Jednog jutra na vratima nekadašnjeg Singerovog dućana prilijepljen je veliki plakat. Na njemu je naslikana velika zmija na kojoj je kukasti krst, a zmiju je bajonetom na puški probio partizan. Tu je zastala kolona koja je išla sa spavanja iz “žice”. Gledaju plakat, svatko ponešto komentira. Valjda je netko “u žicu” javio da su nalijepljeni plakati pa dođe i grupa ustaša. Jedan komentira: „Znači, gospoda su noćas bila tu“. Okuražiše zastalu kolonu i oni odoše naprijed prema gornjem kraju. Tu se našla i kuma Dragana iz Stalovice, pa i ona komentira: „Uh, majku mu njegovu, vidi koliku zmiju je prob’o“! Jedan od ustaša skine taj veliki plakat, neki mu dodadoše

Uskoro nakon Jere, počeo sam isporučivati pozdrave od Ljube Pejnović i našem kumu kod pokrštavanja Lojzi Ringlu. Dogovoreno je kad će ga Ljuba čekati, a moj zadatak je bio da ga dovedem u kuću Šukića. Utvrdili smo mjesto u šumi gdje ćemo se nas dvojica naći. On je krenuo preko livade Injac, preko Ringlove krčevine, pa putem kroz Krstašicu u pravcu dogovorene tačke. Ja sam krenuo kroz dio Stalovice, preko Grabara livade i Bastašića krčevina na Subotov brijeg, pa u šumu. Našao sam ga i, taman da krenemo, čujemo pjesmu – netko ide u našem pravcu i gromoglasno pjeva. Stojimo i čekamo. Zaključujemo da ide putem koji prolazi tu nedaleko

A poslije događanja u tim mjesecima, gotovo sve ustaške familije Hercegovaca i Zagoraca napustile su srpske kuće u okolnim selima i smjestile se negdje “u žici”. Ponekad idu sa domobranima u pljačku okolnih sela. Kod jednog odlaska prema Ivanovom Selu domobrani i ustaše naišli su na porušena stabla preko puta. Priča Pepa Moćnik: „Kad smo stali i počeli da izlazimo, počela je paljba. Pucao sam i ja, a kamione smo jedva okrenuli, pa smo se vratili“. Tako se dogodilo i na vrh Male Barne – partizani su zapucali, ranili su nekoliko domobrana, među njima i Janka „Tulju“, iz Sošica. On je bio rođak Mare Hranilović Lugareve, isto iz Sošica, inače

Na odsustvo je došao Fanouš Golštajn (Gottstein), sin Ferde koga su partizani ubili kad su jesenas napali Grubišno Polje. Navrati kod Tine, lijepe djevojke i prve komšinice. Tina nam priča kako se on žali da mu je strašno na ruskom frontu – velika je, kaže, zima, a jako se gine. Rekao joj je da se najradije ne bi vraćao, kao i da ovaj rat sa partizanima nije nikakav rat. Rekao je Tini u povjerenju da bi najbolje bilo da ode u partizane! Odmah se tu umiješa moja mama: „Tino, ne govori o tome. Reci mu da to ne želiš slušati. Nemoj da mu povlađuješ jer ćemo završiti na Trandlerovoj djetelini”!

Ranka odlazi od nas. Po nju su došli ujak i ujna sa zaprežnim kolima i konjima. Nešto su nam dovezli u vrećama – valjda brašna, kukuruza, graha (sjećam se da se mama zahvaljivala). Njihovi konji su jeli sijeno privezani uz kola, a oni su sa nama ručali. Ja sam sjedio na stolcu, na mjestu moga oca. Rankin ujak bio je nasuprot meni, a Ranka, Jovanka i ujna na klupici. Mama je služila. Prije ručka sam sjedio kod prozora pa kad je postavljen ručak, mama reče da sjednem na klupicu, a da kod prozora sjedne Rankina ujna. Ona je to odbila. Zagrlila je Ranku i rekla: „Ja ću kraj moje Ranke”.

Jednog dana dođoše kuma Milka i Tina pa pričaju da su partizani ubili Krauza, onoga niže Sovćeka. Napali partizani vlak neđe kod Česme i Pavlovac Dražice. On legao, kažu, na pod, a kuhlićka ga podigla kroz jedna i druga rebra. Jučer su ga provezli u dugačkim kolima. „Nek’ su ga ubili, jeb’la ga mati, on je pokazivao srpske kuće kad su naši ljudi kupljeni u Koprivnicu ’41”, komentiraju one. Razgovor se nastavlja na istu temu. Eto, to je već treći, pored onih jedanaest „njihovih”, što su ih partizani pohvatali prilikom napada. Tako su i Babureka dovezli konji iz šume mrtvoga. Ne znaju kako se zvao onaj koga je netko ubio

Na glavi mi kapa koju sam dobio u logoru. Sjela je na uši, a šilt velik pa me štiti od kiše. Kad sam odavdje otjeran, prije dva mjeseca, bio je lijep, sunčan dan. Toplo, prašina, kesteni puni zelenoga lišća… Sada je sve mokro. Na pločniku mokro, trulo lišće, grane gole, grabe zarasle visokom, istrulom i mokrom travom. Majn je otišao, žuri radi kiše, a ja idem nekako sporije. Stevu također ne vidim. Prolazim mimo katoličkog cintora, mimo stare škole. S lijeve strane se nastavlja visoki debeli zid “predstojnikovog stana”. Na zidu je više manjih rupa-puškarnica i jedna velika kroz koju viri nekakva cijev, a ostali dio oružja pokriven je celtom,

Opet poče komešanje, provlačim se prema vratima i dobivam potvrdne odgovore na pitanje da li se ulazi u vlak za Bjelovar. Zima mi je, drhtim, cvokoćem. Imam dobar kaput, ali ispod njega je samo kaputić i tanka košulja. Pitam lijevo i desno da li idu u vlak za Bjelovar. Odgovaraju potvrdno. Grupa je povelika, izlazimo van zgrade. Pada kiša i snijeg – susnježica. Drhtim od hladnoće. Napola hodam, napola me guraju i nose. Svi oni, koje sam pitao da li idu u vlak za Bjelovar i koji su mi dali potvrdan odgovor, pokrenuli su se. Jedni idu desno, drugi lijevo i guraju se na ulazu u vagone. Vagon pred kojim

Tu je mnogo svijeta. Najviše je žena, ali ima i puno djece. Hladno je i propadiva nekakva solka – kiša, kao i prethodnih dana. Nitko nije vani. Netko mi je objasnio da u onoj kancelariji pitam koji vlak ide za Zagreb. Propitao sam se kada i na koju stranu ide vlak za Zagreb. Stojim tu negdje da vidim kad vlakovi dolaze i sa koje strane. Neki dječačić, od nekih šest, sedam godina, sa fesom na glavi, jede kukuruzni kruh. Odmah i ja izvadim svoj komadić (150 g) ’leba (izgledom i tvrdoćom cigle) i jedem. Mali mi postaje interesantan jer drži u rukama povelik komad kukuruznog kruha. Jedna žena me zapita

Negdje oko 14 dana poslije mog dolaska u sapunaru, čistio sam prašinu u munjari kad me pozva Žiga: „Mišo, dođi ovamo”. Kod njega je bio logorski redar Dušan Keco koga sam poznavao kao redara. Protrnuo sam od straha i zaključio: „Vjerojatno su pronašli po nekakvom spisku da sam ostao živ i sada su me našli”?! Keco reče da ja idem kući i da me mora odvesti u brijačnicu gdje me čeka jedan ustaša. Slutnja u moj kraj se produbila – čeka me ustaša! Bio sam sav izbezumljen. Ne sjećam se ni kako sam se rastao sa Žigom i Gezom. (Tu je potpuna amnezija.) Nisam uzeo ni svoj šešir, koji je

Svaki se nastoji nekako progurati do one rešetke pri vrhu vagona koja jedina omogućuje nekakvu izmjenu zraka izvana i užasnog smrada u vagonu. Tko to uspije, odmah izgovara to zloslutno ime – Jasenovac. Poče naguravanje vagona, udaranje amortizera u nizu vagona, a zatim voz krene. Ide polako i uskoro stade. Oni kraj rešetki (postoje dvije u vagonu) glasno izgovaraju: „Eno Save, voze nas prema Savi”. „Eno vode”, glasno govore drugi, „o, Bože, koliko ima vode”. Konačno, nekako doguraše i mene do rešetke na lijevoj strani vagona. Osjetim svježinu zraka iako vani sja sunce. Čini mi se – da me bace u Savu, plivao bih i pio vodu. Čuju se izvana

Zatvoriše vrata. Spustiše onu tešku rezu. Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema. Kasnije je nekako izbrojano i ustanoviše da nas ima 81 ili 89. Tih oktobarskih dana vladale su velike vrućine. Dok smo išli lošom makadamskom cestom, dizala se velika prašina. Počeše neki ljudi da skidaju košulje, a drugi uzimaju ručnike pa mašu, pokušavajući da rashlade nesnosnu vrućinu. Bilo je to uglavnom bez efekta, no situacija se pogoršava jer počinje vršenje fizioloških nuždi. Dok smo još stajali na željezničkoj stanici, ljudi su molili ustaše da ih puste van, ali odgovori su bili brutalno bezobrazni, primitivni i prijeteći.

Naš sve beznadežniji položaj i puna neizvjesnost nametali su nam najcrnje slutnje. U isprekidanom snu, u tim, u svakom pogledu, neprimjerenim uvjetima odagnasmo i tu noć neizvjesnosti. Mnogi detalji su ostali nezapamćeni ili su ostali u sjeni najdrastičnijih. No, u cjelovitom sjećanju ostao je dio dana koji je nastupio – sa balkona Sokolane upozoravaju na tišinu i saopštavaju: „Svi muškarci stariji od deset godina, neka izađu u stroj. Ako ostane netko ijedan dan stariji od deset godina, bit će streljan. I on i majka”. Izlaze ljudi na čistinu ispred Sokolane i nekadašnje škole. Postrojavaju nas u četiri reda, vrste. Stroj se protegnuo od ceste do nasuprot katoličke crkve i cintora,

Netko nije predao sve kune, nego ih je površno zakopao u suhu, tvrdu zemlju. Ne znam kako, uglavnom, ustaše su to našle. Sa balkona Sokolane ustaša Rici upozorava sve da se javi ili pronađe onaj tko je sakrio novac ili će nas natjerati u Sokolanu i među nas baciti pet bombi. Uskoro nas tjeraju unutra. Ista priča, ista prijetnja sa unutrašnjeg balkona. Grobna je tišina, a netko uporno, vrlo glasno srče neku čorbu. Dere se Ric do ludila, ali ovaj dalje srče. Neki ga onda obuzdaše i uzeše mu zdjelicu. On je jadan bio gluh pa nije čuo niti Rica, niti svoje srkanje. Pošto se nitko nije javio za kune,

Nakon dva dana i noći na štalskom tavanu, stari Jaroslav Tregner reče mami da više ne možemo biti kod njih zbog toga što oni ne žele za nas odgovarati. Tog jutra, već je svanulo, u Tregnerovo dvorište su došli sladoledar Berger, Luca, žena otjeranog ustaše iz kuće mog djeda Mile, i ustaša Veljo Petrović, brat otjeranog ustaše Mirka Petrovića. Pitaju da li kod njih spavaju Bastašići. Stari Jaroslav i njegova starija snaja Anka kažu da ne znaju za nas, a da kod njih nismo spavali. Sve mi to gledamo i slušamo, udaljeni nekoliko koraka. Toga dana mama šalje Jovanku i mene u Orlovac našoj sestrični Milevi. Tamo nije bilo ubijanja.

Mama mi je rekla da ujutro rano otjeram krave u livadu i da se vratim predvečer jer je bolje da sam što manje kod kuće. Cigani su iznijeli glas da su iz Stalovice sve poubijane odvezli u Trandlerovu djetelinu, gdje je poubijan veći broj žena i djece, pa će ih sve tamo sahraniti. Tamo su, prema istom izvoru, odvezeni i neki poklani muškarci iz Popovića doline. Milka Brzinova je nekako ostala živa, pa priča da je babi Ružici, njenoj ubijenoj komšinici, krmača pojela pola glave. Vidjela je u dvorištu svog drugog komšije Pavla Gavrana stravičan prizor: ustaša u civilu Veno, koji je oženio Maricu Pintar iz Stalovice (komšinica Gavranovima preko

Kad smo nahranili krave, otišli smo Tregnerovima na tavan. Sna nije bilo. Kad nije bilo vode, žeđ smo, tih vrućih septembarskih dana, gasili kruškama, koje su stavili u žito za zimu. U zahod se išlo sa velikim strahom i oprezom, jer se moralo proći uz štalu gotovo tridesetak metara. Poslije dva dana, predložiše nam da pređemo na tavan štale, jer ovdje bi ustaše mogle da izvrše pretres i na tavanu. Poslušasmo i tako smo tri noći spavali nad stokom. Kad god konj ili krava udare nogom o pod ili glavom o kopanj, pomislimo: „Evo ih”. Počeše cestom da prolaze vojnici i ustaše. Neki imaju fesove crvene boje. Neki su se

Susrećemo kumu Milku Pricinu i njenu svekrvu, Anđu Maljkovića, njenu mamu i oca, koji vodi dva dječačića Kozarčana, svakog za jednu ruku. Tu je i Tina Gruberova i njena mama Milka, Soka Vranješova i još neki kojih se ne sjećam. Tina Gruber Uporedo sa ovom grupom ide dosta ustaških familija, Hercegovaca i Zagoraca. Ustaša Martinjak nosi u desnoj ruci dugački nož, kao bajonet, ali narezan sa velikim „zubovima”. Negdje oko Singera i Amidžića se puca. Ova grupa svijeta prođe mimo ustaše i mene. Prođoše i ustaše koje ih gone, a ustaša mene pripita koliko još ima. Pokušam mu pokazati, objašnjavajući gdje su Ringlove kuće, kad on reče: „Idi ti sam,

Uskoro stigoše ustaše i u nekakvom stroju-grupi prolaze trotoarom ispod naših prozora, mi gledamo. Među njima je Franjo Jozing. Nekome odgovara, dovikuje: „Idemo pravo u Gakovo” (srpsko selo u dubini Bilogore). Sad se opet povećao strah za sudbinu mame, jer ona se mora vratiti upravo tim putem. Odoše ustaše uza selo. Došla nam je baka Popržanova, punica Joška Šimunovića i majka njegove Jelene. Bila je tu neko vrijeme. Dogovoriše se ona i Jovanova da ispeku gibanicu sa sirom. Odoše konačno da pod našim velikim orahom na drvljaniku nakupe granja da bi ispekle gibanicu. Ja sam zaokupljen događanjima na putu. Sjedim na plotiću koji ograđuje vrtić (cvijetnjak) pod prozorima od dvorišta.

Kod kuće smo ostali moja sestra Jovanka, Marijan i ja. Pošto je Gojilo još gorjelo gledali smo tu svjetlost u daljini i čekali da se mama vrati. Večer je odmicala, a nje nema. Osluškujemo idu li kakva kola. U štali cvili gladno ždrijebe. I radi ždrebeta mama i Marija moraju da se vrate. Sada smo već zabrinuti. Što bi se moralo dogoditi da one tako kasne? Nema ni Vilka. Svakako kombinujemo, ali jedna zaprega bi morala doći. Da su se pokvarila kola, to se u selu dade rješiti, pa makar pozajmili druga kola. A i Cedu će peći mlijeko jer ćuzan (ždrijebe) cijeli dan nije sisao. Konačno nas Marijan uvjeri

Marijan kaže da je u Grubišno Polje, u varoš, došlo dosta domobrana i ustaša. Mi odmah mislimo da će nas otjerati u logor. Joško Šimunović priča šta mu je sve o pokoljima Srba u Hercegovini pričao ustaša Musa koji je dobio kuću Mitra Biškupa. Joško je bio „povjerenik” za tu kuću i u to vrijeme smo mi sprezali našu kobilu Cedu sa Biškupovom kobilom. Tako se to sprezanje jedno vrijeme nastavilo i kad je Musa došao. Kasnije smo sprezali sa kobilom ustaše koji je dobio kuću Mitra Popare. To nam je bilo bliže. Među nama djecom nastalo je veselje kada se Ceda oždrijebila. Ždrijebe nismo morali vezati kao telad, pa

Singerovih, kao izvora novosti, sada nije bilo. Njih su djelimično zamijenili Slovenci koji su stanovali u kući lugara Dane Šegića. Gospodin Stanko je bio profesor, a gospođa Anica učiteljica. Ovdje nisu bili zaposleni. Uglavnom su se družili sa Tregnerima jer je Slavko Tregner bio „povjerenik” za kuću Šegića kad su mu žena, kći i mlađi sin otjerani u Srbiju (Dane i stariji sin Vlado ubijeni su u Jadovnu 1941. godine). Slovenci Ponikvarovi nosili su od Tregnera mlijeko, a, kako je Slavko bio u Kulturbundu, a brat mu Vilim u gestapovcima, Tregnerovi im nisu bili iskreni korespondenti. Tako su rado k nama navraćali, a jedan njihov sin pohađao je sa mnom

Sredinom jula 1942. na bjelovarski okrug je dopremljeno i u sela razmješteno oko 16.500 osoba sa Kozare. Većina tih osoba kasnije je na prevaru pozivana da se vrati u svoj kraj, a, umjesto toga, deportirana je u Jasenovac i tamo pogubljena. Veliki broj ih je, zajedno sa domaćim Srbima, našao smrt u bilogorskim selima, a za preživjele je narednih godina organizirano prebacivanje na Kozaru uz pomoć jedinica NOV-a. Izvjestan broj odraslih djevojaka i mladića stupio je u NOV i bio raspoređen u brojnim slavonskim jedinicama. Uskoro nakon toga, ustaše su mnogo svijeta sa Kozare dotjerale na sajmište u Grubišno Polje. Tog dana padala je jaka kiša. Jedna jadna žena uđe

Nedugo poslije tih događanja, dođe neki službenik i kaže da popisuje pravoslavce koji žele da se pokrste u katoličku vjeru, „pa će biti mirniji, neće ih nikuda tjerati”. Majka pristade. Ne znam da li je odmah nešto platila ili je kasnije to uradila. Nastade dodatni strah. Eto, i Singerovi su se pokrstili, pa što uradiše s njima?! Ranije se pričalo da je našim ljudima u Koprivnici nuđeno da se pokrste, pa da su to odbili. Sada mi to komentiramo: „Zašto da mi pristanemo, a otac i brat nisu pristali”? Svjesni smo da su ubijeni, možda i zato, ali mi sad nemamo izbora. Uskoro dođe dan pokrštavanja, a u međuvremenu smo

U našu kuću često navraćaju i Singerovi, članovi velike židovske porodice. Oni imaju dućan i birtiju, a Branko, koji je hendikepiran (teško hoda i pri tome ima nekakve prisilne pokrete ruku), pravi kefe/četke. To su, u stvari, neke tri porodice, a sve ih zovemo Singer. Tu su Poldi sa kćerkom Zlatom i sinom Zdravkom, te ženom Ilonkom, zatim je tu Margita sa kćerkom Mirom i sinom Adolfom. Sve su to odrasla čeljad. Glavnu riječ vodi “omama” Branka, majka Margite, Đuke (Đure) i Rozike, koja ima sinčića predškolske dobi. Nitko nigdje nije zaposlen. Svi su kod kuće, održavaju vrt i lijepo dvorište. Najčešće nam dolazi Rozika i Poldinova Zlata, vršnjakinja moje