arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Dušan Babac: Antropološka i druga mudrovanja „feldvebela“ Krleže

Pismo Austrijskom feldvebelu Miroslavu Krleži, iz 1954. godine, čeka već 58 godina da bude objavljeno, kao i divna slika pisca koji je bio kraljev oficir, jedno vreme i na službi u Kraljevoj gardi u Dvorcu na Dedinju. Piščev unuk, Dušan Babac, ga je „Pečatu“ dostavio, s napomenom: „Ovih dana je moj otac sređivao dokumentaciju svoga oca, naišao je na ovo pismo upućeno Krleži. Pismo nikada nije objavljeno, što je i razumljivo, s obzirom na vreme kada je nastalo“. Priredio Pavle M. Babac Gospodine Krleža,U četvrtom broju „Republike“, časopisa za književnost i umetnost, za mesec april 1954. godine, štampali ste Vaše zapise iz 1916, 1919, 1920, 1921. i 1933. godine. U

VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ: CARSKI MUČENICI – SVEDOCI HRISTOVI

Godine 1918, u noći između 16. i 17. jula, boljševici su u Ipatjevskom domu u Jekatrinburgu umučili Carsku Porodicu Romanovih. Ruska Zagranična Crkva ih je kanonizovala 1983, a Moskovska Patrijaršija 2000. godine. Time je Crkva potvrdila da svetost poslednjeg pravoslavnog cara u istoriji: prvi je bio ravnoapostolni Konstantin, a potonji Nikolaj Mučenik. Kakvi su  bili oni koje je Gospod udostojio mučeničkog venca? DOBROTA I PROSTOSRDAČNOST Car Nikolaj je nastojao da bude Car po ugledu na Hrista, Krotkog i Smirenog Cara nad carevima. O njemu je general Diterihs pisao: „Gospodar je bio uman čovek, obrazovan i veoma načitan. On je vladao ogromnim pamćenjem, posebno imena, i bivao je neuobičajeno interesantan sagovornik.

POTRESNA PORUKA SRPSKOG MINISTRA: Neko tvoj ti je zapalio sveću – Bog da ti dušu prosti (FOTO)

“1914-1918 Rajfensdorf preko 8.000 Srba, Mauthauzen preko 8.000 Srba, Ašah preko 5.300 Srba… Koliko li bi dece izrodili da su mogli da požive?! Najstariji brat moga dede Vilotije Selaković okončao je svoj 37-godišnji život preko 1050 km od rodnog Zlatibora 15. marta 1916. godine nadomak Ašaha u Gornjoj Austriji. Ali činjenica da smo mi, potomci njegove braće Velimira, Dragutina i Dragoljuba živi, da slavimo slavu, da rađamo decu, da govorimo srpskim jezikom i da se borimo za našu Srbiju sećajući se njega i Radoša, koji počiva u Tunisu, svedoči da je život neprestana borba, jer je Hristos pobedio smrt! Srbija se danas razvija i napreduje, ona se izgrađuje i obrazuje

Milunka Savić

Buđenje

Došla mi u san Milunka Savić. Ne znam ni kako ni zašto. Bio je običan dan, mislio sam nestaće u običnoj noći. Ni slutio nisam da će noć osvetliti dan.                  Stoji tako Milunka naslonjena na pušku sa isukanim bajonetom, a prsa joj se ne vide, i nema ih, samo blješte dve Legije časti i Karađorđeve zvezde s mačevima, Sveti Majkl britanski i Sveti Đorđe pobedonosac ruski , pa Ratni krst sa zlatnom palmom –orden koji  ni jedna žena, ni pre ni posle nje, nije nosila. Gvozdena Milunka iz „Gvozdenog“ drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihajlo“. Kraj nje još jedna žena i ona sva u odlikovanjima.                    „Ne prepoznaješ je, a 

Kako je srpski narod umirao na Drini: Vešali ih, a oni su vikali ŽIVELA SRBIJA!

Fotografija je vešanje grupe Kopaoničana jula 1916 koje je pratio pesnik Vojislav Ilić mlađi, koji se tada nalazio u Kruševcu. Prikazavši povorku osuđenika, vezanih ruku, pratnji okupatorskih žandarma, opisao je detalje izvršenje kazne. “Kao najveličanstveniji trenutak iz teškog stradanja na Drini, koja je dugo vremena tekla mutna i krvava, spomenuću divno herojstvo Svetozara Teševića, težaka iz sela Drinska. Prijeki sud izrekao mu je smrtnu kaznu. Morao je sam sebi iskopati grobnicu. Čim se uspravio, bila mu je nametnuta omča oko vrata. Još je stigao da klikne prigušeno: “Živio kralj Petar I ! Živila Srbija!“… Tijelo se zaljuljalo na vješalima ali samo za jedan momenat. Konopac je pukao nekim Proviđenjem koje

Nikola Milovančev: „Naše jedino spasenje Srbija“ ili Kome je trebala Jugoslavija 1918.

Kada se čita posle 100 godina, ovaj članak iz slovenačke katoličke Straže iz 1919. deluje i jako iskreno, i lucidno. U vezi sa televizijskom serijom „Aleksandar od Jugoslavije“, treba ukazati na stvarno političko stanje na jugoslovenskim prostorima u vreme kraja Prvog svetskog rata, novembra 1918. U želji da, posebno mladi čitaoci, saznaju istinu o tim danima, odlučio sam se da prevedem sa slovenačkog izvode iz članka objavljenog osam meseci posle nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Reč je o dva nastavka članka „Korošec nas je prodao Srbima“ („Korošec nas je prodal Srbom…“), koja su objavljena u mariborskom katoličkom političkom listu Straža 18. i 22. avgusta 1919. Dakle, ne radi se o

Petar Petrović Njegoš

Nestale srpske žrtve i Njegoševo rodoljublje: Nisu samo Sveti Sava i kosovski mit izbačeni iz škole

Reforme u poslednjih dvadeset godina izgurale su kosovki mit iz udžbenika. Vrhunac je izbacivanje prvog srpskog prosvetitelja iz programa za osmi razred – od Svetog Save ni traga ni glasa, a uči se o istoriji jezika kojim je pisao! Gradivo iz srpskog ne prati časove istorije: u Drugom svetskom ratu, prema književnim delima, stradali su samo Jevreji. Piše Senka Miloš Ovo za Sputnjik kaže prof dr Olivera Krupež, profesor književnosti i srpskog jezika iz Čačka koja se godinama bavi korpusom kanonskih dela srpske književnosti u školskom programu. To je i tema njene doktorske disertacije u kojoj je, kako kaže, dokazala da su se pojedine tematske celine važne za duhovne dimenzije

O Bunjevcima i Šokcima

Bunjevci i Šokci su dve posebne i specifične etničke grupe koje danas nastanjuju severne delove Republike Srbije i njenu okolinu mada su među sobom veoma bliske uz napomenu da stapanje među njima ne postoji. I jedni i drugi smatraju onu drugu grupaciju kao posebnu, tj. odvojenu od njih u etničkom smislu. Bunjevci žive u severnom delu Bačke a Subotica se smatra njihovom nezvaničnom prestonicom. Bunjevaca ima i u mađarskom delu Bačke (tzv. Bajski trougao) dok Šokci uglavnom žive u Baranji a ima ih i u južnim delovima Bačke uz Dunav kao i u mađarskom delu Baranje. Istorijski, Šokaca je nekada bilo mnogo više nego danas pa su se tako npr.

“Sedam hiljada duša”: Film o stradanju Srba osvojio prvu nagradu u Los Anđelesu

Dokumentarni film srpskog režisera Sanjina Mirića “Sedam hiljada duša” nagrađen je prvom nagradom na Creation International Film Festival u Los Anđelesu kao najbolji dugometražni dokumentarni film. “Sedam hiljada duša” je dokumentarno – igrani film o stradanju srpskih i ruskih vojnika i interniranih civila u austro-ugarskim logorima na teritoriji današnje Češke republike, u mjestima Jindrihovice i Broumov. “Logori su imali oko 500 objekata gdje je bilo oko 60.000 ratnih zarobljenika. Uslovi života tamo su bili izuzetno teški, bez jela, bez obuće i odjeće. Zime su bile surove a harale su zarazne bolesti, i sve to je uticalo da logore nije preživjelo 7.100 Srba. U Jindrihovicama je nalazi i mauzolej gdje su

Đurđica Dragaš: Budi human kao Srbija!

Nevidljivi neprijatelj! Tako, pomalo patetično, već gotovo godinu dana zovemo korona virus. Mnogi se, međutim, ponašaju sasvim obrnuto. Kao da je u pitanju sasvim vidljiv, opipljiv “strani i preteći” objekat, zatvaraju granice, angažuju policiju i vojsku… Sve pomalo liči na pravo ratno stanje, a granične rampe spustile su se i tamo gde niko nije očekivao. Šengen i san o Evropi u kojoj se putuje bez pasoša ozbiljno su uzdrmani. Kao i u svakoj nevolji, svako brine svoju brigu, pokušava da se zaštiti i ne misli o drugima. I Srbija je, tokom vanrednog stanja, zatvorila granice, ali tek kada su se u zemlju vratile hiljade naših ljudi iz čitave Evrope. Koliko

Miloš Ković: Zaveti Srbe učinili borbenijim u suočavanju sa iskušenjima

Neobično trajno Kosovsko predanje vekovima je ponavljalo da je bolja smrt u junaštvu i slavi, nego život u sramoti i ropstvu. Ratovi su usud srpske istorije. Srbi su, ponajviše zbog geografskih datosti, ratovali više i duže od mnogih nacija. Ratovi su donosili rasulo i posrnuća, ali su se, u njima, uobličavali srpski kultovi i predanja, sa središtem u Kosovskom zavetu. Ti kultovi, predanja i zaveti učinili su Srbe samosvesnijim i borbenijim u suočavanju sa iskušenjima. Srbi se, međutim, ne razlikuju od ostalih nacija po tome što su sećanje na ratna junaštva i stradanja ugradili u temelje svog nacionalnog identiteta. Od britanskih do pacifičkih ostrva i od ruskih tajgi do kanadskih

Narod sav u krpama, opljačkan do gole duše

Bio je Veliki rat i Srbija okupirana, uz stradanja ljudi i teror okupatora. Zavladala je pljačka i otimačina narodnog imetka. Ono stoke, hrane, oruđa što se u kućama Srba zateklo, neprijatelj je nemilice otimao. Kao da nije ovamo došao iz bogatih carskih država. „Čim je okupator ušao u zemlju, smesta je ukinuo sve zemljoradničke zadruge, poljoprivredne stanice, voćne i vinogradske rasadnike, a njihovu imovinu, koja je iznosila stotine miliona u zlatu, prosto je opljačkao i ostavio bez igde ičega. Privatnim je licima opljačkao njihovu imovinu: vršalice, plugove, drljače, trijere i vetrenjače… Zatim je pokupljena vuna iz posteljnih stvari: a ona je u našoj zemlji bila u dušecima i jastucima u

Civilne srpske zarobljenike iz pograničnih sela u Srbiji i zarobljene srpske oficire vode u zagrebački posadni zatvor

Srpski zarobljenici u Zagrebu 1914.

“Ilustrovani list“ su hrvatske ilustrovane novine koje su izlazile za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koje su bilježile događanja vezana za rat i objavljivale fotoreportaže. Novine su izlazile subotom od januara 1914. do decembra 1918. godine, kada mijenjaju naziv u “Osvit“. U broju 41. od 10. oktobra 1914. “Ilustrovani list“ na naslovnoj strani donosi sliku srpskih zarobljenika u Zagrebu, a na jednoj od strana i priču o tome, koju vam prenosimo u cijelosti. SRBSKI ZAROBLjENICI U ZAGREBU Sve češće sretamo u Zagrebu grupe zarobljenih srpskih jadnika što ih pod bajunetom tjeraju u njihova odredišta, dakako u zatvor. To su većinom žene, starci i djeca, dognani s prijeka sa granice, da

Čekao ih je preki sud zbog izdaje u Austrougarskoj, a oni su se ipak borili za Kraljevinu Srbiju

Dobrovoljci srpske vojske u Prvom svetskom ratu bili su mahom Srbi koji su bili austrougarski državljani. Oni su se kao pečalbari u Americi ili ratni zarobljenici u Rusiji, Srbiji i Italiji opredelili da se bore na strani Kraljevine Srbije. Ona je bila njihova otadžbina koju pre toga nikada nisu videli. Bili su unapred osuđeni na smrt. Kao austrougarske državljane u slučaju zarobljavanja čekao ih je preki sud i konfiskacija imovine zbog izdaje, a njihove porodice odvođene su u logore. Da bi zaštitili svoje najbliže u kritičnim ratnim situacijama vršili su samoubistva. Posle okupacije Srbije 1915.godine, pa do kraja rata bili su poslednja i jedina popuna srpske vojske. Pre početka rata

Vojvoda Živojin Mišić

VEK OD SMRTI VOJVODE ŽIVOJINA MIŠIĆA: Ko ne zna za strah taj ide napred

Pre sto godina, tačnije 20.1.1921. godine, posle teške bolesti u 66. godini života u Beogradu je umro proslavljeni srpski vojvoda Živojin Mišić. Iz valjevskog sela Struganika u kome je rođen 7.7.1855. godine kao seosko dete otisnuo se u oficirske vode i kao veoma školovan oficir širokog vojnog obrazovanja napredovao je  od čina narednika do najvišeg čina vojvode.  Postao je legendarni strateg s osobinama velikog vojskovođe. Krasilo ga je to što je uvek verovao u svoj narod i moralnu snagu svoje vojske. Učestvovao je u dva oslobodilačka rata protiv Turske 1876. i 1877-1878. godine kao komandant Kolubarskog bataljona Valjevske brigade. Kao komandant 1. bataljona 5. puka Drinske divizije 1885. godine učestvovao

Kralja Petra I Karađorđevića veličali su svi gradovi u Hrvatskoj

I dok danas Srbi uglavnom doživljavaju neprijatne situacije kada se nađu u Hrvatskoj, od skidanja tablica do vređanja na nacionalnoj osnovi, nekada je situacija bila potpuno drugačija, a u gradovima širom Hrvatske bili su podignuti spomenici posvećeni dinastiji Karađorđević. Skupina dinastičkih spomenika posvećenih kraljevima Petru I Karađorđeviću i njegovom sinu, Aleksandru I Karađorđeviću iz vremena Kraljevine SHS, nastajala je područjima svih banovina, danas nezavisnih zemalja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. I dok se danas Srbi ne osećaju dobrodošlim u Hrvatskoj, odakle se skidaju table ispisane na ćirilici, nekada je slika bila potpuno drugačija. Brojna spomen obeležja bila su podignuta okvirno od sredine dvadesetih godina do kraja 1940.

Da se uspravimo!

Godine 1988. u listu ”Naš glas” objavljivane su neispričane priče – sećanja savremenika na godine Prvog svetskog rata u Šumadiji i Pomoravlju. Milutin Mladenović, koji je 1915, u godini golgote srpskog naroda, imao svega 10 godina, sećao se susreta sa okupatorskim vojnikom. Nemci su tih dana probili odbranu na Dunavu, zauzeli Smederevo i ušli i u njegovo selo. ”Majka i ja smo pobegli u Azanju. Kad smo se vraćali susreli smo nemačku vojsku koja je išla prema Palanci. Jedan je vojnik odsekao parče hleba, namazao nečim i pružio mi. Pažljivo sam gledao Nemca. Bio sam gladan. Kad je okrenuo glavu, bacio sam hleb. Nisam hteo da jedem zbog ponosa”. Kakav

Doboj: Obeležavanje 105 godina od prvog transporta Srba u austrijski logor

Kroz koncentracioni logor u Doboju prošla je ukupno 45.791 osoba, od kojih 33.696 Srba sa područja BiH, a umrlo je oko 12.000 Srba. U Doboju će danas u organizaciji Odbora Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, biti obilježeno 105 godina od internacije Srba u dobojski logor. Austrougarske vlasti 27. decembra 1915. godine osnovale su koncentracioni logor u Doboju koji je zatvoren 5. jula 1917. godine. Kroz ovaj logor prošla je ukupno 45.791 osoba, od kojih 33.696 Srba sa područja BiH, a umrlo je oko 12.000 Srba. Srpski narod mora da bude okrenut budućnosti, ali da nikada ne smije da zaboravi svoju prošlost, stradanje i svoje žrtve, kao i

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 27. decembar 1915. Godišnjica formiranja logora za Srbe u Doboju

27. decembra 1915. godine stigla je prva grupa Srba u austrougarski logor u Doboju. Dovezli su ih u otvorenim željezničkim teretnim vagonima. Prva grupa brojala je oko 600 starijih muškaraca, žena i djece iz opština Gornjeg Podrinja i tadašnjeg Sarajevsko-romanijskog sreza. Logor je formiran na prostoru sadašnje Željezničke stanice u Doboju, a zarobljeni srpski civili bili su smješteni u drvenim barakama u kojima su prethodno uginuli konji austrougarske vojske od zarazne bolesti “sakagije”. Kroz logor je prošlo u periodu od osnivanja 27. decembra 1915. godine do 05. jula 1917. godine ukupno 45 971 lice od čega je bilo 17 000 žena i djece, dok je 12 000 logoraša stradalo od

Priča o nadljudskom junaštvu: Porazili su 5 puta jačeg protivnika i spasli Srbiju…

Ovo je priča o “Leskovačkom manevru” podvigu o kojem nismo učili u školama a koji je toliko važan za opstanak Srbije. Svi sada, manje-više, znaju za trojnu invaziju koju su oktobra 1915. na Srbiju izvršile Nemačka, Austrougarska i Bugarska. I za povlačenje naših predaka, najpre kroz centralne delove države, a onda i kroz čuvenu Albansku golgotu. Do spasavanja ono malo ljudi što se spasilo – ne bi ni došlo da nije bilo jednog manevra, potpuno neočekivanog za neprijatelje. Dok su Nemci i Austrougari sa severa prodirali kroz Srbiju, ali se trudili i da kroz Crnu Goru preseku odstupanje srpske vojske (što je u znatnoj meri nešto kasnije sprečila Mojkovačka bitka

General Simović u svom stilu podseća na neprolazne vrednosti

Povodom Dana Kopnene vojske, 16. novembra 2020. godine, posle čitanja čestitki predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, ministra odbrane Nebojše Stefanovića i načelnika Generalštaba Vojske Srbije generala Milana Mojsilovića, u prisustvu epsikopa niškog i vojnog g. Arsenija i zamenice gradonačelnice Grada Niša Dušice Davidović, pripadnicima Komande Kopnene vojske se obratio komandant Kopnene vojske general-potpukovnik Milosav Simović. U videu je korišćena muzika sa Svečanih akademija povodom Dana Kopnene vojske u izvođenju Umetničkog ansambla Ministarstva odbrane „Stanisalv Binički”, Vojnog orkestra-Niš, Crkveno-pevačke družine „Branko”, Danice Krstić, zastavnika Nikole Mijovića sa pojačkom grupom „Rodoslov” kao i srpska duhovna muzika u izvođenju pravoslavnih monaha iz manastira Visoki Dečani. Izvor: SRPSKA ISTORIJA

Hrvatska se gradila na račun Srbije

Šta su Srbi,Hrvati i Slovenci uložili tokom stvaranja zajedničke države. U Sloveniji i Hrvatskoj 1929. godine bilo pet puta više fabrika nego što su ih imali u Austrougarskoj Još od Trećeg kongresa Komunističke partije Jugoslavije 1926. u Beču počelo se sa nametanjem osećanja istorijske krivice srpskom narodu, navodno zbog njegovog privilegovanog ekonomskog položaja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Poricani su, zatim, oslobodilačka istorija ovog prkosnog naroda i njegov doprinos u stvaranju zajedničke države Južnih Slovena. Ovakve tvrdnje, posle Drugog svetskog rata, kada je na scenu stupila Komunistička partija, postaju sastavni deo istoriografije. Sam čin stvaranja Jugoslavije nije osuđivan, ali je zato osuđivano vođstvo srpske države. Ujedinjenje Srba, Hrvata i

Kraljevina SHS

Prva decenija zajedničkog života: Kako su Srbi i Hrvati upoznali demokratiju

Život pod zajedničkim državnim krovom Srbi i Hrvati su otpočeli 1. decembra 1918. Kraj poslednje ratne godine nije bio samo značajna prekretnica za ta dva naroda već i za ceo svet. Završetak Prvog svetskog rata označio je kraj jednog istorijskog doba i početak novog vremena. Sa starim dobom nestala su tri velika carstva – nemačko, austrougarsko i rusko. Novo vreme iznedrilo je mlade nacionalne države među kojima je bila i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U pitanju je bila velika nacionalna revolucija sprovedena u znaku „narodnog jedinstva”, proces suprotstavljen inerciji usitnjavanja i „balkanizacije” prostora okupljenog u granicama novonastale države. Jugoslovensko ujedinjenje izvedeno je sa zakašnjenjem. Povezani istovetnim južnoslovenskim etnicitetom Srbi

Manastirec, zločin koji traje i danas

Na jugozapadu Makedonije propada zaboravljena i oskrnavljena kapela naših stradalih predaka. Teško je zaključiti gde su kosti ubijenih Srba. Nezapamćen masakr bugarskih hordi 1916. godine. Zarasla u šiblje iznad sela Manastirec, kraj Makedonskog Broda, Spomen-kapela sa kosturnicom gde počivaju ostaci žrtava bugarskih zločinačkih hordi koje su na Badnji dan 6. januara 1916. izmasakrirale 103 najuglednija meštanina Poreča, zaboravljena je i napuštena od svih. Ponajpre od otuđenih potomaka iz tog zabitog područja na jugozapadu Makedonije. Prepuštena zubu vremana i skrnavljenju neljudi, dogodine će dočekati “obeležavanje” veka od zločina. Stravičan pokolj uoči pravoslavnog Božića pre 99 godina, u narodu ovog područja poznat je kao najgrozomorniji “čin odmazde” bugarskih okupatora. A sve zarad

Ponosna sam što pripadam ovom pobedničkom narodu

Danas obeležavamo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Dan kada je Nemačka 1918. potpisala kapitulaciju, u Srbiji se ponovo slavi od 2012. godine. Autor: Đurđica Dragaš Sada je i zvanično državni praznik dok se u Kraljevini Jugoslaviji samo obeležavao kao dan kad je sklopljeno primirje i time otvoren put konačnom kraju rata i potpisivanju Versajskog mira krajem juna 1919.godine. Neki istoričari smatraju da, u državi koja je ujedinila pobednike i one koji su bili s druge strane, nije bilo poželjno slaviti pobednički put srpske vojske pa tako ni ovaj dan. Posle Drugog svetskog rata, Dan primirja izbrisan je iz kalendara važnih događaja i praznika. Veličale su se neke druge pobede,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala