arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
Gordana_Dostanic.jpg

Za pomen žrtvama ili Ognjena Marija 1941. godine

Prolaze decenije i polako odnose svedoke i dokumenta. Neke jame i stratišta su ostala neotvorena, a žrtve bez sveće i opela. Piše: Gordana Dostanić U leto 1941. godine u kraškim jamama Dinare, Golije, Staretine, Tušnice, Kamešnice, u čelebićkoj školi, livadi Trnovac, šumi Koprivnici, Kupreškim vratima, Borovoj glavi, Zanesovićima, Kožvarici i drugim bezimenim stratištima život je nasilno i na najstrašnije načine oduzet Srbima sa područja Livna zbog njihove nacionalnosti i pravoslavne vere. Više od 1600 žena, dece, staraca, muškaraca nestalo je u par julskih dana, uoči i na dan Svete Velikomučenice Marine – Ognjene Marije. Otrgnuti od svojih dnevnih poslova, isterani iz svojih domova izdisali su pod nožem krvnika koji nije

ŠTA SE SLAVI 13. JULA: Metak, čelo, potok, vir

Kada slavite godišnjicu Trinaestojulskog ustanka, uz veliko uvažavanje prema crnogorskim ustanicima i njihovim žrtvama, sjetite se da su zajedničke aktivnosti crnogorskih ustanika sa crnogorskim komunistima, bile crveno zavođenje za Goleš planinu, jer je stvorena predstava o komunistima koji žele graditi slobodu kao i svi ostali, a zapravo se radilo samo o tome da je učešćem crnogorskih komunista u Trinaestojulskom ustanku stvorena podloga za „obračun sa klasnim neprijateljem.” (Fo­to Mu­zej Ju­go­sla­vi­je) Trinaestojulski ustanak jeste bio izraz borbe srpskog naroda za oslobođenje od italijanskog okupatora čiji ishodi nijesu bili izraz prvobitne narodne volje, ali je, nažalost, postao baza legitimnosti komunističkog pokreta u Crnoj Gori. (( Ako pokušamo, recimo, uporediti 13.jul 1941. i

Godinu dana bez Gordane Janićijević – da istina ne umukne

U srijedu 16. jula 2025. navrša se godina otkako nas je napustila Gordana Janićijević — novinarka, hroničarka, svjedok i borac jednog vremena koje danas mnogi pokušavaju da zaborave, umanje ili falsifikuju. Nije dočekala da u rukama drži svoje životno djelo. Nije dočekala da vidi svoje ime na koricama knjige koju je stvarala dvije i po decenije. Nije dočekala da joj publika aplaudira, da joj neko zahvali, da je javnost sagleda onakvom kakva je zaista bila — heroina našeg vremena. A bila je sve to: i novinarka, i hroničarka, i svjedok, i žena, i borac, i mučenica. Jedina žena koja je u ratovima devedesetih izvještavala sa svih srpskih ratišta. Od Knina

ZLOČINI HRVATSKIH USTAŠA NAD SRBIMA DONjE SUVAJE – KRVAVO PROLjEĆE DONjEG LAPCA, 1941.

Ubijanje Srba na području Donjeg Lapca vršeno je iz dana u dan u proljeće 1941. godine. Bilo je to sistematsko ubijanje Srba i bacanje u jamu na Kuku ili u jamu Jasenovača kraj Boričevca. Piše: Tomo Radusin BACANjE SRBA U JAMU NA KUKU JUNA 1941. Ukupno je u maju i  junu 1941. u jamu na Kuku bačeno 52 žrtva (svi Srbi) BACANjE I UBIJANjE SRBA IZ NEBLjUSA U BORIČEVCU U PROLjEĆE 1941. datum broj Srba datum broj Srba 14. maja 1941. 1 20.6.1941. 7 juna 1941.   42 1941. 6 Do kraja juna 1941. godine u Boričevcu je ubijeno 56 Srba iz sela Nebljusi.. Među ubijenim je 24 djece, a

Osam decenija manipulacija: Navodni genocid u Srebrenici kao sredstvo imperijalizma Zapada

U Srebrenici se nije dogodio genocid nad Bošnjacima u julu 1995. godine, ali bi Srbi trebalo da podnesu svoju tužbu za genocid na području Srebrenice u prethodnim ratovima – Prvom i Drugom, kao i u poslednjem ratu devedesetih, ocenjeno je na tribini „Srebrenica protiv genocida – tri decenije posle“. Genocid u Srebrenici se zaista dogodio ali nad srpskim narodom, dok „slučaj Srebrenica“ iz jula 1995. godine nema nikakve veze sa pojmom genocida, jer šta god da se tu dogodilo – nije postojala intencija, izjavio je politički filozof Dragoljub Kojčić. Anglosaksonci su izvršili „genocid pojma genocid“ i lišili ga sadržaja da bi mogli da sprovode političku samovolju i to se desilo u trenutku kad je sila

Godine njihove i moje

Njihove godine teku bez njih, a moje sa mnom. Piše: Cvijeta Radić Brojne prođoše. Njihove godine odavno teku bez njih. Sve ih je presekao isti dan. Jovanov četvrti. Četvrti mu bio od rođenja. Nisu mu se imali kad dani premetnuti u godine. Kao ni Milanu. On jedva mesec sastavio. Prvi. Od tog dana, četvrtog Jovanovog i tek navršenog prvog meseca Milanovog, svima im se broje samo godine bez njih. Svi nanizali jednak broj. Po tome su vršnjaci. Moje godine se još broje samnom od one prve kad svet plačom pozdravih. Tada su se srele naše godine i od tada teku zajedno. Zagrljene. Spojio ih praotac naš kome imena niko ne

Đurđica Dragaš: Nidžo, Velebit te pamti, sigurna sam

Dragi Nidžo, bila sam ti skoro u Smiljanu. Bilo je plavo nebo, bez oblačka. Onako prozračno i široko kako samo ličko može da bude. Sećaš se sigurno tog neba… svi ga sa sobom po svetu nosimo. Kosila se trava i talasalo žito. Mirisalo je baš onako kako pamtiš. Znaš kad lička zemlja diše…. Zelenio se Velebit plavičasto. Težak i moćan. Savršen i strašan. Velebit kojeg u krvi i kostima nosimo, planina što naraste i oteža od krvi naše i kostiju po utrobi njegovoj rasutih. Pamti starina sve naše tajne, pamti i ćuti. Kako li je njemu Nidžo moj?! Bole li ga rane naše il’ mu život i smrt dođu na

Ković: Tompsonov koncert pokazao lice većinske Hrvatske

Hrvatska otvoreno slavi jedan pokret i ideologiju koji su na najbrutalnije načine uništili srpsku djecu, žene, starce, muškarce, rekao je istoričar Miloš Ković povodom zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Tompsona. “To je ideologija koja stoji iza jednog od najstrašnijih genocida u istoriji Evrope i svakako najstrašnijeg genocida koji je srpski narod podneo. To se danas slavi u Hrvatskoj na ovako masovan način. Ali, posledice mogu da budu pozitivne u smislu gubitka poslednjih jugoslovenskih iluzija među Srbima”, naveo je Ković. Ković je istakao da je ovim koncertom u masovnim razmerama strašno izgledala obnova ustaških ideja i ikonografije, a time se i jasno pokazalo proustaško raspoloženje većinske Hrvatske. “Dovoljno je pročitati tekstove pesama

Darko Ristov Đogo: To što se desilo u Zagrebu izraz je najiskrenijeg osjećanja većine Hrvata

Ne mogu da se načudim našem čuđenju zbog Tompsonovog koncerta. Jedna civilizacija svoje aksiome ispoljava uvijek i u svemu, u najvišim i najnižim kulturnim registrima. Zapadna civilizacija se od samih svojih početaka, od franačkog falsifikovanog Rimskog carstva do danas, odlikovala prezirom, netrpeljivošću i agresijom prema “Grcima” tj prema svemu i svakome ko je krštenje primio iz Konstantinopolja. “Mi smo dva svijeta i nikada nećemo biti jedan jer Bizant je sve pokvareno” – te riječi nije izmislio već izrekao kardinal Stepinac, ali iste riječi su izrečene hiljadama puta ranije, od Hegela do svakog poslodavca u EU koji našem gastarbajteru neće da da povišicu i unaprjeđenje. Taj duboki, rasistički jaz unutrašnje je

RASPOLUĆENA DINAROM

Dinara po sredini mene. Raspolutila me. Raspolućena sam Dinarom. Ja sa dva njena lica. Kamen i šuma. Rumena ruja i Suncem sasušena tanka trava. Jedno mi lice bosansko, drugo ličko, podvelebitsko. Koje je lice više moje i čija sam više ja? Ja lička i bosanska kći. Čija sam više? Piše: Cvijeta Radić Pod Dinarom se polje pružilo. Zelenilo žutim klasom presečeno ogleda se u plavetnilu od lakih krila plavih ptica ponad Troglava. A u tom polju moji. Kao na straži večnoj pod mramorom na obe strane polja. Nema nam kuća da u njima vatra zaplamti, nema ni ovce da zableji, ni psa da zalaje, ni konja da zarže… Ako! Ali

Milan Jokić: Krvavo ljeto 1941. godine u Kalatima

Nismo zaboravili stradanje naših najmilih krvavog ljeta 1941. godine u srpskom selu Kalatima, kod Kulen Vakufa, srez Bihać. Ja sam potomak, jedne od mnogih stradalih i skoro zatranih porodica od strane ustaša 1941., iz sela Kalati. Iz moje porodice pretekla su samo 4. člana. Sve ostalo su ustaše pobile, Srpsko uvo nije ostalo u Jokića Gaju. Ubiše đedovog oca a mog pramđeda Jokić Milu, kod naše lokve, kod stare kuće. Ubiše, đedovog brata Jokić Dragana, u kući Medić Dane, sa njegovom familijom. Ubiše đedovu ženu Miku Jokić, rođ. Pilipović i njihovo troje  djece, isto u Kući Medić Dane. Ubiše đedovog brata Đure ženu Jokić Devu rođ. Pilipović i njeno troje

Cvijeta Radić: JULI

Još jedan juli u Livanjskom polju okupan pamćenjem i ogrejan toplinom plamena sveće. Još jedan juli ogrejan Suncem i milovan plavim nebom Livanjskog polja. Još jedan juli sa toplim zrakom i pesmom zrikavaca. Ni jedan juli bez sećanja! Nije to sećanje na zrelo žito, ni travu u otkosu i plastu, ni šum zelenog lista kukuruza… Nije to sećanje na pesmu kosaca, na zvuk klepanja kose i devojački kikot pod hladom bukve dok prostire na beloj marami ručak… Nije to sećanje na ledenu vodu u bukari, ni na letnju noć kad spavaš na senu da ti telo otpočine pod hladom mesečine… To je ono teško, tužno sećanje ranjenog sina i unuka

Bastašić: JADOVNO JE NAJVEĆI PODZEMNI GRAD U LICI

Danas više nego ikada treba podsjećati na istorijsku lekciju koju su srpski Sveti novomučenici krvlju svojom ispisali. Jadovno je najveći podzemni srpski grad u Lici, a u akvatorijumu rta Slana nalazi se druga srpska plava gorbnica, izjavio je predsjednik Udruženja “Jadovno 1941” iz Banjaluke Dušan Bastašić.“Ovaj strašni bezdan, Šaranova jama, samo je jedna od kraških jama Like i Velebita u koje su mučenici često još živi bacani, pa na njihovom dnu danima umirali. Teško je pojmiti tu patnju o kojoj je svjedočio samo mali broj onih koji su se uspjeli spasiti. Ali, Gospod se pobrinuo da sa tih mjesta stradanja uvijek neko pretekne”, rekao je Bastašić. Bastašić je naglasio da

Olivera Šekularac: E moj deda, aoj Liko

Opet suze sa prađedovskih izvora ličkih, pomešane žalosnice i radosnice. To su one duboke kad ponornice naše izbiju, onom bistrinom jasnoćom.. pa te bole večne stare rane, žedan pored svih izvora, srećan jer te dotaknu ljudi.. naučila sam od detinjstva da živim sa mojom bakom virtuelno, danju u ravnici – noću u Lici. Meni je to normalno, noću me svojom pričom našoj kući vodi, tu je kuću kupio moj deda kada se sa njom oženio, bila započeta, on je završio.. nisam srela ženu mudriju, niti takvu koja je tako poštivala svoga muža i živog i mrtvog.. nema dede a ima ga uvek, nema kuće a imali smo je, nema dedovine,

Braća mučenici Risto i Marko Popovac

Zločin nad Srbima iz Metkovića uoči Vidovdana 1941.

Ubijeno je 14 Srba, među kojima po jedan katolik i musliman. Iz Metkovića su su ubijeni  pravoslani sveštenik Vasilije Kovačina (1912), trgovac Boško Popovac (1883) i sin mu Risto (1912). UZ SCENU  ZLOČINA U AUTOBUSU KOD SLANOG NAD SRBIMA IZ METKOVIĆA I DUBROVNIKA (SKORO SVI POREKLOM IZ HERCEGOVINE) 27. JUNA 1941. GODINE.  MEĐU ŽRTVAMA NIJE BILO JEVREJA KAKO JE U FILMU “OKUPACIJA U 26 SLIKA” PRIKAZANO Ostale žrtve su Iličković Marko, Kosović Risto, Milan Lečić, Marić Lazo, Medan Jovo, Mladenović Ranko, Pravica Jovo, Vučić Milan, Batinić Božo i Hajdarhodžić Murat. Drugi sin Boška Popovca (Marko) uspeo je da pobegne. Vratio se u Metković gde mu je bila  Hrvatica i sa

suvaja-28.jpg

Suvaja, mjesto zločina koje ne smijemo zaboraviti

Ustaški pokolj, 01. jula 1941. nad stanovništvom sela Donja Suvaja, smještenom između Srba i Donjeg Lapca, predstavlja najmasovniji ustaški zločin nad stanovništvom kotara Donji Lapac prije ustanka srpskog naroda u borbi za opstanak.[1] O razmjerama ovog zločina, ali i zločina usko vezanih za ovaj događaj, tj. pokolja u mjestima Lički Osredci i Bubanj, govore i podaci o ukupnom broju žrtava. Prema podacima istoričara dr Đure Zatezala (1931-2017.) iz Karlovca, ustaše su tog dana “ubile i nožem usmrtile 243 srpska civila od kojih 118 djece, 75 žena i 50 muškaraca”[2] Po nekim drugim izvorima, tj. poimeničnim spiskovima žrtava, u pomenutim selima Suvaja, Osredci i Bubanj, u prva tri dana mjeseca jula,

Gordana Dostanić: A sada ja tebi o Vrepcu

Ko li će, posle mene, sem Like, pamtiti Vrebac? Onaj iz mamine davne, setne priče u kojoj još jedino postoji.         Uvek si mi pričala o Lici, Vrepcu, svom detinjstvu, zorama koje su pune rose kad kreneš za ovcama, večerima uz vatru na ognjištu. Sve si pamtila: ljude, njihove nadimke, šaljive stihove, događaje… Volela si svaki taj prošli dan, ma šta da je nosio. A nosio je lepotu detinjstva, ličke sveže noći i raspevane ptice, nosio je ledene zime, i strahote rata, skrivanje u planini, šumi, nosio je i nepreboljenu pogibiju brata negde daleko od Vrepca… Posle sam se i ja sećala tih tvojih sećanja i nekih mojih koje sam pabirčila

Bojan Vegara: Ima i nas koji se sjetimo tragedije porodice Golubović

Na današnji dan 1992. godine u Konjicu su ubijeni Đura, Vlasta, Petar i Pavle. Poznavao sam ih. Đura i Vlasta nisu u životu mrava zgazili. Petar je imao 7 godina, a Pavle 5 godina i bili su krivi jer su Srbi. Izveli su ih iz stana ti njihovi “specijalci” i ubili. Petra čak dva puta, jer prvo streljanje je preživio. Naišao je na patrolu muslimanske policiji koja ga je vratila ubicama. Drugi put su bili precizni, pogodili su to malo tijelo i ubili ga. Ni danas se u široj javnosti o tom zločinu ne zna i ubijamo ih nanovo našim zaboravom. Ali, eto, vidim da ima i nas koji ih

Ako zaboravim tebe Jadovno, neka me zaboravi desnica moja.

Ne postoji ovozemaljska zapovijest, niti zakon koji može da nas odvoji od zavjeta koji smo dužni da ispunimo prema našim pretcima. Da njihova žrtva ne ostane zaboravljena, ostaje dužnost nama i našoj djeci, jer kakav im primjer damo u odnosu prema prethodnicima svojim, tako će se odnositi i prema nama naši nasljednici, ma kako okončali svoj ovozemaljski put. Ako zaboravimo na strah i prigrlimo ljubav, onda ćemo bez bojazni koračati napred i ispunjavati zadaću, i ljubav prema njima će nas ohrabrivati da ne klonemo dok zadaću ne ispunimo. Ljubavlju i nezaboravom pokidaćemo pečate tajni i skrivenih zlodjela sa grobova njihovih, a pravda vaskrsnuti mora. Istina i pravda nadvladaće laž i

Dođite do Šaranove jame u subotu 21. juna 2025, jer nismo zaboravili

Sa blagoslovom Njegovog Preosveštenstva, Episkopa gornjokarlovačkog g. Gerasima, povodom osamdeset i četvrte godišnjice od početka Pokolja, molitvenim sjećanjem na mučenike postradale na Jadovnu, biće obilježen „Dan sjećanja na Jadovno 1941 – 2025.“, Bez obzira što se ovo stratište danas nalazi van granica Srbije i Srpske, smatramo našom dužnošću da njegujemo kulturu sjećanja i pamćenja na naše stradalnike, bez obzira gdje su postradali. Stazom Jadovničkom; FOTO: Jadovno 1941. / Nikola Zajc U subotu 21. juna 2025, nad Šaranovom jamom na Velebitu, šesnaestu godinu za redom, sa početkom u 11 časova, biće služen parastos za ne manje od 38.000 pravoslavnih Srba, pobijenih u kompleksu logora smrti NDH, Gospić – Jadovno – Pag u

Saopštenje za javnost UG Jadovno 1941. Banja Luka i Beograd

POVODOM SASTANKA PREDSTAVNIKA IZVRŠNOG ODBORA JEVREJSKE OPŠTINE ZEMUN I UDRUŽENjA ”JADOVNO 1941.” Povodom u javnost prenete informacije, da je Jevrejska opština Zemun iz Zemuna (u daljem tekstu : JOZ), podnela krivičnu prijavu protiv Udruženja ”Jadovno 1941” iz Banja Luke, za skrnavljenje Jevrejskog groblja u Zemunu, i zahteva JOZ za uklanjanje pravoslavnog krsta sa Jevrejskog groblja u Zemunu, 17. juna 2025. godine, u prostorijama JOZ-a u Zemunu, održan je sastanak Izvršnog odbora JOZ, sa predstavnicima Udruženja ”Jadovno 1941” . Sastanku su prisustvovali Nenad Fogel, predsednik i Aleksandar Nećak i Vladimir Mijatović, potpredsednici JOZ-a, sa jedne strane, i sa druge strane Dušan Bastašić, predsednik Udruženja građana ”Jadovno 1941.” iz Banje Luke, Momčilo Mirić, predsednik Udruženja građana ”Jadovno 1941.” iz Beograda, Pavle Srdić, predstavnik Udruženja Kozarčana iz Beograda, i Dragan Novović, predsednik Upravnog odbora Zajednice udruženja žrtava Drugog svetskog rata Srbije. Tema sastanka

Žitije Sveštenomučenika Save, Episkopa gornjokarlovačkog

Nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno je rekao vladici da mora da napusti “hrvatski” Karlovac, inače će biti likvidiran. Na to mu je vladika odgovorio “Glavu dajem, ali svoj narod ne ostavljam”! Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 30. juna 2016. godine. Ovaj smireni i skromni, ispunjen mnogim vrlinama, episkop Crkve, rođen je 6. jula 1884. godine u Molu od blagočestivih i pobožnih roditelja Stefana i Jelisavete Trlajić. Na svetom krštenju dobio je ime Svetozar. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mestu, a veliku klasičnu gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima. Kao darovit i vredan učenik pokazao se i tokom studija, sa najvišim

U petak 20. juna u 15 časova, u Karlovcu promocija knjige Đurđice Dragaš Vukovljak “Jer mi smo ista krv”

Sa blagoslovom Njegovog preosveštenstva, gospodina Gerasima, promocija će biti održana u crkvenoj sali u porti Sabornog hrama Sv. Oca Nikolaja. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtu i društvenim mrežama udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji i književnom izrazu govoriće Gordana Dostanić iz udruženja Ognjena Marija Livanjska iz Beograda, a o inspiraciji za ovu zbirku govoriće Momčilo Mirić, predsjednik udruženja

Svjedočanstvo o zločinima u gospićkoj kaznioni 1941.

Ubijali su svakodnevno, odvozili na Velebit i tako ubijali nad bezdanim jamama. Gotovo koliko su ih dnevno odvozili iz Gospića na Velebit, toliko su dovozili novih zatočenika. Svoju izjavu o hapšenju i ubijanju Srba u gospićkoj kaznionici Okružnog suda u Gospiću i logoru Jadovno na Velebitu dao je Ante Antunović iz Mušaluka, u Gospiću 6. jula 1952. godine.“ Za vrijeme Jugoslavije bio sam stražar kod Centralnog zatvora Okružnog suda u Gospiću. Tu sam ostao i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, sve do 1943. godine. Mjesto dotadašnjeg upravitelja zatvora Nike Rukavine zauzeo je 1941. godine Mijo Staraček, prijatelj po idejama Jurice Frkovića, samo malo kasnije Velikog župana za Veliku župu Gacka i Lika sa sjedištem u Gospiću. Odmah još u aprilu uslijedilo

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala