arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman i nepretenciozan kao i ja, tako da su moji roditelji pristali na kompromis: ceremonija se neće održati u “velikom stilu”, tj. u glavnom hramu, kao što je to bio običaj u bogatim obiteljima.  Vjenčali smo se u malom hramu. Nisam odobravala sve one bijele nakićene haljine uobičajene kod nevjesta, i svu onu afektaciju oko toga. Sve to činilo mi se neprirodnim i namještenim, pa je moja mama pristala da se vjenčam u jednostavnoj svjetloplavoj haljini, zapravo kompletu s prikladnim kaputom i vijencem. Ako to i nije bilo na svačije zadovoljstvo, na moje sigurno jest.  Obitelj i prijatelji

13.jpg

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio poslovno putovanje u New York, a mi smo ostale u Francuskoj – najprije u Plombiereu, u jednom lječilištu, a kasnije u Vogezima. Liječnik mi je dijagnosticirao neku bolest na jetrima, ali se kasnije ispostavilo da sam samo bila iscrpljena i da mi je potreban dobar odmor. Tata nam se trebao priključiti po povratku iz Amerike. On se doista i vratio, ali ne kako je bilo planirano, nego zbog neočekivanih događaja. Te dramatične trenutke neću nikada zaboraviti. Uoči očeva pedesetog rođendana, 21. kolovoza, telefonirao nam je iz New Yorka i pitao znamo li za najnovije vijesti, naime da

12.jpg

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je “doživljavanje” Pariza bilo veliki užitak. To nije bio moj prvi posjet toj metropoli; bila sam u Parizu s ocem i sestrom 1936. godine, na svjetskoj izložbi, ali samo na nekoliko dana. Sada mi je Pariz “pripadao” mnogo dulje.  U ono doba Pariz je bio “pojam”, ono što je prije njega bio Beč, a danas možda New York ili London. Ta divna metropola, sa svojim širokim bulevarima, grandioznim parkovima, jedinstvenom L’Etoile, pa Elizejska polja, Bulonjska šuma, La Tour d’Eiffel, nebrojene crkve, L’ arc de triomphe, prostrani mostovi preko Seine  a ispod njih ribiči koji stojeći ili sjedeći strpljivo

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali s mnogo manje oduševljenja, zapravo bez prave volje. Dva mjeseca prije puta, krajem prosinca 1938., upoznala sam naime jednog mladića kojeg je sudbina odredila da mi postane suprug. Moji roditelji imali su abonman u kazalištu. U našoj loži bilo je mjesta za pet osoba. Kad moji roditelji nisu išli na predstavu, dopuštali su mi da pozivam svoje prijateljice. Te večeri davala se opera Boris Godunov. Jedna od mojih prijateljica, koju sam bila pozvala, nije mogla doći, ali je pitala može li umjesto nje doći jedan mladić. Bio je to Fritz (Miroslav) Brichta. Nisam se mogla sjetiti jesam

Nad europskim nebom nadvijaju se teški oblaci

Početkom 1938. godine Hitler je okupirao Austriju, a u jesen te iste godine i Čehoslovačka je pala kao njegova žrtva i izgubila svoju nezavisnost. Cijeli je svijet bio preneražen brzinom kojom je Hitler napredovao. Najviše su zbog toga krivili zapadne velesile koje ga nisu bile u stanju zaustaviti i stati na kraj njegovim namjerama. No mi, koji smo pratili svaki korak njegova napredovanja, njegove luđačke govore pune mržnje i prezira prema svemu što nije njemačko, a osobito njegovo bjesnilo protiv Židova, nikada nismo pomišljali da se to tiče nas. Također nismo ozbiljno shvaćali ni emigrante koji su dolazili iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke i pričali o koncentracijskim logorima. Gledali smo

11h.jpg

Matura

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u koje sam ja spadala. Oni koji to ne žele priznati jednostavno lažu! Kolikogod sam voljela školu, bila sam sretna kad su nastupili praznici i kad sam se mogla riješiti svih školskih obveza. Mogu reći da su sve godine provedene u gimnaziji bile uravnotežene – od prvog do osmog razreda imala sam uglavnom iste kolegice, a isto tako i profesore, s vrlo malim izmjenama. Redoviti sistem tadašnjih škola bio je: četiri razreda osnovne škole i osam razreda gimnazije. U našoj gimnaziji bile su samo djevojke. Imale smo francuski jezik od prvog razreda, njemački od trećeg, a latinski od petog.

Moja najbolja prijateljica Olgica

Moja najbolja prijateljica Olga Novak pridružila se našem razredu kad nam je bilo 13 godina. Od prvog dana kad smo se upoznale pa sve do zadnjeg dana u školi bile smo nerazdružive. Najprije sam joj pomogla da se uvede i snađe u novoj okolini – u školi – da bismo s vremenom postale tako bliske da smo se kroz šest godina, provedenih zajedno u istom razredu, svakog dana sastajale nakon škole, svako poslijepodne zajedno pisale zadaće. Imale smo isti rukopis, jednake zadaće, iste ocjene, jednake crteže i, s vremenom, isti ukus. Ako se francuska poslovica “les contraires se touchent” i ne može uvijek primijeniti, u našem je slučaju sigurno bila

10.jpg

Mladost

Sve u svemu, imale smo sretno djetinjstvo, okružene ljubavlju i brigom, a standard života odgovarao je našim potrebama i željama. Osjećale smo bliskost i toplinu ne samo naših roditelja, nego i svih koji su zalazili u našu kuću: prijatelja i majčinih rođaka (s tatine strane imale smo samo njegovu majku i brata).     Naša kuća nikada nije bila prazna. Roditelji su imali mnogo prijatelja, mama je održavala prisnu vezu sa svojom obitelji, Mira i ja imale smo svoje prijateljice, a otac je često pozivao svoje poslovne prijatelje u zemlji i iz inozemstva. Ne pretjerujem ako kažem da je naša kuća uvijek bila otvorena i spremna ugostiti posjetitelje. Često se

09.jpg

Grosa – moja ljubljena baka

Osim roditelja i moje sestrice, najmilija osoba bila mi je baka, majka moje mame, koju smo zvali grosa. Očeva majka bila mi je također vrlo draga, ali s njom nismo imale isti odnos kao s grosom jer smo je rjeđe viđale, a bila je i mnogo starija. Grosa je s nama stanovala sve do svoje smrti – umrla je nekoliko dana prije mog dvanaestog rođendana. Grosa je bila naša dadilja koja nas je naučila prve pjesmice i molitve. Svakog dana donosila nam je nešto s “placa”, kako se to govorilo u Zagrebu. Za najmanji darić skočile bismo joj zahvalne u krilo i izljubile je za jedan perec ili par trešnjica

07.jpg

Moja draga mala sestrica

Moja sestra i ja rođene smo u Zagrebu u Šenoinoj 7, tihoj ulici nedaleko željezničkog kolodvora. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, istom onom u kojemu je moja majka prije udaje stanovala s bakom. Bio je to mali stan od tri sobe: spavaće sobe u kojoj smo nas dvije spavale zajedno s roditeljima, jedaće sobe i bakine sobe koja nam je ujedno služila kao dnevni boravak i gdje smo se uglavnom zadržavali. Djevojka je imala svoju sobu pokraj kuhinje. Prvih dana svog života sjećam se kao kroz maglu. Prve jasnije slike pamtim iz vremena kad se rodila moja sestra, točno tri godine i tri mjeseca nakon mene. Od prvog sam dana

Predgovor

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku koja je radila u gimnazijskoj knjižnici. Između ostalog razgovarale smo i o Drugom svjetskom ratu i različitim sudbinama ljudi koji su živjeli, ili bolje rečeno stradali u tom razdoblju. Moju je “priču” slušala vrlo pomno i s velikim zanimanjem, ponekad zbunjena i preneražena, često sa suzama u očima, postavljajući mi pitanja glasom koji je drhtao od uzbuđenja. Rekla mi je da nije imala pojma što se u to vrijeme događalo u našim krajevima i bila je zahvalna što je o tome mogla čuti “iz prve ruke”, od osobe koja je sve to proživjela, jer su joj učenici često

Internet

Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora i ne moraju obavezno odražavati stavove Udruženja Jadovno 1941. Linkove ka tim stranicama postavljamo da bi posjetiocima naših stranica dali uvid u različitost poimanja teme Jadovna, te im na taj način pomogli u kritičkom sagledavanju ove neosporno bolne, prešućene i zanemarene teme. The opinions expressed on the following web pages are the private opinions of their authors and do not have to necessarily reflect the views of the Association Jadovno 1941. We put links to those pages in order to give our visitors an insight into the understanding of issues diversity which are connected to Jadovno, and they

Knjiga gostiju

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu knjigu gostiju. Napomena: Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, prijeteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Polja označena zvjezdicom su obavezna. Svi komentari moraju biti odobreni od administratora prije objavljivanja na našem sajtu. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Administrator ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog sajta. Mišljenja iznesena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove Udruženja Jadovno 1941. Administratorima se možete

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala