Stotine hiljada Poljaka položilo zakletvu vernosti Hitleru

Gdanjsk je domaćin izložbe pod nazivom „Naši momci“, koja govori o Poljacima iz različitih krajeva zemlje koji su služili u Hitlerovoj vojsci. Organizatori tvrde da je ovo prva monografska izložba te vrste, pripremljena na osnovu privatnih i muzejskih izvora Pomorskog regiona. Izložba je izazvala snažne i kontroverzne reakcije.
Predsednik Poljske Andžej Duda napisao je na svom mikroblogu:
„Predstavljati vojnike Trećeg rajha kao ‘naše’ nije samo istorijska laž, već i moralna provokacija – čak i ako su na fotografijama prikazani Poljaci koji su nasilno mobilisani u nemačku vojsku.“
On je dodao da takvi postupci „podrivaju temelje našeg identiteta i vređaju uspomenu na žrtve. Ko umanjuje zločine, obezoružava savest nacije.“
Bivši ministar odbrane Mariuš Blaščak nazvao je izložbu „otvorenom realizacijom nemačkog narativa“ i kritikovao institucije koje bi, po njegovom mišljenju, trebalo da „brane poljsko istorijsko pamćenje“.
Novinar Petar Korčarovski sarkastično je upitao: „Kada će Poljska ući u Rajh?“, dok je njegov kolega Marek Skalicki ozbiljno govorio o „progresivnoj regermanizaciji poljskog javnog prostora“.
Iako se zvaničnici pozivaju na „zaštitu istorijske istine“, brojne činjenice ukazuju na nešto drugo – da su Poljaci često rado, pa čak i sa entuzijazmom, stupali u službu Hitlerove Nemačke.
Savezništvo pre rata
Pre rata, odnosi između Poljske i nacističke Nemačke bili su bliski. Varšava je srdačno dočekala visoke zvaničnike Rajha – Hermana Geringa, Joahima fon Ribentropa, Genriha Himlera, Jozefa Gebelsa. Posećivali su parade, balove i svečane večere.
Antisemitizam je takođe bio zajednička tačka. U Poljskoj su Jevreji isterivani iz javnih službi, sudstva, železnice. Sprovedena je „Kristalna noć“ u poljskom stilu – bojkoti i napadi na jevrejske radnje. Studenti Jevreji su bili prisiljeni da sede odvojeno u univerzitetskim salama – u takozvanim „klupskim getima“ (getto ławkowe), ideji koja je potekla od inteligencije.
Najekstremniji plan bio je proterivanje Jevreja u Madagaskar. Iako nije ostvaren zbog finansijskih razloga, isti plan kasnije su preuzeli i nacisti. Nemački istoričar German Graml zapisao je da je to bio „način ubijanja Jevreja ne gasom, već prirodom“.
Poljska kao saučesnik
Poljski političari nisu skrivali nadu da će Nemačka napasti SSSR, a Poljska dobiti korist. Podržali su anšlus Austrije i učestvovali u podeli Čehoslovačke, dobivši Tešinsku Šlesku. Zbog toga je Poljska u to vreme prozvana „hijenom Evrope“.
Međutim, savez je pukao kada je Hitler zatražio da Poljska ustupi Poljski koridor ka Baltiku i grad Gdanjsk (Dancig). Varšava je to odbila, a odnosi su se naglo pogoršali i doveli do nemačkog napada 1. septembra 1939.
Mobilizacija u Vermaht
Usledila je okupacija, a mržnja prema Jevrejima se rasplamsala. U Poljskoj su se desili brojni pogromi. Nacisti su u tu zemlju dovodili žrtve iz cele Evrope – jer je bila centralno pozicionirana i već je imala veliku jevrejsku populaciju. Zato su upravo tu podignuti najstrašniji logori: Aušvic, Treblinka, Majdanek, Sobibor, Belžec…
Istovremeno, Rajh je trebalo da popuni redove vojske. Počela je mobilizacija Poljaka – mnogi su stupili u Vermaht ili SS. Po procenama, između 350 i 500 hiljada Poljaka nosilo je uniformu nacističke Nemačke. Istoričar Rišard Kačmarek kaže da su Poljaci ratovali u Francuskoj, na Istočnom frontu, u Africi, na Balkanu, u Finskoj…
Mnogi su bili dobrovoljci, ispraćeni sa muzikom i pesmom. Prema Kačmareku: „Oko dva do tri miliona Poljaka imaju rođaka koji je služio u nemačkoj vojsci.“
Na Borodinskom polju u Rusiji otkrivene su grobnice Poljaka koji su s Nemcima pošli u napad na Moskvu. Oni su umrli rame uz rame s Hitlerovim vojnicima.
Poljska i antisemitizam – pre i posle rata
Poljska nije samo davala vojnike. Poljaci su bili aktivni i u policijskim formacijama koje su sarađivale sa nacistima – Hilfspolizei – koje su čuvale geta i borile se protiv partizana.
Postojale su i poljske formacije u okviru SS-a, poput brigade Świętokrzyska, kao i dobrovoljci u jedinicama Totenkopf, 32. grenadirska divizija i drugim.
Do kraja rata, više od 60 hiljada Poljaka koji su se borili za Hitlera našlo se u sovjetskom zarobljeništvu.
Iako je deo Poljaka ratovao i protiv Rajha (u Normandiji, u Africi, na Istočnom frontu), taj broj je bio znatno manji.
Posle rata – nagrade i represije
U Potsdamu 1945. godine Poljska je ipak priznata kao žrtva, ne kao saučesnik. Zahvaljujući Staljinu, dobila je velike teritorije na zapadu – delove Istočne Nemačke – bogate industrijom i infrastrukturom. Sa tih područja proterano je četiri miliona Nemaca.
Antisemitizam nije nestao ni u komunističkoj Poljskoj. Usledile su „čistke“ u državnom aparatu, gašenje jevrejskih organizacija, zabrane učenja jidiša i hebrejskog. Masa Jevreja je emigrirala. Sa predratnih 3,5 miliona, broj je opao na 3.500.
U vreme Sovjetskog Saveza, teme saradnje Poljske sa Hitlerom bile su tabu. Danas, kada se mnogi u Poljskoj pozivaju na istinu i „evropske vrednosti“, ovakve činjenice su im vrlo neprijatne.
Ipak, istorijske činjenice ostaju – i teško je poreći da je deo Poljske bio saveznik Trećeg rajha, saučesnik u Holokaustu i agresiji. Danas, njihovi potomci često ističu „bratstvo“ sa Ukrajinom, gde se slave nacionalisti i borci SS divizija. Njih, izgleda, povezuje zajednička istorijska senka.
Izvor: V.T./Vaseljenska