Kraj u kom’ kuće umiru

Stoje same, izbrazdane i smežurane vremenom. Prazni pogledi polupanih okana i krezuba iskešena vrata. 

Tišina ih trnjem oblači.

Iz slomljene kičme krovova bolna rebra strše, crna od godina, vjetrova, sunca, kiša…
Davno je zamukao dječji plač, kikot djevojaka, topot nogu… Odavno se niti lavež ne čuje, ni jutarnji usklik pijetla, nema zveketa lanca na kolima. Davno je zamrlo njištanje konja i brundanje traktora.

Ugasla ognjišta. Natruhe sjećanja šapću kroz snove dimnjaka. Dani i noći ispunjeni pepelom zaborava.

Samo rosa plače nad njima.

Izvor: Banija online

Vezane vijesti:

Pusta zemlja Banija..

Luščani na Baniji– Volimo i čuvajmo naše običaje