arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

U ime časti – govor majora Milana Tepića

Milan Tepić je bio major i poslednji odlikovani heroj Jugoslovenske narodne armije (JNA). Rođen je u Komlencu, selu pokraj Kozarske Dubice u Republici Srpskoj, 1957. godine. Na početku ratnih sukoba u Hrvatskoj, 29. septembra 1991. godine, major Milan Tepić se našao opkoljen sa svojim vojnicima u skladištu oružja, u selu Bedenik nadomak Bjelovara. Uz njega su bili mahom mladići na odsluženju vojnog roka. Ratna dejstva hrvatskih paravojnih formacija, „Zbora narodne garde” (Zenge), primorala su ih da se povuku u vojno skladište. Posle neuspelih pregovora, na majoru Tepiću je ostalo da donese odluku od koje su zavisili životi mladića i sudbina jednog od najvećih skladišta naoružanja JNA na teritoriji Hrvatske. Odluka koju

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

veritas2.jpg

Saopštenje povodom godišnjice stradanja rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske 21. septembra 1991. godine, ispred mosta na rijeci Korani u Karlovcu, zaustavili su dva vojna kamiona u kojima su se, iz kasarne “Mekušje” u kasarnu “Logorište”, prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje. Odmah po predaji, jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvežena je u prostorije policije, a druga grupa od 17 vojnika srpske nacionalnosti, uglavnom rezervista iz kordunaškog sela Krnjak, sprovođena je pješice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama na glavama i nad njima

To su muke crne bile

‘Mi izišli na polje, kad vidimo, naše kuće gore. Dim puši, puca se’, priča za Novosti Marija Grubor (90), koja je imala sreću da se u trenutku zločina u Gruborima nije nalazila u selu, ali je neposredno nakon toga svjedočila posljedicama: ‘Oni su ubili dva čovjeka na krevetu, babu na krevetu, i Miću su ubili na krevetu, ležao je jadan na krevetu i ubili su ga’. Piše: Mašenjka Bačić U ljeto 1995. godine tada 65-godišnja Marija Grubor ostala je u Gruborima nakon ‘Oluje’. Njena snaha i dvoje unučadi otišli su s većinom u kolonu, dok je njen sin četiri godine služio u krajiškoj vojsci i nisu znali gdje se nalazi.

Hrvatski napadi na JNA 1991. godine

U septembru 1991. godine, hrvatske paravojne snage i naoružani civili napali su kasarne i ostale objekte Jugoslovenske narodne armije stacionirane u Hrvatskoj. Najžešći napad je usledio nakon što su iz jedinica JNA otpušteni vojnici najobučenije septembarske generacije vojnika i mornara na odsluženju vojnog roka. Hrvatska vlast je već 27. 12 .1990. godine napravila plan napada na objekte JNA, pod nazivom „Zarobiti vojarne”. Operacionalizacija tog plana predviđala je oružane napade na kasarne sa već spremnih 60.000 naoružanih i obučenih ljudi uz propagandno dokazivanje svetu da je Hrvatska napadnuta, kako bi Hrvati dobili moralno i političko opravdanje i podršku za oružanu secesiju. U planu je procenjeno da će sva borbena tehnika JNA

amifibija.jpg

Marko Janković: Odbrana zapadno krajiških opština septembra 1995. godine

Nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Republike Srpske Krajine, hrvatsko bošnjačka koalicija potpomognuta NATO avijacijom mjeseca septembra otpočela je opsežnu kampanju osvajanja teritorija Republike Srpske. Američki izaslanik za Balkan Ričard Holbruk u svojim memoarima „Završiti rat“ piše da je nagovarao Tuđmana i Izetbegovića da još energičnije krenu u obračun sa Srbima. Nakon uspješno provedene operacije „Maestral“ u Zapadnoj Bosni, hrvatski vojni i državni vrh odlučio je da izvrši forsiranje rijeka Une i Save i tako razvuče Vojsku Republike Srpske što je više moguće. Zeleno svjetlo za izvođenje operacije „Una 95“ dao je sam predsjednik Franjo Tuđman. Operacija „Una 95“ je u hrvatskim dokumentima šifrovana i kao operacija „Drina 95“, po čemu

20 godina Društva prijatelja manastira Svetih Arhangela kod Prizrena

Ove godine navršava se 20 godina postojanja Društva prijatelja Manastira Svetih Arhangela kod Prizrena i neumornog rada članova i saradnika Društva na očuvanju kulturno-istorijskog nasleđa Manastira Svetih Arhangela, carskog Prizrena, Svete kosovsko-metohijske zemlje, duhovnog i nacionalnog identiteta Srba na Kosovu i Metohiji. Od svog osnivanja i prvog cilja – obnova manastira i pomoć monaštvu da ostane i opstane u njemu, do danas, Društvo je svojim aktivnostima bilo angažovano u obnovi svetinja i kulturnog nasleđa, uključivanje raseljenih sa Kosova i Metohije, dece, mladih i mnogih drugih u duhovni život na prostoru Prizrena i Kosova i Metohije, realizovalo brojna hodočašća, bogat kulturno-umetnički program i više manifestacija i festivala lokalnog i međunarodnog dometa.

Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije

Svi, koji nisu imali ili nisu htjeli da slušaju babu i đeda, završili su devedesetih kao Sveti Petar Zimonjić, te 1941 godine. Stradali su u logorima, jami Kazani i na ko zna koliko još stratišta. Na kraju rata kažu, da je falilo 8 000 duša srpskih u Sarajevu pod komšijskom kontrolom. Mi koji smo imali i slušali babu i đeda, te znali za sudbinu mitropolita Petra, digli smo se na oružje i sve što smo imali dali smo da stvorimo ovo malo Srpske. Nismo se odrekli Gospoda, Krsne Slave i pisma, a dušmani su nas zapamtili za sva vremena, u onom ratu protiv čitavog svijeta. Mi smo prvi zvjer ranili

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

Ustaški simboli na pravoslavnoj crkvi u Petrinji

Na Crkvi Svetog Spiridona Čudotvorca i upravnoj zgradi crkvene pravoslavne opštine u Petrinji danas su osvanuli grafiti sa ustaškim simbolima. U noći između 10. i 11. septembra 2024. godine, hramovi Sv. Spiridona Čudotvorca u centru grada Petrinje i Sv. oca Nikolaja na pravoslavnom groblju u Petrinji, našli su se na meti vandala, koji su ispisivanjem grafita uputili poruke mržnje i netrpeljivosti. Hram Sv. Spiridona, čija je izgradnja započela 2019. godine, sedmi put je meta skrnavljenja, ovoga puta ispisivanjem grafita na zvoniku, dok je hram Sv. oca Nikolaja iz 1798. godine, nakon konstruktivne obnove oskrnavljen ispisivanjem grafita na zapadnoj fasadi. Paroh Saša Umićević rekao je da je ogorčen zbog ovog vandalskog

U Beogradu služen parastos Srbima masakriranim u hrvatskoj akciji “Medački džep” [Foto]

U Crkvi Svetog Marka u Beogradu juče je služen parastos i prislužene svijeće za 88 Srba koje su pred očima Unprofora masakrirali hrvatski vojnici na današnji dan prije 31 godinu na području sela Divoselo, Čitluk i Počitelj u akciji “Medački džep”. Direktor Dokumentaciono-informacionog centra Veritas Savo Štrbac rekao je da je najtragičnija posljedica tog svirepog čina to što na tom području više gotovo i nema Srba, a da je vrlo malo zločinaca odgovaralo. – Žalosno je to. To su danas njihovi heroji. Kao Mirko Norac koji je odležao tih simboličnih šest godina. Najstrašnije, najtragičnije jeste to što je 1991. godine u ta tri sela bilo oko 800 Srba, a danas

veritas2.jpg

Godišnjica stradanja Srba iz Medačkog džepa 1993.

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u tzv. Medačkom džepu, koja su se do tada osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom UN-a. Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine. Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima pripadnika UNPROFOR-a, koji ovaj put nisu bili samo pasivni posmatrači, već su uzeli i aktivnog učešća u pokušaju da preuzmu kontrolu nad ovim područjem i spriječe ubijanje preostalih Srba

Darko Ristov Đogo: Nema više bilo šta da se napiše

Prosto nema. Pišem ovaj tekst u nedjelju, 1.9.2024, nakon Svete Liturgije, suočen sa pritiskom sopstvene savijesti, nemoćan kao jedinka da bilo šta učinim, nemoćan da gledam konačne dane kosovske izdaje naše zavjetne zemlje i najhrabrijih od svih Srba – onih koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji. Pokušavao sam da živim dostojno kosovskog zavjeta. Da izrodimo Jelena i ja četvoro djece, svi rođeni na carski rez, svi – koliko smo znali i umjeli – vaspitavani u duhu svete vjere i zavjetnog Predanja, svi okrenuti oslobođenju i ujedinjenju svih srpskih zemalja a najprije Kosova i Metohije. Pokušavao sam – ponekad samo uspjevao da stignem i postignem, da pomognem riječju

RADAKOVIĆ: ZAJEDNICE SU SAMO JEDAN PRIMJER GENOCIDA NAD SRBIMA U NDH

Zločin na Zajednicama dio je masovnih zločina nad Srbima u ljeto 1941. godine na području čitave NDH, a mnogi ti zločini se dešavaju na Ilindan. To su u narodu poznati „Ilindanski pokolji“. Zločini su sprovođeni planski i organizovano, sve u cilju uništenja srpskog stanovništva i zastrašivanja onih koji bi ostali fizički živi, ali koje je čekala asimilacija u Hrvate ili protjerivanje u Srbiju. Prije i poslije tih masovnih zločina, vršeno je prisilno rimokatoličenje i u manjem broju islamizacija pravoslavnih Srba. Drugim riječima, Zajednice su samo jedan primjer genocida nad Srbima u NDH, kaže za „Kozarski vjesnik“, kustos istoričar Memorijalnog muzeja na Mrakovici Boris Radaković. Povodom obilježavanja 83 godine od ustaškog

12 PITANjA O KOSOVU I METOHIJI – iz ugla jednog nikog

Juče je, u nizu drugih ustanova u koje je upala, šiptarska policija zaposela i Institut za srpsku kulturu u Leposaviću, koji je 1978. kao multidisciplinarna naučna ustanova osnovan u Prištini, a onda nakon 1999. izmešten u ovu srpsku sredinu na Severu. Piše: Dr Nemanja Dević Šta, zapravo, znači da su neprijatelji ”upali” u neku srpsku ustanovu na Severu? Naši mediji koriste najčešće taj termin, koji sa sobom nosi pretpostavku da su se nakon ”upada” potom i povukli?! ”Upad”, naprotiv, ima sasvim drugu konotaciju, o kojoj niko ne govori: Šiptari dolaze sa dugim cevima, plene kompjuter i dokumentaciju, a zatim zapečate kancelariju i trajno likvidiraju rad ustanove. U različitim fazama, to

Oluja.jpg

Đorđe Pražić: Hrvatski san

„Ovo sam sanja cili život!”, uzviknuo je pre nekoliko godina za govornicom na proslavi „Oluje” u Kninu jedan penzionisani hrvatski pukovnik. Ovaj predratni radnik u nekoj dalmatinskoj firmi nakon jurišanja na kasarne JNA i Srbe u Krajini dočepao se visokog čina i nije skrivao svoje zadovoljstvo što u Kninu, kao i u celoj Hrvatskoj, gotovo da nema Srba. Hrvatska bez Srba je hrvatski san dvadesetog veka. Nakon genocida u Drugom svetskom ratu, posleratnih terorističkih dejstava, političko-ekonomskih pritisaka i etničkog čišćenja s elementima genocida 1995. godine, Hrvatska je snagom oružja rešila srpsko pitanje. Franjo Tuđman je na Brionima naredio Hrvatskoj vojsci da izvrši takav udar da Srbi nestanu. Pritom nije pominjao

veritas2.jpg

U Hrvatskoj nerasvijetljena sudbina 1495 Srba, od kojih 71 odsto civila

Dokumentaciono-informativni centar “Veritas” je, povodom Međunarodnog dana nestalih, 30. avgusta, ukazao da se među 8.619 do sada verifikovanih žrtava Srba sa područja Hrvatske i bivše Republike Srpske Krajine, uključujući i pripadnike JNA i dobrovoljce iz rata devedesetih, na današnji dan nalazi 1.495 lica čije sudbine još nisu rasvijetljene, od kojih je 71 odsto civila. Među nestalim je 1.066 /71 odsto/ civila, dok je 424 ili 28 odsto žena, ali više od trećine sa tog spiska ne nalazi se u Knjizi nestalih za područje Hrvatske, a više od četvrtine nije u Bazi podataka aktivnih slučajeva lica nestalih u sukobima na području bivše Jugoslavije. “Kada bi sve ekshumirane osobe iz ratova devedesetih

STRADANjA SRBA U SJENIČAKU NA KORDUNU POSLIJE „OLUJE“ 1995. GODINE

Hrvatski vojnici i civili su mesecima pljačkali po Sjeničaku. Najpre su odvodili stoku, a zatim odvozili pokretnu imovinu najpre traktore i automobile, a potom i poljoprivredne mašine i priključke. Na „red“  su došli namještaj, stolarija i električne instalacije. Na kraju su odvozili čak i kuće-brvnare. Desetak imanja imućnih i viđenijih Srba u selu su zapaljena čime je poslata jasna poruka da se ni ne pomošlja o povratku. Piše: Svetozar Dančuo Vjerujući da nikome nisu nažao učinili i da za ništa nisu krivi, a najmanje za rat, mali broj srpskih civila, svega nekoliko stotina, uglavnom starijih, ostalo je na „kućnom pragu“ na Kordunu u toku hrvatske agresije u avgustu 1995. godine.

GOSPOJINA U SVRAČKOVOM SELU

Danas je veliki pravoslavni praznik – Velika Gospojina ili tačnije, Uspenje presvete Bogorodice. Slave danas brojne porodice, sela i gradovi… Piše: Đurđica Dragaš – Beograd, 28.8.2024. I da ovaj datum ne pamtim kao dan u kojem sam 1991. postala izbeglica, sećala bih ga se samo po lepom, po seoskoj (zavetnoj) slavi u Svračkovu selu. Živela je tamo baba Bosa, babina jedina sestra i nije bilo šanse da “omašimo” i propustimo priliku da posetimo nju i porodicu i proslavimo, uz nezaobilaznu ličku jagnjetinu. Slavila se Gospojina u Svračkovu selu, baš onako kao i slave u skoro svim ličkim selima… bez liturgije, sveštenika, bez odlaska u crkvu, sa pomalo nejasnom mišlju o

grubori_2.jpg

Pokolj u selu Grubori

Pokolj u selu Grubori 1995. je zločin je nad srpskim civilima koji su počinili pripadnici antiterorističke jedinice „Lučko“ u sastavu Specijalne policije Republike Hrvatske tokom zločinačke akcije „Oluja obruč“ 25. avgusta 1995. godine, odnosno odamh nakon zločinačke akcije „Oluja“. Panorama kninskog sela Grubori u Sjevernoj Dalmaciji Zločin je izvršen nad svim preostalim civilima srpske nacionalnosti zaseoka Grubori koji su ostali u svojim kućama, u sastavu naselja Plavno, Plavljanska dolina, opština Knin, u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine. Za ovaj zločin niko nije kažnjen, a podignuti spomenik u Gruborima, nekoliko puta je rušen od Hrvata. PRETHODNICA Raspadom druge Jugoslavije više od dva miliona Srba našlo se na prostoru zapadno od rijeke

veritas2.jpg

Godišnjica pogroma Srba u Sisku: Masakr pod maskom JNA

Jedan od najtežih zločina nad Srbima na području opštine Sisak u ratu devedesetih desio se u ranim jutarnjim časovima, 22. avgusta 1991. godine, kada su pripadnici hrvatske policije i Zbora narodne garde, ničim izazvani, u transporterima sa oznakama JNA “protutnjali” kroz srpska sela: Blinjski Kut, Kinjačka, Brđane, Čakale, Blinjska Greda, Bestrma i Trnjani, nasumice pucajući na lokalno stanovništvo. Tom prilikom ubili su 15 civila i više desetina ranili, podseća Dokumentaciono-informacioni centar “Veritas”. Napadače su na kraju zaustavili meštani sela Brđani, koji su se, čuvši pucnjavu kroz druga sela, na brzinu organizovali i postavili zasedu. Posle ovoga događaja, Srbi iz capraških srpskih sela više nisu odlazili na posao u Sisak, već

Đurđica Dragaš: Delija se ne predaje lako!

Traktor! Džaba mu se smeju, džaba mu se rugaju… u njemu je više snage, ponosa, ljubavi i života nego što će oni ikada moći i da zamisle. Porodičnim konsenzusom dođosmo do zaključka da je kraj našeg “olujnog” puta bio 11 i 12. avgusta 1995. Nisu datumi tad bili mnogo važni, vreme se merilo pređenim kilometrima i umorom, al’ nekako se saglasismo da su ova dva označila kraj. Posle 8 dana kiše, sunca, prašine i čemera, stigli smo u Vojvodinu, u ono što od tad zovem rezervnim zavičajem! Nismo imali ništa, ali imali smo sve jer smo bili zajedno. Dobro je da, opijeni srećom što se konačno možemo okupati i spavati

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona “presekla”, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je “pripadnost” koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala