u kolijevci probudi se i zavrišta, i ja zaplakah.

ODLOMAK 3
Prvi partizanski odbornici bili su Mićo Šodić i Novak Rujević. I kad dođe vojska, a skoro uvijek je dolazila iznenada, trebalo je nabrzinu obezbijediti hranu i smještaj i učestvovati u straži. Dok vojska boravi kod nas, odbori moraju biti tu. Novak i Mićo su morali biti i četnički odbornici, morali su izvršavati naređenja i jednih i drugih. Kada treba organizovati partizanski zbor, odbornici idu kroz selo i obavještavaju gdje će se održati. To isto hoće i četnici. Isti odbornici to isto rade i za četnike, ali mnogo manje; njih je bilo malo, nije se trebalo brinuti četnicima za hranu i smještaj, sami su se snalazili.
ODLOMAK 4
Na početku mog trećeg razreda, 1953. godine, odjednom nema profesora Smiljanića. Niko ne zna zašto. Pitamo se međusobno gdje je. Niko ništa ne zna. Samo se zna da ide anketa kroz učionice, pa čak i po hodnicima, i da svi koji znaju bilo šta loše o njemu, trebaju to reći. Šta je ko imao loše reći o našem profesoru, ja ne znam. Zna se samo da ga nema na časovima i da je na njegovo mjesto došla jedna vrlo nestručna nastavnica. Vrijeme je teklo i prošlo je dosta godina, a ja sam se često pitala šta je moglo biti s njim. I nakon dugo godina, usred noći, na televiziji ide emisija o profesoru Smiljaniću.