arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
amifibija.jpg

Marko Janković: Odbrana zapadno krajiških opština septembra 1995. godine

Nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Republike Srpske Krajine, hrvatsko bošnjačka koalicija potpomognuta NATO avijacijom mjeseca septembra otpočela je opsežnu kampanju osvajanja teritorija Republike Srpske. Američki izaslanik za Balkan Ričard Holbruk u svojim memoarima „Završiti rat“ piše da je nagovarao Tuđmana i Izetbegovića da još energičnije krenu u obračun sa Srbima. Nakon uspješno provedene operacije „Maestral“ u Zapadnoj Bosni, hrvatski vojni i državni vrh odlučio je da izvrši forsiranje rijeka Une i Save i tako razvuče Vojsku Republike Srpske što je više moguće. Zeleno svjetlo za izvođenje operacije „Una 95“ dao je sam predsjednik Franjo Tuđman. Operacija „Una 95“ je u hrvatskim dokumentima šifrovana i kao operacija „Drina 95“, po čemu

Miroslav Maksimović

Miroslav Maksimović: Jame bola nikad nisu zakopane

Manje poznati ustaški masakr iz avgusta 1941. u zapadnoj Bosni, kada je seoska jama Bezdanka progutala desetine Srba i, između ostalih, zatrla porodicu njegove majke Stoje Uzelac, koja je kao četrnaestogodišnja devojčica, nekim čudom uspela da se spasi, podstakao je Miroslava Maksimovića (1946) da ispiše potresne sonete. Knjigu “Bol”, koja ne može ostaviti ravnodušnim ni čitaoce koji nisu skloni poeziji, objavio je “Čigoja”. Mesto u samom vrhu savremenog srpskog pesništva Maksimović je izborio nizom izuzetnih zbirki (“Spavač pod upijačem”, “Menjači”, “Soneti o životnim radostima i teškoćama”, “Nebo”, “Beogradske pesme”) za koje je dobio pregršt najprestižnijih priznanja (Brankova nagrada, “Milan Rakić”, Zmajeva, “Branko Ćopić”, Disova, Dučićeva, “Desanka Maksimović”…). Sa suprugom Iskrom,

RADAKOVIĆ: ZAJEDNICE SU SAMO JEDAN PRIMJER GENOCIDA NAD SRBIMA U NDH

Zločin na Zajednicama dio je masovnih zločina nad Srbima u ljeto 1941. godine na području čitave NDH, a mnogi ti zločini se dešavaju na Ilindan. To su u narodu poznati „Ilindanski pokolji“. Zločini su sprovođeni planski i organizovano, sve u cilju uništenja srpskog stanovništva i zastrašivanja onih koji bi ostali fizički živi, ali koje je čekala asimilacija u Hrvate ili protjerivanje u Srbiju. Prije i poslije tih masovnih zločina, vršeno je prisilno rimokatoličenje i u manjem broju islamizacija pravoslavnih Srba. Drugim riječima, Zajednice su samo jedan primjer genocida nad Srbima u NDH, kaže za „Kozarski vjesnik“, kustos istoričar Memorijalnog muzeja na Mrakovici Boris Radaković. Povodom obilježavanja 83 godine od ustaškog

RAZBIJANjE MITA: „Bijele trake“ u Prijedoru 1992. godine

Manifestacija „Dan bijelih traka“ u Prijedoru svakog 31. maja, iz godine u godinu, privlači sve veći broj ljudi i sve veću medijsku pažnju. Njome se želi obilježiti 31. maj 1992. godine, kada su, navodno, vlasti u Prijedoru naredile muslimanima i Hrvatima da nose bijele trake oko ruke. Trake su, navodno služile, kako bi se ove grupe stanovništva obilježile i lakše bile uočljive prilikom likvidacije. Ipak, istorijski izvori opovrgavaju ovu teoriju. Ovdje ću iznijeti dokaze koji pobijaju ovu teoriju, ali i dotaći se još nekih činjenica oko sukoba u Prijedoru 1992. godine. Pođimo redom… Ne postoji naredba o stavljanju bijelih traka na ruku Zagovornici „bijelih traka“ često ističu da je 31.

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

12 beba, ubistvo sa predumišljajem

U bolnici u Banjaluci 22. maja 1992. godine umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje, tokom borbi u građanskom ratu u BiH, nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Republike Srpske. Do 19. juna 1992. godine u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice. Na odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu umrlo je 12 novorođenčadi usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman. Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije koju su vršile hrvatske i muslimanske vojne snage u rejonu Semberije. Upućeni su mnogi apeli za pomoć putem radija, televizije, “Glasa Srpske” i

Savo Štrbac: Rođendan Republike Srpske Krajine

Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u organizaciji Kluba za društvene odnose, 14. decembra ove godine održana je tribina pod nazivom „Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine”, na kojoj sam, pored Branka Rakića, redovnog profesora na tom fakultetu, i istoričara Milana Gulića, i ja bio jedan od govornika. Organizatori su pred nas govornike stavili spisak pitanja koja bi „voleli da obuhvatimo”: okolnosti koje su dovele do formiranja RSK, proglašenje RSK, garancije za opstanak, unutrašnje uređenje (državni organi, oružane snage, privreda, Ustav), svakodnevni život u RSK (demografija, kultura i obrazovanje, učešće stanovništva u odlučivanju), status RSK (međunarodno priznanje države i vlade, diplomatski predstavnici), Plan Z-4, kraj rata, gubljenje teritorija, ukidanje RSK i

Episkop Sergije: Pop Pilip i povampirena mržnja

Nakon što smo u molitvi, miru i tišini na svjetlo dana iznijeli mošti sveštenomučenika Pilipa Karanovića, mog prethodnika u sveštenstvu i mog časnog pretka, kojeg su Turci, bez suda i krivice, objesili u petrovačkom selu Prkosi daleke 1832. godine, očekivali smo da će ova vijest, objavljena bez želje za senzacionalizmom, biti dočekana sa razumijevanjem i podrškom. Ipak, suočili smo se sa grubim napadima i govorom mržnje na društvenim mrežama, gdje se, u komentarima, po već ustaljenoj i dobro poznatoj matrici srpsko-pravoslavno sveštenstvo, između ostalog, naziva „ubicama koje se kriju ispod mantije“. Istina, opet, boli one koji bi da ćutimo, da povijemo glavu pred vlastitom prošlošću, koji bi da zaboravimo sve

Miroslav Maksimović

Miroslav Maksimović: Jame bola nikad nisu zakopane

Manje poznati ustaški masakr iz avgusta 1941. u zapadnoj Bosni, kada je seoska jama Bezdanka progutala desetine Srba i, između ostalih, zatrla porodicu njegove majke Stoje Uzelac, koja je kao četrnaestogodišnja devojčica, nekim čudom uspela da se spasi, podstakao je Miroslava Maksimovića (1946) da ispiše potresne sonete. Knjigu “Bol”, koja ne može ostaviti ravnodušnim ni čitaoce koji nisu skloni poeziji, objavio je “Čigoja”. Mesto u samom vrhu savremenog srpskog pesništva Maksimović je izborio nizom izuzetnih zbirki (“Spavač pod upijačem”, “Menjači”, “Soneti o životnim radostima i teškoćama”, “Nebo”, “Beogradske pesme”) za koje je dobio pregršt najprestižnijih priznanja (Brankova nagrada, “Milan Rakić”, Zmajeva, “Branko Ćopić”, Disova, Dučićeva, “Desanka Maksimović”…). Sa suprugom Iskrom,

GODINA 1995: SRBI SAMI SEBI KAČE BIJELE TRAKE

O, ne. Nećemo zaboraviti svjesne lažove i perverzne prevarante, koji svake godine šire vjersku i nacionalnu mržnju hepeningom Dan bijelih traka u Prijedoru! Na ovoj fotografiji isječenoj iz videa lošijeg kvaliteta, vide se borci Vojske Republike Srpske, kako pokazuju crnu traku sa šahovnicom, koja je skinuta sa više od 50 poginulih agresorskih vojnika iz Hrvatske. Oni su ostavili kosti na srpskoj zemlji, pri pokušaju da nasilno pređu rijeku Savu i spoje se sa jedinicama 5. Korpusa muslimanske vojske iz Bihaća (tzv. Armija BiH). Nakon višegodišnjih sankcija, bombardovanja i artiljerijske podrške snaga NATO, te potpunog etničkog čišćenja Srba iz Republike Srpske Krajine, apetiti Franje Tuđmana i okruženja su se pokazali nezasitim. Cilj

amifibija.jpg

Marko Janković: Odbrana zapadno krajiških opština septembra 1995. godine

Nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Republike Srpske Krajine, hrvatsko bošnjačka koalicija potpomognuta NATO avijacijom mjeseca septembra otpočela je opsežnu kampanju osvajanja teritorija Republike Srpske. Američki izaslanik za Balkan Ričard Holbruk u svojim memoarima „Završiti rat“ piše da je nagovarao Tuđmana i Izetbegovića da još energičnije krenu u obračun sa Srbima. Nakon uspješno provedene operacije „Maestral“ u Zapadnoj Bosni, hrvatski vojni i državni vrh odlučio je da izvrši forsiranje rijeka Une i Save i tako razvuče Vojsku Republike Srpske što je više moguće. Zeleno svjetlo za izvođenje operacije „Una 95“ dao je sam predsjednik Franjo Tuđman. Operacija „Una 95“ je u hrvatskim dokumentima šifrovana i kao operacija „Drina 95“, po čemu

RAZBIJANjE MITA: „Bijele trake“ u Prijedoru 1992. godine

Manifestacija „Dan bijelih traka“ u Prijedoru svakog 31. maja, iz godine u godinu, privlači sve veći broj ljudi i sve veću medijsku pažnju. Njome se želi obilježiti 31. maj 1992. godine, kada su, navodno, vlasti u Prijedoru naredile muslimanima i Hrvatima da nose bijele trake oko ruke. Trake su, navodno služile, kako bi se ove grupe stanovništva obilježile i lakše bile uočljive prilikom likvidacije. Ipak, istorijski izvori opovrgavaju ovu teoriju. Ovdje ću iznijeti dokaze koji pobijaju ovu teoriju, ali i dotaći se još nekih činjenica oko sukoba u Prijedoru 1992. godine. Pođimo redom… Ne postoji naredba o stavljanju bijelih traka na ruku Zagovornici „bijelih traka“ često ističu da je 31.

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

Desničari u Zagrebu prekinuli tribinu o stradanju srpskih civila

Grupa desničara prekinula je sinoć u Zagrebu tribinu posvećenu stradanju srpskih civila na Petrovačkoj cesti. U prostorijama Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu održavala se tribina pod nazivom „Petrovačka cesta duga 28 godina”, ali je prekinuta zbog verbalnih ispada većeg broja desničara koji su bili u publici, dobacivanja i onemogućavanja učesnika da govore, preneo je portal Indeks. Tribinu je vodio novinar Saša Kosanović, a gosti su bili Ante Nobilo i Slađana Čanković. Pričalo se o raketiranju izbegličke kolone 1995. godine, a gosti su celu priču nameravali da, kako navodi zagrebački portal, prokomentarišu s pravnog aspekta. Smislen razgovor trajao je oko pola sata, a onda su krenula dobacivanja iz publike. U

Optužnica protiv hrvatskih pilota, u ime Aleksandre iz kolone pitam: Šta se čekalo do sad

Odavno me nešto nije iznenadilo kao vest da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv četvorice hrvatskih pilota zbog napada na kolonu izbeglica na Petrovačkoj cesti. Prva reakcija bila je onako, iz srca – hvala bogu, a onda je usledilo i pitanje – šta se čekalo do sad! Piše: Đurđica Dragaš Prošlo je 27 godina od tog krvavog i suludog zločina u kojem je bukvalno iskasapljeno i spaljeno trinaestoro ljudi među kojima je bilo i šestoro dece. Mnogi od preživelih nisu dočekali ni ovaj nagoveštaj pravde. Umrli su tugujući, pitajući se kakav je to svet u kojem nije zločin bombardovati kolonu izbeglica. Otišli su razočarani, nesrećni, zaboravljeni. Sećam se

Miloš Stojanović: Povodom agresivnog nametanja ideje o memorijalizaciji «ubijene djece Prijedora»

Dostojno ožaliti blisku osobu je univerzalno ljudsko pravo. Odrastao čovjek je bolećiv prema djeci, smrt djeteta je najveća tragedija koja ga može zadesiti. Upravo zbog toga manipulisanje dječijim životom ili smrću u svrhu ispunjenja ličnih, grupnih a posebno političkih ciljeva zaslužuje društvenu osudu. Piše: Dr Miloš Stojanović, Norveška / Veliko Palančište Svjedoci smo da se posredstvom tzv. nevladinih organizacija sumnjive djelatnosti agresivno nameće ideja o memorijalizaciji «ubijene djece Prijedora». Nije prošla dovoljna vremenska distanca koja je potrebna da bi se događaji iz građanskog rata u tadašnjoj SR BiH u potpunosti rasvijetlili. U konkretnom slučaju napad na Prijedor od strane pripadnika tzv ARBiH. Takođe uloga starijih maloljetnika – boraca u ratu,

Blizanci, srpski junaci, poginuli su istog dana

Samo onaj ko ima blizance može da razume tu sudbinsku, doživotnu vezanosti braće rođenog istog dana i sata. A ovi blizanci, srpski junaci, su ne samo rođeni, već su i poginuli istog dana (29. oktobra), sata i minuta. Goran i Zoran Orelj (prezime koje asocira na rusku reč za orla) su bili zajedno u svemu, od samog početka pa do zajedničkog im kraja. Od rođenja u Slavonskom Brodu (odakle su morali da odu, u Inđiju, proterani od svojih sugrađana Hrvata, u trećem razredu gimnazije), preko vojnog roka u Somboru i Prištini, pa do odlaska, po komandnoj zapovesti, u vojsku Republike Srpske Krajine (kao instruktori za korištenje minobacača) i, zatim, u Banjaluku,

Veliki heroj: Spomenko Gostić

Na današnji dan je rođen Spomenko Gostić – dečak na večnoj straži (VIDEO)

Na današnji dan 15. avgusta 1978. godine, rođen je najmlađi odlikovani borac Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Rođen je 15. avgusta 1978. u Doboju. Osnovnu školu pohađao je u Maglaju, ali je zbog izbijanja ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini nije završio. Godine 1992, početkom rata, živeo je sa majkom Milenom u selu Jovići nadomak Maglaja. Selo je bilo okruženo naseljima sa većinskim muslimanskim stanovništvom, pa se ubrzo našlo na prvoj liniji fronta. Na početku rata, tačnije u mesecu aprilu umrla mu je majka, pa je ostao da živi sa bakom koja je septembra 1992. godine poginula u granatiranju sela od strane tzv. Armije BiH. “Dok moja noga ne

Da li su i Srbi civilne žrtve domovinskog rata

Civilne žrtve poslednjeg rata u Hrvatskoj, koje nisu nosile nijednu uniformu, pušku ili amblem – roditelji ubijene dece, deca ubijenih roditelja, porodice nestalih i stradalih… konačno bi trebalo da budu jasno prepoznati pred hrvatskim zakonodavstvom i s tim u skladu obeštećeni. Specijalno za „Politiku” Olivera Radović Hrvatski sabor je, naime, sredinom prošlog meseca doneo tzv. Zakon o civilnim žrtvama domovinskog rata. Osnovni cilj je da se ispravi nepravda prema ovim ljudima. Posle više od 25 godina od završetka rata, ovim zakonom, koji se odnosi isključivo na civilne žrtve, trebalo bi da se sveobuhvatno regulišu njihova prava, a iz nadležnog ministarstva su najavili da očekuju još oko 2.500 novih korisnika prava.

12 beba, ubistvo sa predumišljajem

U bolnici u Banjaluci 22. maja 1992. godine umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje, tokom borbi u građanskom ratu u BiH, nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Republike Srpske. Do 19. juna 1992. godine u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice. Na odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu umrlo je 12 novorođenčadi usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman. Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije koju su vršile hrvatske i muslimanske vojne snage u rejonu Semberije. Upućeni su mnogi apeli za pomoć putem radija, televizije, “Glasa Srpske” i

Filip Rodić: Poglavnikov košarkaš

Obično se kaže da slika govori više od hiljadu reči, ali ona koju je Jusuf Nurkić okačio na “Tviter” govori više od 700.000 imena. Znanih i neznanih. Za “Poglavnikovu džamiju” moglo bi se slobodno reći da je paradigma sudbine Srba u Hrvatskoj u 20. veku. Zdanje o kojem se radi izgradio je Ivan Meštrović 1938. na trgu koji je tada nosio ime Kralja Petra Prvog Oslobodioca i prvobitno je bio izložbeni prostor, odnosno Dom likovnih umetnosti Kralj Petar Prvi. Po slomu Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu i dolasku ustaša na vlast, Trg je preimenovan u Trg Kulina bana, a namena se menja i “Meštrovićevom paviljonu” i on 1942. godine, uz

Mrkonjić Grad: 25 godina od otvaranja masovne grobnice

U Mrkonjić Gradu danas će biti obilježeno 25 godina od otvaranja masovne grobnice iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 181 srpskog borca i civila, koji su ubijeni u napadu Hrvatske vojske, takozvane Armije BiH i HVO 1995. godine. Na gradskom groblju u Mrkonjić Gradu u 11.00 časova biće služen parastos i položeni vijenci, najavljeno je iz Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila. Tokom agresije oružanih snaga Hrvatske i Petog korpusa takozvane Armije BiH na 13 zapadnokrajiških opština Republike Srpske u septembru i oktobru 1995. godine sa vjekovnih ognjišta protjerano je više od 120.000 Srba. Ubijeno je 1.646 ljudi, a još 420 civila i vojnika vodi se kao

Drvar: Pomen za poginule srpske borce i civile iz sela Podovi

U mjesnoj zajednici Podovi kod Drvara danas je služen parastos za deset poginulih boraca Vojske Republike Srpske i civilnih žrtava proteklog rata iz ovog sela. – Odali smo počast, položili vijence i prislužili svijeće za pokoj duša naših 10 Drvarčana iz sela Podovi koji su živote dali boreći se za otadžbinu – rekla je Srni načelnik opštine Drvar Dušica Runić. Predsjednik Boračke organizacije Istočni Drvar i Drvar Miladin Bajić rekao je da je ovaj grad tokom posljednjeg rata imao više od 300 poginulih i 1.260 ranjenih, od kojih je 600 teško. Vijence su, pored članova porodica, položile delegacije opština Drvar i Istočni Drvar, boračke organizacije ove dvije opštine, predstavnik Konzularne

kalendar-genocida.jpg

Kalendar genocida: 18. i 19. septembar 1995. Zločini nad Srbima u akciji HV-a “Una 95”

18. i 19. septembra opštine Kozarska Dubica, Kostajnica i Novi Grad izgubile su 54 civila i 50 vojnika i pripadnika MUP-a. Na prostoru od Novog Grada do Kozarske Dubice za dva dana borbi protiv specijalnih snaga hrvatske vojske palo je oko 12 000 projektila raznih kalibara. Materijalna šteta u pomenutim opštinama bila je milionska. Vezane vijesti: Marko Janković: Odbrana zapadno krajiških opština septembra 1995. godine

Bozica_Zivkovic_Rajilic.jpg

Rajilić: Bošnjaci još žive u ratnim devedesetim godinama

Predsjednik Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske Božica Živković Rajilić ocijenila je kao krajnje neprihvatljiv pokušaj stotinjak Bošnjaka da na platou Vlašića spriječe obilježavanje stradanja 21 ubijenog srpskog borca, i istakla da to samo pokazuje da Bošnjaci izgleda i dalje žive u ratnom vremenu devedesetih godina prošlog vijeka. – Neprihvatljiv je bilo kakav pokušaj obilježavanja stradanja Srba na Vlašiću i nošenje ratnih zastava takozvane Armije BiH. Bošnjaci traže priliku i povod kada će ponovo napraviti nemire na ovim prostorima koji bi mnogo koštao oba naroda, ali oni toga izgleda nisu svjesni – rekla je Rajilićeva Srni. Rajilićeva je rekla da treba omogućiti svuda da se dostojanstveno obilježava stradanje srpskih boraca u

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala