Dabogda te predstavljao prof. dr Milorad Pupovac   Iako sam pojeo, kako se kaže, s ovim gospodinom „oku soli“ stvarajući srpske institucije, ne znam kako da se prema njemu postavim. Da l’ da ga sažaljevam, prezirem ili osuđujem. Čovjek nije ono što o sebi primišlja, nego ono što o njemu (ne)djela pokazuju. Zato mi se čini da je najbolje da faktima o njemu progovorim. Kao oktroirani kvotni predstavnik Srba, nikad, ponavljam, nikada, nije preuzeo niti jednu odgovornu funkciju. Uvijek je rukovodio iz sjene, intrigama i zavjerama. Pristao je na usmenu kulturu, a profesor je. Uvijek nešto izjavljuje, demantira i osuđuje. Klasični zavjerenik vječno hvali državu, a razara društvo. Volio bih

Pročitao sam skoro sve što je Tuđman napisao ili javno izgovorio. Iz toga sam izdvojio preko 700 somnambulnih citata koji dokazuju da je bio nerazborit, neodgovoran i falsifikator povijesti sa jačom voljom nego pameti, uspio zaluditi narod u borbi za ostvarenje države, da ne bira nikakva sredstva protiv drugog i drugačijeg žrtvujući skoro osam posto stanovništva. Za duhovnu obnovu.bio mu je zadužen konfabulator, notorni fra Baković. Prvi predsjednik Sabora postao je osuđenik za zločine, drugi je bio u štabu za etničko čišćenje  osumnjičen za  ratne zločine s izjavom kada mi pobijedimo Srba neće biti, a ako se koji i pojavi ogadićemo mu život da sam nestane. Treći je za rat

Da vam navedem zašto Tuđman ne može imati spomenik   U kalendarima svetaca ima razbojnika i zločinaca kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima svetih otaca – papa – i to se ponavlja. U povijesti političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove, ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije – vrednovanjem to postaje prošlost. Valjda ne želimo da nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita, revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao je zločinački pokret u RH i BiH. Iza njega su brojni nevini leševi! Pođimo redom. Zašto ne bi smio dobiti spomenik. Lagao je da su mu partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a. Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju

2. Istinom protiv revizije[1] Dragi moji dugogodišnji drugovi, odnedavno gospodo, raduje me što sam s Vama. Međutim, ni taj plemeniti pojam “drugovi” nismo mogli sačuvati, a on je izraz najvećeg prijateljstva, kao što su “moj radni, ratni, školski drug” itd. Postali smo gospoda protiv naše volje. Porazile su nas fukare iz naših redova. Ne zato što su bili jači, nego što naše tekovine nismo organizirano branili. Svakom od nas postavio bih pitanje: Što si radio da ne dođe do rata? Kad je rat dogovoren i iznuđen, što si učinio da dođe do izmirenja čim prije? Avaj! Mi nismo imali ni mirovne pokrete. Što si radio, ili radiš, poslije oktroiranog mira,

Zašto Milorade – Brute, smjeni urednika „Novosti“ Radu Dragojevića, a to predsjednik Josipović od tebe nije tražio? A da i jeste! Dokle ćeš kositi i rušiti sve oko sebe drukčije misleće.[1] Dragojević je ne samo dobar novinar, nego i vrlo dobar urednik. Pa on je „Novosti“, kao urednik, izveo na tržište, a ne ti, i učinio ih ponajboljim tjednikom. Istina je, on je okupio bolje suradnike od sebe pa mu to može služiti na čast, a ti ga nezasluženo kažnjavaš i stigmatiziraš. Sumnjam da će naredni urednik htjeti sniziti rang slobode uređivanja i zašutjeti pred tobom. Milorade, Srbi u Hrvatskoj nemaju niti jednu instituciju osim okljaštrene Pravoslavne crkve na koju

Dragi drugovi i prijatelji, prošlo je pola stoljeća od prestanka rada naše Partizanske gimnazije.[1] Pola stoljeća, dragi prijatelji, veliko je razdoblje u životu čovjeka. Od tada su se dogodili brojni događaji u svijetu i u našem vlastitom životu. Završeno je naše uzrastanje, školovanje i profesionalno formiranje. Najpretežnijoj većini završen je radni vijek. Svima je završeno formiranje porodice i većina drugih događanja u životu. Kako smo bliže kraju nego početku valja podsjetiti na onu čuvenu: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Za nas, prijatelji, posebno. Jer smo bili žrtvovane generacije. Okrutnim ratom bilo nam je zakinuto djetinjstvo i mladost. U Partizansku gimnaziju došli smo od svuda, s ratišta,

2. Legendarna partizanska bolnica Petrova gora Ova legenda nastala je iz zakona nužde „preživjeti ili nestati“. Nametnuo ju je Drugi svjetski rat. Naime, zemlja je bila okupirana i „rastrgana“. Na ovim prostorima okupirali su je dva fašistička okupatora: Nijemci i Talijani. Na usluzi su im bili prerevni domaći fašisti, kvislinzi, ustaše sa svojim rasnim zakonima, mnogo rigidnijim od njemačkih. To je bilo pravo divljaštvo što su činili. Svoj genocid započeli su masovnim pokoljem nevinih seljaka u glinskoj crkvi, a nešto kasnije u sadilovačkoj i Kolariću. Organizirani otpor tom divljaštvu golorukog naroda nalagao je sve oblike dovijanja, snalaženja i začuđujućih inovacija. Tako je na puškomet veoma jakih okupatorskih i domaćih kvislinških

Dragi moji ratni drugovi, uopće nemam namjeru, pa ni potrebu, da pišem o Prvom korpusu NOV Hrvatske, jer smatram da bez posebnih naučnih analitičkih izvora nema potrebe o korpusu pisati.[1] To ne znači da je o njegovu sadržaju sve rečeno. Pa čak i kod činjenice da je o njemu i njegovoj građi objavljena golema se[-]lektivna bibliografija na oko 70 stranica. Mnoge bibliografske jedinice, čiju građu dobro poznajem jer sam je svojedobno sređivao, su fascinantne. U to spada i dokaz da je u nekim prostorima u Drugom svjetskom ratu ratnim angažmanom, kao aktivno učešće, bilo zahvaćeno 19% žive sile prostora. To doista prelazi sve dosadašnje primjere žrtvovanja generacija nekog prostora. Neki

Od kada sam postao „grobar sela“, naime, pišući o selima koja to više nisu, jer mnoga „lepa sela, lepo izgoreše“, ratom „spaljena zemlja“, gotovo sam zaboravio da sam ruralni sociolog, a nekad, kao dugogodišnji istraživač, doživljavao sam svako selo kao svoj zavičaj. Božović me svojim „Ogledima“ na sve to temeljito podsjetio. Naime, u minulom ratu 1991-1995. g. bio sam humanitarac i mirotvorac „kvazi urbaniti“ i ruralne skupine neobjavljenog građanskog rata, ogadili su mi život. Jer sam ih u zločinima, doživljavao kao golemu „grešku prirode“. Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi. Negacijom drugog i drugačijeg, u ratu „krvi i tla“ nema smrti koju tom drugom nisu priuštili. Uključujući i koncentracione logore

M. Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Informator, Zagreb, 1968. Vladimir Stipetić, Poljoprivreda u ekonomskoj nestabilnosti, Beograd, Opredjeljenja, 1982. Đoko Pejović, Agrarna politika crnogorske vlade u krajevima oslobođenim u Balkanskom                         ratu 1912. Historijski zapisi, Cetinje XI/1995. Grupa autora, Tipologija ruralnih sredina Jugoslavije, IDIS, Zagreb, 1972. S. Šuvar, Između zaseoka i megalopolisa, IDIS, Zagreb, 1973. S. Livada, Implikacije starenja seoskog i poljoprivrednog stanovništva Jugoslavije, IDIS, Zagreb, 1975. Henri Mendras, Seljačko društvo. Elementi za jednu teoriju seljaštva, Globus, Zagreb, 1986. Sreten Vukosavljević, Istorija seljačkog društva, posebno izdanje, Odeljenje društvenih nauka, SANU, Beograd, 1983. M. Macura, Stanovništvo kao činilac privrednog razvoja, Nolit, Beograd, 1985. M. Mitrović, Naše selo između prošlosti i budućnosti, Naučna knjiga,

Pretežna većina crnogorskih naselja u ruralnim prostorima dijeli historijsku sudbinu svih seoskih naselja na razmeđi Istoka i Zapada nekad zajedničke teritorije i pod teretom je društvene seizmike raspada tri carevine (Rusija, Austrija, Turska). Neke geostrateške, altimetrijske i kulturno-historijske osobitosti crnogorskih naselja obilježavaju ove prostore brojnim specifičnostima. Podvlačim, pretežna većina crnogorskih naselja nastala je iz nužde – historijskog trenutka naseljavanja ovih prostora. Mnoga su izgledala kao privremeno stanište. Neznatno su pomjerala svoje lokalitete. To im je odredilo sudbinu, tipove i modele, raspored, putnu mrežu, arhitektoniku kuće, vrstu građevinskog materijala na dohvat ruke, dvorišta i obradive areale i cjelokupni način života naroda. Altimetrijske visine naseljenosti, klima općenito, mikroklimati posebno, visine taloga, nagibi

1. Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski trenutak   1.1.  Uvodne napomene                Istinski se radujem što prvi puta prisustvujem raspravi o ruralnim naseljima, da tako kažem, i u režiji Akademije. Konačno, neka se i to dogodilo na prostoru nekadašnje zajedničke države.[1] Vjerojatno je to po onoj kineskoj poslovici da „cvijet kada vene, sjeti se da je iz korijena nikao“. Prije više od 25 godina pročitao sam u jednom tekstu fusnotu da je najveća ruralna distanca postignuta kod članova „Kraljevske akademije“ u Velikoj Britaniji. I to u 15 generacija gdje je smjena generacija mjerena po 30 godina. To me ponukalo da pogledam sto biografija akademika JAZU gdje sam

U našoj revoluciji su obični ljudi zbog neobičnog duha revolucije činili nesvakidašnja i neobična djela. Među takove zasigurno spada i Livada Mraović Milica, partizanska instrumentarka u brojnim partizanskim bolnicama i prihvatilištima na ratištu. Nje se sigurno sjećaju stotine, možda i hiljade partizanskih boraca koji su vidali rane u Zbjegu, Drežnici, Bijelim Potocima, Živuljama, Vrelu Mrežnice, Perni, Glini, Kestenovoj i Petrovoj gori. Za mnoge, koji su bolovali od tifusa, bili teško ranjeni, doživjeli amputacije ekstremiteta, vraćali se u bolnicu kao ranjenici više puta, ona ostaje zasigurno nezaboravna medicinska sestra. Kroz njene vidarske ruke u toku naše revolucije zasigurno je prošao najveći broj ranjenika koji je mogao proći kroz jedne ruke, ona

Rode srpski, rode hrabri i mnogostradalni, znaš li da svi sveti tvoji neprestano, tiho i usrdno prinose tople, zastupničke molitve pred prestolom Hrista Spasitelja, za tvoje pokajanje, spasenje i vaskrsenje. Znaš li kakvom ljubavlju, brigom i odanošću gore njihova srca, dok ti spavaš i zanosiš se sobom i tuđinom? Zašto tako lako odbacuješ i zaboravljaš tvoje najvernije, najbolje sinove i kćeri. Ne daj da tuđe zaseni i porazi tvoje. Pogledaj rođeni, koliko vekova, duša prohujaše nad tvojom osvećenom zemljom i u večnost se uznesoše zbog svetih vrlina i bogoljublja i bratoljublja. O, kakvi biseri sijaju tvome imenu, raduj se rode moj pravoslavni! Raduj se Beograde, prestoni grade, pohvalo Svetoga despota

Mitropolit zagrebački Dositej uveče 7. maja 1941. godine doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Tu istu noć pretresena je zgrada zagrebačke mitropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka prstiju u zatvoru, mitropolita su vodili zajedno sa najgorim ološem i kriminalcima. Jedan očevidac kaže: “Strašno je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog mitropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima”. Po pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju mitropolita bila je studentkinja Stilinovićeva iz Gospića. Ona ga je tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu

Mitropolit Dositej (Vasić) rođen je u Beogradu 5. decembra 1877. godine. Gimnaziju i bogosloviju završio je u svom rodnom gradu, a Kijevsku duhovnu akademiju, sa stepenom magistra bogoslovlja, 1904. godine. Nakon dvogodišnjih studija bogoslovskih i filozofskih nauka na Berlinskom univerzitetu, studirao je u Lajpcigu čistu i eksperimentalnu filozofiju.             Zamonašio se još kao učenik bogoslovije i rukopoložen je u čin jerođakona. Za suplenta Bogoslovije Svetoga Save u Beogradu postavljen je 1907. godine, a dvije godine kasnije nastavio je studije na Sorboni i Višoj školi socijalnih nauka. Krajem 1910. godine prešao je u Ženevu gdje je boravio kao student do objave Balkanskog rata.             Sveti arhijerejski sabor Kraljevine Srbije izabrao ga

Prof. dr Rudi Supek bio je iznimni čovjek, učenjak, istraživač, organizator, svjetski građanin, antifašista po vokaciji. Imao je svestrano obrazovanje, volio je ljude. Bio je neke vrste prosvjetitelj svojevrste, rapsodijski pripovjedač. Ako nije imao publike, sam ju je stvarao. Javni i društveni život smatrao je načinom života. Bio je angažirani intelektualac, dakle klasični intelektualni proleter. Politiku i političare smatrao je povijesno nevjerodostojnim. Nije bilo lako biti sa takvim stavom, održavati se na javnoj sceni. Upoznao sam ga na omladinskim radnim akcijama kao istraživača o aspiraciji omladine i njene profesionalne orijentacije. Naime, Rudi Supek kao đak francuske škole, prvi je u našoj sredini započeo veliko anketno istraživanje omladine. Radne akcije bile

Udžbenička literatura ekonomike poljoprivrede, sociologije, planiranja, statistike i demografije Ekonomika poljoprivrede, skripta za agrarne ekonomiste – koautor, 369 stranica, Poljoprivredni fakultet, Zemun, 1966. Agrarno i seljačko pitanje – proširene teze za agrarne ekonomiste, 97 stranica, Zemun, 1967. Planiranje poljoprivrede, skripta za agrarne ekonomiste, 235 stranica, Poljoprivredni fakultet,  Zemun, 1968. i drugo izdanje 252 stranice, 1970. Ekonomika poljoprivrede, praktikum za agrarne ekonomiste, koautor, 280 stranica,  Poljoprivredni fakultet, Zemun, 1968. Teorija agrarnog razvitka, skripta za postdiplomske studije Ekonomskog fakulteta, 85 stranica, Beograd, 1968. Ekonomika poljoprivrede, skripta Više poljoprivredne škole, 214 stranica, Čačak, 1968. Poljoprivredna statistika, skripta za studente VSŠ, koautor, 137 stranica, Beograd, 1960.         Privredna statistika, koautor, 149 stranica, skripta za studente VSŠ,

4. Agrarni ekonomist i ruralni sociolog Petar Marković (1923−2010) 4.1. O liku i djelu Petra Markovića Iako je smrt zakon života, ona uvijek iznenadi. Kad mi je profesor Ševarlić javio o Perinoj smrti, odgovorio sam: “Odmah dolazim!” Pa ipak, najteže je njegovoj porodici, posebno kćerci Mileni i sinu Milanu, kao i supruzi Vidi, jer je on njihov neprežaljeni otac porodice, dio njih i njihovog svakodnevnog života. Moje im duboko saučešće. Mi, njegovi učenici, prijatelji i suradnici, dijelili smo zajedničke spoznaje, i istraživali raznolike fenomene s njim. Većini od nas on je učitelj, prijatelj i stručni vodič kroz “prašumu” različitih događanja. Nama će Pero vječno nedostajati. Kad je Peri umro sin

3.2. Najznačajniji radovi Branka Horvata*   Knjige Distribucija nafte, Zagreb, Ekonomski institut, 1956. Ekonomska teorija planske privrede (Towards a Theory of Planned Economy), Beograd, Kultura, 1961. Prvo englesko izdanje tiskao je Yugoslav Institute of Economic Research, Beograd, 1964; a drugo International Arts and Sciences Press, New York, 1975.Španjolsko izdanje: Teoria de la planificacion economica, Barcelona, Oikos Tau, 1970. Njemačko izdanje: Die Arbeiter Selbstverwaltung, Münchenm Nymphenburger Verlag, 1973. Ekonomski modeli, Zagreb, Ekonomski institut, 1962. Ekonomika jugoslavenske naftne privrede, Beograd, 1962. Međusektorska analiza, Zagreb, Narodne novine, 1962. Proizvodnja nafte, Beograd, Institut ekonomskih nauka, 1965. Prerada nafte, Beograd, Institut ekonomskih nauka, 1965. Ekonomska nauka i narodna privreda, Zagreb, Naprijed, 1968. Ogled o jugoslavenskom

3. Velikan znanosti – ekonomista Branko Horvat (1928-2003)  3.1. O liku i djelu Branka Horvata Poštovani kolege, prijatelji, gospodo i drugovi, govorim vam kao predsjednik udruge Branko Horvat. Sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem što ste došli u tolikom broju, da odamo dužnu poštu velikanu znanosti, prof. dr Branku Horvatu, nakon 8-godišnje smrti ovog velikana. Žalim što na ovu komemoraciju nije pristigao akademik Vladimir Stipetić, koji je kao znanstvenik, prije 8 godina napisao studiju o Branku Horvatu kao Brankov prilog znanstvenoj ekonomskoj spoznaji u RH sa svim pratećim elementima, uključujući i selektivnu bibliografiju. Branko Horvat rođen je u Petrinji 1928. godine. Srednju školu završio je u Požegi gdje mu je

2.2. Prilozi za bibliografiju prof. dr. Stipe Šuvara[1]    Prof. dr. sc. Šime Pilić               Uvodne napomene. Ova se bibliografija sastoji od dva dijela: prvo, popisa knjiga i drugih publikacija, i drugo, kronološkog popisa autorovih radova po godinama objavljivanja. Građa se odnosi na vremensko razdoblje od 1958. do 2004. godine, odnosno do kraja života sociologa i redovitog sveučilišnog profesora Stipe Šuvara. Obuhvaća znanstvene i stručne radove te recenzije, prikaze i znanstvene i stručne informacije.             Od publicističkih radova, kojih autor također ima mnogo i u području političke i kulturne publicistike, počev od onih u zagrebačkom Studentskom listu iz 50-ih godina 20. stoljeća pa sve do radova lipnja 2004., kao

2. Ruralni sociolog Stipe Šuvar (1936-2004)    2.1. Hommage Stipi    S mojeg stanovišta pisati o Šuvaru, znači istodobno, na neki način, govoriti i o sebi i o našem zajedničkom vremenu.[1] Jer, sve što smo radili više od pola stoljeća radili smo zajedno. U Agrarnom institutu u Zagrebu, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i, naposljetku, u ratnim zbivanjima poslije 1990. godine, napose u Socijalističkoj radničkoj partiji (SRP) i časopisu „Hrvatska ljevica“. Jedno vrijeme sam bio predsjednik Savjeta SRP-a, iako nisam bio član – čak sam bio delegat na izbornoj listi. Šuvara sam, inače upoznao već kao studenta prava, posredstvom brojnih svojih ratnih drugova: Mile Joke –

Knjige 1. Racionalistička filozofija – Veliki metafizički sistemi 17. sto[-]ljeća, Filozofska hrestomatija,     sv. 4, Matica hrvatska, Zagreb 1957, 1979, 1982. 2. Etički problem u djelu Karla Marxa, Naprijed, Zagreb 1963; Nolit, Beograd 1980. 3. Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966. 4. Smisao povijesnoga, Na[-]prijed, Zagreb 1970. 5. Razmišljanja o etici, Praxis, Zagreb 1970. 6. Čovjek i svijet, Razlog, Za[-]greb 1975. 7. Etika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983. 8. Praksa – vrijeme – svijet, Nolit, Beograd 1984. 9. Hegel – Marx, Naprijed, Zagreb 1988. 10. Filozofija i društveni život, Hrvatsko filozofsko društvo, Za[-]greb 1988. 11. Izvan povijesnog događa[-]nja, Feral Tribune, Split 1997. 12. Šverceri vlastitog života, Republika, Beograd 2001; Feral

Prof. dr Milan Kangrga filozof  je po vokaciji. U tom kontekstu, on je onaj što o njemu govore filozofski traktati. Prema tome, pisa[-]ti o njegovim filozofskim djelima izlišno je, jer njega treba iščitava[-]njem studirati. On, međutim, kao filozof, a k tome i kao etičar svo[-]ju filozofiju živi. To doista nije lako, naročito kod nas. Običava cinič[-]no reći: »Nije lako zvati se Ernest«, naime Kangrga, jer je on toli[-]ko stigmatiziran da se može reći: gotovo negiran! Na primjer, u re[-]gistru Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu nalaze se sa[-]mo tri njegova naslova (od 14 postojećih, do sada objavljenih), što me gotovo prisililo da poradim na ovoj selektivnoj bibliogra[-]fiji. Ona govori sama