Kompleks palim borcima i stradalim civilima izgrađen 1961. loše je održavan, a poslednjih decenija potpuno zapušten
Specijalno za „Politiku” – Milan Pilipović
Novi Grad – Godinama zapušten spomenik i masovna grobnica borcima u Drugom svetskom ratu, većinom rudarima i žrtvama fašizma iz Lješljana i susednih potkozarskih sela, očistili su Mario i Milić Bundalo iz Devetaka i Mirko Jelisavac iz Lješljana. Njih trojica odlučili su da, ovom akcijom, odaju počast borcima i drugim žrtvama za slobodu svoga kraja.
„Spomenik i grobnica, gde smo nekada dolazili na praznike i nedeljom polagali cveće i odavali počast našim precima, bio je izgubljen u šumi. Nije se moglo do njega. Nove generacije iz srpskih, stradalničkih sela, nisu znale koliko je ovo mesto važno za našu istoriju”, kazao je Mario Bundalo, inicijator akcije i najmlađi među trojicom učesnika ovog poduhvata.
On je građevinskom mašinom iz Devetaka prešao sedam kilometara da bi, zajedno sa Milićem Bundalom i Mirko Jelisavcem, očistio grobnicu u kojoj počiva 13 rudara ratnika. Među njima je devet Vujanovića, Đuro, Đorđo, Dušan, Žarko, Rajko, Bogdan, Vaso i dva Milana a sa njima Dragan Nikolić, Relja Vlatković, Mihajlo Jelisavac i Simo Batar.
Mirko Jelisavac seća se kada su oni 1961. godine ekshumirani na obližnjim njivama, šumama i proplancima gde su poginuli boreći se protiv Nemaca i ustaša, braneći svoje kuće, sela i svoju Kozaru. U zajedničku grobnicu sahranjeni su dve decenije kasnije. Na spomeniku, osim njihovih imena, nalazi se i spisak 41 civilne žrtve iz Lješljana, nekada rudarskog mesta, i okoline. Prema navodima profesora Miloša Vujanovića, među žrtvama je najviše njegovih rođaka i prezimenjaka, čak 32, potom šestoro Jelisavaca i troje Batara.
„Partizansko groblje na površini 11 sa osam metara, sa spomenikom, izgrađeno je 1961. godine. Osim boraca, u zajedničkoj grobnici je i veći deo žrtava fašizma, dece, žena, starijih osoba… Ovaj kompleks je loše održavan, a poslednjih decenija sasvim zapušten”, naveo je profesor Vujanović.
Mirko Jelisavac seća se svečanosti kada je spomenik pred velikim brojem Kozarčana otkriven.
„Bilo je to uoči Ilindana, 1961. godine. Ratne rane bile su savim sveže, a meštani odlučni da čuvaju uspomenu na svoje pretke, rođake, komšije… Međutim, vreme je i tu tekovinu razgradilo, poginuli su zaboravljeni, a groblje sa spomenikom nestalo u šumi. Zato je odlučnost Marija Bundala, mladića koji je odrastao slušajući priče o Kozari u ratu, da očisti groblje i spomenik, vredna svake pohvale”, kazao je za „Politiku” Mirko Jelisavac, čuvar uspomena i potomak boraca sa Kozare koji su slobodu, u čuvenoj ofanzivi koja je počela 10. juna 1942. godine, platili životima.
Uredili i obeležje kralju Aleksandru
Mirko Jelisavac, Mario i Milić Bundalo prethodno su u Devetacima samoinicijativno uredili okolinu spomenika kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je podignut 1. septembra 1936. godine. Spomenik je bio zapušten i zaboravljen, a sa njega skinuta obeležja.
Izvor: „Politika” – Milan Pilipović