arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Bastašić: Skandalozno da Hrvatska i dalje ne priznaje genocid nad Srbima

Šef delegacije Hrvatske Sara Lustig na konferenciji IHRA u Londonu, nije jasno rekla da je NDH izvršila zločin genocida nad Srbima. Predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” Dušan Bastašić smatra skandaloznim da Hrvatska i dalje ne priznaje da je NDH izvršila genocid nad Srbima i da je za žaljenje to što se sva srpska stratišta i te genocidne radnje ne pominju na međunarodnim skupovima, kao što je bio o Holokaustu u Londonu. – Hrvatska je davno priznala da je NDH izvršila genocid nad Jevrejima i Romima, ali ne i da je genocid počinjen nad Srbima – rekao je Bastašić Srni. Komentarišući pisanje pojedinih srpskih medija da je Hrvatska na drugom godišnjem zasjedanju

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Jadovno, mjesto gdje ni ptice na pjevaju

Mjesta bola, patnje, stradanja. Mjesta tišine koja je tamo tako glasna. Toliko glasna, da se ni cvrkut ptica ne čuje. Decenijama. PRIJAVI SE ODMAH NA KANAL JADOVNO 1941. – tebe to ne košta ništa, a udruženju će mnogo značiti – Redakcija internet sajta udruženja Jadovno 1941. duguje zahvalnost za ustupljena prava objavljivanja video reportaže, ELTA TV i autoru Ljubinku Spasojeviću. Udruženje Jadovno 1941. i svi njeni članovi i poštovaoci, nemaju za cilj da šire mržnju. Želimo da se sačuva sećanje na naše stradale, na njihovu žrtvu i da buduće generacije dobro poznaju ovu strašnu epizodu srpske istorije. Ako te iz bilo kog razloga ovi snimci provociraju, nemoj ih gledati. Udruženje

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Đurđica Dragaš: Molitva

Ima li te Bože, gledaš li me, crnu, među trulim telima, među rođenima?! Vode,vode,plačem bez suza,iz mraka,sa dna ponora. Ne boli me ništa,nemam noge, nemam ruke,nemam srce u grudima.Samo oči imam,oči što još vide parče neba,dalekog, plavog i tuđeg. Ne čujem odavno,ni vetar, ni kišu, ni korak zveri.Ne čujem jauke i samrtni ropac,dečji plač i majčinu molitvu.Ne čujem poslednji drhtaj života u ovom bezdanom paklu.Tišina, tišina, tišina… Samo još moje oči žive i gledaju nebo.Samo još moja utroba vapi za kapljicom vode. Ima li te Bože,gledaš li me,crnu, među trulim telima, među rođenima?! Uzmi mi oči, da ne vidim nebo,uzmi mi dušu, da zaboravim,vodi me put svetlosti tvoje.Vodi me iz

Efraim Zurof i episkop Jovan Ćulibrk (Foto: Tanjug)

Efraimu Zurofu počasni doktorat za istinu o Jasenovcu?

Onome koji je, kako reče Gideon Grajf, očigledno slučajno, upao baš na liniju državnog narativa Hrvatske od 83.000 do 100.000 žrtava u Jasenovcu. Piše: Dušan J. Bastašić SRNA javlja da je Senat Univerziteta u Banjoj Luci 24. oktobra ove godine donio odluku da se direktoru Kancelarije Centra “Simon Vizental” u Izraelu i Odjeljenja za Istočnu Evropu Efraimu Zurofu dodijeli počasni doktorat, za izuzetan doprinos u širenju istine. Pored ostalog, u argumentaciji za ovakvu odluku, navedeno je i da je laureat član Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Kad je već riječ o izuzetnom doprinosu za utvrđivanje i širenje istine o Jasenovcu, nikome a posebno ne potomcima žrtava, srpskoj akademskoj

Đurđica Dragaš: LIČKO MILjE

Lika me jadom ojadi, ranu mi ranjena otvori. Lika me miljem pomilova.Lika me zlatom ozlati.Vodom napoji.Lika me suzom zasuzi.Lika me žalom ožali. Lika me zelena ozeleni.Lika me cvetom rascveta.Snagu mi snažna dade.Lika me kamenom okameni.Lika me jadom ojadiRanu mi ranjena otvori. Lika se svetom rasvetli.Lika ga svetlom osvetli.Lika se mrakom zamrači.Lika se jamom zajami. Lika se pesmom opeva.Suzom ka nebu vinu. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: BEZIMENA

Bura će ti lička uspavanka biti, more će ti rane vidati Kamen mi na grudima leži. U tuđem grobu, ja i duša moja. Rastasmo se i sastasmo, kao noć i novi dan, kao oblak i sunce, kao večiti krug života. Ne bole me rane moje, izlomljeni prsti kojima sam kamen grebala, živa zakopana. Ti me boliš, radosti moja. Boli me što te rodih da samo zlo upoznaš. Oprosti što te na grudi ne privih, što te se ne nagledah. Praštaj što ti majka ime ne dade, što će te večno radošću zvati. Spavaj sada, neljubljeno moje. U grobu hladnom gnezdo sam ti svila. Bura će ti lička uspavanka biti, more

Sama smrt, čin umiranja – to mi nije bilo jasno, o tome nisam imao nikakve predodžbe

Navršilo se osam godina od upokojenja Milana Bastašića, mog oca, nekadašnjeg jedanaestogodišnjeg dječaka, jasenovačkog logoraša. ENGLISH VERSION Tim povodom, prenosim dio njegovog svjedočenja, objavljenog 2010. godine u knjizi “Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.” čiji je autor. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, marvenim vagonom iz rodnog Grubišnog Polja, prevezen je u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli dječak jasenovački logoraš sa Bilogore. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt. Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno,

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

milan_bastasic_tv.jpg

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

Stiže oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore. Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

Paška plava grobnica (VIDEO)

Da se stravični zločini iz prošlosti, od strane Nezavisne Države Hrvatske nikada ne zaborave, potrudili su se još jednom članovi Udruženja „Jadovno 1941.“ koji su postavili Časni krst na rtu Slana ostrvo Pag, a nakon toga, kako i dolikuje  parastosom obilježili godišnjicu ovog svirepog čina. Ovo je bio osmi po redu Časni krst, koji su postavili članovi Udruženja „ Jadovno 1941.“ , a kretali su se  identičnim putem, kao  Srbi i Jevreji te kobne noći između 14. i 15. avgusta 1941, da bi došli do krajnjeg odredišta, na sveto mjesto gdje je postavljen krst. Istorija će opominjati i pričati istinu, a ona svjedoči da je tu  ubijena najmanje 791 osoba,

Pogledajte: “Krst nad jamom” dokumentarni film

Film u kome ne može da se uživa, ali čija priča može da se prenosi sa kolena na koleno, „Krst nad jamom“ govori nam upravo o nasušnosti nezaborava. Dugometražni dokumentarni film “Krst nad jamom” snimljen je u produkciji udruženja građana “Jadovno 1941.” iz Banjaluke. Bez ijedne nasilne scene ili fotografije, ovaj dokumentarac o stradanju srpskog naroda sa područja Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata, pun je emocija. „Ovaj film je drugačiji od onih slične tematike. 95% materijala snimljeno je na terenu, na mestu stradanja. Tragali smo za mestom zločina i od 32 registrovane jame, pronašli smo njih 11, kao i dve masovne grobnice. Jedna, najveća od njih je na

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

Dušan Bastašić: Traume ustaških zločina se kao rane prenose sa generacije na generaciju potomaka žrtava

Kod potomaka žrtava ustaških zločina prisutna je transgeneracijska trauma koja se prenosi i oseća i u najnovijoj generaciji, izjavio je Dušan Bastašić, predsednik udruženja ,,Jadovno 1941.” S obzirom da u institucionalnom delu hrvatskog društva ne postoji nikakvo pokajanje zbog ovih dešavanja, prema Bastašićevim rečima, zločini se ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti. Izvor: KTV Zrenjanin Vezane vesti:

12 PITANjA O KOSOVU I METOHIJI – iz ugla jednog nikog

Juče je, u nizu drugih ustanova u koje je upala, šiptarska policija zaposela i Institut za srpsku kulturu u Leposaviću, koji je 1978. kao multidisciplinarna naučna ustanova osnovan u Prištini, a onda nakon 1999. izmešten u ovu srpsku sredinu na Severu. Piše: Dr Nemanja Dević Šta, zapravo, znači da su neprijatelji ”upali” u neku srpsku ustanovu na Severu? Naši mediji koriste najčešće taj termin, koji sa sobom nosi pretpostavku da su se nakon ”upada” potom i povukli?! ”Upad”, naprotiv, ima sasvim drugu konotaciju, o kojoj niko ne govori: Šiptari dolaze sa dugim cevima, plene kompjuter i dokumentaciju, a zatim zapečate kancelariju i trajno likvidiraju rad ustanove. U različitim fazama, to

GOSPOJINA U SVRAČKOVOM SELU

Danas je veliki pravoslavni praznik – Velika Gospojina ili tačnije, Uspenje presvete Bogorodice. Slave danas brojne porodice, sela i gradovi… Piše: Đurđica Dragaš – Beograd, 28.8.2024. I da ovaj datum ne pamtim kao dan u kojem sam 1991. postala izbeglica, sećala bih ga se samo po lepom, po seoskoj (zavetnoj) slavi u Svračkovu selu. Živela je tamo baba Bosa, babina jedina sestra i nije bilo šanse da “omašimo” i propustimo priliku da posetimo nju i porodicu i proslavimo, uz nezaobilaznu ličku jagnjetinu. Slavila se Gospojina u Svračkovu selu, baš onako kao i slave u skoro svim ličkim selima… bez liturgije, sveštenika, bez odlaska u crkvu, sa pomalo nejasnom mišlju o

Đurđica Dragaš: NEIZBROJANI

Mnogo nas je… mnogo više nego vas!! Pitate koliko nas ima,tražite nam imena…. Mi smo neizbrojani, bezimeni.Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi.Iza nas ostaše pusta sela,izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu,u proleću što nas probuditi neće.U svakoj pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u kamenu što ga bacate na nas,u svakoj gruboj reči,u zaboravu kojim nas ubijate ponovo. Al’ mi vas pratimo, nevidljivi, lagani,

Đurđica Dragaš: KRV NA KAMENU

Posveđeno svim nevinim žrtvama ustaškog logora Slana na ostrvu Pagu. Vezaše mi kamen oko vrata.Odvuče me na dno,plavo i samotno.Nestade mi daha u grudima,zaboli me so na ranama.Al’ trajaše kratko.Oslobodi me smrt,bela i svečana. Gledam gore ka pučuni.Gledam krvnike.Krvave im oči, krvave im ruke, krvavo im more.Al’ ne mogu mi više ništa,ovde na dnu gde ribe spavaju,ovde na dnu gde sanjam zlaćanu njivu, kućicu belui ruke dečje oko vrata. Ne mogu mi ništajer moga tela nema više.Ne bole me krvavi tabani,iščupani nokti,razderane grudi. Ne boli me ni duša,i nju je smrt rodila ponovo.Da luta,da gleda,Da pamti. I poješće more moje telo,kosti će moje postati pesak,al’ duša će lutati po kamenu

Nikola Milovančev: Dokazana saradnja Hebranga sa Gestapoom i ustašama

Hebrangova saradnja sa nemačkim okupatorom i sa ustašama bila je opovrgavana od strane pojedinih istoričara i publicista, što sada više neće biti moguće. U jednoj hrvatskoj istorijskoj publikaciji („Zbornik Janković“, br. 4) objavljen je, u hrvatskom prevodu, članak Nikole Milovančeva „Milan Žugelj i Andrija Hebrang u dokumentima beogradskog Gestapoa i UDBE“. Milovančev u svom radu navodi 19 arhivskih dokumenata nacističke tajne policije (Gestapo) i jugoslovenske komunističke UDBE. Ta arhivska građa u potpunosti razotkriva činjenicu da je Andrija Hebrang, ratni (1942-1944) sekretar Komunističke partije Hrvatske, 1942. započeo saradnju sa Gestapoom, uz očito znanje ustaške tajne službe. Dokumenti se odnose na slučaj hapšenja u Zagrebu Andrije Hebranga 1942, nakon kojeg je u Beču uhapšen njegov

Dević: Avgust: mesec srpskog raspeća. I vaskrsa?

Srpska istorija 20. veka toliko je stradalna da gotovo da nema meseca a da nije zabeležen primer gotovo biblijskog stradanja i satiranja našeg naroda. Mnogo toga je i izbledelo u kolektivnom pamćenju, ali sećanje na avgust 1914. u Mačvi ostalo je duboko urezano u srpskoj duši – delom zato što je te zločine potresno opisao Arčibald Rajs, a delom i zato što su ih počinili “Švabe što govore naški“, kako je govorio Milutin, književni junak Danka Popovića. A i zbog razmera: mesta poput mačvanskog Prnjavora u tom ratu izgubila su i trećinu svog stanovništva. Sećanje na genocidne zločine Bugara u Surdulici (1915) i Toplici (1917) takođe nadilaze lokalna sećanja. Kada

Đurđica Dragaš: Paška istina o ljudima i neljudima

Danas, ništa na ostrvu Pagu ne podseća na ono zlo vreme, osim dva časna krsta – na mestu logora i masovne grobnice u kojoj su bila tela poslednje grupe logoraša. Leto je… vreme godišnjih odmora, putovanja, uživanja. Društvene mreže prosto gore od fotografija koje bi trebalo da potvrde sve to. Nižu se slike i snimci  plaža, zalazaka sunca, talasa koji zapljuskuju izmanikirana stopala, knjiga na preplanulim bedrima sa morem u pozadini. Lepo je, opušteno, lagano… I ne bih ja krenula da pišem ovaj tekst da među tim letnjim razglednicama gotovo svakodnevno ne viđam i one sa ostrva Paga u Hrvatskoj. Hvale se mnogi moji Fejsbuk prijatelji  prelepim, kristalno čistim morem,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala