arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Znam da sam ponosna što si bio moj đido

E moj djede, koliko me bole ove ruševine i tvoj trud koji polako i sigurno nestaje. Znam da je bolelo i tebe, zato si i otišao prerano… I kako da te ne boli, kako da zaboraviš i zatvoriš ta vrata?! Gledam ove slike već danima….i razmišljam … Deda je bio stvaralac, majstor, stolar koji je svojim rukama gradio život i školovao decu. Svi prozori, vrata, sve drveno što je postojalo u ovoj kući i dvorištu, njegovo su delo, njegova muka i znoj. I ne samo to! Ostavio je moj vredni đido svoj pošteni i stvaralački trag i u selu… na kućama, štalama, u podrumima, na kacama (drvenim buradima) koje je

veritas2.jpg

VERITAS: Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u Gornjim Grahovljanima 29.12.1991.

Krajem 1991, nakon povlačenja pripadnika teritorijalne odbrane sa šireg područja pakračke opštine, u strahu da im se ne ponovi 1941, većina srpskog stanovništva napustilo je svoja ognjišta sklonivši se u Srbiju, Bosnu ili dijelove pakračke i okučanske teritorije, koje su još bile pod srpskom kontrolom. U nekim selima, međutim, manji broj, uglavnom starijih mještana, odlučio je da ne napušta kuće, nadajući se da im niko neće nauditi jer nikome nisu učinili zlo ili kakvu nepravdu. Pripadnici Zbora narodne garde (ZNG), paravojske u to vreme još nepriznate države Hrvatske, 29. decembra 1991. u rano jutro ušli su u Gornje Grahovljane, opkolile selo i sakupili sve žitelje, njih 18 (16 iz Gornjih

Savo Štrbac: Šumovi na vezi između SANU i “Veritasa”

U tekstu “Neophodna istorijska distanca za naučni skup” (objavljen 9. jula 2024. na ovim stranicama), objavio sam odgovor Izvršnog odbora Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) na Inicijativu “Veritasa” da se u toj naučnoj ustanovi, polovinom iduće godine, održi Međunarodni naučni skup pod nazivom „30 godina po završetku rata na području RH 1995–2025”. Odgovor SANU objavio sam prvenstveno zbog stava njenog Odeljenja istorijskih nauka (OIN) da zbog “neophodne izvesne istorijske distance” i “selektivnosti dokumentacije” “u ovom trenutku nije moguće da se zadovolje naučne osnove ovakvog jednog naučnog skupa kako bi se SANU uključila u njegovu organizaciju”, očekujući reakciju i drugih relevantnih naučnih institucija i pojedinaca iz Republike Srbije (a i

I FILMOM SEJU LAŽI O ZLOČINIMA U LORI

Skandalozno ostvarenje hrvatskog reditelja Sedlara koje govori o zloglasnom logoru u Splitu. Piše: Jurica Kerbler, od stalnog dopisnika – ZAGREB Ako je suditi po nedavno premijerno prikazanom filmu poznatog reditelja Jakova Sedlara “72. bojna Vojne policije”, zločina u zloglasnoj splitskoj Lori – nije ni bilo. Nije bilo ni mučenja i ubistava Srba, zbog čega su suđeni i osuđeni pripadnici te jedinice. Jedan od aktera u filmu, Zlatko Čipčić, predsednik Udruženja veterana te jedinice otvoreno tvrdi: “Znam istinu, ratnog zločina u Lori nije bilo. Prekoračenja ovlasti da, ali ratnog zločina ne. Na svim područjima gde se vodio odbrambeni i oslobodilački rat, pripadnici hrvatske vojske osuđeni su za ratne zločine da bi

Jovo Bajić: KUPREŠKI SRBI 1993. GODINE DOŽIVELI JOŠ JEDNU PREVARU, JOŠ JEDAN BOL (VIDEO)

FILM MILORADA BAJIĆA, SNIMLjEN U KUPRESU 14. NOVEMBRA RATNE 1993. GODINE POSLE RAZMENE TELA HRVATSKIH VOJNIKA I UBIJENIH SRBA Utvrđeno je da je hrvatska vlast tadašnje Herceg-Bosne, umesto tela ubijenih kupreških Srba, u devet vreća poslala delove kostura ljudi koji su umrli znatno pre 1992. godine. Jedan kostur raspoređen u četiri vreće. Četrdesetominutni dokumentarni film Milorada Bajića, snimljen u Kupresu 14. novembra 1993. godine, na najbolji način odslikava suštinu verskog rata koji se od 1992. do 1995. godine vodio u Bosni i Hercegovini, pa i na Kupreškoj visoravni. On, pre svega, govori o moralu zaraćenih strana koje su učestvovale u tom sukobu i stradanju i tragediji kupreških Srba. Toga dana

Srpska Ramonda: Godišnjica stradanja Srba u Bjelovcu, Sikiriću i Lozničkoj Rijeci

Navršilo se 32 godine od masakra nad Srbima u bratunačkim selima Bjelovac, Sikirić i Loznička Rijeka. Muslimanski zločinci iz Srebrenice predvođeni Naserom Orićem ubili su 14. decembra 1992. godine u ova tri sela 68 mještana, a ukupno tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata njih 109. „Tog 14. decembra 1992. muslimanske snage tzv. Armije BiH iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića u ranim jutanjim časovima izvršile su napad na srpska sela Bjelovac, Sikirić i Loznička Rijeka, koja se nalaze na lijevoj obali Drine jedno pored drugog. Stanovnike ovih sela je probudila rafalna paljba i povici sa okolnih brda: „Ćetnici, sve ćemo vas poklati! Predajte se! Hvataj žive!…“, a koji su se čuli pri napadu

Zločin u selu Jošanica: Civili i djeca nisu preživjeli Nikoljdan 1992

Molitvenim sjećanjem na stradale srpske civile i borce i polaganjem vijanaca danas su obilježene 32 godine od zločina nad 56 svirepo ubijenih u Jošanici na Nikoljdan 1992. godine, a preživjeli su poslije tri decenije dočekali da počiniocima počne suđenje. Na dan kada je trebalo da slome krsni kolač, tada je mučenjem i odsijecanjem dijelova tijela muslimanska vojska iz Goražda zvjerski masakrirala više staraca, 21 ženu i troje djece. Milosti nisu imali ni za dvogodišnju Danku Tanović, Draganu Višnjić od deset godina i njenog tri godine mlađeg brata Dražena. Najstarija žrtva u ovom pokolju bio je devedesetogodišnji starac Rade Pljevaljčić. Parastos je služen kod spomenika u jošaničkom zaseoku Hodžići za 73

Neki pogubljeni pred očima roditelja: Među žrtvama rata u Hrvatskoj 87 d‌jece do 18 godina

Među žrtvama rata u Hrvatskoj, kao i u akciji hrvatske vojske u BiH u registru Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” vodi se 87 d‌jece do 18 godina, a posebno je potresno to što su neki pogubljeni pred očima roditelja, koji su potom ubijeni. Direktor “Veritasa” Savo Štrbac je rekao da javnost najviše zna o ubistvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i njenih roditelja Mihajla i Marije u Zagrebu u decembru 1991. godine, ali da to, nažalost, nije usamljen slučaj. Osim porodice Zec u kojoj je otac bio Srbin, a majka Hrvatica, pogubljene su i četvoročlane mješovite porodice Kozbašić u Petrinji u novembru 1991, Čengić u Erveniku kod Knina u januaru 1992. i Olujići u Cerni kod

Paulin Dvor – malo mesto poznato po velikom zločinu

Zločin u Paulin Dvoru godinama je bio prikrivan, a ni sada se o njemu ne govori. Upravo se noćas navršava 33 godine od ubistva 19 civila u ovom mestu. Mesto Paulin Dvor danas teritorijalno pripada opštini Šodolovci iako putno nije direktno spojeno sa mestima ove opštine. Da biste do Paulin Dvora došli iz bilo kojeg dela ove opštine neophodno je da prođete kroz Ernestinovo ili Hrastin. Ovo mesto kao i većina koja pripadaju pomenutoj lokalnoj samoupravi naseljeno je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka porodicama solunskih dobrovoljaca i kolonista iz različitih krajeva novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, mahom iz Like. Ranija pustara u vremenu Austrougarske monarhije imala je osamdesetak

Noć kada su hrvatske snage ubile 18 civila

Posmrtni ostaci žrtava pobijenih 1991. u Paulin Dvoru kod Osijeka, u pokušaju prikrivanja zločina posle rata prebačeni na Velebit, gde su otkriveni 2002. godine. U noći između 11. i 12. decembra, navršiće se 33 godine od kada je više pripadnika 130. brigade Hrvatske vojske (HV) upalo u kuću Andrije Bukvića u selu Paulin Dvor kod Osijeka i u znak odmazde zbog smrti saborca likvidirali 18 civila, 17 Srba i jednog Mađara. Oni su u pomenutoj kući bili u nekoj vrsti kućnog pritvora. Prosečna starost likvidiranih bila j 64 godina, a među njima je bilo osam žena i četiri bračna para. Samo iz porodice Katić ubijeni su Dmitar (82), njegovi sinovi Milan

Bojan Vegara: MITING NA KRAJU RATA

Čuli smo da je sutra na Ilidži miting za ostanak u Srpskom Sarajevu i tu noć dogovorili da uzbunimo obje škole i da blokiramo puteve. Razradili smo taktiku i otišli u Žunovnicu da kažemo ostatku raje i Zeničanima. Dogovor je brzo pao. Pisale su se parole. Šile su se zastave. Iskupljale toljage, pendreci, dimne bombe i topovski udari. Maksimalno naloženi da izazovemo pažnju svjetske javnosti i da sa svog ne idemo. Dogovorismo se, da poslije velikog odmora blokiramo put SFOR-u za Igman i to kod podvožnjaka u centru Hadžića. A onda da krenemo pješke na Ilidžu. Ujutru smo svi došli u školu na prvi čas. Niko nije izostao. I niko

Nismo zaboravili: Stradanje porodice Zec u Zagrebu

Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužila da se o njoj piše, – da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23 časa, 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima. On je nekako uspio je istrčati na ulicu, i pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio na udaljenosti od tridesetak metara.[1] Nakon tog su svezali 12 godišnju Aleksandru i njenu majku

Godišnjica stradanja Srba iz sela Kip i Klisa

Nedavno su se navršile 33 godine od stradanja Srba iz zapadnoslavoskih sela Kip i Klisa tokom rata u Hrvatskoj 1991. godine, koji su odvedeni u improvizovani zatvor u Marinom Selu gdje ih 18 nije preživjelo mučenja, saopšteno je iz Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”. U saopštenju se podsjeća da su u periodu od 12. do 18. novembra 1991. godine pripadnici hrvatske vojne policije pohapsili 24 srpska civila u selima Kip kod Daruvara, pod sumnjom da skrivaju oružje, i Klisa kod Pakraca, radi “izmještanja” stanovništva. Srpski civili su odvedeni u Marino selo, gdje su zatvoreni i držani u podrumu improvizovanog zatvora “Ribarska koliba”, psihički i fizički maltretirani, a najčešće metode mučenja su bile

gospic.jpg

O Mesiću i Gospiću

SVJEDOČENjE BRAĆE DRAŠKA I BOJANA KALANjA IZ GOSPIĆA, ČIJI SU RODITELjI ĐORĐE I MIRJANA UBIJENI 18. OKTOBRA 1991. NAKON “SMRTONOSNOG SASTANKA” NA LIPOVOJ GLAVICI Gospićka bajka Bojan Kad sam došao na VMA na prepoznavanje, samo znam da je bio jako ružan dan, januar, devedeset i druge. Došao sam tamo, ja i jedna tetka, prepoznao sam ga po tom kaišu… Otac je često išao u kupovinu. Baš se sjećam toga kaiša. Kupili smo ga skupa u Dermi u Gospiću, u kožarskoj radnji. Mamu sam prepoznao… Ona je radila zube kod doktora Johmana, prepoznao sam zube. Kad mi je doktor Stankovi rekao, meni je bilo teško. Jednostavno, neka težina u plućima. Nisam

Vukovar: Sećanje na ubijenu srpsku decu i civile

16. novembra navršilo se trideset i tri godine od stravičnog zločina nad srpskim civilima u Vukovaru. U jednom danu je masakrirano 24 civila, od čega devet žena i četvoro dece. Prema podacima dokumentacionog centra Veritas, na području Vukovara je za vreme rata ubijeno najmanje 135 civila srpske nacionalnosti. Samo u periodu od 1. do 18. novembra 1991. hrvatska vojska je masakrirala 52 srpska civila. Najmasovniji zločin dogodio se 16. novembra 1991. Nažalost, mediji u Hrvatskoj godinama prećutkuju i zataškavaju ove stravične zločine. Glavni razlog zašto Hrvati prikrivaju ovaj masakr, leži u činjenici da bi se otvaranjem tog problema doveo u pitanje mit koji su Tuđman i hrvatska elita konstruisali kada

SLOBODAN JAKOVLjEVIĆ: Moj je otac u Vukovaru ubijen u junu 1991. samo zato što je Srbin

Jovan Jakovljević imao je 51 godinu kada je 29. juna1991. godine mučki ubijen u svojoj kući u Vukovaru, na tadašnjem Trgu Slavije bb, u ulici koja se danas zove Vatikanska. Bilo je to prvo ubistvo u samom Vukovaru 1991. godine, a koje se može podvesti pod zajednički nazivnik ratnog sukoba između Hrvata i Srba, iako se službeno za početak borbenih djelovanja u ovom gradu uzima 25. avgust 1991. godine. Njegovi ubice, kao i naručioci ubistva do danas nisu privedeni pravdi, a Slobodan Jakovljević (50), Jovanov sin, koji danas ima godina gotovo koliko i njegov otac u trenutku smrti, njegova majka Zorka i pet godina mlađi brat Zoran još uvijek čekaju

Bojan Vegara: KUMOV PAKET

Kroz glavu idu misli u nizu i teku mi suze od neke čudne sreće. Pomislih. Nisu nas zaboravili kumovi. Niko nas nije zaboravio. Probudila me ekspolozija granate blizu zgrade. Čujem majku u kupatilu. Ustala je i sprema se. Uspravljam se i gledam u prvo jutarnje svjetlo, koje dopire kroz vrata od kuhinje i hvata metar hodinka. To je jedino svjetlo koje ulazi u hodnik i razbija potpunu tamu. A, ta tama je ista i po danu i po noći. Na svim drugim prozorima postavnjene su željezne ploče i grede. Samo je u kuhinji željezna ploča do pola prozora i ulazi to malo svjetla. To nam je svjetlo već danima jedini

Vukovarski_bluz.jpg

Tragedija u Vukovaru počela srpskim žrtvama

Tri decenije od kada su snage JNA i srpski teritorijalci proterali hrvatske paravojne snage iz grada na Vuki i Dunavu, u Hrvatskoj se spremaju da glamurozno i uz domoljubni dekor obeleže “pad Vukovara”, a Srbi žale za bitkom izgubljenom za diplomatskim stolom. Vukovar nije i ne može biti grad heroj. Može jedino da bude grad žrtva! A istinski heroji, uz 1.100 žitelja nastradalih tokom te 1991, jesu njegovi stanovnici koji su preživeli sve strahote u borbi za goli život. Danas će se svi oni, kao i čitav svet, setiti kako je pre tačno 25 godina završeno tromesečno sistematsko uništavanje grada. Tragediju jednog grada Hrvati su vešto iskoristili da dobiju priznanje

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Bojan Vegara: ŽUTI

Mnogo boli saznanje da Žutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao i kad mu se Miljan zaletio da ga zagrli u šali ga je upitao. -Slavi li ti brat dan republike? Rekao sam mu da me ne zeza, jer to nikad slavili nismo, ali me je odmah misao odnijela na klanje svinja i cjelodnevnu gozbu koju bi nam priredio deda. Odjednom su mi oči zasuzile, a tata to skonta pa me upita. -Komunjaro, jel’ plačeš zbog praznika? -Ne plačem odakle ti to, samo mi oči zasuziše,

POVRAT PARNIČNIH TROŠKOVA ZA ODBIJENE TUŽBENE ZAHTJEVE U HRVATSKOJ

Dana 28.12.2024. ističe rok u kojem svi oni, koji su platili parnične troškove dosuđene Republici Hrvatskoj, i njihovi zakonski nasljednici mogu podnijeti zahtjeve za povrat naplaćenih tražbi na nadležnom državnom odvjetništvu u Hrvatskoj. Ovo se odnosi na troškove parničnog postupka dosuđene Republici Hrvatskoj nakon 31. jula 2003. godine, u postupcima za naknadu štete zbog ubojstva bliske im osobe tokom rata te radi naknade štete pokrenutim na osnovu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tokom Domovinskog rata, a kojima su tužbeni zahtjevi odbijeni. Nenaplaćene tražbine se otpisuju, a za

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Milan_Bastasic_1.jpg

Milan Bastašić: Oružani progon Srba sa Bilogore

Napad paravojnih formacija međunarodno nepriznate Hrvatske na Bilogoru počeo je koncentričnom vatrom i nastupanjem iz pravca Velike Pisanice, Velikog Grđevca, Grubišnog Polja, D. Rašenice i Virovitice. Najžešći okršaj odvijao se i zbio na užem području istočne Bilogore 31. oktobra 1991. godine na prilazima Zrinjskoj i Gornjoj Kovačici, na sjevernom vrhu Grubišnog Polja i na prilazima Gornjoj Rašenici i Lončarici. Niti jedan obrambeni položaj Srba toga dana nije pao u ruke napadača. U toku večeri i noći iz gotovo svih sela krenule su kolone traktora sa prikolicama, privatnih kamiona, kombija i osobnih automobila. One su se od početka Dapčevačkih Brđana slijevale u jednu kolonu koja je kasnije sezala od Male Peratovice

Veritas: Prije 33 godine hrvatske vlasti evakuisale i etnički očistile srpska sela u Požeškoj kotlini

Prije 33 godine, 29. oktobra 1991, hrvatske vlasti su počele evakuaciju Srba iz 26 sela Požeške kotline, nakon čega je izvršeno sistematsko pljačkanje, paljenje i miniranje srpskih kuća, da se Srbi više nikada ne vrate, dok je dio starijeg stanovništva, koje je ostalo u kućama, nastradao u toj akciji. Za sprovedeno etničko čišćenje 26 sela Požeške kotline, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim niti pred domaćim sudovima, saopšteno je iz Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”. Tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i policije Hrvatke počeli su sprovoditi

bilogora-parastos-2012-1.jpg

Parastos za stradale Bilogorce 02. novembra 2024. u Beogradu

U crkvi Svetog apostola i jevanđeliste Marka u Beogradu u subotu 02. novembra 2024. sa početkom u 11:00 časova biće služen parastos za stradale civile i poginule borce u okolnostima građanskog rata i poraća u Hrvatskoj 1991 – 1997 godine, porijeklom sa istočne Bilogore, te preko 100.000 pavoslavnih Srba, rođenih i sahranjenih na Bilogori i drugdje od 1552 do 2022. godine. Inicijativu za obeležavanje stradanja Srba iz ovog kraja pokrenulo je i organizuje i ove godine, Zavičajno udruženje „Bilogora“ sa sedištem u Beogradu. Na području istočne Bilogore, smeštene na severozapadu Hrvatske u trouglu između Bjelovara, Daruvara i Virovitice, tokom i posle rata, od 1991. do 1997. godine, koliko je do sada

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala