arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž
Ratko-Dmitrovic.jpg

Hrvatski Aranđelovac

Trideset godina ulupao sam u profesiju koja se zove novinarstvo, napisao stotine kilograma tekstova, imao i televizijska iskustva, ali nikada u svemu tome nisam upotrebio pojam izdajnik. Ni za koga, a bilo je razloga. Nekako se klonim od tih velikih reči jer, da budemo iskreni, kad upotrebiš najteže oružje, kvalifikaciju iza koje nema ništa gore i teže, onda je krug zatvoren i čovek gubi potrebu i smisao da dalje piše. U ovom slučaju o ljudima, njihovoj politici, postupcima. Ni u redovima koji slede neće biti razvrstavanja na one koji nešto brane i one koji su izdajnici, mada znam mnoge sklone tvrdnji da ovo što se radi sa Srbijom, evo već

Ratko-Dmitrovic.jpg

Kako je Frljić uradio ono što Srbi nisu smeli

Piše Ratko Dmitrović Strašnu i teško pojmljivu mržnju, koju je devedesetih godina prema Srbima javno širio sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, Srbi su zaboravili, ali nije zaboravio jedan travnički Hrvat, kazališni stvaralac, koji je za tu rabotu u pomoć pozvao Iva Andrića Ne postoji čovek na prostoru bivše Titove države koji je više od sarajevskog glumca Emira Hadžihafizbegovića javno izgovorio reči mržnje prema Srbima kao narodu. Ne pojedinim Srbima, nije greška, već prema Srbima u celini. Tuđman, Šime Đodan, ceo komentatorski hor zagrebačkog „Večernjeg lista“, „Slobodni tjednik“, Hloverka Novak Srzić, Josip Jović, Mirko Kovač, Smail Čekić, Jevrem Brković…sve njihove izjave, teorije i ocene o Srbima da stavite na jednu stranu ništavne

Ratko-Dmitrovic.jpg

Poslednji ekser u lijes Srba iz Hrvatske

Piše Ratko Dmitrović Ovih dana, na Konferenciji o izbeglicama, održanoj u Beogradu, definitivno je rešeno pitanjejedno g dela srpskog naroda i to na način da Srbi po ko zna koji put gube sve, a njihovi neprijatelji, bez obzira na počinjene strašne zločine, dobijaju sve. Beograd je u tome odigrao presudnu ulogu.   Osmog maja 2010. godine „Pečat“ je objavio tekst „Srbi iz Hrvatske ili brisanje jedne velike priče“, tekst koji sam napisao sa velikim unutrašnjim naporom i mukom, jer je po svojoj suštini neka vrsta nekrologa. U meni je i posle toga ostala da tinja nada kako nije baš sve onako kako sam napisao; a napisani tekst pravdao sam željom da ono što je

Zaboravljena dela velikog Josifa Rajačića

Malo je danas u Srbiji onih koji znaju šta je sve za svoj narod, posebno u Vojvodini, uradio patrijarh Rajačić, a među Hrvatima teško će se naći ijedan da ispriča detalje ustoličenja bana Jelačića, ceremonije koju je po pravoslavnim običajima vodio Rajačić Negde u kasnu jesen 1990. godine, a tada sam bio novinar „Politike“, dopisnik iz Zagreba, dobijem informaciju da hrvatska policija ima saznanja o skladištu oružja u jednoj Katoličkoj crkvi u Lici. Mesto se, reče mi moj policijski izvor, zove Saborsko. Pokušaji da u Zagrebu saznam nešto više o tome nisu dali rezultata. Nazovem Beograd, ispričam im šta sam čuo i kažem da bi, ako mi dopuste, otišao u

Ratko-Dmitrovic.jpg

Šta Srbima i Srbiji donose Milanović i Pusić?

Ako i kad Srbi budu tražili više od onoga što danas imaju u Hrvatskoj, a nemaju ništa, naslednik Jadranke Kosor može da ih upita što to nisu tražili, odnosno uzeli, dok su bili u koaliciji i na vlasti sa HDZ-om, i biće u pravu Prvi veliki socijalni bunt u Hrvatskoj dogodio se, ako me pamćenje služi, 1999. godine. Pobunili su se radnici u zagrebačkom „Tisku“, svojevremeno ekonomski vrlo moćnoj distributivnoj mreži koja je najmanje zarađivala na prodaji novina, iako je to bila osnovna delatnost „Tiska“. Onda je došla tranzicija, drugo ime za pljačku. Ljudima je plata kasnila i po nekoliko meseci i organizovan je štrajk. Tuđmanova vlada pošalje nekog veselnika

Ratko-Dmitrovic.jpg

Poslednji hrvatski borac protiv ustaštva

Samo jednom čoveku, u novijoj hrvatskoj istoriji, ideološko i političko pitanje bilo je važnije od nacionalnog, hrvatskog, a meru ljudskog i moralnog kredibiliteta određivao je i kroz odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Bio je ideološki isključiv, namćorast, u razgovorima opterećavajuće tih, uporan kao mazga, često dosadan, povremeno ciničan, dosledan čak i u zabludama kojih je delimično bio svestan, svašta mu se moglo zameriti osim onoga što je radio poslednjih 14 godina života. To je bilo časno, ljudski, visokomoralno. Reč je o Stipi Šuvaru. Znam, i danas u Beogradu, među piscima, pozorišnim i filmskim radnicima, sociolozima, intelektualcima uopšte, mnogo je onih koji će da naprave kiselu facu na spominjanje Šuvara. Odmah

Ratko-Dmitrovic.jpg

Vreme je za Tompsona u „Beogradskoj areni“

Ako Srbija i službeni Beograd zaista imaju potrebu da vide pravu, većinsku Hrvatsku, Hrvatsku sa kojom će se susretati na svim poljima društvenog i političkog delovanja, onda u „Beogradsku arenu“ što pre treba dovesti Marka Perkovića Ako ste iz naslova zaključili da sam nešto ljut, pa od muke idem u krajnost, niste u pravu. Zaista mislim da je vreme za beogradski koncert Marka Perkovića Tompsona. Da, onog što u pesmi „Bojna Čavoglave“ preti Srbima proterivanjem iz Hrvatske, dodajući da će ih (Srbe) hrvatska ruka stići i na prostoru Srbije; onog na čijem se koncertima sakupljaju simpatizeri i sledbenici ustaške ideologije; onog koji pre svakog nastupa izvikuje „Za dom“, a publika

Ratko-Dmitrovic.jpg

Krleža, ime koje će vreme istopiti

Srbi ga doživljavaju kao hrvatskog nacionalistu, što on nije bio, Hrvati u njemu vide opasnost po hrvatsku kulturu, što je svakako pogrešan stav, komunisti mu nikada nisu do kraja verovali, i imali su razloga za to. Najviše su u pravu oni za koje je Krleža bio oličenje narcisoidne kukavice Bio je kraj aprila 1941. godine. Kasno popodne. Mladi stražar u smeđoj ustaškoj uniformi vodio je ispod ruke mračnim hodnikom omanjeg čoveka, na pragu pedesete godine života, koji je plakao. Dnevno svetlo izlivalo se u taj skučeni prostor istražnog zatvora u Petrinjskoj ulici, kroz uske prozore iza kojih je Zagreb živeo životom punim euforije zbog tek stvorene države na koju su

Ratko-Dmitrovic.jpg

Rade Šerbedžija: Hrvatski glumac gruzijskog porekla

Neki srpski nacionalisti, ili Srbi sa izraženim nacionalnim osećajem, još uvek imaju problem sa čovekom koji se zove Rade Šerbedžija; ne ide im u glavu zbog čega Šerbedžija nije srpski glumac i zbog čega tako dugo i tako uporno beži od svog srpskog porekla. Nikada se nije izjasnio kao Srbin, a za sebe kaže da je hrvatski glumac. RAZUMLjIVA SITUACIJA Što se tiče Đorđa Balaševića, još jednog za koga se mislilo da je Srbin, tu je situacija razumljivija, kažu gore spomenuti; Balaševiću je majka Hrvatica, očeva linija je imala razna konvertitstva, verska i nacionalna, pa se među takvim etničkim i genetskim strunama čovek lako zapetlja. Ali Šerbedžija…njemu su i otac

Ratko-Dmitrovic.jpg

Hrvatska ćirilica iz Širokog Brijega

Među najinteresantnije i svakako tragikomične teorije o tragovima hrvatstva u Hercegovini spada ona koja istovremeno objašnjava istoriju malog gradića u kojem je rođen Gojko Šušak Nekoliko minuta pre 21 čas u vrelu beogradsku noć, iz bioskopa „20. oktobar“, 13. jula 1968. godine izašao je jedan dvadesetogodišnjak. U bioskopu se prikazivao film „Risifi u Panami“. Mladić se lagano spuštao Balkanskom ulicom i kada je bio na nekoliko stotina metara od železničke stanice u bioskopu „20. oktobar“ odjeknula je strahovita eksplozija. Vremenski tempirana bomba, postavljena u 16 redu ispod sedišta broj šest ubila je radnika Savu Čučurovića i ranila još 70-ak osoba. Studentkinja Magdalena Novaković ostala je bez obe noge. USTAŠKA ARMADA

Ratko Dmitrović

Uloga Memoranduma SANU u srpsko-hrvatskim odnosima

Ima li kod Prvog Srbina osećanja krivice zbog učešća njegovog oca u donošenju dokumenta koji je na savršen način oslikao stanje u Jugoslaviji 1986. godine i koliko to eventualno osećanje utiče na današnju službenu politiku Srbije prema Hrvatskoj Ako me pamćenje dobro služi bilo je to prvih dana aprila 1990. godine. Nacionalne strasti u Hrvatskoj bujale su što otvoreno što ispod žita, predizborna kampanja za prve višestranačke izbore (30. maja) razbuktavala se i stvarala okvire iz kojih će, već sredinom leta te godine, Hrvati i Srbi izaći duboko podeljeni. Duh endehazije i ustaštva pojavljivao se na različitim mestima i formama širom Hrvatske. Jednog od tih, rekoh, aprilskih dana sedeo sam

Nepresušno vrelo zvano „Dva kamiona“

  Hrvatska i dalje tumara između ustaštva koje je u većini i antifašizma koje je službena i ustavna odrednica moderne Hrvatske, antifašizma svedenog na grupu staraca u desetog deceniji života koji su za neke poznate Hrvate i danas opasni do mere da ih treba strpati u zatvor Tu pomoći nema. Evo vam fudbalske utakmice između Hrvatske i Izraela, pre neki dan u Zagrebu. Nikada niko iz kolektivnog podsvesnog u Hrvata neće moći da istera ustaštvo. To je sastavni deo većinskog hrvatskog bića. Ustaštvo se razvilo u istom pupoljku sa hrvatskom državotvornom idejom 19. veka. Ustaštvo je neraskidivo od antisrpstva, ustaštvo je duboko zapatio i samo poneki Hrvat, kao što je

Ratko Dmitrović

Ovakav Dodik odgovara jedino RS

Za razliku od drugih srpskih političara Milorad Dodik ima sposobnost da iz lokala sagleda globalnu sliku i svoju ulogu u njoj. To mu je omogućilo poziciju državnika, iako nema državu, čoveka realno velike moći kojeg ne vole vlastodršci ni u Zagrebu, ni u Beogradu Pošto svaka hrvatska politika, evo već 150 godina, svoju motoriku obnavlja uglavnom ili samo na odnosu prema Srbima, bilo je pitanje vremena kada će službeni Zagreb, posle pada Miloševića, u vrhu srpske vlasti locirati nekoga kome će na leđa natovariti breme „velikosrpstva“. Našli su Koštunicu i od njega, onakvog kakav je, počeli da prave sotonu, nastavljača Miloševićeve politike, najvrednijeg đaka SANU, opasnost koja se nadima i

Ratko Dmitrović

Hrvatska je dokaz da se zločin isplati

Posle boravka Angele Merkel u Zagrebu i Beogradu valjda je i poslednjem Srbinu jasno da za položaj malih naroda u međunarodnom poretku uopšte nije važna istorija, fašizam i antifašizam, uloga zločinca ili žrtve zločina tih naroda u prošlosti… važno je nešto drugo Lepo je to što su Srbi kao narod u poslednjih, uzmimo, 200 godina konstantno bili na strani slobode, pravde, antifašizma, humanizma…što su se zarad večnih vrednosti tukli protiv neuporedivo jačih neprijatelja, žrtvovali, prinosili milione žrtava na te „svete oltare“ međunarodnih odnosa i poretka. Zaista, to jeste lepo. A da li je sve to Srbima bilo na korist. Nimalo. Naprotiv. HANS DITRIH GENŠER Šta je Srbima doneo njihov antifašizam?

Ratko Dmitrović

Kosor u gnezdu šiptarskih orlova

U moru svega što se proteklih godina događalo gotovo da je potopljen i potpuno zaboravljen jedan slučaj, zabeležen krajem osamdesetih na Kosovu, koji se može označiti kao početak strašne hrvatske medijske kampanje uperene protiv Srbije, a koja je za posledicu imala prva okupljanja Srba u Hrvatskoj Bio je to prvi veliki medijski političko-propagandni performans na ruševinama Titove Jugoslavije; u februaru 1989. godine, uz slabu ideju, još slabiju režiju, ali sa ogromnim entuzijazmom i logistikom izveden je na prostoru Kosova i Metohije igrokaz pod nazivom „Jednonacionalni otrov“. Ako ste zaboravili, da podsetim: Tih dana Šiptari, studenti, đaci, radnici, seljaci, rudari… počeli su da padaju ničice, kao gromom pogođeni, a obrazloženje je

Ratko-Dmitrovic.jpg

Kninska isporuka naručene istine

Dok god službeni Beograd bude odbijao mogućnost javnog i jasnog definisanja karaktera rata vođenog početkom devedesetih na tlu Jugoslavije, dotle će svako ko za to bude imao volje trljati nos srpskim zvaničnicima, kao što je to neki dan Jadranka Kosor uradila Borisu Tadiću Ono što je dozvoljeno Hrvatskoj i Hrvatima nije dozvoljeno Srbiji i Srbima. Tu surovu istinu – na kojoj „srpski nacionalisti“ šire teoriju o međunarodnoj antisrpskoj zaveri, a srpski evropejci je proglašavaju jednom od većih neistina i zabluda „antievropskih snaga“ Srbije – osetio je ovih dana na svojoj glavi predsednik Srbije Boris Tadić. Znate već; Jadranka Kosor je u Kninu, na obeležavanju Dana domovinske zahvalnosti, odnosno „Oluje“, obraćajući

Ratko Dmitrović

Vatikan naplaćuje stare dugove

Može li se odluka pape Benedikta da jedan samostan u Hrvatskoj sa velikim kompleksom zemlje pokloni Italiji, tumačiti kao nagoveštaj nove politike Vatikana na Balkanu, nove razgovore o granicama i novu geostratešku fazu u kojoj i Srbi treba da traže svoje mesto Udarac je došao od onih za koje se mislilo da su večni i najpouzdaniji zaštitnici Hrvatske i hrvatstva; Vatikan je preko akta koji je potpisao papa Benedikt XVI poništio odluku hrvatskog suda i naložio Porečkoj biskupiji da samostan „Dajla“, kod Novigrada, zajedno sa zemljištem vrati italijanskim benediktancima. U suprotnom, stoji u Odluci, Porečka biskupija u sledećih godinu dana mora vlasnicima da isplati četiri miliona evra. „MOLI I RADI“

Ratko Dmitrović

„Hrvatski dom“ na mestu zločina

Dvoje hrabrih ljudi iz Zagreba, podržani od strane Slavka Goldštajna, pokrenulo je inicijativu da se sa mesta jednog od najstrašnijih zločina u istoriji čovečanstva, pokolja u Glinskoj crkvi, skine pečat hrvatskog cinizma Postoje u novinarstvu i publicistici tekstovi koji su napisani „iz stomaka“, kao odraz unutrašnjeg krika, očajanja, spas i olakšanje, rasterećenje, nešto što je po svaku cenu moralo da izađe na svetlo dana. Ali, ima i tekstova koji se pišu opet iz stomaka, ali nevoljno, zbog muke u stomaku. Ovo je jedan od takvih tekstova. Rado bi preskočio temu koja sledi, ali to, jednostavno, ne sme da se preskoči. Reč je o pokolju u Glinskoj crkvi. Ovih dana, na

Ratko Dmitrović

Srebrenica i Blajburg

Evo već 16 godina Srbi se suočavaju sa gotovo neobjašnjivim ponašanjem Bošnjaka i međunarodne zajednice, sa njihovom sada već zapanjujućom upornošću da ignorišu zločin nad Srbima Srebrenice i okoline. Kao da se ljudski životi mere kantarom, kao da ljudi nisu isti, kao da bol za mrtvim detetom kod svake majke nije isti. Zataškavanje zločina predstavlja zločin. Tako su nas učili u školama i na fakultetima. Zar to večno pravilo ne važi i za Srbe. Nemam ni najmanji problem da razgovaram o zločinu u Srebrenici ali takav razgovor – koliko god da sam sitan i bez značaja – odbijam ako se razgovara samo o jednom srebreničkom zločinu – onom nad Bošnjacima.

Ratko Dmitrović

Izvinjenje „RTS“-a Merčepu i Brodarcu

Beogradski „nezavisni novinari“ odbijali su i danas odbijaju mogućnost da govore i pišu o zločinima nad Srbima. Za njih je svaka informacija da se takvi zločini uopšte događaju narušavanje principa novinarske neutralnosti. Kako objaviti da u Hrvatskoj ubijaju Srbe, kad u Srbiji niko ne ubija Hrvate. To je bila i još uvek je njihova logika da se čuje i „druga strana“  U poslednjoj deonici trke za ulazak u Evropsku uniju službeni Zagreb morao je da izvrši i nekoliko zadataka od kojih je sve ove godine Hrvatska okretala glavu i bežala kao od kuge. Među tim poslovima je i hapšenje odgovornih za ubijanje Srba u Pakračkoj poljani i Sisku. Tako su

Ratko Dmitrović

Molitva na grobu blaženog Alojzija

Piše Ratko Dmitrović I ovaj četvrti po redu obilazak Hrvatske od strane vatikanskog poglavara samo je učvrstio Srbe u ubeđenju da Katolička crkva nije i nikada neće promeniti odnos prema ustaštvu i NDH, iz prostog razloga što su i ustaše i NDH sastavni, neraskidivi deo te crkve Posle prošlonedeljne papine posete Zagrebu valjda je i poslednjem pravoslavcu, Srbinu, jasno da se ništa nije promenilo, niti će se menjati u odnosima Katoličke crkve, države Vatikan, prema Srbima. Znači li to da je među dečicom Svetoga Save bilo onih koji su verovali da će papa, tu u komšiluku, u ove dana kad se zaključuju liste gostiju za obeležavanje 1.700 godina Milanskog edikta,

Ratko Dmitrović

Zagrebačka epizoda Aleksandra Rankovića

  Poslednji ozbiljan pokušaj da se zaustavi pogubna politika prema Srbima u Hrvatskoj zabeležen je 1950. godine. U obračunu sa trojicom tada najuglednijih Srba prednjačili su Srbi, komunisti, potpomognuti „vrlo uticajnim drugom“ iz Beograda Ne pripadam školi čiji polaznici pronose teorije zavere i sve ružno što se Srbima događalo poslednjih 100-tinak godina pripisuju drugim narodima, organizacijama, tajnim društvima. To, razume se, ne znači kako moja malenkost negira antisrpsku politiku kao konstantu u delovanju nekih evropskih država na Balkanu; ne sporim smišljene i realizovane genocide i etnička čišćenja nad Srbima, slažem se sa verzijama koje neke ključne istorijske događaje na ovim prostorima, događaje pogubne po srpski narod u celini, objašnjavaju kao

Ratko Dmitrović

Dobri đaci Loše admirala

U naporima da objasne odakle dolazi antihrvatsko delovanje na međunarodnoj sceni, deo uticajne hrvatske javnosti okrenuo se teoriji zavere koristeći postavke bivšeg visokog oficira Jugoslovenske narodne armije Prvi veliki talas burnih reagovanja u Hrvatskoj splašnjava, a nacionalno jedinstvo u odbrani „Oluje“ počelo je da se rastače. Svakim novim danom sve više klizi ta godinama pridržavana krvava ponjava prebačena preko Srba pobijenih u „Oluji“ i zgarišta srpskih sela u Krajini. Otvaraju se u Hrvatskoj novi frontovi- verbalni dakako- na kojima nema Srba; počela je unutarhrvatska bitka čiji se krajnji dometu mogu samo naslućivati. Najžešće varniči na političkom i medijskom polju. Pet dana trajali su histerični napadi na Stjepana Mesića koji je,

Ratko Dmitrović

Hag je Hrvatskoj učinio veliku uslugu

Posle dvadeset godina neupitne pozicije žrtve koja se branila od srpske agresije Hrvatska je u međunarodnoj javnosti, kroz suđenje Gotovini, prvi put predstavljena kao država sklona zločinu, ali i pored toga službeni Zagreb nema nijedan razlog da se ljuti na Haški tribunal.Naprotiv Sigurno se sećate one scene iz sjajne serije Siniše Pavića „Vruć vetar“ u kojoj jedan od glavnih likova Bob (glumi ga Bora Todorović) svojim ponašanjem izbezumi kolegu sa posla (Mića Tomić), te ovome ostane samo da kaže: „Kolega, ja sam šokiran“. „Tako i izgledate, kolega,“ odgovara mu Bob. Na tu scenu podsetilo me ovo što se već danima događa u Hrvatskoj, a u vezi sa odlukom engleskog sudije

Ratko Dmitrović

Aprilski nestašluci Ivana Zvonimira

Kako je Ivan Zvonimir Čičak još jednom uleteo u zamku koja čeka svakoga čiji je cilj da ospori ili relativizuje ulogu Srba u Drugom svetskom ratu i zbog čega se prisetio maspokovske uloge Ante Josipovića, oca sadašnjeg predsednika Hrvatske Teško je u Hrvatskoj naći osobu koja ima lepu reč o Ivanu Zvonimiru Čičku. Taj čovek, kažu njegovi protivnici i neprijatelji, pretvorio je sopstveni život u incident. Što svesno, što nesvesno. Evo već dvadeset godina, od onih dana kada mu je dozvoljeno javno istupanje, uskraćeno zbog političkog delovanja na matrici hrvatskog nacionalizma, Čičak se ne skida sa stranica hrvatske štampe i tamošnjih televizijskih ekrana. Povodi su različiti, kreću se od politike,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala