arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate

Kroz Travnik, Nijemci su prošli 14. aprila 1941. godine, a ubrzo zatim vlast uspostavljaju ustaše i zavode teror. Nastade istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Sistem Genocida je bio ozakonjen, te su određene Smrike kod Pucareva ( današnjeg Novog Travnika ) za glavno ustaško gubilište. A kada nije bilo mjesta u Smrikama onda su logoraši, odvedeni u Gospić, Jadovno, Pag i druge logore, tadašnje NDH.Ustaše tako započinju ubistva, kako u Travniku tako i u okolnim selima, Turbe, Goleš, Bijelo Buće, Korićani, Komar, Vakuf, Dolac, Karaula, Dubravice, Vitovlje.Prvo odvode, uglednije Srbe i Jevreje, doktore, sveštenike, advokate, činovnike. Najozloglašeniji od svih ustaša bio je Viktor Gutić koji je i u Sanskom Mostu izvodio

Sandra Blagić: Logor Kruščica, danas mjesto zaraslo u korov, kupinu i šiblje

Nedaleko od opštine Vitez, kod Travnika, nalazi se selo Kruščica. Skrivena od glavnog magistralnog puta, bez ikakvih putokaza i obilježja, stoji Crna kuća.  Logor Kruščica!  Sramota za Bosnu i Hercegovinu da krije veliki zločin.  Mjesto zaraslo u korov, kupinu, razno šiblje. Unakažena Crna kuća.  Kao iz horor filmova izlijeću slijepi miševi a duplje prozora ostadoše crne. Stislo u grudima, pritišće kao kamen i ne da mi da dišem. Na zidu kuće stoji spomen ploča, oštećena od metka iz proteklog rata.  Strah me da uđem. Oronula je, devastirana. Škripi drveni pod. Već mi slike pred očima lete.  Izgladnjeli, pretučeni i bosi čekali smrt. Jer su bili Srbi i Jevreji.  Unutrašnji zidovi unakaženi

Sandra Blagić: Dušo moja, boli li te nepravda?

Boli li te dušo moja, što ti bar kapelu nijesmo podigli? Da nikne kapelica, da ti bar svijeću zapalimo. Da zapalimo svijeće za bezimenu djecu , za majke i bake, deke i očeve, stričeve, ujake, komšije… Dušo moja, boli li te nepravda? Dušo moja,pod crnicom zemljom, boli li te ćutanje? Boli li te umanjivanje broja poklanih, nedoklanih, u Savu bačenih mučeničkih duša? Boli li te tišina u Donjoj Gradini? Ili voliš što se čuje samo cvrkut ptica? Boli li te što se okupimo samo jednom godišnje da ti mučeničku zemlju cjelivamo? Da li te boli što te spominjemo rijetko ili skoro nikako? Pijetko samo pred izbore ili kad se neki poeni

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Garavice su spomen područje koje se prostire na 15 hektara površine. Nalazi se sa obe strane magistralnog puta Bihać – Zagreb. U sklopu spomen-parka nalazi se Humačka glavica, uzvišenje, u čijem su podnožju tri grobnice: Garavice, Delibarice i Uljevite bare. Piše: Sandra Blagić Na Garavicama su se do maja 1941. godine nalazili prirodni kanali riječice Klokot, koji su za nekoliko mjeseci ystaše napunili leševima Srba, Jevreja, Roma.Tačan broj nastradalih nikad nije utvrđen.Prema britanskim izvorima za samo tri mjeseca ubijeno je 14.500 civila. Ubijani su svakog dana, na svakom mjestu. Živi su spaljivani u crkvama, kućama, štalama.Živi zakopavani u uspravnom položaju i posipani krečom. U Bihaćkoj kuli, koju nisam mogla da

Sandra Blagić: Još uvijek hodim stazama mučenika

Već treći dan pokušavam skupiti misli i emocije, pretočiti ih u slova, riječi i rečenice. Ne ide!Kako opisati emocije dok stojiš nad jamom i gledaš u njeno grotlo? Kako ih pretočiti u riječi? Nema straha. Postoji poštovanje prema nevino postradalim mučenicima, koji su tih ratnih godina, od 1992. do kraja 1993. završili na dnu Kazana. Kazani su jama u opštini Stari grad u Sarajevu, gdje se uske male uličice do same jame prepliću kao zmije otrovnice, a prozori kuća kao oči njihove. Gledaju, sikću i čekaju pogrešan korak. Koračajući, nije me bilo strah, neka tuga i spokoj u isti mah uhvati i ne pušta. To se naši mučenici raduju, jer

Sandra Blagić: Ubijali su sve redom, ne mareći za žene djecu, starce i nemoćnu čeljad

Prije 79 godina, na današnji dan 7. februara 1942. godine dok su mještani sela Šargovac, Motike i Drakulić spavali, ustaše – Hrvati su krenule u Pokolj. Prvo su ušle u rudnik Rakovac i tamo pobile na najmonstruozniji način 65 rudara, koji su se zatekli na poslu. Ubijali su sve redom! Nisu marili za žene djecu, starce, nemoćnu čeljad. Vođa krvoločnih zvijeri, željne krvi, bio je fra Miroslav Filipović, poznatiji kao fra Satana. Tragovi vode i do osnovne škole “Đura Jakšić” u Šargovcu. Uz govor fra Satane:” Ustaše ovo je u ime Boga, pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas

Sandra Blagić: Srbsko Sabranje Baštionik ne zaboravlja svoj narod!

Oduvijek sam imala želju otići u Glinu. 3apaliti svijeće za naše mučenike koji postpadaše od komšijske kame. Oduvijek imala želju vidjeti mjesto gdje su na prevaru dovedeni i mučki poklani. Htjedoh otići u neko bolje vrijeme, u ljeto kad se klasje povija i rudi.Kad miriše zrelo voće i povrće. Piše: Sandra Blagić Valjda da ublažim Pokolj i tu svirepost ljepšim sunčanijim danom.Ali , To tako ne biva! U Glinu krenusmo dostaviti pomoć Srbima koji postradaše od zemljotresa. Xladni januarski dan. Studen, magla i snijeg. Onda blato, kiša i sva silna porušena ognjišta koja su zadnjih decembarskih i januarskih dana zemljotresi skroz uništili. Dok prolazimo kroz Glinske ulice i selo Majske

Sandra Blagić: Časni krst na Dinari

Tog krvavog ljeta na Ognjenu Mariju 30. jula 1941. godine mještani sela Donji i Gornji Rujani, nisu ni slutili da će njihove prve komšije Hrvati, ustaše, počiniti stravičan Pokolj. Autor: SANDRA BLAGIĆ, 13.04.2019. Tog vrelog ljetnjeg dana komšije Xrvati, vrata do vrata, sa kojima su do juče dijelili hljeb, svoje komšije Srbe odveli na klanje.Naivne majke, bake i djeca, povjerovali su svojim komšijama kako ih vode na prisilni rad u Dalmaciju.Gonili ih uz Dinaru, bez kapi vode i korice hljeba. Nedaleko od same jame nalazi se Sajdina pećina odakle su prozivali porodice i vodili ih nad jamu. Neke su udarali, gurali a neke majke su same skakale sa svojom djecom

Sandra Blagić: Pokolj u Drakseniću

Svaki put kada pođem za Jasenovac ili Donju Gradinu, desi se nekako da Draksenićem prođem. Da li je to što dušu svoju ostavim na poljima tišine, tuge, pakla i raja? Ali, evo Bogu hvala imala sam i s kim da vidim to mjesto stradanja, patnje i muka. Ni te hladne zime 1942. godine na pravoslavni Mali Božić, Srbi nisu pošteđeni. Hrvati ustaše, one Srbe koje nisu ubili na kućnom pragu otjerali su u crkvu. U hramu su ih silovali, mučili, iskasapili, poklali. Niz zidove slijevala se krv! Njih 360 pravoslavnih duša uznijelo se ka Gospodu.O ovom zločinu postoji nekoliko svjedočanstava.Pokolj su preživjele Mara Blagojević kao i Anka Pavković s kćerkom

Sandra Blagić: I ove godine, Bogu hvala u Donju Gradinu

Nema potomaka, nema sveštenstva, nema političara. Biće i oni, samo u subotu! Sunce je visoko na nebu. Ali vjetar ne dozvoljava da mirno koračaš. Opominje. Ovo je jedinstvena prilika da čitav logor prođem, razgledam, stanem pored svake ploče da pročitam.I svaki put je drugačije, teže ili lakše. Bože, kako je lijepo ovo mjesto.Bidi mnogo cvijeća na humkama na grobnicama. Raj!Bijele rade. Ha hiljade i hiljade njih.Kao da su za svaku dušu, koja je mučenički ubijena, iznikle. Ne mogu da ih izbpojim. I onda čujem kao neku muziku, u daljini. Pa deblo koje se povija zaškripi i stresem se.Kao da ih čujem da govore.“Polako, kuda žuriš, stani, ovdje ležimo MI.Oni koji

Sandra Blagić: Na Šušnjaru

O Đurđevdanu 1941. godine, došlo je do prvog oružanog obračuna između običnog srpskog seljaka i ustaša. Hrvati i Muslimani su upali u selo Kijevo, sa namjerom da prekinu obilježavanje krsne Slave. Nije im pošlo za rukom te su lažirali priču kako se veća grupa četnika okuplja i sprema otpor. Njemački izvještaji svjedoče da su Srbi, naoružani primitivnim vatrenim ali većinom hladnim oružjem, njih oko 1000 odbili njemačko-ustaški napad, ubivši tri njemačka vojnika i mnogo više ustaša. Kreće Pokolj nad Srbima! Kijevski zaselak Sjenokose nestao je u plamenu. Uhapšeno je 450 Srba, od kojih je 100 zadržano u zatvoru, a od tih je 27 streljano u zoru 9. maja. Njihova su

Sandra Blagić: Krst časni uz prijebojski bezdan

Svaki put kada uznosimo Krst časni, da bismo obilježili još jednu jamu, kiša nas ispraća. To Gospod poručuje da je uz nas! Hvala Ti Svevišnji što čuvaš ovčice tvoje, koje ne zaboravljaju mučenike naše. Oko 9 časova ujutro dolazimo u kordunaško selo Sadilovac, pred hram Rođenja Presvete Bogorodice. Na 77. godišnjicu stradanja Sadilovčana i okolnih sela, pravoslavnih Srba od strane Hrvata – ustaša. Pokolj 463 žrtve koje su pobijene i zapaljene u crkvi a najmlađa žrtva tog ljetnog dana nije imala ni ime. Beba od mjesec dana! Novorođenče. Dana 31. jula 1942. godine ustaške zvijeri su u Sadilovcu, u crkvi, na najmonstruozniji način ubile te zapalile žene, djecu i muškarce.

Postavljanje Časnog krsta na jami Ravni Dolac

Mi, potomci i poštovaoci žrtava Pokolja, iz udruženja Ognjena Marija Livanjska i Jadovno 1941, poslije 28. godina uznijeli smo Časni krst kozijim stazama i održali pomen za postradale tog krvavog dana na Ognjenu Mariju 1941 godine. Vezane vijesti: Sandra Blagić: Časni krst na Dinari

Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od poštovanja

Davne 1998. godine, prvi put u Donjoj Gradini…Mi kao i svaka druga djeca u tom uzrastu, istrčasmo iz autobusa. Kao psi pušteni s lanca, potrčali ka livadi a za nama krenu vriska, cika ( ne znajući tada, da gazimo po kostima nevino postradalih). Obišli smo kompleks Donja Gradina, saznavši da su za vreme NDH ustaše i ustaško cijeće napravili, stravičan pokolj nad Srbima, Jevrejima, Romima. Djetetu od 10-11 godina  teško je zamisliti da su od ljudi pravili sapun! Ej, sapun!! Da su žene i djecu silovali, nabijali na nož, kopali oči, vadili organe.Da su se takmičili ko će više ubiti ljudi.Da su pili krv, a od očiju i ušiju pravili

Sandra Blagić: Svaka humka ima jednu Jelenu, Stoju, Milicu, Aleksu, Radu, Stojana, Milana, Jovana

Kiša neumorno pada a vjetar fijuče i probija do kosti. Probija do same duše koja se smrzne čim vidi humke Donje Gradine. Nepregledna polja sa grobnicama kojih ima na stotine. Kiša koja pada nije kiša već suze naših mučenika čije su kosti još uvijek prekrivene travom. A njihove duše sa Gospodom stoje. Stoje i gledaju potomke, poštovaoce kako se odnose prema njima. Stotine ljudi i djece koračaju stazom od tucane cigle i ne znaju gdje su došli. Ne znaju da hode po kostima pradjedova, kostima djece, baka i majki. Nema više tišine…čuje se smijeh, vrisak, cika, aplauz. Slabo se čuje molitva i poj sveštenika, slabo se čuju oni koji bi

NAJNOVIJE VIJESTI

ZVIJEZDA I KRST U IVANOVIĆ JARKU

Kad se vukovi ostrve na stado stradaju ovce s kraja. Nikad one uz pastira ili sredine. Piše Željko Kresojević Hije me bilo u Ivanović jarku skoro pa četrdeset godina. Ljeto

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.